Inflacija: struktura, dinamika, šokovi i monetarna politika ECB-a

Hrvati su čvrsto u gornjem europskom domu kada je riječ o percepciji koristi od članstva u EU (81% – Slika 1). Međutim, inflacija je izvor najveće zabrinutosti (Slika 2). Hrvatska je već tri i pol godine u monetarnoj uniji i postavljaju se dva pitanja: može li zabrinutost zbog rasta cijena narušiti povjerenje u europske institucije (kratki rok) i može li usporavanje gospodarskog rasta koje je započelo imati isti učinak (dugi rok)?

Pitanje povjerenja u monetarne institucije u ovom se tekstu smješta u širi kontekst aktualnog inflacijskog vala (kratki rok) i daljnjeg gospodarskog rasta u Hrvatskoj (dugi rok). Iza svega je staro pitanje je li europodručje optimalno valutno područje (eng. optimum currency area, OCA) i koliko europodručje odgovara razvoju Hrvatske.

Slika 1

Izvor: Eurobarometar travanj/svibanj 2026.

Ova pitanja su aktualna zbog kratkoročnih šokova cijena energenata koji se događaju uslijed blokada Hormuškog tjesnaca. Cjenovni šokovi se prenose, Europska središnja banka prati prijenos i reagira. U tom procesu moguće su pogreške kao i pogrešna tumačenja, čak i ako ozbiljnih pogrešaka monetarne politike nema (jer monetarnoj politici često se pripisuju moći koje nema).

Zaključak o zabrinutosti građana zbog inflacije može se posredno izvesti iz odgovora ispitanika na pitanje o tome što bi trebale biti prioritetne teme u Europskom parlamentu. Čak 47% građana EU smatra da bi inflacija i rast troškova života trebale biti prioritetne teme. Još je veći postotak hrvatskih ispitanika koji tako vide prioritet (61% – Slika 2). Inflacija očekivano snažno utječe na sve aspekte sentimenta i povjerenja.

Slika 2

Izvor: Eurobarometar travanj/svibanj 2026.

Proljetos je unatoč ubrzanju inflacije sve izgledalo generalno dobro u percepciji ljudi. Čak 71% hrvatskih ispitanika iskazali su optimizam u pogledu hrvatske budućnosti. Isti postotak iskazuje zadovoljstvo kvalitetom života, a 78% ispitanika izražavalo je optimizam u pogledu budućnosti obitelji i osobne budućnosti. Međutim, kako je inflacija trenutačno najveći „kamenčić u cipeli“ a gospodarski rast usporava, uvodno treba podsjetiti na nedavni primjer kada su vanjski šokovi i inflacijska zbrka brzo poljuljali povjerenje (nadam se da se sličan šok neće ponoviti).

Nedavni primjer ljuljanja povjerenja

U trenutku priključenja Hrvatske europodručju u siječnju 2023. inflacija je nakon  postpandemijskog otključavanja i početka rata u Ukrajini posvuda bila veoma visoka. U zemljama koje imaju svoje valute poput Mađarske, Češke, Poljske i Rumunjske bila je veća nego u europodručju i kod nas. Unatoč tome, velik broj ljudi bili su i još uvijek su uvjereni da je euro „uzrokovao“ inflaciju u Hrvatskoj. Tragove tog iskustva i tumačenja u anketama pratimo i danas, iako se percepcija popravlja.

Prema rezultatima posljednjeg vala Eurobarometra 2026., 55% hrvatskih ispitanika vjeruje Europskoj središnjoj banci. To je znatno manje od postotka koji iskazuje povjerenje u koristi od EU (81%), no ova razlika to nije domaća specifičnost. Građani država članica u prosjeku iskazuju niži stupanj povjerenja u monetarnu uniju nego u EU. Hrvati su s 55% povjerenja u ECB iznad prosjeka europodručja, gdje je postotak povjerenja u prosjeku na 53%. Raspon (ne)povjerenja je širok: od 26% u Grčkoj (trag duboke krize otprije više od 10 godina), do visokih 80% u Portugalu.

Paradoks je da je stupanj povjerenja u ECB najveći u Danskoj koja nije u europodručju (82%). To treba tumačiti općenito visokim povjerenjem Danaca u institucije i činjenicom da je tečaj krune fiksan prema euru. Danci su svjesni da su malo gospodarstvo i da zavise o cijeloj EU – osobito o glavnim trgovačkim partnerima iz europodručja – odatle potječe shvaćanje da nominalno neovisna Danska središnja banka „posuđuje“ monetarni kredibilitet i mogućnost kontrole inflacije iz Frankfurta.

Danski paradoks povezan je s našom glavnom temom o tome je li europodručje optimalno valutno područje (eng. optimum currency area, OCA). U OCA zajednička je monetarna politika bolja od hipotetičke domaće koju bi nacionalna središnja banka vodila da ima vlastitu valutu. Iako imaju vlastitu valutu Danci vode računa o tome da su u optimalnom valutnom području pa krunu zadržavaju više kao političko-numizmatički fenomen i za nedaj bože ako zatreba, nego kao ekonomski bitnu instituciju.

U nastavku ćemo prikazati najnoviji razvoj inflacije i komentirati odluku Upravnog vijeća ECB-a od prošlog tjedna da kamatne stope u Eurosustavu ostanu nepromijenjene: prekonoćna kamatna stopa ostala je na 2,25% nakon povećanja za 0,25 postotnih bodova u lipnju. Raspravu o toj odluci zaokružit ćemo prikazom rezultata važnog istraživanja Davora Kunovca, Diega Rodrigueza Palenzuele i Yiquiao Suna o tome je li europodručje optimalno valutno područje. Odatle ćemo izvesti zaključke o izgradnji povjerenja u monetarne institucije.

Inflacija: šok i prijenos

Na Labu redovito objavljujem Inflacijski monitor. U očekivanju srpanjskog izdanja podsjećam na lipanjski monitor: šok cijena goriva je snažan, ali ne prenosi se na druge cijene, a cijene hrane korigiraju se prema dolje što je neobično u uvjetima energetskog šoka. Srpanjska inflacija ostat će stabilna ili dodatno usporiti, ali događaji u Zaljevu ne ostavljaju prostor za opuštanje. Otprije tvrdokorno visoke cijene naftnih derivata dalje rastu nakon obnove sukoba. To što rastu i cijene sirove nafte manji je problem u kratkom roku: Mario Gatara je u izvrsnoj analizi rastućeg crack spreada (Gdje se sakrila kriza na tržištu nafte) pokazao da problem za potrošače i vlade proizlazi iz tvrdokornih cijena prerađevina – izlaznih cijena rafinerija – a ne iz ulazne cijene odnosno troškova sirovina koje variraju jače od rigidnih cijena finalnih proizvoda rafinerija koje su na kratkoročno rastućem trendu.

Prema tome izgleda da je krenuo i u kolovozu će se nastaviti novi val cjenovnih pritisaka na energente. Ova Zaljevska kriza i inflacijska prijetnja daleko je od završetka. Slovenija već reagira novim mjerama na maloprodajnom tržištu derivata, a hrvatska Vlada za danas najavljuje telefonsku sjednicu na kojoj će donijeti odluke koje će ublažiti udar cijena na crpkama koji bi se trebao dogoditi sutra.

Inflacija potencijalno narušava povjerenje. Osobito ako se slabo razumiju njezini uzroci i ograničenja monetarne politike u njezinoj kontroli, te ako različito pogađa različite društvene skupine. Poznato je da inflacija u većini slučajeva snažnije pogađa niže dohodovne skupine i taj se fenomen puno komentira, ali bez podataka. Zbog toga na Ekonomskom labu od ovog proljeća pratimo različite utjecaje inflacije na različite skupine u društvu. U tu svrhu skovao sam Marine inflacije: pet izmišljenih Mara simbolizira pet dohodovnih skupina. Na primjer, Mara umirovljenica, Mara poduzetnica i Mara ministrica s različitim dohocima imaju različite strukture potrošnje (potrošačke košarice), pa su i „njihove“ inflacije različite. Ukupno je pet Mara. Zbog toga će i njihove percepcije inflacije biti različite, što može utjecati i na povjerenje spram institucija.

Marine inflacije za lipanj (ovdje: važnije ranije objave i metodologija uz prvu objavu) pokazuju da je inflacijski pritisak trenutačno najslabiji za Baku Maru koja je na pragu donjih 20% u raspodjeli dohotka (inflacija oko 0 u lipnju i 0,8% u protekla tri mjeseca), a najjači za Maru ministricu koja je na pragu gornjih 20% raspodjele dohotka (oko 0,5% u lipnju i 2,2% u protekla tri mjeseca). Međutim, na godišnjoj razini (Y/y – usporedba s lipnjem 2025.) inflacija Bake Mare je nešto veća (4,5% napsram 4,2%). U vrlo dugom roku (kumulativ od siječnja 2020. u desnoj koloni) inflacija za niže dohodovne skupine malo je manja od inflacije za više dohodovne skupine.

Kretanja u proteklih nekoliko mjeseci rezultat su smirivanja rasta cijena hrane i eskalacije cijena goriva. Hrana ima veći udjel u potrošnji ljudi s nižim dohocima pa im aktualno smirivanje cijena hrane relativno pogoduje – usporava „njihovu“ inflaciju. Goriva imaju veći udjel u potrošnji ljudi s višim dohocima, pa im aktualna cjenovna eskalacija koja je izolirana u segmentu energenata relativno više šteti. Ključno pitanje za Mare je koliko dugo cijene hrane mogu „držati“ ako cijene energenata rastu. To je glavno pitanje aktualnog inflacijskog vala kojemu ćemo se vraćati narednih mjeseci.

Viša inflacija u Hrvatskoj nego u europodručju: koji dio je „domaći“?

Iz Marinih inflacija vidimo da inflacija nije opći rast cijena. Inflacija je porast opće razine cijena s obzirom na reprezentativnu strukturu (košaricu) potrošnje. Drugi dio rečenice je bitan kao i prvi. Stoga u nastavku radimo numeričku simulaciju koja će otkloniti dio utjecaja težina koji je povezan s različitim strukturama potrošačkih košarica  u europodručju i Hrvatskoj, a otklonit ćemo i utjecaj za Hrvatsku specifičnog sektora hotela i restorana gdje je rast cijena posebno izražen. Promatrat ćemo što čišću razliku efekata samih cijena. Hotele i restorane mičemo iz izračuna zbog toga što su njihove cijene pod snažnim utjecajem inozemne potražnje i specifičnih faktora koji djeluju u radno-intenzivnom sektoru turizma i ugostiteljstva (npr. nedostatak radne snage i pritisci rasta plaća jače se prenose na cijene u radno-intenzivnim djelatnostima). Lijevi panel Slike 3 prikazuje razliku službenih inflacija u Hrvatskoj i europodručju (HICP), a desni panel Slike 3 prikazuje godišnje stope rasta opće razine cijena u Hrvatskoj i europodručju gdje je inflacija za europodručje računata na bazi hrvatskih težina – kao da je struktura potrošnje u cijelom europodručju ista kao u Hrvatskoj, te kao da nitko (ni u europodručju ni u Hrvatskoj) ne konzumira usluge hotela i restorana.

Bez hotela i restorana i uz identične hrvatske pondere, kumulativna razlika hrvatske inflaacije i inflacije u europodručju za razdoblje na slici (ovo desetljeće) iznosi 9,5%, što je približno četvrtina ukupne inflacije od početka 2020. Tri četvrtine je zajednička inflacija s europodručjem (zajednički trend i zajednički šokovi). Prema stvarno izmjerenoj inflaciji (lijevi panel) koja uključuje efekt težina i turizma, odnos lokalnih specifičnosti i zajedničke komponente je  31:69 jer kumulativni višak hrvatske inflacije iznosi nešto većih 12,5% (od ukupno oko 40% kumulativne inflacije od početka 2020.).

Slika 3

Napomena: 9,5% razlike u 6,5 godina je 1,4% u prosjeku godišnje. Ovaj prosjek dugoga roka izglađuje idiosinkatske efekte šokova cijena energenata i vladinih mjera za njihovo suzbijanje koje su uvođene, pa labavljene i sada se ponovo uvode, te otklanja efekt cijena hotela i restorana koje su najbrže rasle, ali ne toliko pod utjecajem domaćim čimbenika zbog turizma. U preostalih 1,4% na godinu sadržan je efekt fiskalne politike, ali ne samo nje nego i drugih domaćih čimbenika kao što je nedostatak radne snage i pritisak na plaće u privatnom sektoru. Precizna identifikacija domaćih čimbenika zahtijeva drugačiju analizu, ali i ova procjena opravdava moju raniju javno iznesenu procjenu „Plenkovićeve inflacije“ – inflacije koja je pokretana odlukama u neposrednoj ingerenciji Vlade (vidi intervju Telegramu gdje sam tu procjenu smjestio „oko 1%“).

Kada bismo u jednadžbu koja objašnjava preostali inflacijski diferencijal Hrvatske spram europodručja ubacili razlike rasta plaća i dio inflacijskog pogona koji dolazi iz veće fiskalne ekspanzije u Hrvatskoj, vjerojatno bismo objasnili veći dio razlike. To nas uvodi u sljedeću raspravu: koliko zajednička monetarna politika može (treba) voditi računa o nacionalnim inflacijskim i drugim ekonomskim specifičnostima – asimetričnim šokovima?

Odgovor na ovo pitanje određuje smatramo li monetarnu uniju optimalnim valutnim područjem. Pitanje je važno jer funkcioniranje optimalnog valutnog područja u dugom roku utječe i na povjerenje u monetarne institucije. U nastavku ćemo prvo pogledati kako stvari stoje u kratkom roku, a potom ćemo se prebaciti na pitanja dugoga roka.

Odluke Upravnog vijeća Europske središnje banke u ovom inflacijskom ciklusu

Gospodarske strukture i strukturne promjene u nacionalnim ekonomijama su različite, gospodarstva različito ovise o cijenama energenata i cjenovni se šokovi različito prenose preko različitih tržišta, fiskalne politike se razlikuju, politike se razlikuju. Vidjeli smo i primjer kako specifičnosti u sektoru turizma i ugostiteljstva u proteklih nekoliko godina ostavljaju dubok trag u domaćoj inflaciji u Hrvatskoj. No nismo mi jedini takvi. Zbog toga se dio odluka i rasprava o monetarnoj politici u ECB-u ne vodi samo oko zajedničke monetarne politike nego se raspravlja i o asimetrijama – lokalnim specifičnostima u monetarnoj uniji.

Prošli tjedan, kada je Upravno vijeće ECB-a odlučilo temeljnu kamatnu stopu na prekonoćne depozite ostaviti nepromijenjenu na 2,25%, na presici čelnika ECB-a bilo je riječi i o asimetričnim šokovima. Odluke i komunikaciju oko prošlotjedne sjednice podijelit ćemo na vidljivu površinu, komunikacijsku tehniku i manje vidljive probleme koje valja izvući na svjetlo dana i staviti u kontekst ove rasprave.

Vidljiva površina. ECB nije promijenio kamatne stope iako je nemali dio analitičara i promatrača očekivao rast za 0,25 postotnih bodova nakon što se prvi pomak za 0,25 prema gore dogodio u lipnju. Novinari su uglavnom navlačili pitanja u pravcu je li odluka bila jednoglasna, kada će biti sljedeće podizanje stopa, koji se uvjeti trebaju steći za sljedeće povećanje, i slično. Odgovori Lagarde sveli su se na to da ECB u ovom trenutku ne daje smjernice za budućnost (eng. forward guidance) jer je zbog geopolitičkih i ratnih rizika neizvjesna. Tržišta su kroz uvjete kreditiranja i rast dugoročnih kamatnih stopa već oštro reagirala, što ukazuje na snažan prijenos prethodnog povećanja stopa, koji je zasad dovoljan.

Komunikacijska tehnika. Riječ „ne znam“ u većini europskih kultura nije dozvoljena. Zbog toga se čelnici ECB-a kada su suočeni s pitanjima o budućim potezima služe eufemizmima kao što su ovisnost o podacima koji će prispjeti u međuvremenu (eng. data-dependency) i pristup od sastanka do sastanka (eng. meeting-by-meeting approach). Međutim, i mala djeca znaju da buduće odluke zavise o podacima koji će prispjeti u međuvremenu i da se odluke donose od sastanka do sastanka. Komunikacijski stratezi ECB-a valjda imaju neku dobru teoriju o tome zašto treba koristiti eufemizme. Poanta koja je bitna za naše izlaganje je da ni u ECB-u ne znaju što će biti i kakve će odluke donijeti, ali se boje da bi pretjerano otvoreno komuniciranje neizvjesnosti moglo unijeti nesigurnost i destabilizirati očekivanja.

Manje uočljive poruke I: reakcijska funkcija. Inflacijska očekivanja jednako su važna ili važnija od očitanja aktualne inflacije. Stoga se pametniji način suzbijanja komunikacijskog šuma odnosi na poruku koju Lagarde često ponavlja: dajemo vam sve da shvatite našu reakcijsku funkciju. Drugim riječima, nema skrivenih namjera i figa u džepu; sve vam dajemo, pa analizirajte i predviđajte i znat ćete sve što u ovom trenutku i mi znamo. ECB želi da tržišta ispravno očitaju njihovu reakcijsku funkciju, međutim potpuna reakcijska funkcija nije tehnička – ekonometrijska kreacija. Potpuna reakcijska funkcija uključuje poznavanje profesionalnog backgrounda, karaktera, grupne dinamike i ovisnosti o nacionalnim politikama i gospodarskim stanjima država članica iz kojih dolaze članovi Upravnog vijeća (ranije spomenuti asimetrični šokovi). Lagarde želi da reakcijsku funkciju percipiramo na jedan način – kao odrješitost Upravnog vijeća u pogledu cilja postizanja inflacije od 2% u srednjem roku (jer se na taj način stabiliziraju inflacijska očekivanja), međutim promatrači znaju da taj cilj nije lako postići u uvjetima vanjskih troškovnih potisnih šokova koji prevladavaju u ovom trenutku. Zbog vanjskih šokova u ECB-u mogu pogriješiti. Reakcijska funkcija centralne banke u očima tržišta nije samo ono što središnja banka želi da u njoj bude, nego i sve što tržište očekuje da će u njoj biti – uključujući i pogrešne prognoze i odluke. Na tragu ove ideje moja je teza već neko vrijeme da tržište od ožujka 2026. pretjeruje s anticipacijom rasta kamatnih stopa jer predviđa pretjeranu reakciju ECB-a. To se ne događa zbog toga što tržišta znaju gdje će biti cijene energenata na kraju godine (to ne zna ni Donald Trump), nego zbog toga što svi misle da je ECB u pretjeranoj zabrinutosti za vlastiti kredibilitet i destabilizaciju inflacijskih očekivanja (u čemu ima tragova frustracije i osjećaja narušenog kredibliteta u očima javnosti iz velikog inflacijskog vala 2022.-2024.).

Manje uočljive poruke II: brinemo i o asimetričnim šokovima u monetarnoj uniji. Ako moentarnu politiku pokušamo razumjeti u kontekstu monetarne unije 21 neovisne države s 21 fiskalnom politikom, problem postaje još teži. Odluka Upravnog vijeća iz prošlog tjedna obilježena je spominjanjem instrumenta zaštite monetarne transmisije (eng. TPI – Transmission Protection Instrument). TPI se ne aktivira (do sada nikada nije aktiviran) nego je samo spomenut (jer spominjanje i bez aktivacije može imati učinak). TPI je glavni monetarni instrument za suzbijanje prijenosa asimetričnih nacionalnih šokova na mehanizam provedbe (transmisije) monetarne politike. TPI omogućuje otkup državnih obveznica pojedinih država članica (na zahtjev država) uz neutralizaciju monetarnih posljedica takvih kupnji. Spominjanje TPI-ja iznuđeno je naglom reakcijom obvezničkih prinosa proteklih tjedana. Svi obveznički prinosi povučeni su prema gore američkim 10-godišnjim prinosima koji su od početka srpnja reagirali na novu stvarnost u Zaljevu i rasli za 0,22 postotna boda. Prinos njemačkog Bunda u srpnju je do sada rastao 0,29 p.b. dok su francuski i talijanski prinosi u srpnju reagirali još jače, oba po 0,41 p.b. (hrvatski prinos rastao je kao prinos na Bund). Porukom o TPI Upravno vijeće naumilo je primiriti tržišta koja pokazuju prve znakove zasad blage panike. Drugo, na presici se pojavilo i neugodno pitanje o vrlo visokoj inflaciji u Bugarskoj, zemlji koja je od početka ove godine u europodručju. Lagarde se neočekivano upustila u komentiranje inflacije u jednoj tako maloj zemlji članici, vjerojatno kako bi pojasnila da visoka inflacija u Bugarskoj nije posljedica monetarne politike i nedavnog uvođenja eura nego odmrzavanja ranijih administrativno reguliranih cijena i drugih specifičnih lokalnih okolnosti. Dakle, gleda se i takozvane asimetrične šokove i o njima raspravlja. Lagarde je bilo stalo kometnirati Bugarsku zbog Mađarske jer je spominjana mogućnost da Mađarska uvede euro nakon nedavnih političkih promjena. O tome se kratko raspravljalo, premda više u političkom nego u ekonomskom kontekstu. U svakom slučaju, i priča o Bugarskoj i Mađarskoj pokreće temu o asimetričnim šokovima i optimalnosti valutnog (euro)područja koja je svojedobno bila veoma aktualna i u Hrvatskoj, a bit će opet – prije ili kasnije.

Je li europodručje optimalno valutno područje: podloge za izgradnju povjerenja

Odluka ECB-a da ostavi kamatne stope nepromijenjene bila je ispravna. Ispravna je i blaga zabrinutost zbog asimetričnih šokova koji se u uvjetima krize mogu oteti kontroli (postati samopropagirajući). Dio šokova koji se reflektira u različitim kretanjima i povećanoj osjetljivosti obvezničkih prinosa pojedinih država članaca  u ovom su trenutku ipak manji izvor brige. Više me brine da ECB najesen opet ne okine kamatne stope prema gore ako bude suočen s novim pritiskom na cijene uslijed trajnije krize u Zaljevu. Bila bi to pogreška jer ovo je klasičan slučaj šoka koji djeluje na strani ponude, a ne na strani potražnje koja je slaba. Rast u EU je slabašan, u europodručju jedva pozitivan, a referentna pasivna stopa koja je postavljena na 2,25% dovoljno je visoka u takvim uvjetima. Ako je dugoročna očekivana inflacija oko 2%, ova stopa je realno pozitivna i približno u skladu s (nepouzdanim) procjenama realne prirodne kamatne stope.

Vidjet ćemo hoće li ECB pogriješiti. U svakom slučaju, povremene tehničke pogreške dovode do odstupanja kamatnih stopa za 0,25 – 0,50 od hipotetičkog optimuma (koji je teško mjerljiv – zato su pogreške moguće). To se povremeno događa i u očitim optimalnim valutnim područjima poput SAD-a i Japana, ali takva odstupanja ne mogu bitno narušiti optimalnost monetarnog područja i povjerenje u monetarne institucije. Povijest pokazuje da su potrebne puno veće gospodarske traume da bi se otvorilo pitanje optimalnosti i povjerenja u monetarne institucije (ranije spomenuti slučaj Grčke).

Ako do pogreške u vođenju monetarne politike europodručja najesen ipak dođe, ona će podjednako djelovati na sve države članice. Jer vidjeli smo, čak i u Hrvatskoj gdje je ovaj ekonomski ciklus (do sada) bio osobito snažan i specifičan (te i sektorski induciran – hoteli i restorani), takozvani zajednički ekonomski šokovi i dalje kolo vode.

Ovaj zaključak je na tragu nedavno objavljenih rezultata istraživanja Kunovca, Rodriguez Palenzuele i Suna koji su dali važan doprinos literaturi o europodručju kao optimalnom valutnom području (OCA). Autori pokazuju dominaciju zajedničkih makroekonomskih šokova koji su uglavnom povezani s globalnim šokovima (europodručje funkcionira kao mala otvorena ekonomija, što je moja stara teza). Pokazuju da boravak u europodručju stvara učinak endogenosti: nacionalni poslovni ciklusi usklađuju se. I najvažnije – da se vratimo na ranije postavljeno pitanje o Mađarskoj – autori pokazuju da se efekt endogenosti OCA ne širi samo unutar europodručja, nego i okolo u geografskom smislu.

Danci to davno shvatili. Sada je preostalo pitanje kada će to shvatiti Mađari, Poljaci i Česi. Rumunji su već shvatili koliko su im korisni pokreti tečaja ograničeni (i zbog toga nastoje kontrolirati tečaj) i pokrenuli su parlamentarnu raspravu o priključenju europodručju, ali sada zbog fiskalne neodgovornosti plaćaju visoku cijenu stagnacije zbog deficita pa ne mogu ni pomisliti na euro. Martin i Nagy (2025) pokazali su da srednjoročni učinci postpandemijskog inflacijskog šoka u srednjoj i istočnoj Europi više koštaju zemlje s vlastitim valutama nego one u europodručju. Hoće li istočnjaci zadržati svoje valute iz identitetsko-numizmatičkih poriva kao Danci, ili će pokušati i dalje igrati monetarne igre slabog intenziteta (koje, usput, stvaraju realne troškove), to tek preostaje vidjeti.

Zaključak

Događaji u proteklih 10 godina koje su obilježile i hrvatski ulazak u europodručje pokazuju ograničene mogućnosti malih i otvorenih ekonomija na europskom istoku i jugoistoku da slobodnim pokretima tečaja vlastitih valuta amortiziraju vanjske šokove i/ili trajno mijenjaju putanju realnog tečaja (na tragu standardnih makro-modela u kojima novi realni ekvilibrij traje dovoljno dugo da omogući realokaciju kapitala i rada tako da gospodarski rast pozitivno reagira na promjenu odnosa cijena). Sve više ljudi shvaća da devalvacionizam (ili puštanje deprecijacije) nije ništa drugo do državna intervencija koja na kratki rok rezultira relativnim osiromašenjem – pojeftinjenjem rada uz neizvjesne dugoročne učinke. Ovo, naravno, vrijedi za manje i otvorenije ekonomije, a takve su gotovo sve u Europi.

Realni trendovi u konačnici zavise o fundamentima (konkurentnost, obrazovanje, tržište rada, institucije, itd.) koji određuju rast u dugom roku i realni ih tečaj teško može promijeniti ako je zemlja mala i otvorena. Svijet, a osobito Europska unija, toliko je umrežen i povezan da se Danskoj ili Sloveniji (i Hrvatskoj) vlastiti monetarni eksperiment jednostavno ne isplati. Slično kao što se isto nije isplatilo za njemačke pojmove slabo razvijenom Saarlandu koji je desetljećima prije eura bio u monetarnoj uniji s puno bogatijim Hamburgom. Povjerenje u institucije monetarne unije održavat će se i jačati ovisno o tome kako će se širiti razumijevanje ovih činjenica.

Prbližavanje Mađarske i eventualno Rumunjske europodručju imalo bi snažan učinak na vjerodostojnost monetarne unije u Europi. Te dvije zemlje ukupno imaju gotovo 28 milijuna stanovnika. Do trenutka kada postanu tema u europodručju (što se vjerojatno neće dogoditi tako skoro jer obje imaju ozbiljne fiskalne neravnoteže) faktore povjerenja treba izgrađivati iznutra. Prije svega kroz komunikaciju – tumačenje inflacije, njezinih pokretača i propagatora, i najvažnije – onoga što Eurosustav radi, zašto radi, i što može, a što ne može napraviti.

Ono što zajednička monetarna politika ne može napraviti stvar je razvojnih politika i dugoga roka. Najviše što monetarna unija u dugom roku može napraviti je povećati predvidivost i osigurati likvidnost kada nastupe loša vremena tako da ekonomski padovi budu manji i kratkotrajniji od onih koji bi se u malim zemljama dogodili u scenarijima s autonomnim monetarnim eksperimentima. Vjerojatno je da će još jedan ciklus od desetak godina biti potreban da se ovo razumijevanje proširi i definitivno učvrsti povjerenje u monetarne institucije europodručja.