O industriji ste se navikli informirati kroz žalopojke koje su postale sastavni dio kulture domaćeg javnog komuniciranja:
- „Nekad smo bili sila, a vidi danas.“ (željezare, rafinerije, Đuro, brodogradnja…).
- „Privatizacija je uništila sve.“ (nije se lako sjetiti nekog baš velikog industrijskog pogona koji je nakon privatizacije „uništen“, zbog privatizacije, osim ako se nije radilo o nekoj prilično neperspektivnoj industriji poput tekstilne).
- „Stranci su došli i proveli deindustrijalizaciju.“ (svježi Meggle).
Međutim, u hrvatskoj industriji je (prema podacima za 2018.) poslovalo 14,507 poduzeća od kojih je više od 10,000 ostvarivalo dobit. Malo više od 4,000 poduzeća iz prerađivačke industrije ostvarilo je neki prihod u inozemstvu. U industriji je u lipnju bilo zaposleno 226 tisuća radnika. Teško da je baš sve uništeno.
No kad smo kod lipnja, mediji su već prenijeli da je u lipnju industrijska proizvodnja ugodno iznenadila postigavši gotovo 97% fizičkog obujma proizvodnje iz lipnja 2019. I kumulativni pokazatelj za prvih šest mjeseci našao se na približno istoj distanci u odnosu na prosječnu razinu proizvodnje iz prve polovice prošle godine.
Eurostat je začinio ovaj podatak usporedbom koja pokazuje da je Hrvatska u lipnju bila treća u EU prema kriteriju slabosti intenziteta pada industrijske proizvodnje u odnosu na lipanj 2019. Irska je čudo – raste, a Hrvatska je treća, između Latvije i Malte.
Pesimisti i cinici će reći da ne može pasti ono što nije raslo ili da nama dobro ide samo u katastrofama. Optimisti će se zainteresirati za podatak o 14 tisuća poduzeća i 4 tisuće izvoznika: tko su oni, gdje su, što rade, što izvoze? A mi ćemo, u skladu s običajima u sezoni „kiselih krastavaca“, kratko zaključiti da se i nama ponekad zalomi neki dobar podatak.