U prethodnom tekstu navedeno je kako se izazovi s kojima se suočavaju liberalne demokracije trebaju rješavati jačanjem građana i njihovih demokratskih institucija, zajedno s reformama koje jačaju legitimnost i efikasnost tržišnih ishoda umjesto njihovog aktivnog podrivanja. Prva linija obrane liberalnih demokracija uvijek započinje na domaćem terenu i upravo ona liberalnim demokracijama omogućava stjecanje snažnog imuniteta na virus autoritarizma. Tek nakon toga dolazi druga linija obrane koja podrazumijeva aktivno nošenje s kineskim pokušajima jačanje vlastite moći nad drugim državama, u odnosu na poželjan scenarij jačanja vlastite moći koja se udružuje s moći drugih demokratskih država, sa svrhom zajedničkog rješavanja globalnih problema. Za sada u grupu nastojanja jačanja kineske moći nad drugim državama svakako spadaju dva ključna ‘trofejna projekta’: vanjsko-politička inicijativa „Jedan put, jedan pojas“ i internacionalizacija renmimbija.
O ovim temama bit će više riječi u nekom budućem tekstu, ali za sada je sasvim dovoljno navesti nekoliko najvažnijih činjenica. Kina je još uvijek daleko od toga da se može prepoznati u poznatom epigramu Roberta Mundella, dobitnika Nobelove nagrade u području ekonomije, prema kojem Uistinu moćne sile imaju moćne valute. To će tako i ostati sve dok Kina ne liberalizira kapitalni račun bilance plaćanja te omogući veću zaštitu vlasničkih prava i neovisnost pravosuđa. Tek to će na kinesko financijsko tržište privući velik broj stranih ulagača koji će tada imati dovoljno povjerenje u držanje yuana, dok će Kina dobiti mogućnost inozemnog financiranja u valuti čiji ponudu kontrolira. Naravno, cijena koju bi partija trebala platiti u tom slučaju sastoji se u odricanju od politike financijske represije kao alata za kontrolu i usmjeravanje nacionalnih kreditnih tokova prema političkim potrebama, te pristajanju na veće rizike koji proizlaze iz slobodnijih prekograničnih kapitalnih tokova. S time su usko povezani i problemi na koje nailazi inicijativa „Jedan put, jedan pojas“. S obzirom da ne posjeduje široko prihvaćenu međunarodnu valutu, Kina svoju ekonomsku ekspanziju u inozemstvu mora financirati korištenjem inozemne valute, prvenstveno američkog dolara. Sila u usponu koja nije u stanju financirati sebe u vlastitoj valuti i koja povećava svoju inozemnu zaduženost ulazi u rizik da strana poduzeća i institucije neće ubuduće biti toliko skloni prihvaćati njezinu valutu.
Rizici i ograničenja koja se Kini nameću zbog ovisnosti o korištenju tuđe valute uključuju prisilno obustavljanje inozemnih investicija i izvedbe infrastrukturnih projekata zbog potencijalno rastućih troškova servisiranja duga i tečajnog rizika. Ukoliko na sve ovo nadovežemo slabu koordiniranost inicijative, niske povrate na dosadašnja ulaganja i političke rizike koji proizlaze iz ulaganja u visokorizične države-klijente, onda je očito kako bi suprotno uvriježenom narativu o ‘kineskoj diplomaciji dužničke zamke’, sama inicijativa mogla postati ogromna zamka za Kinu. Nakon izbijanja korona krize koja će posebno pogoditi afričke, latinoameričke i azijske ekonomije u razvoju, te njihov kapacitet otplate duga, Kina će imati sve više problema s naplatom. Tome svjedoči i vrlo nevoljko kinesko pridruživanje inicijativi G-20 o proglašavanju moratorija na otplatu vanjskog duga najsiromašnijih država.
Imajući u vidu kineske slabosti i kontradikcije ovaj tekst pokazat će kako je jačanje prve linije obrane liberalnih demokracija ne samo važniji, nego i politički zahtjevniji proces. On što je zahtjevno, ali daleko od neizvedivoga, svakako su ekonomske i političke reforme koje jačaju povjerenje, efikasnost i legitimnost političkih i ekonomskih institucija koje utjelovljuju ideju slobode. U svakom slučaju, suočavanje liberalnih demokracija i virusa autoritarizma prvenstveno tako i treba definirati, te je potrebno izbjeći kušnju uokvirivanja sukoba kao civilizacijskog sukoba, što liberalna društva može gurnuti na sklizak teren ekstremističkih ideologija koje crpe njegovu snagu i privlačnost. Dakle, sprječavanje širenja kineskog utjecaja i moći prvenstveno se odnosi na sprječavanje izvoza autoritarnih vrijednosti.
Liberalne demokracije i imperativ političkih reformi
Nekoliko je ključnih političkih i ekonomskih reformi čija bi implementacija bitno osnažila socijalno tkivo liberalnih demokracija. Možda najvažnija u grupi političkih reformi odnosi se na političku reformu smanjivanja važnosti novca u izbornom procesu i iznimno velike nejednakosti između onih koji svojim financijskim učešćem žele ostvariti priliku za disproporcionalan utjecaj na proces donošenja odluka u odnosu na ostatak birača.
U SAD-u 0,01% pojedinaca s najvišim dohotkom stoji iza 40% svih donacija kandidatima i strankama. Ovakva distribucija podriva temeljno demokratsko načelo ‘jedan pojedinac, jedan glas’ i de facto ga pretvara u sustav ‘jedan dolar, jedan glas’. Studija profesora Martina Gilensa to zorno predočuje. Naime, članovi američkog Kongresa prije će raspravljati i glasovati o temama koje su važne za najbogatije u odnosu na teme koje su u fokusu srednje klase i siromašnijih Amerikanaca.
S druge strane, u europskim liberalnim demokracijama ne postoji toliko izražen problem novca u izbornim kampanjama, ali njihovo funkcioniranje sve više opterećuju vrlo kratki izborni ciklusi, povećanje fragmentacije parlamenata i sve duži period potreban za formiranje vlada. Ukoliko se ovakvi trendovi upare s niskom razinom kompetentnosti izabranih političkih predstavnika, ne treba toliko čuditi pad zadovoljstva stanjem demokracije u nizu liberalnih demokracija.
Studija McKinsey Global Institutea ukazuje na povijesno nisku razinu trajanja političkog mandata u državama G-20 koja sve više sužava vremenski horizont izabranih predstavnika. Naravno, duže trajanje mandata također može biti i veliki rizik jer povećava manevarski prostor korumpiranim i nekompetentnim političarima, ali ga je svakako moguće kontrolirati jačanjem anti-korupcijskog okvira i uvjetovanjem određene razine kompetentnosti izabranih predstavnika koji bi trebali imati prethodno radno iskustvo izvan sfere politike.
Adresiranje potonjeg problema je izuzetno važno imajući u vidu sve veći postotak profesionalnih političara koji su cijeli život isključivo u politici te imaju malo doticaja sa svijetom izvan kampanje koja traje 24 sata dnevno. Također, spomenuti rizik može se kontrolirati uvođenjem indikatora koji njihove isplate vežu uz ostvarivanje ciljeva javnih politika, ali uz ‘klauzulu povrata’ (eng. claw-back mechanism), kako bi se preveniralo pretjerano naglašavanje kratkoročnih rezultata uz posljedično zanemarivanje dugoročnih ishoda. Zadnje i ne najmanje važno, izborni sustavi trebaju reflektirati novu realnost na terenu i prestati služiti kao alat za podrivanje političkog natjecanja putem aktivnog i pasivnog inženjeringa izbornih okruga u skladu s potrebama vladajuće elite (eng. gerrymandering).
Sve navedeno predstavlja opće preporuke koje pokušavaju pronaći najmanji zajednički nazivnik između problema s kojima se danas suočava većina liberalnih demokracija. Ipak, svakoj zasebno valja prepustiti odluku kako optimizirati strukturu političkog natjecanja koja će balansirati između prevelike disperzije i koncentracije političke moći, te osigurati izbjegavanje pada u zamku tiranije većine ili tiranije manjine. Upravo prethodno navedene političke reforme imaju potencijal utrti put ekonomskim reformama koje bi kreirale konture ‘narodnog kapitalizma’, o čemu će biti više riječi u sljedećim odlomcima.
Nesveto trojstvo porasta zaduženosti, nejednakosti i smanjenja produktivnosti
Govoreći o potrebnim ekonomskim reformama potrebno je prvo ukazati na goruće probleme današnjice poput sve većeg kreditnog intenziteta ekonomskog rasta, porasta nejednakosti i usporavanja produktivnosti, te ih sagledati kao zaokruženu cjelinu. Recentno istraživanje Atifa Miana, Ludwiga Strauba i Amira Sufija na ponderiranom uzorku 14 liberalnih demokracija tvrdi kako u zadnjih tridesetak godina sve veću koncentraciju dohotka u rukama najbogatijih 1% populacije gotovo u stopu prati porast ukupne zaduženosti javnog i sektora kućanstava. Slična studija Thomasa Philippona i Ariella Reshefa ukazuje na povezanost deregulacije financijskog sektora i sve veće premije na plaće koju uživaju zaposleni u financijskom sektoru u odnosu na zaposlenike u ostatku ekonomije. Naravno, ova veza između rasta zaduženosti i nejednakosti može se prvenstveno objasniti porastom nejednakosti kao lošeg kolesterola, pogotovo u SAD-u kao današnjoj prijestolnici liberalno-meritokratskog kapitalizma. Američki politolozi Jacob S. Hacker i Paul Pierson u knjizi Winner-Take-All-Politics demonstriraju kako porast nejednakosti nije neizbježan rezultat povećanog natjecanja koje proizlazi iz sudjelovanja u procesu trgovinske globalizacije, već djelo političkih silnica u vidu sve većeg utjecaja moćnih interesnih skupina na politički proces. U tome je posebno prednjačio financijski sektor koji je novcem preplavljivao političku arenu. Ovakav oblik nejednakosti nalazi se u suštoj opreci s djelovanjem nejednakosti kao dobrog kolesterola, kada nejednakost ima ulogu katalizatora tehnološkog napretka i promjene načina društvene organizacije poput rastuće urbanizacije u zemljama u razvoju. Naime, dobra vrsta nejednakosti povećava ukupno blagostanje i ukazuje na postojanje prilika za napredak onima koji trenutačno zaostaju, pod pretpostavkom da oni koji su već uspjeli ne nastoje nepotrebno otežati put onima koji to još nisu.
Analizu sa zaključcima komplementarnima onima Hackera i Piersona također nam daje Elhanan Helpman sa Sveučilišta Harvard koji je u meta-studiji akademske literature o globalizaciji došao do zaključka kako globalizacija u obliku slobodne trgovine i prebacivanja proizvodnje u države s nižim proizvodnim troškovima nije u velikoj mjeri doprinijela porastu nejednakosti. Ovakav zaključak govori kako proces globalizacije države ne čini bespomoćnima, već se razlika u ekonomskim i socijalnim ishodima prvenstveno može objasniti djelovanjem ili (ne)djelovanjem političkih elita u okviru pojedinih država, od kojih su neke iskazale više brige za adaptaciju cjelokupne populacije na nove izazove i prilike, dok su druge bile više preokupirane podilaženjem svojim uskim izbornim bazama. Dakle, baš kao što loš kolesterol ima negativan učinak po zdravlje kardiovaskularnog sustava tako i njegov ekvivalent kada govorimo o nejednakosti štetno utječe na zdravlje cjelokupne ekonomije.
Prvo, ona podriva ekonomski rast na najmanje tri načina: smanjuje ponudu talenata, ideja i kapitala s obzirom da bogatiji sve više monopoliziraju pristup najboljim obrazovnim, društvenim i ekonomskim prilikama. Na primjer, na vodećih 38 američkih sveučilišta udio studenata koji dolaze iz 1% kućanstava s najvišim dohotkom premašuje udio onih koji dolaze iz donjih 60% distribucije. Ekonomske procjene govore da je pristup vrhunskom obrazovanju na takvim sveučilištima ekvivalentan nasljedstvu od 5 do 10 milijuna američkih dolara. Naravno, ne mogu svi ostvariti pristup takvom obrazovanju jer ljudi nisu poput prazne ploče s jednakim kapacitetom zapisa na nju, ali povećanje jednakosti prilika za one s takvim kapacitetom svakako je esencijalno za legitimnost cjelokupnog sustava. U tom pogledu niz europskih država stoji daleko bolje i važno je da u narednim godinama zadrže inkluzivnost uz daljnje jačanje kvalitete obrazovnog procesa.
Drugo, nejednakost je u značajnoj mjeri uzrok i posljedica smanjenja stupnja tržišnog natjecanja. U svojoj najnovijoj knjizi The Great Reversal Thomas Philippon naglašava problem sve veće tržišne koncentracije prisutne u nizu ekonomskih sektora u SAD-u te smanjeno uvrštavanje novih dioničkih izdanja na vodeće burzovne indekse. Ovo je također usko povezano sa sve manjom stopom ulaska novih poduzeća na tržište koja konvergira sa stopom poduzeća koja izlaze s tržišta zbog bankrota, pa rezultanta oba trenda signalizira opasno slabljenje poduzetničke kulture, naročito u SAD-u kao arhetipu takve kulture. Moćne i politički umrežene kompanije često uspijevaju s tržišta izgurati konkurenciju ili joj zapriječiti slobodan ulazak na isto. U tome im naravno pomaže povoljan regulatorni okvir koji sve više reflektira količinu novca i vremena utrošenog u promicanje uskih interesa.
Usko povezan s time je izostanak reforme sustava korporativnog upravljanja koji je omogućio da u okviru američkih kompanija kontinuirano raste omjer između plaće izvršnog direktora i plaće prosječnog zaposlenika, s 42 početkom 1980-ih na gotovo 347 krajem 2017. godine. Sličan trend prisutan je i u ostalim državama, premda u blažoj varijanti. Sukus svih prethodno nabrojanih faktora ne samo da dovodi do toga da se počinje gubiti veza između porasta produktivnosti i nadnica, već se također oslabljuje kapacitet za inovacije i smanjuje porezna baza iz koje se financiraju javna i meritorna dobra poput infrastrukture, zdravstva i obrazovanja.
Treće, stagnacija ili zaostajanje nadnica u kombinaciji s problematičnom i neadekvatnom strukturom prihodovne i rashodovne strane javnih proračuna niza liberalnih demokracija negativno utječe na agregatnu potražnju. Stoga ona sve više ovisi o kontinuiranom porastu duga. Lord Adair Turner u knjizi Between Debt and the Devil ukazuje na presudan problem u godinama prije zadnje globalne financijske krize, a koji je u još većoj mjeri došao do izražaja u godinama nakon stabilizacije tržišta nekonvencionalnim mjerama monetarne politike od strane vodećih središnjih banaka u svijetu. Razina duga u svijetu i dalje nastavlja rasti brže od ukupne proizvodnje i ona se prije izbijanja pandemije koronavirusa popela na rekordnih 253 bilijuna američkih dolara. Na tom tragu također valja istaknuti studiju Stephena Cecchettija i Enisse Kharroubi za Banku za međunarodna poravnanja, koja je utvrdila kako financijsko produbljivanje mjereno razinom izdanih kredita u odnosu na BDP predstavlja povećanje ekonomskog blagostanja samo do izvjesne točke, nakon čega nastupa zakon opadajućih prinosa i veći financijski sektor počinje imati štetan utjecaj na ukupan porast produktivnosti.
Legendarni profesor Charles Goodhart s London School of Economics u svojem zadnjem osvrtu na ekonomske efekte korona krize postavlja ključno pitanje. Možemo li reformirati kapitalizam na način koji ne podrazumijeva poticanje pretjeranog duga svaki puta kada ekonomske neprilike udare na slabu točku naših ekonomija? Odgovor je načelno potvrdan jer je sustav više puta uspješno reformiran tijekom povijesti i nema razloga da to isto ne uspije učiniti i ovaj puta. Tržišne ekonomije su nemjerljivo produktivnije, inovativnije, bolje upravljaju rizikom te alociraju dobra i usluge efikasnije nego bilo koji drugi alternativni sustav koji se ne oslanja profitni motiv, privatno vlasništvo i decentralizirani proces određivanja cijena.
Ipak, konstruktivan odgovor na prethodno Goodhartovo pitanje zahtijevat će ogromne žrtve, pogotovo od strane onih koji su insideri u postojećem sustavu. Problematičnu ovisnost makroekonomske stabilizacije o rastućem dugu privatnog sektora moguće je smanjivati na dva načina. Prvo, vlade mogu sve više posuđivati i stimulirati agregatnu potražnju, ali radi se tek o palijativnom instrumentu. Naime, vlade će kad-tad biti suočene s nemogućnošću otplate dugova što će nanijeti enormnu štetu vjerovnicima, bilo putem bankrota, bilo putem inflacije. Nasuprot tome, druga alternativa sastoji se u pametnoj redistribuciji, uz snažnu zaštitu tržišta kao ključnog mehanizma alokacije resursa, a sve s ciljem stvaranja održivije strukture agregatne potražnje. Marriner Eccles, nekada prvi čovjek američkih Federalnih rezervi, poentirao je u davnom kongresnom saslušanju sljedećom rečenicom: Potpuno je nemoguće da bogati štede onoliko koliko su pokušavali štedjeti, te da sačuvaju sve ono što je vrijedno čuvanja. Obrana kapitalizma od samih kapitalista počinje upravo u shvaćanju velike razlike koja postoji između pro-tržišnih i pro-business stavova i činjenici da je dug mač sa dvije oštrice, baš kako to u svojoj knjizi Saving Capitalism from the Capitalists ilustriraju profesori Luigi Zingales i Raghuram Rajan.
Kako reformirati liberalno-meritokratski kapitalizam u smjeru ‘narodnog kapitalizma’?
Nekoliko je ključnih koraka koje je potrebno poduzeti u smjeru prethodno spomenute redistribucije i ublažavanja postojećih distribucijskih sukoba, a koji u protivnom riskiraju gubitak podrške procesu globalizacije i tržišnoj ekonomiji kao pokretačima prosperiteta. S obzirom na tendenciju da u razvijenim i bogatijim društvima udio dohotka od kapitala raste u odnosu na ukupan dohotak, redistribucija nikako ne smije implicirati smanjenje udjela kapitala i percipiranje ‘kapitala’ kao klasnog neprijatelja, kako je to popularno u pojedinima akademskim i političkim krugovima. Upravo suprotno, akumulacija kapitala i dohotka povezanog s njime predstavlja neizostavan dio rasta blagostanja, ali da bi ona bila politički i ekonomski održiva, potrebno je poduzeti mjere u korist smanjenja nejednakosti u raspodjeli dohotka od kapitala. Pozivajući se na koncept ‘narodnog kapitalizma’ (eng. people’s capitalism), kojega je prvi puta spomenula Margaret Thatcher davnih 1980-ih, ekonomist Branko Milanović u svojoj knjizi Capitalism, Alone zalaže se za reforme koje bi išle upravo u smjeru takvog tipa kapitalizma. Uz smanjenje utjecaja novca na ishod političkog procesa, Milanović također navodi pojačano ulaganje u inkluzivnije i kvalitetnije obrazovanje, jačanje kulture radničkog dioničarstva, porezne reforme koje oslobađaju građane s nižim dohotkom oporezivanja dohotka od kapitala i potiču ih na veća kapitalna ulaganja, te uvođenje poreza na visoka nasljedstva koje je zagovarao i jedan od rodonačelnika ekonomskog liberalizma, John Stuart Mill.
Nažalost, Milanović se u svojoj knjizi ne bavi detaljnijom razradom učinkovitosti ovih prijedloga, pogotovo u uvjetima globalizacije i razlika u specifičnom kontekstu, koje na primjer pokazuju kako su u pojedinim državama modeli zadruga i radničkog dioničarstva bitno podbacili u odnosu na proklamirane ciljeve. Evoluciju kapitalizma kao kompleksno-adaptivnog sustava proizvodnje prema njemu dobro opisuju prve tri kolone Tablice 1, a koja je nadograđena četvrtom kolonom od strane autora ovoga teksta. Četvrta kolona upravo navodi atribute ‘narodnog kapitalizma’ u odnosu na prethodna tri tipa, s obzirom da je Milanović to propustio temeljito učiniti. Ono što je ključna razlika socijaldemokratskog tipa kapitalizma u odnosu na ‘narodni kapitalizam’ jest daleko manje težište na redistribuciji dohotka u odnosu na inzistiranje potonjeg tipa kapitalizma u korist egalitarnije distribucije kapitala, tj. ex ante u odnosu na ex post redistribuciju. U tom pogledu šteta je da Milanović eksplicite ne navodi potrebu da porezni sustavi liberalnih demokracija eliminiraju nepovoljni porezni tretman vlasničkog kapitala u odnosu na financiranje dugom. Premda je mnogo načina kako potaknuti transformaciju kapitalizma iz njegovog liberalno-meritokratskog stadija, u kojemu je nažalost sve manji naglasak na liberalnom i meritokratskom, navest ćemo neke od najvažnijih primjera u sljedećem odlomku. Osim već malo prije spomenutog redizajna poreznih sustava, redistribucijski konflikti i disperzija vlasništva nad kapitalom mogu se također potaknuti prvenstveno boljim poreznim sustavom koji će biti primjereniji novom digitalnom dobu i globaliziranom svijetu u kojem živimo. Osim toga, oporezivanje pretjeranog gomilanja duga i pretjeranog lobiranja moguće je adresirati pomoću novih Pigouvih poreza koji adresiraju problem negativnih eksternalija. Sve veći izdaci za lobiranje i izborne kampanje počinju naličiti utrkama u naoružanju i igrama s nultim-zbrojem. Također, sve veće ‘dužničko zagađenje’ suvremenih ekonomija produbljuje pogubni ciklus ‘financijska nestabilnost – niske kamatne stope – financijska nestabilnost’. Stoga ovakvi inovativni oblici oporezivanja, uz paralelno smanjenje drugih poreznih davanja koja potiču poduzetništvo i stvaralaštvo, u sebi sadrže ogroman potencijal pomlađivanja i jačanja liberalnih demokracija.
Tablica 1
| Vrsta kapitalizma | Klasični kapitalizam | Socijaldemokratski kapitalizam | Liberalno-meritokratski kapitalizam | „Narodni kapitalizam“ |
| 1. Rastući udio dohotka od kapitala u nacionalnom dohotku | DA | NE | DA | DA |
| 2. Visoka koncentracija dohotka od kapitala | DA | DA | DA | NE |
| 3. Pojedinci koji posjeduju značajnu količinu kapitala su bogati | DA | DA | DA | DA |
| 4. Pojedinci bogati na temelju posjedovanja kapitala su ujedno pojedinci koji ostvaruju veliku zaradu od vlastitog rada | NE | NE | DA | DA |
| 5. Bogati stupaju u bračnu zajednicu s bogatima (homogamija) | DONEKLE | NE | DA | DONEKLE |
| 6. Visoka korelacija dohotka roditelja i njihovog potomstva (intergeneracijska transmisija prednosti) | DA | DONEKLE | DA | DONEKLE |
Izvor: Branko Milanović (2019); uz doradu autora
Hvatanje u koštac s ‘fiskalnim termitima’
Ekonomist Vito Tanzi ‘fiskalnim termitima’ naziva sve procese koji u eri globalizacije načinju kapacitet pojedinačnih država za prikupljanjem poreza i ravnomjernom distribucijom poreznog tereta. U njih možemo ubrojiti offshore financijske centre, intra-kompanijsku trgovinu između podružnica multinacionalnih kompanija ili pojavu novih oblika novca poput kriptovaluta. Postojeći međunarodni porezni sistem u velikoj je mjeri zastario i dodatno naglašava problem fiskalnog kapaciteta. On je po svojoj konstrukciji još uvijek usmjeren ka oporezivanju daleko manje mobilnih faktora proizvodnje nego što je to slučaj u sve umreženijem svijetu današnjice. Raširena praksa porezne evazije koju prakticiraju vodeće multinacionalne kompanije negativno utječe na ciljeve ekonomske efikasnosti i pravednosti. Iz tog razloga potrebno je pristupiti reformi sustava koja će voditi računa o poreznim potrebama razvijenih i zemalja u razvoju. Porezno natjecanje generalno je dobra stvar, ali njega treba postaviti u okvir koji će utvrditi široko prihvaćena pravila igre, s ciljem prevencije nekontrolirane utrke prema dnu. Neobuzdano porezno natjecanje dovodi do erozije prihoda po osnovi poreza na korporativnu dobit što otežava proizvodnju i održavanje javnih dobara na ekonomski efikasnoj razini. Osim toga, ono paradoksalno potiče monopolizaciju tržišta jer pomiče teren i pravila igre u korist etabliranih multinacionalnih kompanija u odnosu na manje konkurente i one koji to pretendiraju postati. Stoga uopće ne treba čuditi da su velike multinacionalne kompanije u zadnjem desetljeću uspjele daleko više i brže sniziti svoje porezno opterećenje u odnosu na ostale ekonomske subjekte. Osim već objašnjenog negativnog utjecaja na ekonomsku efikasnost (erozija javnih dobara i smanjeni stupanj tržišnog natjecanja) potrebno je navesti i negativan učinak na percepciju pravednosti. Naime, multinacionalne kompanije i njihovi dioničari uživaju koristi koje proizlaze iz javnih dobara poput sigurnosti, pravosuđa, infrastrukture, obrazovane radne snage i političke stabilnosti, koje pružaju vodeće svjetske liberalne demokracije. No, financiranje tih istih javnih dobara u sve većoj mjeri pada na leđa manje mobilnih i lokalno-usmjerenih kompanija te potrošača.
Multinacionalne kompanije to mogu izvesti korištenjem sustava transfernih cijena između svojih podružnica s ciljem registracije profita u jurisdikcijama s iznimno niskim poreznim opterećenjem, relokacijom duga unutar grupacije isključivo s ciljem umanjenja porezne obaveze ili relokacijom intelektualnog vlasništva u jurisdikcije bez poreza, odnosno minimalnim poreznim opterećenjem. Ovakvu praksu omogućava neusklađenost poreznog zakonodavstva diljem svijeta, pogotovo u slučaju onih kompanija kod kojih je teško povući granicu između mjesta na kojemu se događa inovacija, proizvodnja i prodaja. Ilustracije radi, Facebook je 2017. godine u Velikoj Britaniji platio porez u iznosu od 7.4 milijuna funti u odnosu na 1.3 milijarde funti ostvarenih prihoda. Brad Setser iz Council on Foreign Relations pokazao je kako američke multinacionalne kompanije prijavljuju 7 puta više profita u manjim poreznim oazama (Bermuda, Luksemburg, Britanski Djevičanski otoci, Irska, Nizozemska, Singapur) u odnosu na šest najvećih ekonomija izvan SAD-a (Kina, Japan, Njemačka, Francuska, Indija i Italija). Prema procjeni MMF-a iz 2015. godine erozija porezne baze i izmještanje profita smanjivali su dugoročne porezne prihode OECD ekonomija za 450 milijardi američkih dolara godišnje (1% njihovog BDP-a), a 200 milijardi dolara u slučaju zemalja u razvoju (1.3% njihovog BDP-a). Za usporedbu, prihodi od poreza na korporativnu dobit čine 2.9% BDP-a OECD ekonomija.
Upravo snažna međunarodna koordinacija može biti protuteža ovim negativnim trendovima. Rješenje koje bi bilo najviše u duhu pomirenja ciljeva ekonomske efikasnosti i pravednosti išlo bi u smjeru harmoniziranog sustava oporezivanja multinacionalnih kompanija. Njihov prihod na globalnog razini bio bi konsolidiran. Dakle, profit koji je ostvaren na globalnoj razini uz pripadajuće porezne obveze geografski bi se alocirao na temelju objektivnih parametara poput volumena prodaje, zaposlenosti, broja digitalnih korisnika u pojedinoj državi, itd. Naravno, na ostvareni profit primjenjivala bi se se minimalna stopa poreza na dobit od 10%. U tom slučaju države bi i dalje zadržavale slobodu nametanja viših poreznih stopa i natjecanje ne bi bilo eliminirano, pogotovo imajući u vidu da je prosječna stopa poreza na korporativnu dobit u OECD ekonomijama 24%. Isti princip vrijedi i zaoffshore financijske centre poput karipskih otoka koje odlično opisuje termin „sunčanih mjesta za sjenovite ljude“, termin kojega je davno skovao engleski pisac Somerset Maugham. Dotični centri prema nekim procjenama omogućavaju izvlačenje minimalno 50 milijardi dolara ilegalno stečenog novca iz afričkih država godišnje. Ovakav zaključak dodatno ojačavaju podaci MMF-a prema kojima je nakon 2008. godine došlo do naglog globalnog povećanja neto grešaka i propusta u međunarodnim bilancama plaćanja njegovih članica. Ilegalni tokovi novca postaju sve značajniji, korupcija postaje sve veći globalni izazov, a offshorefinancijski centri i dalje predstavljaju prečesto previđenu sponu u korupcijskom hranidbenom lancu.
U tom pogledu liberalne demokracije, predvođene Europskom unijom, trebaju bolje koordinirati svoja nastojanja oporezivanja multinacionalnih kompanija na temelju mjesta na kojem generiraju novčani tijek i stvaraju dodanu vrijednost. U okviru OECD-a Base Erosion and Profit Shifting predstavlja prvi pozitivan korak u smjeru koji je omogućio detaljniju razmjenu poreznih informacija između poreznih uprava diljem svijeta i u njemu trenutačno sudjeluje 125 država. Ipak, drugi korak harmonizacije sustava poreza na dobit, koji uključuje globalnu konsolidaciju profita i harmonizaciju poreznih stopa, jest puno važniji i politički teži korak. U tom pogledu ključan je dogovor SAD-a i Europske unije, ali trenutačno stanje transatlantskih odnosa nije povoljno naklonjeno samoj ideji. Ipak, odlučno održavanje na životu ove ideje od strane Europske unije kao normativne sile, uz eventualnu promjenu administracije u Washingtonu, sigurno će u budućnosti kreirati povoljan okvir za njezinu implementaciju.
Drugi važan primjer djelovanja fiskalnih termita odnosi se na pritiske koje stvaraju nekontrolirani migracijski tokovi, te koji slabe apsorptivni kapacitet država-domaćina. Ova napetost proizlazi iz ‘nemogućeg trojstva’ imigracijske politike prema kojemu nije moguće odabrati potpuno zadržavanje socijalne države, multikulturalizam i omogućavanje masovnih migracija. Naime, razvijene države imaju veću razinu socijalnog kapitala koji podrazumijeva povjerenje između domicilnih stanovnika i povjerenje u državne institucije, dok imigranti iz bliskoistočnih, supsaharskih i latinoameričkih država sa sobom donose daleko nižu razinu interpersonalnog i institucionalnog povjerenja. Nakon nekog vremena takva situacija počinje podrivati političku podršku redistributivnoj funkciji fiskalne politike, a negativno utječe i na njezinu alokacijsku funkciju putem erozije javnih i meritornih dobara. Prema velikom Gallupovom ispitivanju više od 750 milijuna ljudi diljem svijeta promijenilo bi svoje prebivalište kada ne bi postojale nikakve restrikcije na proces migracije. S obzirom na limitiran apsorptivan kapacitet razvijenih ekonomija, kao i na nepoželjnost opcije zatvaranja granica koja bi dovela do ogromnog gubitka ekonomskog i socijalnog blagostanja, prijedlozi ekonomista poput Branka Milanovića i Danija Rodrika idu u smjeru pomirenja spomenutih napetosti. Naime, prema njihovim prijedlozima priroda migracija promijenila bi se na način da one u što većoj mjeri naliče na privremenu dozvolu na rad bez automatskog ili lakog pristupa državljanstvu, kao i svim pripadajućim pravima koje ono podrazumijeva. Ovakav korak unaprijedio bi ekonomsko blagostanje migranata jer bi se povećala protočnost sustava, a isti zaključak bi vrijedio kada je u pitanju blagostanje država-primateljica i država-pošiljateljica.
Obrana globalizacije kao bakljonoše napretka
Zadnjih nekoliko godina slika globalizacije kao skupa silnica koje povezuju i grade prosperitetniji i slobodniji svijet postala je sve više diskreditirana. Veliko međunarodno istraživanje koje je provela agencija Ipsos MORI na uzorku 33 države pokazuje kako su građani liberalnih demokracija danas nepovjerljiviji spram ideje globalizacije u odnosu na građane država u razvoju koje ostvaruju relativno brzi rast i postupnu integraciju s globalnim tržištem. Ovakva razlika pojavljuje se neovisno o tome da li je u razmatranje uzet period neposredno nakon globalne financijske krize ili period nakon što je ekonomski oporavak već uzeo maha. Stoga je potrebno postaviti pitanje što leži u srži relativno negativne percepcije globalizacije u razvijenim državama.
Nažalost, u javnom diskursu i medijskom narativu mnoštvo različitih silnica s globalnim reperkusijama upisuju se u ono što se percipira kao relativno homogen proces. Međutim, negativni efekti po određene grupe ili pojedince poput gubitka zaposlenja, osobnog bankrota ili osjećaja ekonomske nesigurnosti nisu rezultat djelovanja svih silnica zajedno. Također, nisu sve silnice jednako zaslužne za ogroman uspjeh u smanjenju globalnog siromaštva i nejednakosti u posljednjih tridesetak godina. Na primjer, deregulacija i liberalizacija tržišta dobara i usluga spadaju u domenu mikroekonomije. Često destabilizirajući portfolio kapitalni tokovi i loše koncipirana politika štednje tijekom zadnje krize u eurozoni spadaju u rubriku makroekonomije. Konačno, niži transportni troškovi i tehnološki napredak koji smanjuje potrebu za angažmanom nisko kvalificire radne snage označavaju se kao egzogene uvjetovane strukturne promjene. Spajanje sve tri prethodno navedene komponente u navodno homogeni pojam koji se naziva globalizacija uzrok je konfuzije i pretjerano simplificira određenje spram nje same, s obzirom da se odabir neprirodno stavlja u binarni okvir, za ili protiv. Ovakva konceptualizacija je kontraproduktivna i opasna s obzirom da ne-liberalne političke snage time dobivaju pogonsko gorivo protiv ideje prekogranične mobilnosti i suradnje. Nažalost, jačanje dotičnih političkih snaga i ideja prijeti opasnošću bacanja ‘djeteta liberalnog međunarodnog ekonomskog poretka zajedno s vodom za kupanje’, koju utjelovljuju pojedine loše koncipirane i implementirane makroekonomske politke Istraživanje Danija Rodrika na uzorku od 20 demokracija sa zastupljenošću barem jedne populističke stranke u nacionalnom parlamentu ukazuje na udvostručenje glasova takvih stranaka u periodu s početka 2000-ih pa sve do sredine 2010-ih.
Iznimno zanimljivu spoznaju predstavlja činjenica da revolt kojega artikuliraju stranke takvog tipa jest primarno usmjeren spram slobodne trgovine, tehnologije i migracija, ali ne spram financijskih tokova. Ovakav ishod u domeni vrlo opipljive ekonomske integracije moguće je objasniti lakom identifikacijom stvarnih i navodnih žrtava s jedne, te počinitelja s druge strane. U domeni trgovine nije teško konstruirati narativ ‘mi’ naspram ‘oni’. Imigranti, strana dobra, usluge i tehnologija posjeduju atribute opipljivosti kojima je lako prišiti odgovornost za negativne ishode, neovisno o utemeljenosti takvih ocjena. Ekonomska nesigurnost i dostupni socio-ekonomski rascjepi zapravo predstavljaju potražnju i ponudu na političkom tržištu. Nažalost, ovakva evolucija političkog tržišta zabrinjavajuće vodi u smjeru jačanja populističkih snaga koje se previše ne zamaraju dugoročnom održivošću svojih politika i produbljivanjem društvene polarizacije.
S druge strane, rašireno prekogranično kreditiranje i tokovi ‘vrućeg novca’ kao ključni elementi financijske globalizacije, empirijski su povezani s rastućom incidencijom i intenzitetom financijskih kriza. No, oni nisu ni približno toliko predmetom žestokih polemika. Nekoliko je mogućih objašnjenja za takav ishod. Prvo, takvi tokovi često reflektiraju novac kojega su obični građani uložili u mirovinske fondove, osiguravajuća društva i društva za upravljanje financijskom imovinom. Drugo, spomenuti tokovi imaju impersonalnu prirodu te nije lako identificirati ‘dežurne krivce’. Treće, većina financijaša, a kamoli običnih građana, nije svjesna činjenice da danas društva za upravljanje financijskom imovinom poput BlackRocka, Vanguarda i Barclays (Plc) čine tri najveća financijska entiteta na svijetu, entiteta koji nisu podložni klasičnoj bankarskoj regulativi. Četvrto, najveći dio birača diljem svijeta ne posjeduju značajnu razinu financijske pismenosti pa im je ovakav tip tema nerazumljiv i odbojan.
Iz svih prethodno navedenih razloga vrlo je teško razmrsiti zamršeno klupko financijskih kriza i svakoj strani pripisati pripadajući dio odgovornosti za lošu procjenu rizika i posljedično izbijanje krize. Stoga birači diljem svijeta nisu dovoljno u stanju pozvati na odgovornost svoje političke predstavnike onda kada propuštaju kreirati financijsku arhitekturu potrebnu za stabilnu i obilatu ponudu kredita ili kada ne rade dovoljno na obuzdavanju destabilizirajućih dijelova prekograničnih kapitalnih tokova. Financijska globalizacija u dosadašnjem ruhu dolazi kao mješovit blagoslov. Ukoliko se na ovo nadoveže iskustvo zadnje financijske krize u sklopu koje su političke elite brojnih liberalnih demokracija diskreditirane propustima ili možda čak činom koluzije s pripadnicima financijske zajednice, te ukoliko tome također pridodamo to da nastali gubitci nisu nužno raspodijeljeni prema principima slobodnog tržišta, tada puno bolje možemo razumijeti negativnu visceralnu reakciju građana spram onoga što oni percipiraju kao globalizaciju. Nažalost, prehodno opisani začarani krug podriva podršku onim globalizacijskim silnicama koje su najviše zaslužne za današnji prosperitet (trgovina i difuzija tehnologije), a ne kroti dovoljno one koje ga često umanjuju.
Kako bi se kotač globalizacije upregnut u tržišne mehanizme nastavio okretati, građani i njihovi politički predstavnici trebaju biti svjesni četiri važne lekcije.
Prvo, pojam tržišta ne smije se promatrati kao homogen pojam jer on uključuje brojna pojedinačna tržišta poput tržišta dobara, usluga, rada i kapitala. Ono što smo do sada mogli naučiti iz brojnih epizoda financijskih kriza to je da se tržište krumpira ne ponaša kao tržište zajmova ili kapitalne transakcije. Reguliranija financijska tržišta koja smanjuju mehanizam pozitivne i mehanizam negativne povratne sprege (krediti – cijena financijske imovine – krediti) nikako ne isključuje manje regulirana i slobodnija tržišta rada, dobara i usluga. Liberalizacija tržišta dobara i rada uparena s rastućom otvorenošću spram međunarodne trgovine donijela je silan napredak u zadnja tri desetljeća. Potpuno je pogrešno zbog prethodno počinjenih grešaka u regulaciji financijskih tržišta smanjiti oslonac na tržišni mehanizam u drugim područjima života. Drugo, oni koji pokušavaju baštiniti intelektualno nasljeđe Johna Maynarda Keynesa moraju biti svjesni da je Keynes prvenstveno bio liberal i da je smatrao kako javna potrošnja treba biti u funkciji izglađivanja poslovnih ciklusa. Nekontrolirano dizanje javne potrošnje, neovisno fazi poslovnog ciklusa i namjeni same potrošnje, u potpunoj je suprotnosti s idejom produktivne koegzistencije državne intervencije i slobodnog tržišta. Treće, progresivni ciljevi poput inzistiranja na jednakosti prilika ili brige za svoje sugrađane ne postižu se teškom rukom državne intervencije i suspenzijom tržišta. U tom slučaju lijek uvijek postaje gori od same bolesti. Četvrto, države koje generiraju kontinurane i iznimno visoke suficite tekućeg računa bilance plaćanja treba obeshrabriti u nastojanju pretjeranog izvoza kapitala, a jedan od načina za to je primjena logike kapitalizma na kapital. U slučaju zadnje krize u eurozoni ‘teret čišćenja financijskog nereda’ disproporcionalno je pao na leđa neto-dužnika dok postojeći sustav makroekonomske prilagodbe nije dovoljno inzistirao na doprinosu neto-vjerovnika, što bi zasigurno promijenilo njihovu strukturu poticaja na duge staze. Konačno, sve prethodno navedene probleme moguće je adresirati intenzivnijom međunarodnom suradnjom i koordinacijom nacionalnih politika.
Izbjegavanje crnog scenarija: konvergencije liberalno-meritokratskog i političkog kapitalizma
Ukoliko donositelji ključnih odluka u zapadnim liberalnim demokracijama propuste adresirati probleme ekonomske i političke nejednakosti, liberalno-meritokratskom kapitalizmu ne prijeti u tolikoj mjeri socijalizam kao jedan od potencijalnih jahača apokalipse, već prvenstveno njegova konvergencija s političkim kapitalizmom. Prema tom scenariju ekonomske elite postale bi sve izoliranije u odnosu na ostatak još uvijek nominalno demokratskih društava, baš kao što je to danas slučaj s kineskim crvenim kapitalistima. Sve veća koncentracija ekonomske i političke moći prijeti stvaranjem negativne ravnoteže u kojemu dominiraju elementi plutokracije, uz povremeni politički proboj populističkih snaga. Ukoliko je u kineskom političkom kapitalizmu politika sredstvo stjecanja ekonomskih prednosti i moći, u demokracijama u kojima počinju prevladavati elementi oligarhije dolazi do suprotnog procesa pretvaranja ekonomske moći u političku. Ipak, neovisno o ovim razlikama konačan efekt po političke i ekonomske slobode jest isti: njihovo zatiranje putem zatvorenog kruga reprodukcije postojećih elita. Upravo iz tog razloga potrebno je dosljedno braniti vrijednosti ekonomske i političke slobode upornim zagovaranjem prethodno opisanih reformi. Kriza izazvana pandemijom koronavirusa takvom postupanju pridaje epohalnu važnost.