Mjesečni izvještaj s globalnih financijskih tržišta: era pariteta na pomolu?  

Objavljeno

Foto: Americanspirit / Dreamstime

Jerome Powell je obznanio odluku FED-a koja ne odudara od očekivanja, no stvari su još uvijek prilično komplicirane i cijela je priča daleko od raspleta. Devizno tržište pršti od najrazličitijih teorija i pretpostavki, a jedna od njih je ona o – paritetu. Eura, dolara, funte – sve su opcije otvorene

Ad
Ad

Kao u neka davna (predkrizna) vremena, ovotjedni sastanak američkih monetarnih vlasti imao je obilježja drame. Nedoumice i kolebanje ulagača najbolje oslikavaju zbivanja na deviznom tržištu, gdje se tečaj EUR/USD, nekoliko sati prije no što je odluka FED obznanjena oprezno kretao unutar prilično uskog raspona, da bi potom uslijedio vatromet.

Divljanje krivulje tečaja, koja je u svega nekoliko minuta, u pokušaju dešifriranja poruka monetarnih vlasti prešla put ekvivalentan prosječnoj promjeni na dnevnoj razini (tijekom ove godine), i to najprije u jednom, pa potom i u drugom smjeru, zorno svjedoči o kaosu koji je zavladao tržištem. U konačnici su prevagnuli (euro)pesimisti, odvukavši tečaj eura ispod razine od 1,11 dolara, na najnižu razinu od svibnja 2017. godine.

To sigurno nije po ukusu Donalda Trumpa koji odavna ne krije nezadovoljstvo aprecijacijom dolara. Doduše, samo dan nakon sudbonosnog sastanka FED-a euro je uzvratio blagom ofenzivom zahvaljujući anemičnoj aktivnosti američke industrije (pad PMI indeksa, uz najlošije brojke u segmentu izvoza još od veljače 2016. godine), ali to pak nema nikakve (izravne) veze s potezima središnje banke, koja već mjesecima (mahom preko Twittera) trpi verbalne napade Bijele kuće. Štoviše, epilog sastanka monetarnih vlasti za dolar je bio evidentno pozitivan, a za razumijevanje najnovijih zbivanja priču valja staviti u nešto širi kontekst.

U nekim drugim okolnostima, smanjenje kamatnih stopa trebalo bi smanjiti atraktivnost pojedine valute. Međutim, u ovom je slučaju u igri bila i opcija agresivnijeg snižavanja kamatnih stopa (za 50 baznih bodova), koja bi značajnije smanjila kamatni spread na relaciji dolar – euro (i znatnije oslabila pozicije dolara), pa je smanjenje upola slabijeg intenziteta očito protumačeno pozitivno za dolar. Posebice u uvjetima kada se Europska središnja banka užurbano priprema za primjenu još ekspanzivnije monetarne politike što prijeti erozijom tečaja eura. O tome je već bilo govora na Ekonomskom labu, a predstojeća smjena u tornju u Frankfurtu te dolazak Christine Lagarde, koja ne pridaje previše značaja ortodoksnim idejama iz rigidne Bundesbank kuhinje, vjerojatno će rezultirati dodatnim pritiskom na euro.

Stoga vrijedi povući paralelu sa zbivanjima u relativno bliskoj prošlosti: krajem 2016. godine euro se spustio ispod 1,04 dolara (tada je to bila najniža razina tečaja još od početka 2003. godine), aktualizirajući prtom prognoze koje su najavljivale uspostavljanje pariteta između eura i dolara. Euro je trenutno još uvijek prilično daleko od 1,04 dolara za euro (a kamoli od pariteta 1:1), no najzanimljivija u toj priči je usporedba kamatnog spreada. Tada je (mjereno kretanjem tromjesečnog Euribora i dolarskog Libora) razlika kamatnih stopa iznosila svega 130 baznih bodova, dok je spread danas – dvostruko veći. FED-ova odluka će ga samo malo malo umanjiti.

Da stvari budu dodatno komplicirane pobrinuo se opet – Donald Trump. Dan nakon FED-ove odluke tj. u četvrtak, u sred pregovora s Kinezima (za koje su mnogi očekivali da će dobro završiti), Trump je uveo novu rundu carina po stopi od 10% na oko 300 milijardi dolara vrijednog uvoza iz Kine. Izgleda da sada na tržištu prevladava stav kako je daljnje zaoštravanje trgovačkog rata kontraproduktivno, pa je jedna od prvih posljedica predsjednikove odluke bio pad dugoročnih američkih prinosa (10-godišnji ispod 2%, na 1,9%). Tu promjenu treba tumačiti kao vrlo brzo obaranje očekivanje inflacije i prijetnju recesije.

Trump je u manje od 24 sata zasjenio FED i u pogledu utjecaja na tržište kapitala. Bilo je jasno da Wall Street prisiljava ili ako vam je draže navodi FED na smanjenje kamatnih stopa, pri čemu su bikovi priželjkivali smanjenje kamata za 50 baznih bodova (pola postotka). No, takve promjene ipak su rezervirane za izvanredne situacije i signaliziraju određenu dozu hitnosti i panike. Howard Marks, jedno od najzvučnijih imena među hedge fond managerima, opravdano je upozoravao da bi agresivno smanjenje kamatnjaka trebalo shvatiti kao zvono za uzbunu, a FED zasigurno nije želio ostaviti takav dojam (a nema niti potrebe za to), pa se odlučio za polu-rješenje od 0,25 postotnih bodova koje nikoga ne zadovoljava.

Već na dan FED-ove odluke u srijedu vidjelo se razočaranje tržišta, no Trump je ponovo preuzeo vodstvo novim carinama od četvrtka oborivši cijene dionica jače od razočaranja vezanog uz FED. Paradoksalno ili ne (to je već malo dublja politička tema), nastavak ovakve politike i trendova stvorit će ambijent u kojem će FED u rujnu biti prisiljen na dodatno obaranje kamatnih stopa, a to će predsjedniku, koji će do tada već biti u neformalnoj predizbornoj kampanji, omogućiti da pošalje poruku „govorio sam vam“ uz prokrčen put za nastavak pritisaka na središnju banku ne bi li monetarnu politiku pretvorio u alibi za daljnje ekonomsko usporavanje. A to je važno, jer ono se u ovom trenutku čini neizbježno.

U opisanim uvjetima, raspoloženje investitora jako je teško sintetizirati i uobličiti u koherentnu sliku. Situacija je kaotična i predstavlja zamjetan odmak od idiličnih godina oporavka, kada se sve činilo jasno. U ovim uvjetima ne čudi ni rezerviranost, ili čak blaga pogubljenost monetarnih vlasti: Jerome Powell, prvi čovjek FED-a, najprije je na press konferenciji povodom odluke o kamatnim stopama istaknuo kako je riječ o prilagodbi i svojevrsnom osiguranju (u slučaju da …), nipošto o kampanji (smanjenja kamatnih stopa), da bi potom, odgovarajući na pitanja novinara, dopustio mogućnost daljnjeg snižavanja kamatnjaka.

John Authers, kolumnist Bloomberga, usporedio ga je s predsjedničkim kandidatom koji se želi svidjeti svima. Powell se nemušto pozvao na jednu jedinu sličnu povijesnu epizodu, kako ju je nazvao, „prilagodbu ciklusa“. Riječ je o povećanju kamatnih stopa početkom 1997. godine, kada je Greenspan progovorio o iracionalnom optimizmu („irrational exuberance“). Tada je podizanje kamatnih stopa izazvalo provalu nezadovoljstva i dvoznamenkasti (relativni) pad burzovnih indeksa na Wall Streetu, odvrativši Greenspana od namjere da ulagačima i dalje dijeli lekcije po pitanju (pre)napregnutih valuacija dionica. I Ben Bernanke i Janet Yellen su izvukli pouku, skanjujući se prkositi Wall Streetu, i sva je prilika da će i Powell napraviti to isto.

Ili barem tako misli većina: temeljem kretanja terminskih ugovora na kamatne stope na Chicago Mercantile Exchange, šanse za novo smanjenje kamatnih stopa na idućem sastanku u rujnu trenutno se procjenjuju na oko 57%. Uostalom, nelagodu u središnjoj banci zasigurno izaziva i razvoj događaja u segmentu obveznica. Naime, spread između kamatnih stopa na dvogodišnje i desetogodišnje državne obveznice najniži je u posljednja četiri mjeseca što se dodatno zaoštrilo Trumpovim carina-efektom, dok razlika između tromjesečnih i desetogodišnjih kamatnih stopa već mjesecima kontinuirano tavori na negativnom teritoriju. I premda onaj prvi spread (i mogućnost inverzije) analitičare FED-a puno više interesira, ovaj drugi kod velikog broja promatrača izaziva nelagodu. Paradoks ove situacije je da bi nelagoda mogla uskoro biti zamijenjena trajnom brigom.

Kaos na Otoku

Vjerojatno nikoga nije iznenadilo, ali najnovije posrtanje funte svejedno je uzburkalo duhove na deviznom tržištu. Britanska se valuta spustila na najnižu razinu u odnosu na euro, i svega nekoliko centi je dijeli od povijesnog minimuma (1,079 eura), evidentiranog u kolovozu 2017. godine.

Smjena u Downing Streetu i ustoličenje Borisa Johnsona u premijersku fotelju evidentno je podiglo tenzije na tržištu, a kraj priče se još uvijek ne može nazrijeti. Za to je u prvom redu zaslužan novopečeni premijer, koji Brexit, po svemu sudeći, doživljava kao uzbudljivu partiju pokera, iako većina promatrača vjeruje kako se njegova igra, unatoč upornom podizanju uloga, temelji isključivo na – blefu.

Johnson za početak blefira svoje birače, lakonski definirajući ciljeve svoje vlade u maniri svog mentora („želimo biti najbolja zemlja za život“), a potom i svoje protivnike u Bruxellesu, pokušavajući prevaliti krivicu za hard Brexit na drugu stranu Engleskog kanala, svjestan kako ga ostanak u EU može koštati velikog broja glasova na izborima.

Za to vrijeme središnja banka se nalazi u prilično nezavidnom položaju, suočena s kaotičnim izlaskom iz Europske unije i drastičnim padom investicija, uz inflaciju koja prijeti probijanjem ciljane razine od 2% godišnje. Ovo potonje nominalno figurira kao vrlo uvjerljiv argument za podizanje kamatnih stopa, no većina ulagača, u strahu od najgoreg scenarija, očekuje od guvernera Carneya potez suprotnoga predznaka. I zbog toga funta rapidno gubi na atraktivnosti, uz vrlo neizvjesne perspektive u bližoj budućnosti. Štoviše, pojedini analitičari idu toliko daleko i otvoreno raspravljaju o mogućnosti dramatičnog pada koji bi britansku valutu doveo vrlo blizu pariteta u odnosu na dolar (ili čak euro!).

I dok je paritet scenarij koji se trenutno čini malo vjerojatnim (ali zato vrlo neugodnim u očima većine Britanaca), velike oscilacije funte svakodnevna su pojava na deviznom tržištu. Naravno, fluktuacija tečaja u ovoj godini teško se može usporediti s kaosom koji je uslijedio neposredno nakon objave rezultata referenduma 2016. godine, no svejedno višestruko nadmašuju promjene većine valutnih parova. Mjereno dvadesetodnevnom rolling standardom devijacijom (dnevnih promjena), volatilnost tečaja GBP/USD i GBP/EUR redovito prelazi 0,5% (zamjetno iznad volatilnosti EUR/USD tečaja, koji se definitivno ne može pohvaliti stabilnom putanjom), i najbolje svjedoči o tjeskobi investitora kada je funta u pitanju. Ona teorija da se na taj način jača konkurentnost britanskog izvoza teško drži vodu jer funta je u proteklih 11 godina izgubila najviše na vrijednosti od svih vodećih svjetskih valuta, no rezultat nije bio britanski izvozni boom nego veća inflacija i slabiji rast realnih plaća nego u drugim razvijenim zemljama, što je samo po sebi moglo utjecati na ishod referenduma. Nema razloga za uvjerenje da će u budućnosti biti drugačije, osobito nakon što je britanska automobilska industrija u slučaju hrad Brexita najavila – armagedon.