Odakle se, odjednom, stvorio taj porez na grijeh?

Objavljeno

Foto: Pexels

Ad
Ad

Prošlotjedna najava povećanja trošarina na alkohol predstavljala je iznenađenje. Proračun je donesen pred malo više od dva mjeseca, usvojen je novi krug porezne reforme u kojem je mijenjano desetak poreznih parametara, te se postavlja pitanje što se u ova dva mjeseca promijenilo toliko da se moralo nenadano pristupiti pripremi novih povećanja poreza?

Formula nije toliko komplicirana. Sve je jača tenzija između fiskalne odgovornosti i rasta javnih rashoda.  Novi porezi – oni najmanje nepopularni „porezi na grijeh“ – zadnje su utočište kako nešto ne bi pošlo ukrivo pred izbore na jesen. Iako je ova činjenica dobro poznata, slabo se razumije o kojim je rashodima riječ i što bi to, odjednom, moglo poći ukrivo.

Fiskalna odgovornost – mali deficit ili suficit proračuna i pad omjera javnog duga i BDP-a – predstavlja jednu od rijetkih uporišnih točaka aktualne Vlade. Bez toga, vladajućima nije lako argumentirati da su napravili posao u toku mandata. U drugim pokazateljima nemaju se čime uvjerljivo distancirati od prethodnika. Zdravstvo je i dalje u dugovima, obrazovanje je kaotično i nereformirano, javna administracija spora i skupa. Gospodarski rast se dogodio, ali je slabašan i ne odstupa bitno od rasta u zadnjoj godini SDP-ove vlade. Uz to, sve više ljudi shvaća da domaće politike slabo utječu na rast koji je u velikoj mjeri određen poslovnim ciklusom u Europi. Ipak, kada je riječ o deficitu i javnom dugu, razlika u odnosu na prethodnike više je nego očita. Zbog toga, ako bi se pred izbore i u tom segmentu očitali problematični trendovi, bio bi to silan udarac Plenkoviću i Mariću za njihove planove pred izbore.

S druge strane stoji napast povećanja deficita. Politički ciklus nameće pojačano trošenje u izbornoj godini („kupovina glasova“). Sve što je jesenas budžetirano, još se nekako moglo pokriti očekivanim rastom prihoda (sjetite se odustajanja od spuštanja opće stope PDV-a s 25% na 24%). No, od početka 2020. pojavile su se tri nove stvari koje dovode pod znak pitanja realizaciju usvojenog proračuna:

  1. Grad Zagreb

Kada se govori o proračunu i javnom dugu, ne misli se samo na središnju državu („Vladu“), nego na opću državu koja uključuje lokalnu upravu i samoupravu, a ona ima svoje proračune. Vlada limitira njihove mogućnosti zaduživanja, ali ne donosi te proračune i ne upravlja njima. Stoga je nedavna objava pročelnice Gradskog ureda za financije kako se Grad nenadano našao u deficitu od cca 400 milijuna kuna (što znači da će se takva situacija vjerojatno nastaviti i ove godine) zazvonila na uzbunu. Politički gledano, Bandić je sve slabiji, a njegov „one man show“ stil upravljanja izrazito je rizičan i često dovodi do naknadnog „ispadanja kostura iz ormara“. Prema tome, kada se budu objavljivale finalne brojke za opću državu za 2019., i kada će se analizirati trendovi u ovoj godini, Zagreb će se pokazati kao fiskalni rizik.

  1. Dugovi prema liječnicima za prekovremene sate

Već dulje vrijeme je poznato kako liječnicima nisu isplaćivani prekovremeni sati. Liječnici zbog toga tuže državu, ne bi li realizirali svoja prava. Bivši ministar Kujundžić nije rješavao problem (iako se pri potencijalno izgubljenim sporovima zaračunava još i kamata na dug, što dodatno opterećuje zdravstveni proračun), ali se novi ministar Vili Beroš objeručke uhvatio problema. Barem je tako najavio u jednom od prvih javnih nastupa. Ministri zdravstva uvijek dolaze s vrha liječničkog miljea i imaju ugrađeni interes nezamjeranja (što ih čini potencijalno lošim ministrima), a ulogu vjerojatno igra i činjenica da su izbori blizu. HDZ sigurno ne želi imati tako moćnu skupinu kao što su liječnici protiv sebe (na koncu, u vrhu stranke mnogo je liječnika u čemu ni SDP ne zaostaje), tako da nitko ne želi da tri tjedna pred izbore liječnici izađu na ulicu ili da mediji počnu izvještavati o stotinama izgubljenih sudskih tužbi koje će porezne obveznike koštati milijarde. S te strane, racionalno je riješiti problem što prije. Ako ništa drugo, kroz sporazum s liječnicima može se uštedjeti kamata koja bi inače tekla ako bi se stvar riješila tek na sudu, a tko zna – liječnici možda na kraju pristanu i na neki diskont ako bi isplata dugova bila brza. Teško je govoriti o konkretnom iznosu, ali u medijima se ranije spominjalo kako je riječ o potencijalnom trošku oko 1,5 milijarde kuna. Nemoguće je znati koliko je ta brojka pouzdana.

  1. Dugovi prema državnim službenicima i namještenicima prema sporazumu iz 2009.

Vlada Ive Sanadera bila je široke ruke prema sindikatima javnog sektora. Kada je udarila velika recesija 2009., dogovorena je odgoda povećanja plaća do godine kada će BDP ponovo rasti po stopi od 2%. Međutim, nisu dogovoreni detalji tumačenja decimala toga broja, pa je nastao spor oko tumačenja stope rasta za 2015. koja je iznosila 1,9998%. Vlada je tumačila da je to manje od 2% i da ne treba započeti s ispunjavanjem obveze, a sindikati da je to 2% i da treba. Povećanje se nije dogodilo 2016., nego tek 2017., zbog čega su započeli sudski sporovi u kojima su sudovi počeli presuđivati u korist zaposlenika. To stvara pritisak na vladu da postigne dogovor i isplati naknade prije izbora kako ne bi došlo do ucjene u zadnji trenutak.

Kada se sve zbroji, jednokratni fiskalni rizici kreću se između 3 i 4 milijarde kuna ili oko 1% BDP-a (vrlo, vrlo gruba procjena). Doda li se svemu i rizik usporavanja gospodarske aktivnosti u usporedbi s prethodnim godinama, teško je očekivati da će povećanje prihoda proračuna neočekivano spasiti stvar, kao što se događalo u prethodnih nekoliko godina gospodarskoga rasta.

Novi porezi – oni najmanje nepopularni kao ovi „na grijeh“ – akcize na alkohol, logičan su odabir rješenja koje će donekle ublažiti tenziju između predstojećeg povećanja rashoda i nužnosti očuvanja političkog narativa o fiskalnoj odgovornosti i smanjenju deficita i omjera javnog duga.