Kako je sve počelo: uloga i važnost ugljika
Prvi i najznačajniji korak koji je trasirao razvoj događaja po pitanju ugljika, bitan i danas, napravljen je 1997. godine u Kyotu. U sklopu Treće Konferencije stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) Kyotskim protokolom industrijalizirane države (ali ne sve, kako npr. SAD) obvezale su se na smanjenje emisija stakleničkih plinova. Temeljem konstrukta globalnog zatopljenja, Kyoto protokol polazi od činjenice da je geografski svejedno na kojem mjestu planete Zemlje dolazi do emisija, odnosno gdje se događa umanjenje istoga. Za svaku državu definirana je promjena emisije stakleničkih plinova u odnosu na baznu 1990. godinu. Kyoto protokol stupio je na snagu 2005. god., a Republika Hrvatska ratificirala ga je 2007. god.
Ciljevi smanjenja emisija različiti za pojedinu državu te se kreću u rasponu od 8% smanjenja do 10% povećanja emisije stakleničkih plinova (povećanje je predviđeno za Norvešku +1%, Australiju +8% i Island +10%). Za Republiku Hrvatsku definirano je smanjenje od 5% u odnosu na baznu 1990. god. i to u razdoblju 2008.-2012. god. s baznih 34,845 Mt CO2 eq. na ciljanih 33,102 Mt CO2 eq. Taj cilj je ostvaren, pa je 2019. godine emisija stakleničkih plinova u Hrvatskoj iznosila 23,605 Mt CO2 eq. no proces se nastavlja jer je cilj do 2050. god. ostvariti „emission neutral concept“ odnosno balans između emisije ugljika i njegovog ponora tj. vezivanja/skladištenja iz atmosfere.
Emisije svih stakleničkih plinova (CO2, CH4, N2O, HFC-i, PFC-i, SF6) rezultat su djelovanja energetike, industrijskih procesa, uporabe proizvoda, poljoprivrede, prometa, zgradarstva itd. Bitno je spomenuti da čovjek svojim življenjem odnosno disanjem „proizvodi“ CO2 koji se za sada na razini država evidentira samo načelno, a intencija jest da će se i on uzimati u obzir prilikom sveobuhvatnog obračuna!
Ponor koji je protuteža emisiji moguć je putem jedinica koje su definirane kao ekvivalent jednoj toni CO2 (eq.). Kyoto protokol definira RMU, ERU i CER jedinice. Za ovaj tekst spomenut ćemo samo RMU (engl. Removal Unit) koji se temelji na LULUCF-u (engl. Land-use, Land-Use Change and Forestry). Što je to LULUCF? Ponor ugljika ili engleski „sink“ moguć je kroz ugrađivanje u vegetaciju (LULUCF obuhvaća kategorije zemljišta koja su zapravo pohraništa stakleničkih plinova: šumsko zemljište, zemljište pod usjevima, travnjaci, močvarno zemljište, pa čak i naseljena područja). Iz očiglednog razloga, šume i šumarstvo u ovom kontekstu imaju glavnu riječ.
Ponor je moguć ako vegetacija povećavanjem svog volumena ugrađuje u sebe ugljik i na taj način smanjuje njegov udio u atmosferi. Ovo nikako ne znači da se šumama ne smije aktivno gospodariti, npr. vršiti sječu: upotrebom drva u finalnim proizvodima ugljik ostaje pohranjen u drvenoj građi, parketu, stolovima i sl. Ono što ugljik vraća u atmosferu jest neplansko (požar) ili plansko (ogrjev) spaljivanje drvne sirovine.
Trgovanje ugljikom: ETS
Države članice kao stranke Kyotskog protokola mogu sudjelovati u međunarodnoj trgovini emisijama. U teoriji je zamišljeno da države koje imaju povoljan omjer skladištenog i emitiranog ugljika mogu višak ugljika prodavati drugim državama koje to nemaju. Drugim riječima, ukoliko neka država skladišti više ugljika nego što emitira, razliku može putem svojevrsne burze prodavati drugim državama koje su u obrnutoj situaciji. Na ovaj način je stvorena nova roba (engl. Commodity) koja se prati i njome se trguje kao svakom drugom robom. To je poznato kao “tržište ugljika”.
ETS (engl. Emission Trading System) odnosno sustav trgovanja emisijom stakleničkih plinova ima za zadaću količinu emisije stakleničkih plinova dovesti na ciljanu razinu. U sklopu ETS-a trguje se emisijskim jedinicama koje se još nazivaju dozvole, certifikati i instrumenti usklađenosti (engl. Permits, Certificates, Compliance Instruments). Jedna emisijska jedinica predstavlja dozvolu za emisiju jedne tone CO2 i predmet je kupoprodaje (CO2 se iskazuje kako CO2eq, odnosno ekvivalent CO2 u metričkim tonama s istim potencijalom globalnog zagrijavanja kao jedna metrička tona nekog drugog stakleničkog plina). Stranka koja posjeduje određeni broj emisijskih jedinica (ETS-a) može nesmetano obavljati svoju gospodarsku djelatnost, tj. emitirati stakleničke plinove, dok ne utroši sve raspoložive emisijske jedinice. Nakon što utroši raspoložive, stranka kupuje dodatne emisijske jedinice.
Koncept ETS-a možemo sažeti u pojmu „Cap-And-Trade“ sistem. Prvo je u Kyotu određen „plafon“ odnosno planirana maksimalna dozvoljena količina emisija stakleničkih plinova koja se mora ostvariti do neke godine u budućnosti (toje engl. Cap), a engl. Trade označava kupnju emisijskih jedinica koja služi kao alat za postizanje tog cilja.
ETS koncept bismo mogli poistovjetiti s porezom. No za razliku od poreza u klasičnom smislu, cijena emisijske jedinice nije fiksna već ovisi o ponudi i potražni na tržištu.
ETS-ovi postoje u različitim oblicima i formama (Slika 1). Trenutno su ETS-ovi razvijeni u 46 država i 35 autonomnih pokrajina/regija/gradova, što predstavlja oko četvrtinu globalnih emisija stakleničkih plinova. Većina je obavezna i zahtijeva zakonodavnu usklađenost, a tek rijetki ETS-ovi dopuštaju dobrovoljno sudjelovanje. Neki pokrivaju samo jedan sektor ili djelatnost, dok drugi imaju za cilj sveobuhvatnu pokrivenost svih glavnih izvora emisija u nekom gospodarstvu.
Kao polazište ETS može uzeti gornju granicu emisija stakleničkih plinova (engl. Cap) ili ju pak iskazati kao dozvoljenu količinu po jedinici svakog proizvoda (engl. Carbon Footprint). Za sada u svijetu ne postoji jedinstveni predložak za ETS.
SLIKA 1. Zemljovid poreza na ugljik i ETS-a.
Izvor: State and Trends of Carbon Pricing 2021 by The World Bank
Hrvatska i EU u ETS-u
Europska unija prva je u svijetu još 2005. definirala i počela razvijati vlastiti ETS poznat kao EU ETS. EU ETS se razvijao kroz četiri faze, a trenutno je aktualna faza IV (2021.-2030.). EU ETS je temelj sustava trgovanja emisijama ugljika u EU, te obuhvaća države članice uz Island, Lihtenštajn i Norvešku. Kroz ovaj sustav gospodarski subjekti (njih preko 12.500) ispunjavaju obaveze svojih matičnih država preuzete Kyotskim protokolom. Na razini EU plan je do 2030. smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 55% u odnosu na baznu 1990. godinu. To će se uz Nacionalne ciljeve smanjenja emisija po sektorima postići na način da gospodarski subjekti koji emitiraju stakleničke planove iznad dozvoljene razine (engl. Allowed Emission i.e. Assigned Amount Units (AAUs)) kupuju emisijske jedinice (EU ETS-s) te su na taj način penalizirani. Zbog tog kvazi-poreza postupno će se smanjivati aktivnosti koje emitiraju značajne količine i/ili prelaziti na tehnologiju koja emitira manje ugljika.
Nakon što je definirana godišnja količina emisija na razini države članice, pristupa se Nacionalnom planu raspodjele (besplatnih) emisijskih jedinica po principu »top-down« (odozgo prema dolje) što u konačnici rezultira dodjelom jedinica pojedinim postrojenjima (npr. poduzećima ili operatorima zrakoplova). To su točno određene količine emisije u obliku emisijske kvote, odnosno iznosa emisijskih jedinica stakleničkih plinova. Jedna emisijska jedinica predstavlja dozvolu za emisiju jedne tone CO2 eq.
U Hrvatskoj su zastupljene sljedeće djelatnosti EU ETS-a: izgaranje goriva, rafiniranje mineralnog ulja, proizvodnja sirovog željeza ili čelika, proizvodnja cementnog klinkera, proizvodnja vapna, proizvodnja stakla, proizvodnja keramičkih proizvoda, proizvodnja izolacijskih materijala od mineralne vune, proizvodnja papira i kartona, proizvodnja čađe, proizvodnja dušične kiseline, proizvodnja amonijaka i zrakoplovna djelatnost. Skoro polovica postrojenja uključena je u sustav na temelju djelatnosti izgaranja goriva.
Kako bi bilo moguće pratiti i verificirati količinu emisije te shodno tome rasporediti emisijske jedinice, gospodarski subjekti imaju obvezu pratiti emisije stakleničkih plinova iz postrojenja i zrakoplova te nadležnom tijelu dostaviti godišnje izvješće o emisijama do 31.3. tekuće godine. Akreditirani neovisni verifikatori provode verifikaciju godišnjih izvješća o emisijama.
Operateri nepokretnih postrojenja trebaju prije praćenja emisija uputiti zahtjev za izdavanje dozvole za emisije stakleničkih plinova kojom se osigurava da je primijenjena metodologija praćenja usklađena s pravilima za praćenje emisija i izvješćivanje o emisijama (izvor: NIR 2021). Prema tome, svi subjekti imaju obvezu do 30.4. pribaviti i predati emisijske jedinice nadležnim tijelima u visini emitiranja za prethodnu godinu te na taj način dokazati kao je njihova cjelokupna emisija pokrivena emisijskim jedinicama (Slika 2).
SLIKA 2. Godišnji ciklus praćenja emisije, dodjele emisijskih jedinica i verifikacije
Izvor: Europska komisija
U slučaju da je emitirana količina ugljika veća od dopuštene, subjekt ju je dužan nadoknaditi kroz kupovinu razlikovnih emisijskih jedinica tj. EU ETS-ova. Zakonodavstvom je predviđeno i plaćanje kazni u slučaju subjekti ne kupe potrebne EU ETS-ove. Na početku je kazna iznosila 40 €, a sada premašuje 100 € za svaku tCO2. Međutim, plaćanje kazne ne oslobađa od obveze poštivanja kvota emisija jer to bi značilo da se plaćanjem kazne ostvaruje pravo na povećanje emisija. Cjelokupna razlika između dopuštene emisije, odnosno dodijeljenih (besplatnih) emisijskih jedinica, i izmjerene i verificirane emisije ugljika predmet je kupoprodaje na burzi EU ETS-ova koja je regulirano tržište.
Europska burza ugljika
Republika Hrvatska je danom pristupanja EU stekla pravo uključivanja u centralnu dražbovnu platformu radi prodaje emisijskih jedinica stakleničkih plinova putem dražbi u okviru sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova EU ETS. Nakon prihvaćanja dražbovatelja od strane Europske energetske burze (engl. EEX – European Energy Exchange, sa sjedištem Leipzigu) te odobravanja sudjelovanja u svojstvu dražbovatelja u primarnim dražbama emisijskih jedinica stakleničkih plinova od strane Europske klirinške kuće za trgovinu robama (engl. ECC – European Commodity Clearing), Hrvatska je uvrštena u Kalendar dražbi. Iz Hrvatske su na burzi prisutni svi gospodarski subjekti, odnosno operateri zrakoplova i operateri postrojenja koji se bave nekom od već opisanih djelatnosti, koje kao nusprodukt emitiraju ugljik. Zanimljivo je kako su do Brexita postojale dvije Europske burze, već spomenuta EEX teECX (eng. European Climate Exchange) sa sjedištem u Londonu.
Predmet kupoprodaje na burzi su emisijske jedinice koje mogu biti redukcijske (engl. Reduction/Avoidance credits, koje umanjuju količinu emisije stakleničkih plinova) i uklanjajuće (engl. Removal Credits, kojima se ugljik trajno pohranjuje i time uklanja iz atmosfere). Obje skupine mogu biti bazirane na tehnologiji (skladištenje ugljika u svojevrsna skladišta/spremišta) ili na prirodnim procesima (povećanje uskladištenog ugljika u drvnoj tvari).
Kako bi se uopće moglo pristupiti burzi, subjekt (prvenstveno kao kupac, a tek po kupnji EU ETS-a kao „sekundarni“ prodavatelj) treba prvo otvoriti račun u Registru Unije. To je standardizirana i informatizirana središnja baza podataka Europske komisije u kojoj se bilježe podaci o emisijskim jedinicama stakleničkih plinova država članica EU i transakcije jedinicama. Svaka fizička i pravna osoba može raspolagati i slobodno trgovati emisijskim jedinicama ukoliko ima otvoren račun u Registru unije. Bilježi se svaki prijenos jedinica emisije, bilo da se radi o transakciji unutar registra ili o transakciji u kojoj sudjeluje registar druge stranke, pri čemu se mijenja količina jedinica u bazi.
Bitno je naglasiti da ovo nije burza u pravom smislu te riječi. Na burzi postoje prodavatelji i kupci, dok je ovdje riječ o burzi koja ima jednog izvornog prodavatelja, a to je EU. Kupci su svi obveznici EU ETS-a. Tek nakon što neki obveznik kupi putem burze emisijske jedinice (EU ETS-ove) od EU, može ih eventualno kasnije prodati odnosno preprodati drugim obveznicima EU ETS-a. Kupoprodaja, kao i na pravoj burzi, odvija se preko brokera koji za posredovanje naplaćuju proviziju. Brokerskih tvrtki za posredovanje u trgovini emisijskim jedinica u EU ima mnogo (npr. ACT i PGE) dok u Republici Hrvatskoj uslugu posredovanja nudi jedino InterCapital.
Burze ugljika omogućuju i terminsko trgovanje, tj. sklapanje terminskih ugovora (engl. Futures). Terminsko trgovanje odnosi se na transakcije kod kojih se izvršenje posla ili isporuka predmeta kupoprodaje dogovara za točno određen dan u budućnosti. Drugim riječima, terminski se poslovi sklapaju robom koja u trenutku sklapanja posla možda čak ili ne postoji ili nije u rukama prodavatelja. Također, ovisno o burzi moguće je trgovati i promptnim (engl. Spot) ugovorima.
Čimbenike koji utječu na formiranje cijene EU ETS-a možemo podijeliti na one koji utječu na potražnju za emisijskim jedinicama, te one koji utječu na njihovu ponudu. „Na potražnju utječu količina i struktura industrijske proizvodnje, potrošnja energije, cijene energije i energenata, pri čemu između cijene energije i energenata, te cijene certifikata postoji jaka povratna kauzalna veza”. Na ponudu utječu institucionalne odluke, odnosno politika EU koja u sklopu zadanog cilja smanjenja emisije dopušta određenu kvotu emisijskih jedinica. Naravno, što je cilj smanjenja emisija ambiciozniji, a gospodarstvo aktivnije, cijena će biti veća i obrnuto. Od formiranja EU ETS-a 2005. godine početna cijena emisijske jedinice od oko 15 € povećala se na trenutnih 98 € i ima generalni trend povećanja.
SLKA 3. Kretanje cijena EU ETS-a od 2005. godine do danas
Izvor: Trading Economics
Prihod od prodaje emisijskih jedinica država članica EU koristi za ostvarenje nacionalnih ciljeva smanjenja emisije stakleničkih plinova i usklađivanje s Europskim zelenim planom (engl. A European Green Deal). Pojasnit ćemo to na primjeru Republike Hrvatske. Svi gospodarski subjekti, postrojenja (popis) i operateri zrakoplova (popis), koji su zbog već pojašnjenih razloga uključeni u sustav EU ETS-a putem burze kupuju potrebnu godišnju količinu emisijskih jedinica. Prihod koji je tako ostvaren uplaćuje se u „Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost“ pod nadležnošću Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja RH (uz umanjenje od 5% za administriranje, održavanje Registra i sl.). Tijekom 2019. godine održano je 146 dražbi i ponuđeno 2.953.500 emisijskih jedinica od čije je prodaje ostvaren prihod od 71.543.215,03 € (539.042.353,68 kn). U 2020. godini održano je 145 dražbi na kojima je ponuđeno 2.969.000 emisijskih jedinica od čije je prodaje ostvareno 72.172.052,97 € (543.780.333,07 kn). Nadalje, „Planom korištenja financijskih sredstava dobivenih od prodaje emisijskih jedinica putem dražbi“ kojeg donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, sredstva se troše za programe i projekte zaštite okoliša i energetske učinkovitosti. Iz primjera se jasno vidi zbog čega kupovina, točnije plaćanje EU ETS ima više porezna nego burzovno-trgovinska obilježja.
Nadalje, postavlja se pitanje jesu li postrojenja i operateri zrakoplova upoznati s činjenicom što zapravo kupuju (financiraju)?
Međunarodna trgovina ugljikom
Protokol iz Kyota pruža tri mehanizma pomoću kojih zemlje sudionice mogu postići svoje ciljeve emisija. Mehanizmi uključuju Međunarodno trgovanje emisijama (IET), Mehanizam čistog razvoja (CDM) i Zajedničku provedbu (JI). Koncentrirati ćemo se na IET (eng. International Emissions Trading). Međunarodna trgovina ugljikom odvija se putem ITL-a (engl. International Transaction Log) koji je kreiran još 2007. godine.
U različitim dijelovima svijeta pitanje emisija nije riješeno na isti način (ETS ili porez). Zbog toga emisije imaju različitu jediničnu cijenu (Slika 4). Raspon je širok i kreće se od 1 do 137$ po toni CO2 (2021. godine). Ako se napravi usporedba cijene koja je trenutno aktualna na Europskoj EEX burzi (98,33€ ~ 103,68$) vidimo da „europski“ ugljik spada među skuplje. S obzirom da se međunarodno prihvaćeni/nametnuti plan smanjenja emisije stakleničkih plinova temelji na ranije objašnjenom „cap-and-trade“ konceptu, cijena ugljika zapravo služi kao poluga kojom se vrši pritisak na subjekte koji imaju emisije veće od dozvoljenih. Što je cijena veća, pritisak je veći, a da bi se ostvario zadani cilj, Svjetska banka iznosi podatak da se prosječna svjetska cijena emisijske jedinice (iskazane kao 1 tona CO2) treba kretati u rasponu od 40 do 80$. Trenutačno u ukupnoj svjetskoj količini emisijskih jedinica njih samo 3,76% ostvaruje cijenu veću od 40$.
SLIKA 4. Cijene emisijskih jedinica u 2021. godini izražene u US $
Izvor: The World Bank
Zaključno s prosincem 2020. godine (sada je taj broj sigurno veći), 127 država, 823 gradova, 101 regija i 1.541 tvrtki obvezalo se dekarbonizirati svoje aktivnosti do 2050. godine čime su postali, ili će tek postati, sudionici u međunarodnoj trgovini ugljikom. Ugljikom se može trgovati na ICE (engl. Intercontinental Exchange), Montrealskoj burzi (engl. The Montreal Climate Exchange), CCFE (eng. The Chicago Climate Futures Exchange), Newyorškoj burzi u sklopu RGGI inicijative (eng. Regional Green House Gas Initiative) pod nazivom The New York Mercantile Exchange’s Green Exchange, te na dvije europske burze ECX (eng. European Climate Exchange) i EEX (eng. European Energy Exchange). Bitno je za reći da, barem za sada, trgovanje ugljikom na međunarodnoj razini nije u potpunosti ostvarivo jer sva tržišta nisu kompatibilna i povezana.
Šume kao kompenzacijsko sredstvo i investicijska prilika
Šume povećavanjem svojega volumena drvne mase na prosječnom hektaru i povećavanjem svoje apsolutne površine skladište ugljik preuzet iz atmosfere. Točnije, šume skladište ugljik (C) iz ugljičnog dioksida (CO2) kojega u toj molekuli ima oko 27% (kisik ne uračunavamo u „carbon sink“). Uz to, drvna sirovina koja se nakon sječe upotrebi kao finalni proizvod namijenjena dugogodišnjoj upotrebi, npr. kao građa za krovišta, također je skladište ugljika.
Ako neka država ima veću količinu drvne mase u svojim šumama, onda ima i povoljniji odnos emisije stakleničkih plinova prema kapacitetima za skladištenje ugljika. Prema tome, postrojenja i operateri zrakoplova koji su uključeni u sustav trgovanja emisijskim jedinicama imaju potrebu kupovati manje emisijskih jedinica. Za njih to znači smanjenje troškova poslovanja. Republika Hrvatska je za godišnja izvješća o inventaru stakleničkih plinova i pohrani ugljika u šumama ovlastila Ekonerg d.o.o. (Institut za energetiku i zaštitu okoliša), koji podatke o šumama preuzima od tvrtke Hrvatske šume d.o.o. U razdoblju 2007.-2008. godine u Republici Hrvatskoj napravljena je Nacionalna inventura šuma (engl. Croatian National Forest Inventory) koja je pokazala drvnu zalihu šuma većom od one koju prikazuju Hrvatske šume d.o.o. (razlika je ne baš neznačajnih 150 milijuna kubnih metara). Ne ulazeći u razloge ove razlike, možemo reći da Nacionalna inventura šuma nikada nije službeno priznata te da se ti podaci ne koriste za obračun skladištenja ugljika. Sa stručnog i znanstvenog stajališta jasno je da bi veća ukupna drvna zaliha značila veću obračunatu količinu uskladištenog ugljika, te bi sudionici uključeni u sustav trgovanja emisijskim jedinicama bili primorani kupovati manje EU ETS-a. S druge strane, to bi značilo manji priliv financijskih sredstava u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Trenutno je u najavi druga Nacionalna inventura šuma koja potencijalno može poslužiti kao novi temelj za obračun uskladištenog ugljika.
Šume mogu poslužiti i ako kompenzacijsko sredstvo (engl. Offset) postrojenjima i operaterima zrakoplova koji su uključeni u sustav trgovanja emisijskim jedinicama (Slika 5). Offset po svojoj definiciji ne znači zamjenu na kupovinu ETS-a, već posjedniku šume odnosno prava temeljem šumskog resursa omogućuju emisiju ugljika iznad one definirane „plafonom“ iz „cap-and-trade“ modela. Drugim riječima, postrojenje ili operater zrakoplova nakon kupnje potrebne količine ETS-a može kroz posjedovanje šume povećati emisiju ugljika, ali ona mora biti ekvivalent uskladištenog ugljika u njegovoj šumi. Navedeno je u EU za sada moguće samo u teoriji. Model se koristi samo u nekim dijelovima SAD-a. Europska Unija nije se odlučila za korištenje šuma kao kompenzacijskog sredstva i to će vjerojatno tako ostati do 2030. godine kada nastupa kraj IV. faze EU ETS-a. Kod korištenja šuma kao offseta riječ je političkoj odluci koja se lako može promijeniti ovisno o lobiranju i interesima donosioca odluka.
SLIKA 5. ETS kompenzacijske mogućnosti
Izvor: Emissions Trading in Practice: A Handbook on Design and Implementation
Mišljenja smo kako postoji nekoliko načina za uključivanje šuma u kontekstu offseta – zamjenskog sredstva EU ETS-a. U tom kontekstu mogla bi se pojaviti i nova korist za privatne šumoposjednike. Iako sve šume u Republici Hrvatskoj ulaze u obračun skladištenog ugljika, privatni šumoposjednici sada nemaju koristi od trgovine emisijskim jedinicama. No na pomolu je UN-ova inicijativa o pravima nad ugljikom (engl. Carbon Rights) kojom će se u budućnosti certificirati šume i definirati prava i obaveze vlasnika šuma, odnosno vlasnika pripadajućeg ugljika. Tada će biti moguće da šumoposjednici (koji to žele) slobodno sudjeluju u trgovini ugljikom. Isto tako, postrojenjima i operaterima zrakoplova koji dođu u posjed ili ostvare koncesiju nad šumom trebalo bi omogućiti dodjelu većeg broja besplatnih EU ETS-a i/ili umjesto kupovine EU ETS-a dozvoliti da emitirani ugljik pohranjuju u svojim šumama kao RMU jedinice (engl. Removal Unit) unutar LULUCF-a. U tom slučaju, zbog posjedovanja šuma trošili bi samo dio emisijskih jedinica, a razliku bi mogli ponuditi na prodaju.
U Republici Hrvatskoj najviše je bukovih šuma. Na njihovom primjeru ćemo prezentirati potencijal skladištenja ugljika. Zamislimo šumu kao mozaik od 100-tinjak površina (mozaik od 100 površina gdje je raspon starosti 1-100 godina). Stariji dio mozaika ima veću drvnu zalihu i veću količinu uskladištenog ugljika od mlađeg dijela mozaika, i obratno. Na površini od prosječnog hektara takve bukove šume (1ha=10.000 m2) pohranjeno je oko 213 tona ugljika (u tlu, listincu, mrvom drvu, podzemnoj i nadzemnoj biomasi). Šuma je dinamičan sustav koji svake godine prirašćuje, a taj prirast potrebno je sječi. Na površini prosječnog hektara količina ugljika u posječenom drvu iznosi oko 4 tone. Ako šumu promatramo kao glavnicu u banci, a sječu prirasta kako prinos (kamatu), onda je šuma ujedno i skladište i pogon za akumulaciju ugljika. Uz to što ugljik ostaje pohranjen u tlu, listincu, mrvom drvu, podzemnoj i nadzemnoj biomasi, dio koji je posječen treba u što većoj mjeri koristiti za finalne proizvode u kojima će ugljik ostati trajno pohranjen (npr. drvna građa). Ovo je ujedno dokaz da šumama treba aktivno gospodariti u vidu većeg skladištenja ugljika.
Zaključno, tisuću emisijskih jedinica (EU ETS) predstavlja tisuću tona CO2; u tisuću tona CO2 ima 272 tona ugljika (C), a isti se nalazi u bukovoj šumi površine 1,28 ha (12.800 m2). Ovome je potrebno pridodati i ugljik skladišten u finalnim drvnim proizvodima pa je ekvivalentna površina šume nešto manja i iznosi 1,26 ha (12.600 m2). Temeljem ovoga svako postrojenje i operater zrakoplova lako može izračunati koja površina šuma predstavlja ekvivalent njegove ukupne emisije ugljika i kupljenih EU ETS-a.
S obzirom da će se popis obveznika u sustavu ETS-a i/ili „Green tax-a“ u budućnosti proširiti na transport (prvenstveno se misli na brodove), građevinarstvo, pa čak i stanovništvo, te da će na globalnoj razini biti određena minimalna cijena emisijske jedinice u rasponu od 40 do 80 $ US (prema Svjetskoj banci), posjedovanje šuma kao protuteže emisiji predstavlja investicijsku priliku. Druga investicijska prilika u okvirima europskog tržišta je kupnja EU ETS-ova te njihova prodaja kada im cijena poraste (svaka fizička i pravna osoba može raspolagati i slobodno trgovati emisijskim jedinicama ako ima otvoren račun u Registru Unije (link za podnošenje Zahtjeva)). Treća investicijska prilika na svjetskoj razini jest kupovina emisijskih jedinica na tržištima gdje im je cijena izrazito niska (npr. u Africi (Slika 4)). Istina je da se takve emisijske jedinice ne mogu koristiti u EU prilikom obračuna za postrojenja i operatere zrakoplova i da se njima ne može trgovati na Europskom tržištu, međutim Pariški sporazum iz 2015. predviđa da će sva tržišta do 2050. godine biti povezana.
Ozbiljno trgovanje ugljikom i s njime povezanim pravima tek počinje. U budućnosti bi u tome i šume mogle imati važnu ulogu.
1 Fakultet šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu, beljank@gmail.com
2 Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ddolinar@efzg.hr
3 InterCapital, divo.pulitika@intercapital.hr
4 InterCapital, denis.jurinic@intercapital.hr