SAD
Sjedinjene Američke Države u neslužbenoj su recesiji. Realna gospodarska aktivnost, pokazala je prva službena procjena objavljena u četvrtak, u drugom je tromjesečju pala za 0,9% anualizirano u odnosu na prvo tromjesečje, a kako je i u Q1 došlo do pada od 1,6% u odnosu na prethodno tromjesečje, time je zadovoljen uvjet tehničke recesije koji definira recesiju kao pad BDP-a u dva uzastopna tromjesečja.
Ipak, navedeno ne znači da će recesija biti i službeno proglašena. Naime, Bijela kuća je još prije desetak dana počela pripremati teren za moguće negativno iznenađenje u četvrtak, podsjećajući kako je NBER (Nacionalni ured za ekonomska istraživanja) taj koji je ovlašten službeno proglašavati recesiju, naglašavajući kako skupina ekonomista koji sjede u tom odboru ipak gleda širi skup podataka na temelju kojih odlučuje proglasiti recesiju ili ne.
Ovdje valja podsjetiti kako čitava vladajuća garnitura, od predsjednika Bidena, preko čelnika FED-a Powella do ostalih na nižim razinama, kao i brojnih ekonomista koji redovno istupaju u javnosti, mjesecima govore kako je američka ekonomija snažna i rastuća, stoga bi se „iznenadna“ recesija naprosto teško uklopila u taj narativ. Netko bi mogao šaljivo poentirati kako je lakše promijeniti uvriježenu definiciju recesije nego se suočiti sa stvarnošću (jer u zadnjih preko 70 godina nije bilo slučaja da pad BDP-a u dva uzastopna kvartala nije bio proglašen recesijom), no na Labu se uvijek držimo čvrstih argumenata pa ćemo tako i sada iznijeti neke od njih koji pokazuju da priče o recesiji nisu nimalo preuranjene.
Krenimo od najsnažnijeg argumenta zagovornika teze o gospodarstvu koje je u dobrom stanju, a odnosi se na stanje na tržištu rada. Naime, stopa nezaposlenosti u Americi je zbilja blizu povijesno najnižih razina (3,6%), broj stvorenih radnih mjesta kontinuirano raste, broj otvorenih (nepopunjenih) radnih mjesta značajno je veći od ukupnog broja službeno nezaposlenih itd., stoga očekivano uslijedi poentiranje retoričkim pitanjem „Kakva je to recesija ako raste broj zaposlenih iz mjeseca u mjesec?“.
No, na to se pitanje itekako može argumentirano odgovoriti. Prvo recimo kako je broj zaposlenih u SAD-u i dalje ispod broja zaposlenih koji je bio prije pandemije, iako je američki BDP danas viši nego je bio 2019. (o tome se više puta pisalo na Labu); zatim spomenimo kako se na tjednim naknadama za nezaposlene vidi kako broj istih kontinuirano raste već 3-4 mjeseca i na višim su razinama nego kad je godina započela (i viši nego prije pandemije); konačno kažimo i da nije uopće neuobičajeno da broj zaposlenih raste još neko vrijeme kad recesija već započne, a za dokaze treba samo pogledati u prošlost (ne kaže se bez razloga da tržište rada posljednje dozna da je recesija u tijeku). Posljednje je naročito točno u vremenima visoke inflacije: na slici 1 vidimo kako je u recesijama 70-ih i početkom 80-ih zaposlenost još mjesecima rasla nakon što bi recesija već bila u tijeku (službeno razdoblje trajanja recesije na grafikonu označeno je sivom bojom).
Slika 1. Mjesečna promjena broja zaposlenih
Produktivnost rada dodatni je problem: na slici 2 vidimo da produktivnost po satu rada nije ovako izraženo pala u zadnjih 40 godina.
Slika 2. Promjena realnog outputa po satu rada
Bila proglašena službena recesija ili ne, znakova usporavanja američkog gospodarstva ima napretek. Tako je poslovna aktivnost prema anketi menadžera u nabavi pala po prvi put u više od dvije godine, a ni Philadelphia FED indeks proizvodnje ne pokazuje ništa bolju sliku; štoviše, na slici 2 vidimo kako su i trenutne i planirane buduće aktivnosti „u minusu“, što je situacija koja je posljednji put zabilježena za vrijeme Velike financijske krize 2008.
Slika 3. Philadelphia FED indeks proizvodnje, 2008.-2022.
Izvor: philadelphiafed.org
Što se tiče potrošnje, realna potrošnja u maloprodaji već mjesecima praktički stagnira jer je inflacija naprosto postala previsoka.
Slika 4. Kretanje potrošnje u maloprodaji od veljače 2020.
Zanimljivo je pogledati i strukturu potrošnje po glavnim kategorijama u maloprodaji: u lipnju je u svim kategorijama nominalni porast prodaje bio niži od porasta cijena, jedino je realni porast zabilježen u restoranima i barovima te ostalim mjestima gdje se poslužuje hrana, što nam sugerira da su ljudi očito željni izlazaka (nakon što su im bili ograničeni za vrijeme trajanja protuepidemijskih mjera) pa se za sada radije odlučuju „stisnuti“ na drugim mjestima nego se odreći povremenog odlaska u restorane.
Slika 5. Kretanje potrošnje u maloprodaji prema glavnim kategorijama u lipnju, y-o-y
Realne plaće američkih radnika već dugo padaju, a od početka godine razlike između stope inflacije i nominalnog porasta plaća (koji se kreće između 4 i 6% y-o-y) postaju sve veće.
Slika 6. Kretanje plaća radnika u nominalnim i realnim iznosima, y-o-y
To se sada počinje vidjeti i na osobnoj potrošnji kućanstava, unatoč povećanom „peglanju kartica“ i trošenju cjelokupnih dohodaka (stopa štednje na rekordno je niskim razinama). Prvenstveno se to odnosi na potrošnju dobara, za koju smo u izvještaju o kretanju BDP-a u Q2 vidjeli da je pala za 4,4% anualizirano u odnosu na Q1 (a vidjeli smo i da su maloprodajni lanci objavili slabija financijska izvješća), a stvar je spasila povećana potrošnja na usluge pa je ukupna osobna potrošnja ipak porasla za 1%.
U prvih 5 mjeseci ove godine zabilježen je i rast trgovačkog deficita u odnosu na isto razdoblje lani, unatoč jačem dolaru koji po definiciji pojeftinjuje (tradicionalno visok) američki robni uvoz itd. Sve prikazano teško možemo uklopiti u priču o rastućoj ekonomiji; objektivni promatrač bi mogao u davanju ocjene trenutnog stanja u gospodarstvu najdalje otići kada bi rekao da se radi o – stagnaciji, ali i to bi bilo nategnuto s obzirom na pad BDP-a, pad produktivnosti rada, pad realnih plaća itd. S obzirom pak na još uvijek rastuću inflaciju, to bi značilo da je američko gospodarstvo zapravo u fazi stagflacije, što nikako nije poželjna situacija.
EU
Što se tiče europskoga gospodarstva, iako se očekivalo da zbog energetske ovisnosti EU o Rusiji te blizine rata u Ukrajini bude u goroj poziciji od SAD-a, za sada se pokazuje da to nije slučaj. Prva procjena o kretanju BDP-a pokazuje da je BDP nastavio rasti i u drugom kvartalu stopom od 0,6% na kvartalnoj razini, odnosno 4% u odnosu na isti kvartal lani. U jesen i zimu situacija bi mogla i vjerojatno će biti znatno drukčija, ali podaci pokazuju da je gospodarstvo EU prvu polovicu godine izguralo bolje od američkoga (i broj zaposlenih u EU odavno je premašio predpandemijsku razinu, dok u SAD-u to još nije slučaj).
Stopa inflacije u eurozoni dosegla je stopu inflacije u SAD-u. No, uzroci rasta inflacije su značajno različiti: dok je u SAD-u doprinos rasta cijena usluga gotovo jednak doprinosu od strane rasta cijena energije, u eurozoni to nije slučaj i cijene energije daju daleko najveći doprinos postojećoj inflaciji. Osim samog rasta cijena energenata koji puno više pogađa Europu (u odnosu na SAD, koji je energetski samodostatan), još bi se gorim mogao pokazati njihov potencijalni – nedostatak. Prvenstveno se to odnosi na prirodni plin jer neke zemlje, poput Njemačke, toliko su ovisne o ruskom plinu da će im u slučaju potpune obustave plina dobar dio gospodarstva naprosto – stati.
Slika 7. Doprinos pojedinih komponenti inflacije u SAD-u i eurozoni
Proizvođačke cijene u europskoj industriji rastu dosad nezabilježenim tempom te je u svibnju taj rast iznosio nevjerojatnih 36 posto na godišnjoj razini. Iako je euro oslabio (što bi po definiciji trebalo europski izvoz činiti konkurentnijim), moguće je da je porast troškova europskih kompanija toliki da gube na međunarodnoj konkurentnosti. Tako je Njemačka u svibnju zabilježila prvi trgovinski deficit u više od 30 godina, a i na razini cijele Europske unije u prvih 5 mjeseci ove godine vanjskotrgovinska bilanca bila je u minusu, za razliku od zadnjih desetak godina kada je praktički konstantno bila u značajnom suficitu.
Slika 8. Rast proizvođačkih cijena u eurozoni
Prema indeksu menadžera nabave u proizvodnji (PMI), u lipnju je u eurozoni došlo do kontrakcije (pad indeksa ispod 50) po prvi put još od prvih mjeseci pandemije. PMI u uslužnom sektoru je tik iznad 50, ali sektor usluga se i puno kasnije počeo oporavljati (zbog notornih protuepidemijskih mjera koje su puno više pogađale uslužni od proizvodnog sektora).
Rast realne potrošnje u maloprodaji u zemljama Europske unije, baš kao i u SAD-u, sasvim je usporio, a veći broj zemalja bilježi ozbiljnije minuse. Inflacija je postala previsoka, kupovna moć radničkih plaća pada i to se počinje vidjeti na potrošnji.
Slika 9. Kretanje maloprodaje u EU
U Hrvatskoj, za sada, tek u ograničenoj mjeri vidimo slične trendove. I u Hrvatskoj se trgovinski deficit povećao zbog veće stope rasta uvoza od stope rasta izvoza (najviše zbog znatno viših cijena energije), a i realne plaće zaposlenih padaju još od kraja prošle godine (nominalne plaće rastu solidnih 6-8 posto na godišnjoj razini, ali je stopa inflacije, nažalost, viša od toga). No, tu otprilike staje preklapanje s negativnim trendovima u EU i SAD-u.
Primjerice, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj nastavila je rasti u prvoj polovici godine te je bila za 2,9% veća u odnosu na isto razdoblje lani, dok je eurozoni u prvih 5 mjeseci (za lipanj još nema podataka) pala za prosječno 0,3%.
Slika 10.
Izvor: Eurostat, DZS, obrada autora
Turizmu ide sjajno pa smo tako u prvih 5 mjeseci godine imali smo 287 posto više noćenja u odnosu na isto razdoblje lani. Prema podacima iz sustava eVisitor, u prvim tjednima srpnja u Hrvatskoj ostvareno je 97% noćenja iz srpnja 2019., dok je na razini godine do sada ostvareno 95% noćenja iz rekordne 2019. Financijski pokazatelji će pak biti znatno bolji zbog osjetnog porasta cijena, ali i kvalitete; primjerice, na području Primorsko-goranske županije ostvaren je gotovo jednak broj noćenja kao i 2019., no u objektima s pet zvjezdica ostvareno je 25 posto više noćenja nego te 2019. (znamo da je to kvalitetniji i puno skuplji smještaj, gosti su veće platežne moći i troše znatno više u restoranima).
Nadalje, stopa nezaposlenosti u lipnju iznosila je za Hrvatsku povijesno niskih 6,1%, a broj zaposlenih najviši je još od Domovinskog rata (dakle, viši je nego prije pandemije i viši nego na vrhuncu ciklusa 2008., što je posebno zanimljivo jer smo tada imali preko 10% više stanovnika u zemlji). Dobro stanje na tržištu rada rezultira i rekordnom potrošnjom koja, unatoč inflaciji, skoro da i ne pokazuje znakove usporavanja. Štoviše, u drugom kvartalu potrošnja u maloprodaji se ubrzala: u prva 3 mjeseca ove godine realna potrošnja porasla je za 2,0% u odnosu na isto razdoblje lani, da bi u travnju porasla za 5,7%, u svibnju 4,3%, a u lipnju za 3,8% u odnosu na iste mjesece lani.
Možda će na sljedećem prikazu biti jasnije koliko snažno potrošnja zbilja raste. Na slici 11 prikazani su podaci iz sustava fiskalizacije, a nestvarno zvuči podatak kako je u zadnja 3 mjeseca iznos fiskaliziranih računa bio za > 30 posto viši u odnosu na iste mjesece lani (inflacija jest visoka, ali nije tolika, što znači da je zbilja došlo do osjetnog porasta realnih prometa).
Slika 11.
Izvor: Porezna uprava, obrada autora
Prikazana potrošnja je itekako stvarna pa se tako državni proračun puni van svakih očekivanja: porezni prihodi u prvih 6 mjeseci ove godine porasli su za 19% u odnosu na prvu polovicu prošle godine, i to unatoč tome što je Vlada u travnju snizila stopu PDV-a na neke kategorije proizvoda (hranu, plin i sl.) te u više navrata snižavala trošarine na goriva.
Hrvatski BDP u prvom tromjesečju porastao je za 7%, a izgledno je da je sličan ili veći porast bio i u drugom tromjesečju. U trećem tromjesečju najvažniji će biti doprinos turizma, a njemu za sada ide sjajno tako da jedina nepoznanica zapravo ostaje posljednje tromjesečje. Bilo kako bilo, sveukupno bi ovo trebala biti još jedna godina prilično snažnog gospodarskog rasta u RH.
No, nemojmo se dati zavarati: ako dođe do ozbiljnije recesije u Europi, gotovo je sigurno da će se to u značajnoj mjeri preliti i na hrvatsko gospodarstvo. Hrvatska je mala i otvorena ekonomija, izvoz roba i usluga nam čini preko 50 posto BDP-a (od čega velika većina u članice EU), tako da su naše „sudbine“ usko povezane.
Zato je bitno da ne ponovimo greške iz prošle velike krize 2009. Nadajmo se da smo nešto naučili jer tada se radilo praktički sve krivo (i HDZ-ova vlada do 2011., i SDP-ova vlada od kraja 2011.): sjetimo se samo dizanja stope PDV-a s 22 na 23 posto pa nešto kasnije i na 25 posto, ili uvođenja posebnog poreza na plaće i mirovine (tzv. „harač“ koji je iznosio 2% na plaće i mirovine do 6 tisuća kuna i 4% na plaće i mirovine preko 6 tisuća kuna), što su sve potezi koji ruše kupovnu moć građana i to u trenutku kada je zbog recesije i velikog otpuštanja radnika agregatna potražnja i onako padala. Upravo je takva politika bila jedan od ključnih razloga što je Hrvatska provela punih 6 godina u neprekinutoj krizi, što je raritet u modernoj ekonomskoj povijesti[1]. Danas pak nemamo ogromnih makroekonomskih neravnoteža kao ranije, ciklus rasta koji traje od 2015. (uz kratkotrajni korona-pad u 2020.) neusporedivo je zdraviji od onoga koji smo imali do krize 2009., a uz mudrije politike (primjerice spuštanje poreza, a ne njihovo dizanje, kada se uoči usporavanje gospodarskih aktivnosti) imat ćemo dobre šanse da izađemo iz potencijalne recesije brže od drugih, baš kao što je to bilo i u korona-krizi.
[1] Hrvatski BDP u razdoblju od 2008. do 2014. kumulativno je pao za 11,2%. Iako je to značajan pad, puno veći problem bio je u njegovu trajanju. Primjerice, gospodarstva Estonije i Litve su samo 2009. pala za skoro 15% (dakle puno više od hrvatskoga), no već 2010. započeli su novi ciklus rasta koji je neprekidno trajao narednih deset godina (do pandemije 2020.). Veći početni pad i brzi povratak na staze rasta neusporedivo su bolja alternativa od šestogodišnje neprekinute recesije; u tom je smislu samo Grčka prošla gore od Hrvatske (i veći pad i dulje trajanje krize), no to nam ne bi trebala biti baš nikakva utjeha.