Novac i proizvodnja: jesu li monetaristi u pravu?

Foto: Wikimedia Commons

Statistička veza između kretanja količine novca i proizvodnje tema je kojom su se najviše bavili monetaristi. Premda je u nekim razdobljima ta veza bila slaba i premda je njezino monetarističko tumačenje kao odnosa uzroka i posljedice bilo često podvrgnuto sumnji i kritici, alternativne teorije nisu se pokazale uvjerljivima, smatra autor na temelju povijesnog pregleda rasprave.  

Ad
Ad

Baveći se analizom statističkih podataka o makroekonomskim kretanjima, ekonomisti tzv. monetarističke orijentacije tvrde da su promjene u novčanoj masi redovito prethodile promjenama u proizvodnji i skloni su vjerovati da je ta veza odražavala odnos uzroka i posljedice. Te dvije tvrdnje treba posebno obraditi.

Veza između novca i proizvodnje u prošlosti

Odnos između kratkoročnih novčanih i realnih kretanja bio je jedan od glavnih predmeta monetarističkih istraživanja. Tako je nobelovac Milton Friedman, vodeći monetarist 20. stoljeća, zajedno sa svojom suradnicom Annom Schwartz, u članku „Novac i poslovni ciklusi“, objavljenom 1963. godine, pokazao da je pojavama manjeg ili većeg pada proizvodnje u SAD-u redovito prethodilo usporavanje rasta novčane mase. On je pošao od cikličkog kretanja proizvodnje u kojem nakon najviše točke proizvodnje odnosno „vrha“ (engl. peak) dolazila najniža točka odnosno „dno“ (engl. trough). Friedman je ustanovio da se tijekom razdoblja od 1870. do 1960. godine, izuzimajući podrazdoblja ratova, u 21 slučaju pojavilo dno u cikličkom kretanju proizvodnje, te da je svaki puta dnu u kretanju proizvodnje prethodilo dno u cikličkom kretanju rasta novčane mase.

Mnogi su ekonomisti poslije Friedmana također istraživali vezu između novca i proizvodnje. Tako su ugledni ekonometričari James Stock i Mark Watson, na primjer, u članku iz 1987. godine ustanovili da je postojala čvrsta veza između oscilacija rasta količine novca oko linearnog trenda i rasta industrijske proizvodnje. Kasnije je, međutim, spomenuta statistička veza oslabila zbog velikih i neobjašnjivih promjena potražnje za novcem odnosno brzine kolanja novca (engl. velocity). Naime, ako se brzina kolanja (optjecanja) novca poveća, onda će se, uz nepromijenjenu razinu cijena, povećati i proizvodnja premda se količina novca u optjecaju nije promijenila. Naposljetku je čak i Friedman priznao da je brzina kolanja novca u SAD-u postala veoma nestabilna.

Novija istraživanja

Budući da su monetaristi osobitu pozornost, kao što smo vidjeli, posvećivali kretanju novčane mase prije pojave smanjenja proizvodnje, dolazak Velike recesije 2008. ponovno je otvorio to pitanje. Tako su, na primjer, ekonomisti Michael Belongia i Peter Ireland u članku iz 2013. godine pod naslovom „Nestabilnost: monetarna i realna“ oživjeli tradicionalan monetaristički pristup u analizi makroekonomskih kretanja u SAD-u. Oni pokazuju da su općenito oscilacije novčane mase oko trenda, kada se ona ispravno mjeri, prethodile oscilacijama proizvodnje oko trenda. Konkretnije, zadnjem padu proizvodnje, Velikoj recesiji, prethodio je relativan pad novčane mase.

Što se tiče eurozone, neki su stručnjaci također primijetili da promjene u novčanoj masi prethode promjenama u proizvodnji. Tako je njemački ekonomist Jens Boysen-Hogrefe, nakon provedene statističke analize, zaključio da podatci o rastu realne novčane mase „sadrže vrijednu informaciju za predviđanje recesija“. To znači da je veza toliko čvrsta da omogućuje predviđanje pada proizvodnje na temelju prethodnog kretanja novčane mase. Konkretnije, podatci o realnoj količini novca dali su „jasan i rani signal za Veliku recesiju“.

Do sličnog nalaza došli su i stručnjaci iz Europske središnje banke. U jednoj statističkoj publikaciji iz listopada 2008. godine može se naći opis statističke veze između rasta realne novčane mase odnosno monetarnog agregata M1 i rasta realnog BDP-a u eurozoni. Autori su zapazili da je između navedenih varijabli postojala razmjerno jaka korelacija, osobito ako se promatra vrijednost rasta realne novčane mase koja je vrijednosti rasta proizvodnje prethodila četiri kvartala. Oni su napomenuli da jakost veze ne omogućuje precizno predviđanje opsega promjene u ekonomskom rastu, ali „pruža razumno dobre naznake (indications) za opći smjer ekonomske aktivnosti“. Štoviše, oni su posve konkretno istaknuli da je došlo do sniženja rasta (nominalne) novčane mase „na povijesno nisku razinu od 0,2 posto u kolovozu 2008.“ te da bi se „to moglo vidjeti kao signaliziranje odgovarajuće jakog usporavanja u ekonomskoj aktivnosti“. Spomenuti stručnjaci predvidjeli su, dakle, dolazak duboke ekonomske krize na temelju prethodnog kretanja količine novca.

U statističkoj publikaciji koja je objavljena u listopadu 2013. godine, nakon završetka sljedeće recesije, također se nalazi opis razmjerno čvrste veze između rasta količine realnog novca i proizvodnje. U tekstu se osobito ističe činjenica da se rast realne novčane mase smanjio „s 11,8 posto u trećem kvartalu 2009. na 0,3 posto u drugom kvartalu 2011. godine“, poslije čega je uslijedio pad proizvodnje.

„Post hoc ergo propter hoc“ i „obrnuta uzročnost“

Budući da su promjene proizvodnje često slijedile promjene novčane mase sa značajnim vremenskim odmakom, monetaristi su, kao što je spomenuto, skloni vjerovati da je riječ o odnosu uzroka i posljedice. Takvom se zaključku, međutim, usprotivio cijeli niz uglednih ekonomista. Tako je nobelovac James Tobin, na primjer, 1970. godine objavio članak u kojemu je monetariste optužio za pogrešno zaključivanje u stilu „post hoc ergo propter hoc“, što znači „poslije toga, dakle zbog toga“. Naime, činjenica da je jedna pojava redovito prethodila drugoj ne znači nužno da je prva bila uzrok, a druga posljedica.

Štoviše, Tobin je predložio alternativno tumačenje navedene veze, tvrdeći da u njoj može vladati „obrnuta uzročnost“. Ako je povećanje proizvodnje odnosno dohotka, na primjer, dovelo do povećanja potražnje za novcem, a središnja je banka reagirala povećanjem ponude novca, onda će između količine novca i proizvodnje postojati veza u kojoj je proizvodnja bila uzrok.

Nedostaje, međutim, element koji objašnjava zaostajanje proizvodnje. Tobin ga je našao u Friedmanovu povezivanju promjene novčane mase s razinom proizvodnje. Naime, ako se kretanje količine novca i kretanje proizvodnje vremenski podudaraju, usporavanje rasta novčane mase prethodit će padu proizvodnje. To postaje očito ako se uspoređuje rast i razina samo proizvodnje: u trenutku kada je razina proizvodnje na vrhu (engl. peak), nakon čega slijedi njezin pad, rast proizvodnje već je pao na ništicu. Riječ je, dakle, o prividnom zaostajanju koje je stvoreno miješanjem promjene i razine. Ta primjedba donekle pogađa Friedmanov izvorni članak, ali ne i kasnija istraživanja koja povezuju rast novčane mase i rast proizvodnje ili njihove oscilacije oko trenda.

Ovdje treba napomenuti da su Friedman i Schwartzova pokušali povijesnom metodom identificirati epizode u kojima je izvjesno ili barem veoma vjerojatno da promjene novčane mase nisu mogle biti uzrokovane promjenama proizvodnje, dohotka ili cijena. Rezultate svojih povijesnih istraživanja objavili su također 1963. godine u opsežnoj knjizi pod naslovom Monetarna povijest SAD-a, 1867. – 1960. Broj takvih epizoda, tzv. prirodnih eksperimenata, međutim, nije bio velik, a čak su i neki njihovi sljedbenici, poput Christine i Davida Romera, doveli u pitanje njihove interpretacije pojedinih povijesnih događaja.

„Obrnuta uzročnost“ (2)

Tobinovu kritiku monetarizma preuzeli su i preoblikovali Robert King i Charles Plosser, ekonomisti posve drukčije teorijske orijentacije, zagovornici tzv. realnog poslovnog ciklusa, o kojoj će kasnije biti još riječi. Oni su u članku iz 1982. godine u objašnjenje unijeli reakciju financijskog sustava odnosno banaka na potrebe tržišnih aktera. Ako su tržišni akteri planirali povećati proizvodnju, onda se povećala potražnja za „,monetarnim uslugama“, na što su banke odgovorile povećanjem ponuđene količine novca. Navedeni autori smatrali su da jaka statistička veza između „unutarnjeg“ (depozitnog) novca i proizvodnje, jača nego veza između „vanjskog“ (gotovog) novca i proizvodnje, potvrđuje njihovu tezu.

Navedeno alternativno objašnjenje na prvi pogled izgleda uvjerljivo, ali ima ozbiljne nedostatke. Prije svega, ono ne objašnjava razmjerno veliko zaostajanje proizvodnje koje se mjeri u kvartalima. Osim toga, ono implicira da su kamatne stope padale prije smanjenja proizvodnje, što najčešće nije u skladu s činjenicama o gospodarskim krizama.

Najprije zagovornik monetarizma, a zatim njegov negator

U raspravu o tome što je bilo čemu uzrok uključio se, kao mlad sveučilišni asistent, i nobelovac Christopher Sims. Njegova tadašnja razmišljanja odražava članak „Novac, dohodak i uzročnost“ iz 1972. godine. Sims je tada smatrao da na pitanje teče li uzročno-posljedični slijed od novca ka proizvodnji odnosno dohotku ili od dohotka ka novcu može odgovoriti statistički test „Grangerove uzročnosti“ (prema nobelovcu Cliveu Grangeru). Testom Grangerove uzročnosti utvrđuje se koja je pojava prethodila kojoj. Promatra se jesu li utjecale prethodne vrijednosti jedne pojave na sadašnju (tekuću) vrijednost druge pojave, uzimajući u obzir i prethodne vrijednosti druge pojave. Sims je upotrijebio svoju verziju testa u kojem je promatrao vremenske serije podataka i utvrđivao jesu li prethodne, sadašnje i kasnije vrijednosti količine novca utjecale na sadašnje vrijednosti dohotka. Kasnije vrijednosti količine novca ne bi trebale utjecati na sadašnje vrijednosti dohotka jer budućnost ne može utjecati na sadašnjost. Ako su kasnije vrijednosti količine novca povezane sa sadašnjim vrijednostima dohotka, onda uzročnost teče od dohotka ka novcu. Sims je našao da kasnije vrijednosti količine novca nisu bile povezane sa sadašnjim vrijednostima dohotka, dok prethodne i sadašnje vrijednosti količine novca jesu. Stoga je Sims zaključio da je Grangerova uzročnost tekla od novca ka dohotku. Unatoč pretencioznom i zapravo varljivom nazivu testa, njegov rezultat nije dokazao da je količina novca bila uzrok, ali je dokazao da nije bila posljedica jer posljedica ne može prethoditi uzroku.

Sims se, međutim, nakon nekog vremena premetnuo u glavnog kritičara monetarističke teorije gospodarskih kriza. Tako je u članku „Usporedba prijeratnih i poslijeratnih ciklusa: ponovno razmatranje monetarizma“, objavljenom 1980. godine, Sims najprije našao da su novčana kretanja, uzimajući u obzir prethodna kretanja proizvodnje i cijena, objašnjavala značajan dio oscilacija u proizvodnji i u prijeratnom i u poslijeratnom razdoblju američke povijesti. Sims je potom uveo u analizu i kamatne stope te pokazao da se utjecaj novčanih kretanja u poslijeratnom razdoblju izgubio. Monetarizam, dakle, ne može objasniti poslijeratne ekonomske oscilacije kada se pored novčane mase u analizu uključe i kamatne stope.

Prihvatljivo je, naravno, korištenje kamatnih stopa u statističkoj analizi. Štoviše, ono je osobito uputno kada je riječ o SAD-u u kojem je točnost podataka o novčanoj masi krajnje dvojbena zbog velike količine gotovog novca izvan granica te zemlje odnosno zbog nepoznatog opsega njegova priljeva i odljeva, zbog nejasne granice između novca i nekih štednih depozita, te zbog niza drugih problema u monetarnoj statistici. Nije prihvatljivo, međutim, istodobno uključivanje u analizu i novčane mase i kamatnih stopa jer će njihova moguća međusobna povezanost (kolinearnost) oslabiti očitovanje statističke povezanosti jednog ili drugog pokazatelja s proizvodnjom.

„Povećanje cijena prethodilo je padu proizvodnje“

Prema jednoj od monetarizmu alternativnih teorija, uzrok pada proizvodnje obično nije u promjeni količine novca, već u promjeni opće razine cijena. Tako su nobelovci Finn Kydland i Edward Prescott, u članku pod naslovom „Poslovni ciklusi: realne činjenice i monetarni mit“ iz 1990. godine, tvrdili da je utjecaj količine novca na realno gospodarstvo zapravo „monetarni mit“, te da „realne činjenice“, kako ih oni vide, pokazuju da je postojala negativna veza između odstupanja cijena od njihova trenda s jedne strane i odstupanja proizvodnje od njezinog trenda s druge strane, a ne pozitivna. Jednostavnije rečeno, relativno više cijene bile su povezane s relativno manjom proizvodnjom, a niže cijene s većom proizvodnjom. To upućuje na zaključak da su ključnu ulogu u gospodarskim oscilacijama igrali čimbenici na strani ponude koji su utjecali na produktivnost rada i realnu zaradu, poput tehnologije.

Navedeni autori, zagovornici teorije o „realnom poslovnom ciklusu“ koja pretpostavlja gotovo savršenu racionalnost i obaviještenost tržišnih aktera, nisu objasnili koje su to konkretno tehnološke promjene izazivale recesije i zašto je povišenje opće razine cijena djelovalo na proizvodnju s velikim vremenskim odmakom.

Skuplja nafta ili restriktivna monetarna politika?

Nasuprot tajanstvenim tehnološkim promjenama, općepoznati čimbenik koji je mogao donositi i povećanje opće razine cijena i pad proizvodnje bila su poskupljenja nafte. Budući da je potražnja za naftom „neelastična“, njezina su poskupljenja mogla izazivati padove potražnje za ostalim proizvodima. Stoga su neki ekonomisti, poput Kevina Hoovera, monetarizmu suprotstavljali „naftnu“ teoriju kriza. On je napao već spomenutu Christinu i Davida Romera koji su, u duhu Miltona Friedmana i Anne Schwartz, u jednom članku pokazali da su se nakon restriktivnih odluka centralne banke pojavljivale recesije ili usporavanja gospodarskog rasta. Hoover je u svojem komentaru ponovio Tobinovu kritiku o navodno pogrešnom zaključivanju („post hoc ergo …“), ali nije naveo ni jedan ekonomski relevantan primjer u kojemu je posve izvjesno da je zaključivanje „poslije toga, dakle zbog toga“ pogrešno. On je samo spomenuo anegdotu o nekoj gospođi na putničkom brodu koja je ulazeći u svoju kabinu upalila svjetlo nakon čega se brod sudario s drugim brodom, a ona je istrčala iz kabine vičući da je slučajno pritisnula kočnicu za slučaj opasnosti. Hoover je istaknuo da ne znamo što je uzrokovalo krize, ali da su to mogli biti i naftni šokovi koji su također prethodili recesijama.

Na pitanje što je bio uzrok recesija, skuplja nafta ili restriktivna monetarna politika, pokušali su odgovoriti Ben Bernanke, Mark Gertler i Mark Watson u impresivnom članku koji je objavljen 1997. godine. Oni nisu koristili novčanu masu, već kamatnu stopu na prekonoćne međubankarske kredite (engl. federal funds rate) kao pokazatelj monetarne politike. U stvarnosti je centralna banka reagirala podizanjem ključne kamatne stope na povećanje opće razine cijene izazvano poskupljenjem nafte pa stoga nije jasno što je bio uzrok kasnijem padu proizvodnje. Autori su u okviru ekonometrijske simulacije „držali“ ključnu kamatnu stopu nepromijenjenom i promatrali „čisti“ učinak poskupljenja nafte na proizvodnju te zaključili da ono nije imalo gotovo nikakav utjecaj ili da je taj utjecaj bio veoma mali.

Spomenute ekonomiste kritizirao je zagovornik „naftne“ teorije kriza James Hamilton, tvrdeći da su podcijenili utjecaj naftnih šokova jer nisu statistički dopustili dovoljno dugo razdoblje za očitovanje njihova učinka. Međutim, i njegovi su rezultati pokazali da je postojao veoma velik utjecaj podizanja kamatnih stopa. Osim toga, on je dozvolio mogućnost da se iza djelovanja naftnog šoka skrivao i neki oblik utjecaja monetarne reakcije koji nije bio obuhvaćen promjenom kamatnih stopa.

Zaključak: jesu li monetaristi u pravu?

Premda statistička analiza i ekonometrijska simulacija ne mogu, barem u slučaju velikih zemalja odnosno monetarnih unija, dati konačan dokaz o uzročno-posljedičnoj vezi između kretanja novca i proizvodnje u prošlosti, monetaristi su dali dovoljno neizravnih dokaza (indicija) o tome da je kretanje novčane mase ili kamatnih stopa koje su u velikoj mjeri određivale središnje banke uzrokovalo gospodarske krize ili im je barem znatno pridonosilo. Nasuprot tome, alternativna objašnjenja nisu uvjerljiva i ne slažu se s pojedinim činjenicama. Ne može se zaključiti da su monetaristi u pravu, ali se može zaključiti da su vjerojatno u pravu.


Autor je rukovoditelj Odjela za analize i istraživanja u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne moraju nužno podudarati sa službenim stajalištima ustanove u kojoj radi. Članak se temelji na dijelovima rukopisa pod naslovom Tvorci masovne nezaposlenosti – Centralne banke, ekonomske krize i putovi oporavka. Prethodni članak, naslovljen „Zašto je rast potražnje u eurozoni bio toliko nestabilan“, dostupan je ovdje. Kontakt: darko.oracic@hzz.hr.