Zidar, k tome još i slobodan, ili: zašto treba poštovati javnost

Objavljeno

Slika: Wikimedia Commons

Ad
Ad

Bivši glavni državni odvjetnik pao je kao žrtva vlastite lakomislenosti, nezadovoljene ambicije, neiživljenog dječaštva, očekivane pomoći u karijeri ili neke slične bezvezarije koja nije vrijedna ključne pozicije u neovisnim institucijama jedne ozbiljne države. Ako sam uspio pohvatati sukus te tužne priče, Nikica Gabrić je snimao i pritiskao državnog odvjetnika jer je (Gabrić) navodno bio ugrožen medijskom ucjenom, pa je, logično, tražio od institucija da ga zaštite. No Jelenić, opet logično, nije odmah priskočio „bratu“ upomoć onako kako je ovaj to očekivao, već se cijela priča počela odvijati po uobičajenoj proceduri odnošaja s državnim odvjetništvom koja vrijedi za sve druge građane ove zemlje.

Našavši se u sukobu između figurativne zakletve društvu koju je dao kao glavni državni odvjetnik, i zakletve koju je dao svojim dečkima na Heinzelovoj, bivši glavni državni odvjetnik, barem izgleda tako, ispravno je odabrao prvo. No, reputacijska šteta bila je golema i čovjek je s pravom otfikario s važne državne dužnosti za čije je obnašanje ključno povjerenje u očima javnosti. Jer, uz dužno poštovanje prema moralu ljubavi i pomoći među „braćom“, neovisnost institucija u demokraciji trebala bi biti vrhunaravna vrijednost, a esemesanje, snimanje i pritiskanje državnog odvjetnika – „brata“ – trebalo bi biti nezamisliva i kažnjiva radnja, bez obzira na okolnosti, kako za onoga koji pritišće, tako i za pritiskanoga koji se u situaciju da bude pritiskan nije smio dovesti na ovaj način.

Može se postaviti pitanje zašto član masonske lože ne bi mogao biti glavni državni odvjetnik, sudac, saborski zastupnik, premijer? Živimo u demokraciji. Ljudi se slobodno udružuju, javno i tajno. U državi s jakim institucijama i kontrolnim mehanizmima možda bi pravo pojedinca da bude (i) slobodni zidar moglo biti ispred sumnje u makar potencijalno pogodovanje članovima nekoga „društva“.

Međutim, Hrvatska je sve prije nego država s jakim institucijama i kontrolnim mehanizmima. Zbog toga sumnja u neko pogodovanje, čak i ako se nije dogodilo, uvijek dolazi ispred individualne slobode nekoga dužnosnika da se druži s ljudima na javnosti nejasne načine, osobito ako postoji sumnja u stvaranje obaveza prema članovima nekog moćnog udruženja.

Međutim, čini mi se da je ovo razmatranje već postalo previše ozbiljno s obzirom na odvijanje priče i njezinu pozadinu. Naime, kako se priča prošloga tjedna pomalo rasplitala, na površinu su isplivali tipično hrvatski smisao za humor i improvizaciju. Kada je o humoru riječ, prednjačile su društvene mreže. Imali smo prilike pratiti ljude koji se hvale loženjem i lož uljem, mogli smo čitati o važnosti zadnje lože u sportaša, o balkonima koji sanjaju postati lože, a mogao se primijetiti i iznenadni revival stare i zaboravljene hrvatske riječi – ložnica (postelja), što poprima osobito značenje budući da među masonima tradicionalno nema žena. Čovjek bi se još i sažalio nad tolikom količinom sprdnje koja je zadesila masone (odnosno, pokazat će se, paramasone), da svojom improvizacijom nisu to dobrim dijelom i zaslužili. Naime, kada je riječ o improvizaciji, imali smo prilike čitati o tome da je u igri bila velika lova (jer članstvo se, navodno, debelo naplaćivalo), iako je loža o kojoj je riječ međunarodno nepoznata i – nepriznata. Točnije, ovdje uopće nije riječ o masonima, nego o takozvanim paramasonima.

To je veoma zanimljivo. Naime, slobodno zidarstvo međunarodno je povezano i priznato, a ono „slobodno“ u konceptu zidarstva odnosi se na slobodu ljudi koji uspijevaju u građanskome društvu, od tradicionalnih hijerarhijskih organizacija. Još od feudalnih vremena, novonastali trgovci i obrtnici, među kojima su osobit ugled uživali građevinari, tražili su puteve za širenje utjecaja i društvene moći pored čvrsto ustrojenih tradicionalnih hijerarhija aristokracije i crkve. Bilo je i onih, poput Templara, koji su bili bliski crkvi (od 12. do 14. st., uz ključnu ulogu koju su imali u Križarskim ratovima), no kako su zahvaljujući međunarodnom djelovanju ustrojili za ono vrijeme razvijen međunarodni platni promet te akumulirali značajno bogatstvo iz kojeg su kreditirali vladare, Templari su moćnim dužnicima stali na žulj, pa je i najsvjetliji dio templarske povijesti bio završen (Veliki Meštar gorio je na lomači u Parizu 1314.).

Bogatstvo i moć – dakle, ekonomske i političke kategorije – oduvijek su se pleli u tu priču, a osim toga, sastanci loža bili su prikladna prilika da se ljudi u miru nađu i razgovaraju o poslu, moguće i namire neki račun, prenesu mjenicu. Bez međunarodne i poslovne dimenzije besmisleno  je (ozbiljno) postojanje takvih „redova“, pa kada se sve zbroji i oduzme, cijela priča koja je ovih dana u Hrvatskoj ispričana podsjeća na još jednu lokalnu tragikomediju koja miriši na veliku improvizaciju i doista se postavlja pitanje što jedan državni odvjetnik, ako je ozbiljan čovjek, ima tražiti u organizaciji koja počiva na spolnoj segregaciji i mitovima.

S gledišta razvoja demokracije dobro je da je sve izbilo na svjetlo dana i rasplelo se ovako kako se zaplelo, jer razvoj demokracije u svojoj biti jest traženje ravnoteže između svjetla javnosti i zaštite privatnosti. Između njih se proteže granica koja je nejasna i stalno se mijenja. Jedini način nadzora te granice stalno je propitivanje jedne i druge strane: je li svjetla javnosti premalo, ili previše; je li prostor privatnosti i osobne slobode s druge strane velik ili malen? Ta pitanja postavljat će se vječno, i dok se postavljaju, i dok se o njima razgovara, bit će dobro. Jer, jednom kad taj razgovor utihne, znat ćemo da je nešto ozbiljno pošlo po zlu.

Naravno, političke stranke najveće su organizacije koje su ustrojene prema principu „ruka ruku mije“. No za razliku od „loža“, one su u tome prilično transparentne. U njima se ljudi prvo organiziraju i natječu kako bi došli u poziciju u vrhu stranke, te zatim, u sukobu s konkurentskim strankama, nastoje osvojiti vlast i obnašati ju tako što će javnim sustavom, u što je moguće većoj mjeri, proširiti svoje ljude. Tako će maksimizirati svoju moć.

Imajući to na umu, bilo je zabavno prošli tjedan slušati potpredsjednika vlade Štromara koji je slučaj takozvanih masona iskoristio ne bi li javnosti ukazao da takvi slučajevi uzrokuju nepovjerenje građana u institucije. Bila bi to izjava za peticu da je Štromar potpredsjednik vlade Kraljevine Danske. Međutim, kako je on potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, trebao je ipak imati u vidu da nepovjerenje u institucije na ovim prostorima potječe od načina funkcioniranja političkih stranaka, a ne od paramasona. Naime, o funkcioniranju stranaka ne može se reći ništa više i ništa bolje od ovoga što je rečeno u prethodnom paragrafu. Kada bismo tome dodali da je funkcija cilja političkih stranaka javno dobro i osmišljavanje što boljih politika, tepali bismo im bez osnove i prikrivali njihovu stvarnu narav.

U zaključku, kontekst je važan. U ovom povijesnom trenutku, potražnja za izlaganjem čelnika naših institucija javnosti mnogo je veća od brige za njihove individualne slobode i privatnost. Dobro je da je tako, jer u ovoj se zemlji o previše toga odlučilo iza čvrsto zatvorenih vrata, bez dovoljno uvida i kontrole. Ovo je zemlja koja je očito spremna žrtvovati i notorno nedostajuću efikasnost u donošenju javnih odluka, samo kako bi se dobio uvid, transparentnost. Jer, temeljni je problem ove zemlje taj što nitko nikome ne vjeruje.

Mnoge se obećavajuće karijere zbog toga prekidaju, neke od njih možda i bez dovoljnih razloga. Tako će ostati sve dok Hrvatska ne postane uređena liberalna demokracija sa stabilnim i neovisnim institucijama, koje će voditi ljudi koji razumiju načela funkcioniranja demokracije, a čija će imovina biti besprijekorno uvedena i nesporna i čija će moć i utjecaj proizlaziti iz autoriteta struke i karijernih postignuća, a ne iz kakvoga pozadinskog „deala“. To je bit demokratskog sazrijevanja jednoga društva.

Morat ćemo, pomalo, naučiti vjerovati javnosti. Jasno je da javnost, odnosno većina, često griješi. Mukotrpan je to put. No, javnost ponekad pogodi. Zato ju valja osluškivati. Eto, u subotu, ako ste pratili The Voice, mogli ste vidjeti neočekivani ishod glasanja. Premoćno je pobijedio Vinko s rokerskom rašpom od glasa i Gobcem kao mentorom, i to nakon što su u duetu otpjevali Gopčeva Pinokija, a zatim je Vinko “zukucao” s Dvornikovom predivnom baladom Pelin i med. Da mi je netko rekao da masovna publika u Hrvatskoj može izglasati rokersku stranu, bio bih se spreman u ozbiljne novce kladiti protiv. Izgubio bih. Javnost treba poštovati.