Jedna od temeljnih demokratskih ideja je da se o svakome prijedlogu koji poštuje neke temeljne humanističke principe može raspravljati. Vjernici u deliberativnu (pametnu) demokraciju smatraju da će široka javna rasprava filtrirati suprotstavljene prijedloge i iznjedriti najbolja moguća rješenja.
U stvarnosti ponekad bude tako, a ponekad i ne. Te druge situacije su zanimljivije. Kada većina kroz raspravu, iz bilo kojega razloga, ne može jasno raspoznati najbolje rješenje, preostaje jedino eksperiment.
Tekst će vas na kraju dovesti do rasprave o eksperimentiranju radi rješavanja problema demografskog sloma. No, prije toga, važnost dvojbe eksperimentirati ili ići utabanim stazama iskustva ilustrirat će se na nekim aktualnim temama iz prošloga tjedna, kao što je Trumpova najava o uvođenju carina na čelik i aluminij.
Eksperiment nije nimalo nevina stvar. Čovječanstvo je razapeto između, s jedne strane, znatiželje, nade i potrage za novim (u što se eksperimentiranje bez sumnje uklapa) i s druge strane, potrebe za sigurnošću i mirom luke iskustva, u kojoj akumulirana znanja krče utabane staze. Da prokletstvo bude još i veće, postoje teme koje se ne daju usidriti s ove ili one strane podložnosti eksperimentu. Taman kad se učini da je iskustvo otkrilo i zacementiralo najbolju praksu, započne novo propitivanje – eksperimentiranje. I to je donekle dobro, da se pod krinkom etablirane prakse ne provuče neka dogma, tabu. Ali s druge strane, eksperiment može biti sulud, nepotreban, ako je iskustvo već dobro poznato i znaju se utabane staze.
Zato je važno znati kada je dobro eksperimentirati, a kada se treba osloniti na staro znanje odnosno iskustvo. Kada uključiti revolucionara, a kada konzervativca? Poznati fizičar David Deutsch ilustrirao je ovu tešku dilemu jednim nevinim pitanjem: zašto ne žvačemo poljsku travu kada smo prehlađeni (eksperiment), nego pijemo čaj (na utabanim stazama iskustva)?
Trump: «Trgovački ratovi su dobri»
Mnogi ljudi, naročito ekonomisti, zakleli bi se da težnja slobodnoj međunarodnoj razmjeni pripada u etablirana iskustva koja ne treba propitivati, baš kao ni hipotezu da žvakanje trave pomaže kod prehlade. Ali, isto tako postoje mnogi ljudi koji smatraju da zaštita domaće proizvodnje ima smisla, jer liberalizacija razmjene dovodi do gubitka radnih mjesta u zemlji u korist radnih mjesta u inozemstvu ako su inozemni proizvođači efikasniji.
Nije lako riješiti suprotstavljenost ta dva stava. Sagledavanje konačnih učinaka protekcionističkih mjera zahtijeva poimanje barem dva ili tri poteza unaprijed: druge će zemlje uvesti osvetničke mjere spram naših proizvoda i usluga, naša poduzeća koja uvoze strane inpute plaćat će ih više i to će smanjiti dobit, investicije i potencijal za otvaranje novih radnih mjesta, a osim toga, dobit od slobodne međunarodne razmjene moguća je i za proizvođače koji nisu najefikasniji.
Sagledavanje više poteza unaprijed ne pripada uvijek domeni politike: ona je za dio političara stvar dogmi, emocija i podizanja moralne panike, a ne razmišljanja unaprijed. Stoga će eksperiment često prevladati tamo gdje smo se trebali osloniti na stara znanja odnosno iskustva.
Uzmimo za primjer Trumpovu prošlotjednu najavu da će sljedećega tjedna uvesti carine na uvoz čelika i aluminija u SAD. Nakon što se u prvoj godini mandata, unatoč protekcionističkim najavama u predizbornoj kampanji, primirio i pristao uz dosegnute globalizacijske odnose, Donald Trump je iz nepoznatog razloga sada odlučio povući najozbiljniji potez na tragu realizacije tog dijela predizbornih obećanja. U poznatome stilu svoga twitter-merkantilizma, začinio ga je porukom «Trgovački ratovi su dobri i lako ih je dobiti.»
Ponovo probuđeni Trump-protekcionist nastoji pojednostavljenim twittovima for dummies učiniti sukob («rat») prihvatljivim, ne bi li se izbjeglo za njega neugodno kritičko propitivanje povezano s drukčijim pogledima i interesima. Zatupljujuća linearna jednostavnost u komunikaciji jedini je ali kratkoročan lijek protiv neugodnoga pada američkih burzovnih indeksa, evidentno locirana u industrijama koje koriste uvozne inpute poput automobilske.
Kako se ovdje ne radi o hiru jednoga čovjeka, nego o raširenom vjerovanju slabo upućenog mnoštva (o tome da je međunarodna trgovina igra s nultom sumom), jedini način za ići dalje je – uvažiti eksperiment. Kolikogod se profesorima ekonomije, piscu ovih redaka, a moguće i većini čitatelja ovoga teksta činilo da se radi o nepotrebnom prijelazu iz zone etabliranog iskustva (koje upućuje na skupoću protekcionističkog eksperimenta) u zonu eksperimenta, nesporna je činjenica da eksperiment, pa i onaj koji je pogrešno dizajniran, pokreće ustajale vode, stvara varijacije i kreira nova iskustva. Možda su novi val protekcionizma i očekivani negativni nenamjeravani učinci koje će proizvesti, jedini načini za osvježenje memorije i konačno napuštanje pogrešne politike?
Možemo se utješiti poznatom frazom da dijete mora mnogo puta pasti da bi hodalo… Premda ta metafora nije najsretnija, jer dijete ima veliku šansu da prohoda nakon padova, dok društva imaju nemalu šansu da uđu u prave nakon trgovačkih ratova, posebno kad su nabijeni ratničkom retorikom o bitkama, pobjedama i porazima (mi i oni; naši i vaši).
Brexit
Na tragu eksperimenta kao izvora učenja i straha, može se postaviti pitanje neće li iskustvo Velike Britanije nakon Brexita predstavljati lakmus test Britancima i ostalima u pogledu zaključka o smislu dezintegracijskoga avanturizma? Ranije javne i stručne rasprave između zagovornika i protivnika Brexita pozivale su se na akumulirana znanja i iskustvo. Bez obzira jesu li imale racionalno-modelsku ili intuitivnu narav, te rasprave su bile apstraktne. Tek nakon donošenja stvarne odluke na referendumu o Brexitu (tome će u lipnju biti već dvije godine) možemo pratiti stvarne posljedice: razvlačenje teških pregovora o izlasku ozbiljno destabilizira i mijenja tradicionalnu političku scenu u Velikoj Britaniji i još uvijek nije jasno je li uvjerljivo najlošija pozicija UK na grafikonu rasta BDP-a u EU potkraj 2017. posljedica Brexita. Mogla bi biti.
To je isti onaj grafikon objavljen prošloga tjedna na kojem je Hrvatska s rastom (desezoniranog) BDP-a od 2,2% u odnosu na zadnje tromjesečje 2016. četvrta odostraga u EU, dok su druge slične zemlje, od Poljske do Rumunjske, pozicionirane u vrhu EU, sa stopama rasta dva do tri puta većima od naših.
I dok svi misle da bi baš njihova ideja o tome što napraviti da se to promijeni mogla biti spasonosna, valja se podsjetiti da različiti ljudi jako različite stvari smatraju «spasonosnima».
Monetarni eksperimenti i neizbježni Yanis Varoufakis
Na primjer, dva Ivana (Pernar i Lovrinović) smatraju da je najveći krivac za hrvatsku gospodarsku letargiju HNB. Ako je tako, ne bi li logika prihvaćanja prijelaza iz zone etabliranog iskustva u zonu eksperimenta nalagala da se nekome poput njih dvojice konačno prepusti središnja banka i povezane poluge vlasti (npr. ukidanje valutne klauzule), i da se uči na posljedicama, a ne iz apstraktnih rasprava, ma koliko takvo učenje bilo bolno i za upućene nepotrebno?
Jedna od situacija kada prijelaz u zonu eksperimenta ne može biti prihvatljiv nastaje kada zagovornici eksperimenta nemaju čvrste argumente nego se služe ideologijom, dok s druge strane postoje etablirana znanja odnosno iskustva koja uvjerljivo upućuju na rizike odnosno skupoću eksperimenta. To je kao u Deutschovom primjeru kada zbog prehlade ne idemo u branje i žvakanje poljske trave, nego pijemo čaj. U takvim slučajevima, iza etabliranog ponašanja stoji kvantum čvrsto etabliranog, provjerenog znanja. Poput znanja o tome da voda može stajati u čaši, a da se ne razlije. U tom primjeru je očito da ne moramo svaki put provoditi beskrajne eksperimente, već možemo podsvjesno koristiti akumulirano znanje, natočiti vodu i – piti. To je vrlo praktično i korisno. Život bi uistinu bio težak (u najboljem slučaju bacili smo ozbiljnu količinu vremena) da svaki put moramo prvo provoditi test. Zamislite sebe kako po dolasku u restoran dugo kuckate po stolu i ignorirate konobara ne biste li se 100% uvjerili da je pred vama uistinu stol na kojem će biti servirana večera. Tanka je linija između razuma i ludila.
Ipak, kad su problemi vrlo složeni, složeniji od pitanja sjedite li baš za stolom u restoranu, teško je znati: eksperimentirati ili kročiti utabanom stazom?
Uzmimo za primjer dolazak socijalističke Syrize na vlast u Grčkoj pred više od tri godine, u siječnju 2015. Tvrdi socijalisti već dugo nisu došli na vlast u jednoj zemlji članici EU i jako dugo njihova obećanja nisu išla toliko kontra «neoliberalnog mainstream-a». No, isto tako, već dugo se u tako kratkom roku nakon dolaska na vlast nacionalna politika nije okrenula protiv vlastitih obećanja, a uz dlaku zahtjeva i politika protiv kojih je obećala ustati (zbog toga su morali biti održani i drugi izbori u rujnu 2015., da bi posve promijenjeni Syrizin smjer na izborima dobio verifikaciju).
Iz današnje perspektive može se činiti da su Tsiprasova obećanja bila osuđena da završe u nekoj europskoj verziji kubanskog scenarija ili u negaciji sebe same. Stoga bismo se mogli zavarati idejom da je na grčkom primjeru naučeno da su ranija obećanja o neplaćanju dugova, napuštanju eura, borbi protiv njemačkih interesa i neoliberalnog Bruxellesa i Frankfurta koji grcaju u zagrljaju bankara i tehnokrata, bila utemeljena na fikciji. To nije jedina moguća interpretacija događaja iz 2015. Naprotiv, kako vrijeme prolazi, vinovnici traže alternativne scenarije odnosno opravdanja.
Kratkotrajni celebrity ministar financija u početku Syrizine vlasti i jedan od glavnih inspiratora Syrizinih ekonomskih obećanja Yanis Varoufakis u netom izdanim memoarima nudi tumačenje prema kojem legendarni Costas Gavras namjerava snimiti film, a koje počiva na tezi da se rješavanje grčke krize nakon izbora u siječnju 2015. treba promatrati u kontekstu monetarne politike Europske središnje banke (ECB-a). Varoufakis danas tumači da nije uspio s pregovorima o drugom otpisu dugova Grčkoj (prvi otpis privatnog duga dogovoren je 2012.) jer je ECB 2015. započeo s programom otkupa državnih obveznica (kvantitativno popuštanje). Taj program je izolirao zemlje poput Italije, Španjolske i Portugala od posljedica grčkih problema i smanjio poticaj za dogovor na razini EU odnosno Eurogrupe o restrukturiranju odnosno otpisu grčkog duga. Da ECB-ova programa nije bilo, svi bi bili za otpis, smatra Varoufakis, te otkriva svoj krajnji plan. Imao je ideju srušiti ECB-ov program otkupa državnih obveznica tako da Grčka ne plati ratu po starim obveznicama koje je držala ECB. Time bi, smatra bivši grčki ministar financija, prisilio ECB na revalorizaciju cjelokupnog portfelja državnih obveznica svih zemalja, ugrozio ECB-ov plan otkupa i uvukao Portugal, Italiju i Španjolsku u jezgro krize. To bi, po njegovom mišljenju, stvorilo širu frontu država članica zainteresiranih za otpis duga.
Ako išta predstavlja društveni eksperiment s neizvjesnim ishodom, onda je to ova Varoufakisova ideja. Uvući još tri zemlje s ukupno više od 100 milijuna stanovnika u središte financijske drame; pri tome ne trepnuti u uvjerenju da se radi dobro za sve; ne pitati se što bi moglo poći krivo; ne pitati se odakle (od kojih poreznih obveznika) je sav taj novac koji bi se trebao oprostiti – pokloniti došao i zadnje ali ne i najmanje važno, ne zapitati se može li ne samo eurozona nego i EU izdržati takav eksperiment; to može samo piroman koji ne brine koliko će zgrada stradati od njegove šibice, jer njemu je jedino važno to što je šibica njegova i što je njegova kuća u plamenu.
Pouka Grčke krize glasi da je konzervativizam – sklonost malim koracima i poboljšanjima – u mnogim situacijama mnogo mudrija strategija od revolucionarnih eksperimenata s neizvjesnim ishodima, bez obzira koliku karizmu i autoritet nosili zagovornici novih rješenja. Unatoč tome, taktika inkrementalnih poboljšanja nikada neće postati sigurno dominantna, jer u ljudskome duhu čuči prevratnik sklon revolucijama i eksperimentima, skokovima u hladnu vodu, u nepoznato. Nikada neće nedostajati onih koji će vikati da iza opreza konzervativnih pristupa leže interesi, status quo i establišment, čiji je jedini cilj spriječiti svijetli hod revolucionarnog eksperimenta, ka novom, sretnijem i boljem svijetu. Njihova je najveća zabluda u tome što misle da bi se odustajanjem od prevrata ljudima oduzela mogućnost da sanjaju.
Moralna panika o demografiji
Sklonost eksperimentima raste u teškim društvenim i povijesnim situacijama kada se društva – objektivno ili subjektivno – suočavaju s velikim izazovima. Čini se da demografska kriza u Hrvatskoj poprima karakter takvog okvira, makar u percepciji. Uzbuđenje i moralna panika dijela političara, komentatora i demografa poprima dramatične razmjere, što je pojačano zloporabom brojki u dnevno političke svrhe. Tako se sve češće čuje glupost da Hrvatska gubi 60,000 ljudi godišnje. Kada bi postojala statistička policija, gomila političara i komentatora napuhala bi se balona i naplaćala kazni.
Problem s eksperimentima, a teren za njih se priprema kroz širenje moralne panike poput Trumpova napada na slobodu međunarodne razmjene, leži u tome što najčešće počivaju na nekontroliranoj improvizaciji (kao u opisanu Varoufakisovu slučaju).
Na primjer, nakon što je državni tajnik Strmota dramatski podnio ostavku (i pokupio simpatije frustrirane javnosti), stekao se dojam o njegovoj stručnoj uvjerenosti da mjere ministarstva za koje je radio ne valjaju (ili ni izbliza nisu dovoljne), što valjda mora biti povezano s njegovim znanjem o čarobnim mjerama koje bi polučile željene učinke. Međutim, nismo čuli ništa o tome koje su to mjere za koje se isplatilo poginuti. Strmota je muško, jer kako reče, on je mlad čovjek Republike Hrvatske.
I dok je ekonomistica Jasena Torma na Labu prošloga tjedna uvjerljivo objašnjavala zašto je teško doći do demografskog kamena mudraca (Jasena je, kao što samo ime kaže, mlada žena), upitani demografi (i ne-demografi) spremno posvećuju 90% vremena iznošenju svoga uzbuđenja, a 10% ostatka vremena posvećuju govoru o mogućim uzrocima i mjerama za povećanje broja djece i smanjenje emigracije. Najglasniji među njima, demograf Stjepan Šterc, u prošlotjednom Otvorenom ponavlja nebrojeno puta izrečenu mantru o potrebi strategije i da cijela vlada stane iza toga (čega?), a kad je od voditelja naveden na konkretnu priču, govorio je o potrebi decentralizacije zemlje i preseljenju ministarstva poljoprivrede u Osijek. Nešto je tiši, ali jednako uporan demograf s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Anđelko Akrap koji konzistentno govori o neizvjesnosti radnih mjesta i radu na određeno kao glavnim razlozima Bijele kuge, ali pri tome ne tumači kako to da je pad stope fertiliteta toliko ujednačen među zemljama u EU bez obzira na razlike dostignutih stupnjeva razvoja i njihovih tržišta rada (vidjeti graf kod Torme). Demograf Živić u prošlotjednom Vijencu Matice Hrvatske piše o obnovi obiteljskih vrednota (obitelj kao temeljna društvena zajednica koja osigurava stabilnost i opstanak naroda i nacije) kao sigurnom putu ka demografskoj obnovi. U isto vrijeme, publicist te bivši političar i diplomat Božo Kovačević u potencijalnoj opreci sa Živićem tumači da mladi navodno odlaze jer im je mrsko da im crkva i država određuju kada će, kako i s kim zasnovati obitelj.
Očito je da se demografska pitanja smještaju na onome neuhvatljivome razmeđu etabliranih znanja i eksperimenta. Na toj granici, više nego u ranije prikazanim dvojbama, vrijedi zaključak da je odabir između etablirane najbolje prakse i eksperimenta umjetnost, a ne znanost. Umjetnost koju ovdje još nitko nije dobro savladao. No valja primijetiti da se ta umjetnost lomi između testosteronom napucanog, paničnog i ultra emotivnog muškog principa, koji od Strmote do Kovačevića lupa po fragmentima i hini postojanje rješenja, i smirenijeg, oksitocinom obogaćenog ženskog principa kakvog srećemo u Torminom tekstu.
Je li moguće zaključiti išta drugo osim, hvala bogu da demografski ključ u svakom pogledu drže žene. U ovom sam slučaju apsolutno protiv ravnopravnosti spolova. Kako bi bilo lijepo da dečki malo utihnu pa da o demografskom slomu Hrvatske malo više progovore žene.