Pamtite lektiru? Glavni lik romana Zločin i kazna (1866.), ubojica Raskoljnikov, u početku vjeruje da postoje odabrani ljudi kojima je dozvoljeno činiti sve, pa i zlo, ako postoji namjera i mogućnost stvaranja većeg dobra. Iščašeni moralni kalkulus mladoga studenta dopušta ubojstvo stare lihvarke i njene sestre. Međutim, Raskoljnikov u narednih devet dana prolazi katarzu, priznaje zločinački čin i biva osuđen na zatvor gdje uz pomoć ljubavi pronalazi novi smisao i put kroz život.
Moguće je da ćete moralnu dilemu vezanu uz čin ubojstva ocijeniti neprimjerenim uvodom u priču o ulozi znanosti u suočavanju s pandemijom. Moguće je da ćete romanesknu anticipaciju koncepta übermenscha, kojega će Nietzsche artikulirati dvadesetak godina kasnije, smatrati neprimjerenom ilustracijom stručnih, moralnih i političkih dilema s kojima smo se suočili u toku pandemije. Ipak, opravdanje za ovu usporedbu pronaći ćemo tragajući za odgovorom na pitanje o tome gdje su granice bojnog pokliča #slušajstruku.
“Slušanje” struke
Popularni hashtag #slušajstruku odnosi se na tri bitna elementa uporabe stručnih znanja u donošenju kolektivnih odluka:
- Politička instrumentalizacija. Politika je posao koji počiva na povjerenju javnosti. Povjerenje je nužno za učinkovitu provedbu politike i reizbor – politički opstanak. Stoga politika uvijek traži savezništvo struke. Čini to na tri načina. Prvo, ex ante – stvaranjem neovisnih institucija kojima delegira obavljanje određenog javnog posla (npr. središnje banke, u manjoj mjeri bolnice, barem kod nas gdje ravnatelje imenuje politika). Drugo, također ex ante – ali prije donošenja političkih odluka, kako bi one bile što bolje, i češće, treće, ex post – kako bi se pokazivanjem „pečata struke“ u javnosti ojačalo povjerenje u odluke koje su ranije donesene u političkim kabinetima. Takvi su postupci dijelom uvjetovani i javnim pritiskom – željom ljudi da steknu uvjerenje kako političke odluke nisu provizorne nego utemeljene na provjerenom znanju.
- Iluzija o znanstvenom sve-znanju. S političkom instrumentalizacijom struke povezani su strah, odnosno potražnja za osjećajem sigurnosti, imperativ hitnosti, koji se često javlja pri donošenju kolektivnih odluka, ali i težnja dijela znanstvenika da informacije koje još nisu provjerene prikažu kao znanje. Sve tri stvari mogu biti i korisne: pružanje osjećaja sigurnosti, brzo donošenje odluka (osobito u uvjetima krize) i predstavljanje neprovjerenih informacija kao znanja (često nema dovoljno vremena za savršene provjere). Međutim, iste te stvari mogu dovesti do sistematske pogreške u predstavljanju i uporabi znanstvenih rezultata. To se događa jer je proizvodnja znanja skupa i teška, tako da čvrstoga i provjerenog znanja ima mnogo manje od znanja u formiranju. Kako se ono nerijetko teži predstaviti široj javnosti kao dovoljno provjereno, iluzija o znanstvenom sve-znanju opstaje. Opstanak iluzije doima se kao manje zlo od prevlasti šarlatanstva i ludila koji bi nastali kada bismo iskreno priznali koliko malo znamo, primjenivali samo visoko provjereno znanje i počeli (pre)strogo ocjenjivati znanstvene i stručne autoritete. Također, mnogi misle (to jest, tješe se) kako je manja šansa da pogriješi znanstvenik, čak i kada govori o ili djeluje u području koje nije njegovo područje kompetencije i/ili služi se neprovjerenim informacijama, nego „običan čovjek s ceste“. Sve su to, naravno, iluzije. A hoće li pružanje osjećaja sigurnosti, imperativ hitnosti i praktična korisnost od predstavljanja neprovjerenih informacija kao provjerenog znanja prevagnuti nad negativnim stranama upotrebe Struke, ovisi o kontekstu. Ishodi se razlikuju od slučaja do slučaja.
- Medijska podkapacitiranost. Politička instrumentalizacija i iluzija o sve-znanju pozivaju na maksimalnu kritičnost u prenošenju informacija koje se predstavljaju kao provjereno znanje. No, mediji (ne samo hrvatski) još nisu razvili kapacitete za dubinsko propitivanje informacija koje iznose znanstvenici. Umjesto kritičkoga odmaka, znanje u formiranju (dakle, informacije koje su i dalje podložne temeljitoj reviziji) često se prenose nekritički. Takva je praksa osobito raširena ako se u informacijama otkriva neki atraktivan sadržaj koji će osigurati clickbaitove, poput najava o desecima tisuća umrlih u Hrvatskoj, novom cjepivu ili lijeku, ili o epohalnim otkrićima „naših“ znanstvenika koje mediji preko noći pretvaraju u nove Modriće i Rakitiće, ali od kojih na kraju najčešće ništa ne bude.
Mijenjaj mišljenje kada se činjenice promijene
Kada se politička instrumentalizacija, iluzija o sve-znanju i medijska podkapacitiranost stave na kup tako da se njihovo djelovanje prožme i multiplicira, dobiva se kaotična informacijska melasa u kojoj gotovo sve postaje moguće. Prognoze koje su do jučer predstavljane kao konačne i vjerodostojne preko noći se ruše kao potpuno pogrešne. Od starih se preporuka odustaje, a neke nove se uvode kao potvrđene norme iako ih većina ne preživi ni mjesec. Tako je i naš Stožer evoluirao od „ovo nije opasnije od obične gripe“ potkraj veljače, preko restriktivnih mjera koje su oko 1. travnja bile među najstrožima na svijetu, do potpunog opuštanja u vrijeme teniskog turnira u Zadru. Službena retorika se od „bioterorista“ i goebelsovske stigmatizacije ljudi u parkovima potkraj ožujka, do lipnja pomaknula u suprotnu stranu. Tako je dr. Markotić na presici Stožera 21. lipnja izjavila: „… možemo očekivati, kad su ljudi na nekom većem prostoru i slično, da je manja šansa da se zaraze, i baš sam danas vidjela jedno iznimno dobro istraživanje… o tome na koji način i koje su najrizičnije situacije za prijenos infekcije … i svi se slažu da treba dulji biti kontakt u jednom zatvorenom prostoru.“ Gdje su nestali oni šetači na Jarunu na koje se u ožujku upiralo prstom uz najblaži epitet „neodgovorni“ i potajice ih se fotografiralo?
Promjene stava Struke, ne samo u ovom slučaju, najčešće se pripisuju utjecaju politike ili težnji znanstvenika/stručnjaka da podilaze političarima. Takva pojednostavljenja podcjenjuju ulogu promjena okolnosti i rasta obujma stvarnog znanja koje se kontinuirano proizvodi. Ako prvoga dana pandemije nismo znali ništa, a nakon devedeset dana znamo malo, naše je znanje, matematičkim jezikom rečeno, beskonačno naraslo. To je još uvijek premalo da bismo u mnogo toga mogli biti sigurni, ali može biti dovoljno da se raniji stavovi promijene.
Slučaj Rudanovih brojki
U svjetlu jednostavne formule rasta znanja u vremenu trebali bismo kritički preispitivati informacije koje se nude u ime Struke. Najvažnija informacija koja bi tome trebala biti podložna je „igra“ s brojkama o smrtnosti od Covid-19. Riječ je brojevima koji najjače „bacaju“ emocije potrošača informacija između polova uzbuđenja i smirenja.
U ožujku sam vodio javnu polemiku s Igorom Rudanom u vezi njegove tadašnje procjene o razlici od 10,000 umrlih u Hrvatskoj u scenariju lockdowna, naspram hipotetičkog scenarija „ne činiti ništa“, koji je on nazvao “neoliberlnim”. Smatrao sam da ideološke etikete ne funkcioniraju na taj način, kao i da osnove za takvu procjenu nisu bile dovoljno jasno predstavljene. No, brojka je bila iznimno utjecajna, ponavljana je od strane autoriteta u narednim mjesecima kada se uvriježilo se da spašavamo oko 20,000 života. I do te procjene može se doći na temelju Rudanovih procjena o intervalu stope umrlih između 0,5% i 1% (sredina je 0,75%), što pomnožemo s 60% zaražene populacije (procijenjeni prag imuniteta krda) od 4 milijuna daje procjenu od oko 20,000 umrlih. U međuvremenu sam uočio Rudanov tekst iz Večernjeg lista 23. lipnja, u kojem stoji i ovo (u točci 7): „Sredinom ožujka, jedini čvrsti podaci kojima smo raspolagali govorili su da bi virus mogao zaraziti većinu stanovništva europskih zemalja već za tri-četiri tjedna te da bi u Hrvatskoj u slučaju brze i masovne zaraze moglo umrijeti čak i do 2% ukupnog stanovništva, tj. više od 80.000 ljudi.“
Kao ni u ožujku, nije jasno kako Rudan dolazi do ovih strašnih brojki. Ne pruža uvide u izvore koji bi opravdali vremenski horizont masovnog umiranja u razdoblju od 3-4 tjedna (nigdje drugdje nisam pročitao o takvoj mogućnosti u bilo kojoj zemlji i u bilo kojem razdoblju). U tom tekstu ostaje zamračeno i ono što bi trebalo biti elementarno: je li riječ o ukupnom godišnjem broju umrlih koji bi se mogao povećati zbog koronavirusa, ili o višku mortaliteta koji se očekuje zbog Covid-19? Meni se iz konteksta vremenskog okvira od 3-4 tjedna čini kako je autor spominjući „više od 80,000“ u Hrvatskoj mislio na smrtnost od Covid-19, ali ne mogu biti siguran jer je formulacija takva da ostavlja prostor za različita tumačenja.
Međutim, procjene stope umrlih od Covid-19 u međuvremenu su revidirane. Rasponi procjena jako su široki. Sada već postoji velik broj različitih metoda i modela, uglavnom s ogromnim pogreškama (zbog granica našeg znanja i visoke cijene njegove proizvodnje). Na stranici SWPRS-a možete pronaći pregled procijenjenih stopa smrtnosti u raznim studijama koje su grupirane prema vrstama istraživanja i sami se uvjeriti koliko je teško izdvojiti jedan broj kao vjerodostojan. Posebno je teško govoriti o nekom univerzalnom parametru koji bi se mogao primijeniti u svim zemljama i okolnostima, pa ga jednostavno preslikati na Hrvatsku. Uz to znamo da se znanstvenici trenutno teško „bore“ s objašnjenjima tih razlika. A najrelevantnija „brza“ statistika mortaliteta u EU, Euromomo, pokazuje da se zimsko-proljetni „višak mortaliteta“ u EU pojavio u (svega) osam država: Belgiji, Irskoj (mali višak), Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ostale zemlje obuhvaćene ovom statistikom ranijih su godina imale žešće sezone respiratornih bolesti, ali tada je sve prolazilo ispod medijskih radara, slično kao i u Hrvatskoj 2017.
Uvijek se može reći da bi „višak smrtnosti“ bio mnogo veći da u ožujku nije bilo zatvaranja. No, kritički odgovor na takvo zapažanje glasi da je znanost još uvijek slaba u konstruiranju „what if“ scenarija. O kontrafaktima (povijestima koje se nisu dogodile) nećemo moći donositi pouzdane zaključke sve dok ne naučimo konstruirati stvarne paralelne svemire. Proxy metode postoje, ali su daleko od savršenih. Dok je tako, dužnost svakog znanstvenika trebala bi biti da jasno komunicira ono što ne znamo, ili u što nismo dovoljno sigurni, i da – mijenja mišljenje kada se činjenice promijene.
Jedna od stvari koje treba priznati (tj. objasniti javnosti) je da su protokoli utvrđivanja uzroka smrti, osobito kod starijih ljudi, dijelom nepouzdani i vrlo različiti među zemljama. Stoga se višak umrlih u spomenutih osam država ne može nedvojbeno pripisati SARS-Cov-2. U Engleskoj i Walesu nastupila je konsternacija kada je utvrđeno da je „višak umrlih“ starijih osoba bez SARS-Cov-2 u travnju povećan za 83%, što je pripisano “demenciji”. To je protumačeno kao posljedica lockdowna zbog nedostatka zdravstvene skrbi i kontakata s najbližima. Iako ni ovu statistiku (još) ne možemo uzeti zdravo za gotovo (možda se u njoj ipak kriju osobe umrle od Covid-19 samo što nije bilo kapaciteta za testiranje?), vjerojatno se radi o vrhu ledenoga brijega – pojavi raznih uzroka smrti koji nisu Covid-19, do kojih je došlo (a moguće je da će u većoj mjeri tek doći) zbog nenamjeravanih posljedica lockdowna – samoće te paralize preventivnih i kurativnih zdravstvenih aktivnosti.
U knjizi Koronaekonomika: pet jahača apokalipse, čiji se najveći dio odnosi na ne-epidemiološke (socijalne, gospodarske i geopolitičke) posljedice lockdowna, skupljeni su i moji rani eseji iz ožujka kojima sam se pokušao probijati kroz tešku moralnu ucjenu „profit ili život“ koja nam je nametnuta kao opravdanje za zatvaranje. Ti tekstovi su arhiva pokušaja cjelovitog sagledavanja mogućih društvenih gubitaka u dugom roku, što uključuje i strahove od smrti zbog drugih bolesti te individualnih i socijalnih poremećaja koji mogu nastupiti zbog drastičnog zaustavljanja društvenog krvotoka. No, tek je tu mjera našega neznanja ogromna: odnosi između društva, politike i bolesti strahovito su složeni i za sada izmiču znanstvenim kapacitetima u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj).
Primjer kvalitetnog informiranja
Covid-19 nije otišao. Bitna pitanja i dalje su otvorena. Informacije se predstavljaju na načine koji nimalo ne pomažu shvaćanju razmjera moguće opasnosti. Sada se pitamo koliko će vremena proći prije nego što se aktualni nastavak infekcije pretoči u veći broj hospitaliziranih i umrlih; pitamo se kako će ljudi i političari reagirati na ozbiljnije brojke kada se pojave, i pitamo se koliko u ovo doba godine inače ima respiratornih bolesti i smrti zbog toga uzroka (ja se, posve subjektivno, pitam, jer sam 2003. imao tešku atipičnu upalu pluća za koju se nije moglo utvrditi je li virusna ili bakterijska – ljeti).
Plašimo se informacija o tome da se od Covid-19 umire dugo i teško, da navodno dolazi do teških oštećenja organa, ali pritom nam ne govore o kakvim je oštećenjima riječ i u čemu je bitna razlika (postoji li) u odnosu na druge poznate respiratorne bolesti? Lišeni bogatijeg informacijskog konteksta (moguće i zbog toga što znanost o ovim pitanjima ništa ne zna), plašimo se jeseni kada nam imunosustavi prirodno oslabe i kada bi ova pitanja mogla eskalirati. Ipak, imam dojam da smo u međuvremenu naučili biti kritični, umjesto da kao ovce u toru prihvaćamo informacije i naredbe „odozgo“. Naučili smo koliko ne znaju oni koji su najpozvaniji znati.
Identifikacija zone neznanja pažljivijem će promatraču omogućiti i identifikaciju besmislenih podjela stavova. Ljudi se i danas konfrontiraju oko Covid-19 ovisno o stavu koji su formirali pred oko dva i pol mjeseca. Na primjer, dok se jedni kunu da je lockdown bio neizbježan i djelotvoran spasivši desetke tisuća života, drugi su uvjereni da je bio dramatično štetan. Meni se čini da je još uvijek najpoštenije reći da ne znamo, iako primjećujem da je drugi „kamp“ nastao kao odgovor prvome, koji bi nas, da je prevladao, još i danas držao pod mjerama kakve smo imali početkom travnja s ciljem progona posljednjega virusa. Isto tako, dok se jedni kunu u to da je kolektivni imunitet u spomenutih osam država, ili barem u Švedskoj, nadohvat ruke, drugi se kunu u to da imunitet vjerojatno nije trajan i još uvijek se nalazi miljama daleko u vremenu. Meni se čini da je još uvijek najpoštenije reći da ne znamo. Međutim znamo da je od početka bilo jasno kako je šansa da plan potpunog iskorjenjivanja virusa (ideja corona free država) uspije, bila ravna nuli. Na koncu, o virusu nismo ništa znali, zar ne? Pa kako onda znati kako se u modernom, kompleksnom svijetu izvanredno složenih interakcija iskorjenjuje virus o kojem ništa ne znamo?
Postoji jedna sjajna riječ u engleskome jeziku – tinkering ili čeprkanje, prtljanje, napipavanje. I bez našega najmoćnijeg osjetila vida, u potpunome mraku imamo šansu pronaći izlaz napipavajući put. Uz puno improvizacije, intuicije, spremnosti za promjene i prilagodbe, te uz malu pomoć iskustva u sličnim situacijama možemo svladati gotovo svaki problem, barem ako imamo dovoljno vremena (u dugom roku, rekli bi ekonomisti). Pri napipavanju od velike je pomoći striktno odvajanje znanja od neznanja. Ključno je pronaći liniju koja ih dijeli. No to je teško samim ekspertima, a kamoli ne nama – običnim promatračima, objektima politike. Ipak, neke recepte znamo.
Za početak, možemo se riješiti primitivne i naivne vjere u postojanje kamena mudraca i prigrliti činjenicu da je problem mnogo veći od pojedinačnih intelektualnih kapaciteta znanstvenika. Uz takvo polazište, umjesto svrstavanja u religiozne kampove, možemo sučeliti stavove stručnjaka u potrazi za onim što nam se čini testirano, donekle provjereno, razumno, bez obzira koliko nam se kvantum takvih spoznaja činio malen (ne zaboravite: malo je beskonačno “puta” više od ničega).
I glavni mediji konačno kreću tim putem. U najnovijem tekstu Tanje Rudež u Jutarnjem listu novinarka je šestorici znanstvenika postavila četiri pitanja i nepristrano predstavila njihove odgovore. To je jedna od dobrih metoda kako možemo povećati našu informiranost i naučiti bolje napipavati u mraku (svakako preporučam da tekst pročitate sami, ako već niste, umjesto da se oslonite na moju donju tablicu). Metoda je dobra jer ne ulijeva jednu informaciju kroz tuljac u glavu onako kako to čine urednici TV dnevnika i pisci naslova na portalima, već pruža referentni okvir u kojem znanstvenici iz perspektive čitatelja jedan drugome određuju okvir za usporedbu stavova, pa možemo jasno vidjeti u čemu se podudaraju, u čemu se razlikuju, i kako različito ističu prioritete.
Sažetak teksta Tanje Rudež
| Nenad Ban | Ivan Đikić | Gordan Lauc | Ozren Polašek | Zlatko Trobonjača | Kristian Vlahoviček | |
| Što smo najvažnije naučili? | Izolacija se pokazala kao dobra strategija. Danas imamo bolje terapije i više znamo o optimalnim mjerama izolacije. Virus je manje opasan no što se mislilo, ali je dovoljno opasan da se ne može pustiti. | Sekvencioniran je genom, naučili smo kako virus ulazi u stanice i širi se, što nam omogućuje razvoj cjepiva i lijekova. Naučili smo kako bolest držati pod kontrolom bez karantena. Javnost je naučila da se preporuke i zaključci mijenjaju s vremenom kako znanje raste. | Veliki broj ljudi ima blage ili nikakve simptome. Iako ne znamo jesu li oni i prijenosnici, danas, za razliku od situacije u ožujku, znamo da se ne moramo bojati lakog prijenosa preko površina predmeta. Virus se širi kapljičnim putem. | Virus je opasan, ali protiv njega se možemo boriti distanciranjem. | Naučili smo o patogenezi bolesti Covid-19 što je osnova za uspješno liječenje. | Uspjeli smo pročitati mnoge genetičke informacije, započeta su ispitivanja cjepiva i lijekova, a sada znamo mnogo o odnosu čovjeka i virusa u fazi infekcije. No otkriven je problem u odnosu društva i znanosti. |
| Koja je trenutačno najvažnija nepoznanica? | Kod ljudi koji razviju slabe simptome imunitet bi mogao kraće trajati, godinu-dvije. | Učinak koronavirusa na imunosustav i organe (je li Covid-19 sistemska bolest organa?) | Trajnost i učinkovitost imuniteta i pojava novih sojeva virusa protiv kojih nećemo biti zaštićeni. | Trajanje zaštite nakon cijepljenja. | Vrsta i trajanje imunosti. | Ne znamo kako će virus mutirati i još nisu izolirani svi faktori rizika pojave težih oblika bolesti. |
| Što nas čeka na jesen? | Postoji rizik nekontroliranog širenja i tendencija izbjegavanja zatvaranja ekonomije što će komplicirati borbu protiv pandemije. Rješenje je u informiranju i strogom pridržavanju distanciranja, uz zabranu najrizičnijih aktivnosti i obvezno nošenje maski. | Naučili smo se ponašati, bolje ćemo liječiti, a adekvatnu brigu treba posvetiti očuvanju razvoja mladih (školovanje), gospodarstva, pomoći socijalno ugroženima i liječenju oboljelih od drugih bolesti. | Pojava više teških oblika bolesti uz klasične respiratorne viruse, ali naučili smo da nošenjem maski i zabranama velikih okupljanja rizike možemo smanjiti. Treba posebno voditi računa o ovlaživanju prostora u jesen i zimi. | U boljoj smo situaciji nego proljetos, određene mjere izolacije trebamo zadržati. | Drastične mjere su neodržive jer predstavljaju općedruštvenu opasnost. Pokušavat ćemo normalno živjeti uz primjenu općih protuepidemijskih mjera. | Ne možemo predviđati, ali ovaj virus će još neko vrijeme biti prisutan u populaciji. |
| Očekivanje cjepiva i lijekova? | Cjepivo najranije iduće godine uz neizvjesnost kada će doći do masovne proizvodnje, te remdesivir | Do ljeta 2021. imat ćemo više cjepiva, no za lijekove će trebati mnogo više vremena. | Nešto ćemo znati tek na proljeće, razvoj traje godinama. | Ništa unutar barem godine dana, a trebamo biti spremni na kratki imunitet pa ćemo se trebati redovito cijepiti, kao protiv gripe. | Vjerojatno ćemo trebati sezonsko cijepljenje kao protiv influence. Lijekove ćemo dulje čekati. | Kroz tzv. repurposing prije ćemo dobiti rezultate s postojećim lijekovima no što ćemo pronaći učinkovito cjepivo. |
Povratak sudbini Raskoljnikova
Strah od otkrića neznanja ili pogreške imanentan je ljudima. Bez obzira jesu li znanstvenici. No, bit znanosti je tražiti i zavoljeti pogreške, otprilike na isti način kao što „volimo“ košaru za otpatke u stanu. Ona nam omogućava civilizirano rješavanje smeća. Međutim, uspjehe u znanosti teško povezujemo s ulogom koša za smeće. Znanost više volimo promatrati kao nogometno prvenstvo na kojem nastupaju “naši dečki” na putu do slave. U čemu griješimo?
Kroz sazrijevanje i odgoj izgrađuju se samopouzdanje i nametanje. Tiho promišljanje (koje traži vrijeme), serijsko postavljanje pitanja (koje izrasta iz osjećaja neznanja), kao i mukotrpne potrage za greškama, u najboljem se slučaju ignoriraju. U posebno malignom obliku, ova sistemska pogreška u ljudskome umu lako se transformira u tragediju. Naime, najveći broj tragedija proizlazi iz slijepog vjerovanja u krive stvari i pokušaja da se kriva vjerovanja racionaliziraju.
O ovome je u spomenutom tekstu Tanje Rudež sjajno progovorio jedan od intervjuiranih sudionika, Kristijan Vlahoviček s PMF-a: „Mislim da bismo mi kao znanstvenici trebali puno više poraditi na tome da široj javnosti pojasnimo kako znanost radi i zašto nekad neke stvari ne možemo znati. To ne znači da znanstvena metoda ne valja ili da znanosti ne treba vjerovati, nego naprotiv, pokazuje da je za dobro razumijevanje nekog problema, a time i za njegovo rješavanje potrebno imati što bolja i opsežnija opažanja na osnovi kojih se mogu donositi kvalitetni zaključci i odluke.“
Što činiti kada za bolja i opsežnija opažanja nema vremena jer se strah od opće životne opasnosti ljudima uvlači u kosti? Tada treba smoći snage te prigrliti i komunicirati strah bez nepotrebne racionalizacije i korištenja amblema #slušajstruku kao značke na reveru (uz svesrdnu podršku medijske mašinerije). Manipulacije neprovjerenim racionalizacijama u ime viših ciljeva dovest će do kažnjavanja znanosti padom javnog povjerenja i širenjem prostora za ridikule koji će iskoristiti otvorena vrata kako bi crtanjem križeva u pijesku zazivali kišu. Tako je završila ekonomska struka.
A što je najgore, neprovjerene racionalizacije mogu izazvati i neočekivane gubitke ljudskih života. Primjerice, ako precijenimo očekivanu stopu umrlih, zatvorit ćemo se prejako i izazvati nenamjeravane gubitke koji se mogu mjeriti i u ljudskim životima ako zdravstveni sustav ne funkcionira normalno, ako starije i dementne osobe doista mogu umrijeti od nebrige i samoće i ako gospodarska kriza i nezaposlenost također mogu „koštati“ ljudskih života. S druge strane, ako podcijenimo očekivanu stopu umrlih, nećemo se zatvoriti kada i kako bismo trebali, a posljedice toga ne treba posebno objašnjavati.
Kako znati pravu procjenu? Ne znam, nije moja struka. Najviše što mogu je postavljati pitanja, u nadi da će biti razumna. I znam da je ponekad pošteno priznati strah kao argument. Barem tamo gdje smo sigurni da nema znanja, a odluke moraju biti donesene. Neprovjerene informacije uvijek postoje, a umjetnost odlučivanja svodi se na prepoznavanje granice iza koje i nedovoljno provjerena informacija može poslužiti kao znanje. S druge strane te granice, tamo gdje su neprovjerene informacije nepodnošljivo nepouzdane, možemo slobodno govoriti o neznanju i prigliti neku emociju kao dovoljno dobru osnovu za donošenje odluka. Jer, jednoga će dana doći virus ili neka druga pošast koja će i bez posebne racionalizacije, samo na temelju straha, opravdati neko radikalno rješenje kao što je lockdown.
Za kraj se postavlja pitanje je li tako bilo ovaj put, u ožujku? Je li bilo osnove da se i bez potrebne racionalizacije opravda lockdown? Realno, i dalje ne znamo. Najviše što možete reći je da nedovoljno provjerene informacije ukazuju na pozitivan ili negativan odgovor. Jedino znanost može doći do uvjerljivog odgovora, a znanost troši vrijeme. Mnogo više vremena od ovoga koliko je prošlo od početka pandemije. Pogotovo ako imamo u vidu da epidemiologija odnosno javno zdravstvo neće biti struke koje će položiti monopol na “konačni obračun”. Sociolozi, ekonomisti, drugi liječnici, psiholozi, svi će u narednim godinama dati svoje male doprinose ne bismo li, možda, shvatili što nam se dogodilo. Kažem na kraju možda, jer znanost nije svemoguća. Možda nikada nećemo do kraja shvatiti što nam se dogodilo.