Ekonomski analitičar, vlasnik i direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba s dugogodišnjim iskustvom u područjima makroekonomske i financijske analize, ulaganja i poslovnog savjetovanja.
U prvom i drugom dijelu rasprave o prvoj Mokyrovoj sintezi u knjizi Atenini darovi pokazali smo nekoliko stvari:
- kako je Mokyr razlikovao lambda (primjenjeno, inženjersko znanje) i omega (teorijsko) znanje, koje se širilo u kasnom srednjem vijeku kroz tehnološke primjene, da bi se to širenje naglo ubrzalo s industrijskom revolucijom koja je započela u drugoj polovici 18. stoljeća;
- kako je širenje primjena znanja povezao s kulturom, institucijama i prevladavajućim idejama epohe u Europi, pri čemu su ključevi ležali u individualizmu, otporu vlasti i nemogućnosti interesnih skupina da blokiraju promjene;
- kako je teorija o koevoluciji kulture, institucija i modernog ekonomskog rasta u prvoj Mokyrovoj sintezi ostala nedorečena.
Tehnološki razvoj i inovacije: baklja koja dogorijeva
U nastavku ćemo prvo pogledati što Mokyr nije tvrdio kako bismo pokušali izolirati njegove ideje od površnih kritika. Mokyr ne vidi spregu kulture, institucija, poduzetništva, širenja tržišta („smithovski“ tip rasta) i tehničkog napretka kao nužnost. Prije ih vidi kao krhku dinamičku ravnotežu koja se javlja rijetko u povijesti i u svakom se trenutku može poremetiti. Među uvijek prijetećim silama zaustavljanja – pored problema stalnog stvaranja novih dobitnika i gubitnika uslijed tehnoloških promjena, što smo opisali u drugom eseju – Mokyr evocira Cradwellov zakon[1] prema kojemu je tehnološki napredak povijesna iznimka.
Reakcije interesnih skupina, birokratska skleroza i interesne težnje ka zatvaranju društva u svakom trenutku mogu zaustaviti moderan ekonomski rast zasnovan na inovacijama. Isto tako, moderan ekonomski rast na mnogim mjestima uopće ne mora nastati – jer nije nikakva povijesna nužnost. Štoviše, Mokyr evocira Schumpeterovo predviđanje da će intelektualci i udruge potrošača povesti pobunu protiv modernog ekonomskog rasta. Tehnološki napredak je, kako kaže, baklja koja dogorijeva (mislim da je ideja o baklji izvorno Cradwellova); zbog toga jedna zemlja ili skupina zemalja – regija – ne može dugo ostati globalni predvodnik u razvitku tehnike (pri čemu je riječ „dugo“ relativna – može označavati desetljeća, ali i stoljeća).
Odnos spram makroekonomske teorije
Mokyrov rad i Nobelovu nagradu 2025. godine treba tumačiti u kontekstu povijesti ekonomske misli, točnije povijesti onoga njenog dijela koji se bavi problemima modernog ekonomskog rasta, no Mokyr sigurno nije zamislio mogućnost da analiza ekonomske povijesti postane standardni dio alata makroekonomskog modeliranja. To će reći da misao o ekonomskoj povijesti ima svoj autonoman hod u odnosu na razvoj jezgre makroekonomskih modela. Dosege Mokyrova rada treba smjestiti u konkretno povijesno vrijeme koje je nastupilo potkraj 20. stoljeća nakon što je razvoj makroekonomskih modela osamdesetih godina dosegao svoje deskriptivne limite.
Standardni makroekonomski modeli su na površini: njihov razvoj zaustavljen je tamo gdje počinju najzanimljiviji dijelovi priče o modernom ekonomskom rastu zasnovanom na inovacijama. Na primjer, Solowljev rezidual – ukupna produktivnost faktora proizvodnje – crna je kutija bez tumačenja, to jest kutija u koju je moguće upisati bilo što, što naizgled objašnjava invenciju. Uvođenje sektora proizvodnje znanja i njegovih pozitivnih eksternalija u makroekonomski model (Paul Romer) deskripcija je bez sadržaja o tome zašto se i kako proizvodi novo znanje te kako nastaju i kako se šire pozitivne eksternalije novog znanja.
U pogledu širenja praktičnih lambda znanja, Mokyr ističe da danas znamo kako je postotni omjer aproprijacije učinaka velikih inovacija uz zaštitu intelektualnog vlasništva oko 98:2 u korist pozitivnih društvenih eksternalija koje se aktiviraju zbog brzog prelijevanja znanja među ljudima. Međutim, još uvijek ne znamo objasniti zašto toliki broj ljudi pokušava inovacije. Prelijevanje znanja, koje znači nemogućnost privatne aproprijacije rezultata novog znanja, moglo bi umanjiti poticaje za inovacije. Odgovore na pitanja zašto se i kako, unatoč poteškoćama s prisvajanjem koristi, održavaju motivi za inovacije treba tražiti u kulturi i institucijama čiji se odnosi posebno složeni: nastaju na presjecištima psihologije, sociologije i ekonomske analize povijesti. I sam John Maynard Keynes, koga ekonomisti smatraju začetnikom moderne makroekonomske analize, poslužio se metaforom kada je došao do ovog suštinskog pitanja: tvrdio je da iza svega stoji duh koji pokreće (eng. animal spirit), kojeg je povezivao s pojmom „sangvinizma“ (optimističnog temperamenta). Priznat ćemo da je to prilično slabašno utemeljenje moderne ekonomske teorije rasta i razvoja, zar ne? No, moglo bi imati neke veze s prevladavajućim kulturnim ambijentom…
Na površini sve izgleda jednostavno: inovatori imaju unutarnji poriv, oni su sangvinici; neki među njima nadaju se bogatstvu, a neki samo slijede unutarnji poriv. Naravno, moguća je i kombinacija, no ako je o porivima riječ, otkud oni dolaze? Iz dubina kulturnih normi … Utjecaji i ljudski motivi šire se u svim smjerovima, s mnoštvom povratnih sprega i nenamjeravanih i nepredviđenih učinaka među kojima je teško rekonstruirati uzročno-posljedičan slijed. Sjetite se principa ne-namjere s kraja prošlog eseja: Mokyrovi kulturni poduzetnici poput Bacona, Lockea, Humea i Smitha nisu mogli znati do čega će dovesti njihove ideje. Oni još nisu primjećivali tehnološki napredak kao sustavnu pojavu. Norme individualizma koje su se počele afirmirati u ranom kršćanstvu još manje su promovirane iz ekonomskih motiva. Nasuprot tih velikih tema, slično je i s najbanalnijim izumima (ako izumi uopće mogu biti banalni), poput sredstava za čišćenje kuće.
Nenamjeravni učinci: mikro perspektiva
Mokyr “ima oko” za promatranje detalja u povijesti i njihovo uklapanje u širu sliku: ističe primjer odnosa rada žena u kući, evolucije tržišta rada i tehnološkog napretka. U povijesnom smislu kasni masovni izlazak žena na tržište rada jednim je dijelom nastao kao posljedica pretjerane količine vremena koja se počela ulagati u higijenu nakon što su među ljudima proširena lambda i omega znanja o vezi između čistoće i širenja bolesti. Industrijski proizvedene metle postale su sastavni dio britanskih kućanstava između 1800. i 1850. godine, a veliki moderni gradski vodovodi grade se 1840-ih i 1850-ih u Velikoj Britaniji (u Zagrebu 1878.). Međutim, jedan psihološki fenomen – averzija spram rizika – stvorio je pretjerani strah od nečistoće, predugo vežući žene uz kuću. Zbog toga mnoge žene i dan-danas pate od neopravdane opsesije čistoćom doma. Teško je reći kakav je bio neto učinak ove psihologije na životni standard ljudi premda je izvjesno da je higijena, sama za sebe, imala ogroman pozitivan učinak ne samo na životni standard nego i na živote ljudi i zdravlje.
Kada se u klupko povijesti uvedu još i vanjski šokovi poput ratova i epidemija – kojima je europska povijest obilovala – tek tada se identifikacija uzročno-posljedičnih veza čini kao zadatak bez rješenja. Rad žena ponovo je dobar primjer, samo sa suprotnim predznakom koji je nastao mnogo ranije. U nastavcima ovog serijala pokazat ćemo kako je pad broja stanovnika u Europi zbog posljedica Crne kuge u 14. stoljeću stvorio preduvjete za oslobođenje žena od njihovih tradicionalnih uloga u obitelji. Time su, prema nekim tumačenjima, stvoreni uvjeti za rani pred-industrijski tehnološki napredak u kasnom srednjem vijeku.
Mokyrovo zapažanje o ulozi žena na početku industrijske revolucije veoma je važno iz dva razloga. Prvo, pokazuje da interakcija razvoja znanja, tehnološkog napretka i ljudske psihologije može objasniti kulturnu normu (žene-kućanice) jednako dobro ili bolje od uobičajenih i raširenih tumačenja koja se u ovom slučaju svode na povijesni razvoj dominantno patrijarhalnih institucija čije korijene možemo tražiti u siromaštvu i/ili djelovanju „muške“ katoličke crkve. Kao što ćemo vidjeti u nastavku serijala, Mokyr podsjeća da je povijest možda išla nekim drugim, složenijim putem. Iako su muškarci bili ti koji su palili „vještice“, taj užas možemo tumačiti posljedicom ekonomskih odnosa nastalih nakon Crne kuge koji su – nakon što je u 14. stoljeću došlo do velikog pada broja stanovnika – doveli do velike potražnje za radom žena izazvavši institucionalne i kulturne promjene koje su otvorile put ka individualnom razvoju i samostalnom odlučivanju žena. Prva spaljivanja „vještica“ u Europi zabilježena su u prvoj polovici 15. stoljeća, puno kasnije nego što prve podloge slobode i individualizma možemo pronaći u ranim crkvenim normama u Europi (i žena treba voljno pristati na brak), a nije slučajno (i na prvi pogled je paradoksalno) to što je sjever Europe bilo jedino ili jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje su se djevojčice uključivale u školovanje već tokom kasnog srednjeg vijeka. Taj povijesni koloplet nije lako objasniti.
Širenje znanja i odnosi moći u mikro-institucijama
U Mokyrovoj reinterpretaciji ekonomske povijesti europsko prosvjetiteljstvo zauzima središnje mjesto. Ali ne na način kako su ga tumačili europski revolucionari od jakobinaca nadalje – kao radikalan raskid s prošlošću (s raznim „starim režimima“) u ime novoga i prosperiteta. Prosvjetiteljstvo je kod Mokyra dio dugog puta koevolucije europske kulture i institucija. Prethodilo je industrijskoj revoluciji, ali kao ni industrijska revolucija, nije palo s neba igrom slučaja. Čvrste teorijske strukture koja bi objasnila taj dug put u Ateninim darovima još uvijek nema, ali poruka je jasna: sve je počelo puno prije Prve industrijske revolucije u dubinama europske kulture.
Priče o velikim (makro) idejnim i institucionalnim promjenama poput priče u europskom prosvjetiteljstvu i velikim kulturnim poduzetnicima (filozofima) nisu jedini važan dio šire slike. Mokyr piše o znanstvenoj kulturi, ali ne o kulturi na kojoj izrasta formalna znanost na sveučilištima. Piše o decentraliziranoj i maksimalno raširenoj primjeni znanstvenih principa, makar implicitnih, koji se primjenjuju u procesima spontanog učenja i primjene znanja u proizvodnji. Makro-historijsku hipotezu nastoji poduprijeti mikro-institucionalnom analizom izdvajajući bitne institucije i njihove kulturne temelje koji su oblikovali europsku povijest. Kako se u središtu analize nalazi znanje, prijenosi znanja kroz modele regulacije praktičnog školovanja – šegrtovanja bitni su dijelovi njegove analize.
Mokyr će naglasiti važnost ravnoteže između poticaja majstora da prenosi znanje šegrtu – potencijalnom budućem konkurentu – i poticaja potencijalnog budućeg konkurenta – šegrta da odradi fer vrijednost za majstora koji mu prenosi tajne svog zanata. Očito je riječ o delikatnom balansu interesa kojeg su dugo regulirali cehovi, uvijek naklonjeni majstorima – svojim članovima. U početnim fazama to je bilo poticajno za širenje znanja i rast, no kasnije je takva neravnoteža moći usporavala rast gušeći konkurenciju jer su šegrti predugo bili vezani uz majstore. Prijelaz regulacije ovih ugovornih odnosa na nezavisna profesionalna tijela i sudove, što se prvo dogodilo u Škotskoj pa u Engleskoj i Nizozemskoj, osnažio je prijenose primjenjenog lambda-znanja i konkurenciju na tržištu. To se moglo dogoditi samo u kulturama koje visoko vrednuju individualna prava mladih (u ovom slučaju šegrta), u opreci spram tradicionalnih prava senioriteta – autoriteta (u ovom slučaju majstora). Nasuprot tome, u okviru klanova, zadruga i sličnih manje brojnih društvenih formacija, superiorna prava autoriteta – senioriteta opstajala su dugo, zamrzavajući društvene odnose. Prema tome, nastanku novih institucija koje uređuju odnose između majstora i šegrta na ravnopravniji način prethodile su kulturne promjene u korist ravnopravnosti ljudi bez obzira na dob. Bez takve kulturne podloge nove institucije u Europi ne bi bile moguće.
Afirmacija individualizma i individualnih prava dovodi i do ukidanja feudalizma i ropstva. Ne slučajno, ukidanje ropstva događa se tamo gdje je započela industrijska revolucija, i to prije nego što će drugdje, na istoku Europe i u Hrvatskoj, biti dokinut blaži oblik neravnoteže moći – feudalizam – koji se na istoku Europe održao dulje nego na zapadu. Običajna sudska praksa oslobađanja robova uspostavljena je na škotskim sudovima u drugoj polovici osamnaestog stoljeća. U Engleskoj su zakoni o zabrani trgovine robljem i ropstva doneseni 1807. i 1832.
Prema tome, promatramo usporedni historijski hod pred-industrijskih inovacija, same industrijske revolucije, prevlasti kapitalističkih institucija koje su omogućile moderan ekonomski rast zasnovan na inovacijama i afirmaciju vrijednota individualizma i slobode koje sudjeluju u dokidanju institucionalnog i kulturnog naslijeđa predmodernih vremena.
Jedan od važnijih Mokyrovih nalaza o prijenosu i širenju znanja na novoj kulturnoj i institucionalnoj matrici odnosi se na stvaranje nove klase eksperata – budućih bijelih ovratnika – koji postaju specijalisti za prijenos znanja: računovođe, inženjeri, pravnici… Oni uz tehnološka rješenja donose i nova institucionalna rješenja – od knjiženja do pisanja ugovora i baratanja arbitražama i sudskim sporovima. Tu se pronalaze začeci vladavine prava jer razvoj je kapilaran, spontan, u smislu da je izvan kontrole dvorova. Jačanjem profesionalizma šire se nove kulturne norme individualizma i otpora moći i samovolji vlasti. Afirmira se liberalna zapadnoeuropska kultura. Njezina će ishodišta i načine koevolucije s institucijama Mokyr dublje istražiti tek u kasnijim radovima.
Umjesto zaključka: uvod u sljedeće tekstove
Već u doba pisanja Ateninih darova – prije otprilike četvrt stoljeća – očito je da Mokyrovoj integraciji kulture i institucija u analizu tehnološkog napretka nedostaju jasnije oblikovani modeli i kategorijalni aparat. I kako je Mokyr naglasio u zagrebačkom predavanju, puno prije objave Ateninih darova raspravljao je sa svojim mentorom Douglassom Northom o napetostima između kulture i institucija u procesu modernog ekonomskog rasta. Sjetite se definicije kulture i institucija iz drugog eseja kada sam naglasio mogućnost disonance između neformalnih kulturnih normi i institucija. Institucije mogu ukazivati na jedan tip ponašanja, a neformalne kulturne norme na drugi, potencijalno suprotstavljen prvome. Kasni srednji vijek bio je razdoblje napetosti između nove kulture individualizma koja se rađala, i starih institucija.
Ipak, Mokyrovo prepričavanje rasprave s Northom na predavanju u Zagrebu doimalo se spekulativno i proizvoljno. Mokyr je naime svjedočio Northovoj skepsi u pogledu mogućnosti prilagodbe institucija u vremenima kada kulturne i tehnološke promjene ubrzavaju i mijenjaju načine kako i što proizvodimo, trošimo, ophodimo se i općenito živimo. Institucionalne rigidnosti mogu kumulirati napetost ispod površine, kao u pretis loncu kulturnih normi čiji izdušni pipac – institucije – ne radi. Stoga izostanak kontinuirane (i kontrolirane) institucionalne prilagodbe objašnjava rijetke, ali snažne prevrate, ratove i druge nagle društvene, političke i institucionalne promjene koje su neodvojivi dio europske povijesti. Uistinu, vanjski šokovi – pa i same tehnološke promjene – mogu pokrenuti prilagodbu kulture; ako institucije ne prate kulturne promjene, razvit će se društveni sukob s ciljem promjene institucija.
Ovo je solidan generalni opis povijesnog razvoja, no nedostaju definicije pojmova i formalno-logička struktura koja bi omogućila znanstvenu analizu takvih situacija povrh pukih opisa povijesnih procesa. Štoviše, u spomenutom zapažanju Mokyra i Northa o mogućim napetostima između neformalnih kulturnih normi i institucija nema puno toga novog. Ideja o tome da vanjski šokovi ubrzavaju kulturne promjene koje se mogu naći u sukobu s naslijeđenim institucijama postojala je još u ranoj njemačkoj sociologiji kod Georga Simmela.[2] U američkoj sociološkoj tradiciji ideju razrađuje Ann Swidler u jednom tekstu iz 1986. koji će snažno utjecati na Acemoglua i Robinsona (više o tome u sljedećim esejima).
Uz to, North i Mokyr nisu jedini koji u kasnom 20. stoljeću promišljaju složene odnose kulture, institucija i razvoja. Burić i Štulhofer (2020) podsjećaju na teoriju egalitarnog sindroma hrvatskog sociologa Josipa Županova koja je nastala 70-ih godina prošlog stoljeća, a kojoj ćemo se vratiti u nastavku ovog serijala i povezati ju s drugim smjerovima u sociološkoj i ekonomskoj literaturi.
Još uvijek, dakle, ne znamo zašto se sve što je opisano u ekonomskoj povijesti Europe događalo i koji su mehanizmi bili presudni, iako približno znamo što se i kako događalo. Mokyrovim rječnikom, omega znanje o koevoluciji kulture i institucija uz tehnološki napredak još uvijek se nalazi u fazi formiranja premda imamo primjenjeno lambda znanje o tome kako su se neke povijesne epizode poput industrijske revolucije razvijale. U kasnijim radovima – u knjigama Enlighted Economy (2010.), Culture of Growth (2018.) i Two Paths to Prosperity (2025.), koju je napisao sa Avramom Greifom i Guidom Tabellinijem, Mokyr će svoje ideje rafinirati, povezati u širu cjelinu i prokrčiti put za aktualnu raspravu o dinamici kulturnih promjena s Acemogluom i Robinsonom. Temu ćemo obraditi nakon što u sljedećim esejima o spomenutim Mokyrovim knjigama proširimo temelje koje je počeo integrirati u Ateninim darovima.
[1] Donald S. L. Cardwell (1920. – 1998.) bio je ugledni britanski povjesničar znanosti i tehnologije te profesor na Sveučilištu u Manchesteru. Utemeljio je akademsko proučavanje povijesti tehnologije u Velikoj Britaniji i pružio prve sustavne analize prožimanja znanosti i industrije.
[2] Georg Simmel (1858.-1918.), uz Webera i Toeeniesa jedan od začetnika rane njemačke sociologije.
Zahvaljujem Ivanu Buriću i Aleksandru Štulhoferu na komentarima prve verzije teksta. Odgovornost za sve preostale pogreške i stavove pripada isključivo meni.
Prethodni tekstovi iz istog serijala (u svakom tekstu na ovom se mjestu nalazi poveznica na prethodni tako da klikanjem poveznica možete kroz serijal “putovati” unatrag):
