Ako je iračko-iranski sukob osamdesetih godina bio „prvi“, a američka intervencija u Kuvajtu 1991. godine (Pustinjska oluja) „drugi“, onda bi aktualan konflikt mogao biti „Treći zaljevski rat“. Stavimo li pritom po strani američku intervenciju u Iraku, isprovociranu terorističkim napadima 2001. godine (i motiviranu lovom na fantomski arsenal oružja za masovno uništenje), a onda i relativno česte, manje ili više agresivne ekskurzije izraelske vojske, klasifikacija još i nekako drži vodu, makar je nabrajanje u prvom redu zapravo stvar subjektivnog dojma – recentna povijest Bliskog istoka obilježena je dugim nizom sukoba zbog kojih je formalnu nomenklaturu gotovo nemoguće usuglasiti.
Kratkotrajna drama na tržištu …
Donald Trump, dakako, ovu priču čini nemjerljivo kompliciranijom. Iako smo već nekako navikli na konfuzne komentare američkih državnih dužnosnika, doista je nemoguće pobrojati koliko je puta aktualni predsjednik od kraja veljače naovamo proglasio početak i/ili kraj sukoba s Iranom. Doduše, i u tom je kaosu bilo moguće nazrijeti nekakva, uvjetno rečeno, pravila. Recimo, s vremenom se iskristalizirao neobičan obrazac u kojem se rat najčešće vodio isključivo vikendom (dok su financijska tržišta zatvorena), čime je Trump, barem u određenoj mjeri, zauzdao divljanje cijena na tržištu nafte. Osobito nakon što su, čini se, i iranski dužnosnici prihvatili tu igru.
Dijelom zahvaljujući čestim verbalnim intervencijama, cijena barela Brent sirove nafte tijekom nepunih pet mjeseci u prosjeku se kretala ispod 100 dolara, iako je blokada Hormuškog tjesnaca ostatak svijeta lišila otprilike za dvadesetak milijuna barela dnevno. Dramatično narušen odnos ponude (naprasno smanjena za otprilike petinu) i potražnje na globalnoj razini u nekim bi drugim okolnostima isprovocirao paniku i rapidan rast cijena, no krivulja na grafikonu ostavlja dovoljno prostora za puno benignije interpretacije. Uostalom, do početka srpnja, dva tjedna nakon potpisivanja kontroverznog Sporazuma o razumijevanju, rast cijena sirove nafte (u odnosu na kraj veljače i prve udare na Iran) potpuno se – istopio.
Očajnički se trudeći na sve moguće načine ostati u središtu pozornosti, Trump je višemjesečni metež vjerojatno najbolje iskoristio – bezuvjetna kapitulacija Irana i bespogovorno prihvaćanje svih zahtjeva Bijele kuće za njega bi vjerojatno bili najgori scenarij. Ovako je kontinuirano uspijevao privući pozornost ostatka svijeta zadržavajući rolu ključnog protagonista u priči začinjenoj brojnim elementima drame i čestim preokretima, i pritom je, koliko god zvučalo nevjerojatno, uspio uvjeriti tržišta u skori (sretan) kraj krize. Uostalom, razlika na terminskoj krivulji cijena početkom srpnja je, nakon što se nešto veći broj tankera uspio provući kroz Hormuški tjesnac, gotovo posve – nestala. Backwardation nekoć zastrašujućih razmjera (na grafikonu ilustriran kretanjem cijene barela Brent nafte za isporuku idući mjesec, te za 12 mjeseci) najednom je potpuno iščeznuo, nudeći idiličnu interpretaciju aktualnih zbivanja.
Iran se, međutim, ne želi olako odreći ključne strateške poluge, odnosno uloge gospodara prolaza kroz koji u svijet putuje gotovo petina ukupne svjetske proizvodnje nafte i naftnih derivata (i štošta drugoga), a nova eskalacija ni Trumpu vjerojatno nije mrska, zbog čega imamo prilike vidjeti novi uzlet cijena od kojeg se dobar dio aktera, opečen prethodnih mjeseci, zasad drži – podalje.
… lišena potpore fundamenata
Premda satelitske snimke posljednjih dana svjedoče o posve zamrloj aktivnosti brodova u i oko Perzijskog zaljeva, Brent je svejedno (barem zasad) na pristojnoj udaljenosti od okruglih 100 dolara. Jedan od razloga svakako su neugodna iskustva svih onih koji su se ranije kladili na dramatičan rast cijena – mnogi od njih su na kraju bili prisiljeni progutati margin call i u najboljem slučaju izvući mizeran profit iz svojih long pozicija. Ali pritom ipak valja objasniti i fundamentalne odnose, barem putem grube računice, jer neočekivana korekcija cijena ipak nije nastala sama od sebe, ni iz čega.
Za početak, otprilike četvrtinu ili čak trećinu one „izgubljene petine“ (globalne proizvodnje) osigurali su Saudijska Arabija i UAE zahvaljujući naftovodima kojima se opskrbljuju luke Yanbu (na Crvenom moru) i Fujairah (u Omanskom zaljevu, na izlazu iz Hormuškog tjesnaca). Očekivano stezanje remena diljem Azije dodatno je oslabilo potražnju, a sličan je efekt (suprotnoga predznaka) polučilo i marginalno povećanje proizvodnje (SAD, Kanada, Venezuela …). No ključne dvije poluge uravnoteženja odnosa između (bitno slabije) ponude i potražnje bile su strateške zalihe (razvijenih zemalja) i – Kina. Ovo prvo odnosi se na koordiniranu akciju otpuštanja strateških zaliha pod okriljem Međunarodne agencije za energiju (IEA): dogovoreno je otpuštanje ukupno 400 milijuna barela (od čega je dosad tržište progutalo oko 75%), što mu otprilike dođe blizu tri milijuna barela dnevno.
Za to vrijeme Kina je drastično srezala uvoz: dok se sukob još nije ni nazirao, kineske su vlasti, na čuđenje mnogih, dovlačile ogromne količine nafte, gomilajući zalihe do vrtoglavih 1,2 milijarde barela (neke procjene idu i do 1,5 milijardi). Konkretno, kineski uvoz morskim putem u mirnodopsko je doba dosezao i 12 milijuna barela dnevno, dok je korespondirajuća brojka za prvu polovicu srpnja bila bitno skromnijih 5,5 milijuna barela. Ili u prijevodu, nešto manje od tri velika tankera (VLCC) dnevno. Manjak se namirio na različite načine: smanjenjem proizvodnje i prerade (ali i izvoza naftnih derivata!), agresivnijem korištenjem alternativnih energenata (poput ugljena, koji nema ama baš nikakve veze s Hormuškim tjesnacem), te povlačenjem zaliha. U nedostatku službenih brojki, o razmjerima potonje taktike zasad je moguće samo nagađati.
Kina je, drugim riječima, bila ključan stabilizirajući faktor na tržištu nafte, i ništa zasad ne ukazuje na promjenu taktike koja bi mogla isprovocirati iznenadni rast. No takav je razvoj događaja otvorio novu neuralgičnu točku u opskrbi koja posljednjih dana sve više dolazi do izražaja i prijeti novim problemima za krajnje potrošače.
Potrošači ponovo izvlače deblji kraj
Riječ je o opskrbi derivatima poput benzina i dizela, a kao prikladna ilustracija aktualnog odnosa snaga može poslužiti indikator koji se u industrijskom žargonu najčešće označava sintagmom „3-2-1 crack spread“, a predstavlja grubo mjerilo profitabilnosti naftnih rafinerija. Oznaka „3-2-1“ odnosi se na proces prerade u kojem se tri barela sirove nafte najčešće pretvaraju u dva barela benzina, te jedan barel dizela i ostalih destilata poput kerozina. U pitanju je standardni omjer prerade sirove nafte za veliki broj rafinerija, a u ovoj priči otkriva u kojem je segmentu lanac opskrbe fosilnim gorivima najtanji.
S jedne strane je nabavna cijena (tri) barela sirove nafte, koje rafinerije prerađuju i plasiraju na tržište naftnih derivata u navedenom omjeru, pri čemu se u kalkulaciji koriste veleprodajne cijene goriva, a višegodišnji se prosjek (crack spreada) u pravilu kretao u rasponu između 10 i 20 dolara. Tolika je otprilike (bruto) zarada rafinerija: vrijednosti ispod navedenog raspona u manjoj ili većoj mjeri ugrožavaju profitabilnost rafinerija i upućuju na prezasićeno tržište derivata. Povišene vrijednosti spreada upućuju na probleme u opskrbi ili čak moguće nestašice uslijed nesrazmjera između ponude i potražnje. A krajem prošloga tjedna crack spread je porastao iznad 60 dolara, nadmašivši prethodni rekord zabilježen neposredno nakon početka ruske invazije na Ukrajinu pokazujući kako je kriza u Hormuškom tjesnacu ipak ostavila traga na globalnom tržištu naftnih derivata. Suzdržanost Kine koja je djelovala poput utega za cijene sirove nafte istodobno je, međutim, imala za posljedicu i osjetno slabiju aktivnost kineskih rafinerija, te zamjetno manji izvoz derivata, koji nije nimalo jednostavno nadoknaditi.
Druga bitna stavka frapantnog rasta spreada je specifična i vrlo agresivna taktika ukrajinske vojske koja već mjesecima gađa ruske rafinerije. I to vrlo uspješno, čini se, zbog čega je Rusija uvela zabranu izvoza naftnih derivata (osim u slučaju ugovora usuglašenih na najvišoj, državnoj razini, za povlaštene kupce poput Bjelorusije).
Početkom travnja obznanjena je odluka o obustavi izvoza benzina (najmanje do kraja srpnja, ali vjerojatno do kraja godine), kao i privremeno ukidanje restrikcija vezanih uz zaštitu okoliša (domaćim je rafinerijama privremeno dopuštena prerada po nižim standardima). Potom je 1. lipnja zabrana proširena i na kerozinsko gorivo, čime su zasad najviše pogođeni azijski susjedi poput Kazahstana i Uzbekistana. Na kraju je na red došao i dizel: 8. srpnja restrikcijama je obuhvaćeno i dizelsko gorivo, iz vrlo jednostavnog razloga: nakon brojnih oštećenja niza pogona za preradu (čak ni najveća rafinerija, ona u Omsku, nije pošteđena ukrajinskih napada), proizvodnja više ne može namiriti niti domaće potrebe. Ovo zadnje isprovociralo je panične reakcije u New Yorku, a dvoznamenkasti rast cijena derivata na dnevnoj razini odvukao je crack spread još dalje na nepoznat teritorij.
Nafte (sirove), dakle, ima, no opskrba derivatima djeluje bitno klimavije. Kada je riječ o Starom kontinentu, benzin zasad ne predstavlja nikakav problem – Europska unija izvozi viškove koji dosežu i do milijun barela dnevno (i mahom se plasiraju na američko tržište). Ali s dizelom je stvar dijametralno suprotna – kontinent u ovom slučaju (dijelom i zahvaljujući velikom udjelu dizelaša) bilježi deficit tek nešto niži od milijun barela dnevno koji se do 2023. godine u najvećoj mjeri hranio uvozom iz Rusije, dok se danas nadoknađuje uz pomoć američkih rafinerija, te, nažalost, onih ih Kuvajta i Saudijske Arabije. Tek neznatno bolja je situacija s uvozom kerozina koji trenutno pokriva gotovo trećinu ukupnih potreba europskih zrakoplovnih prijevoznika. Slabu utjehu nudi tek činjenica kako je Kina u međuvremenu ukinula zabranu izvoza derivata (na snazi između ožujka i svibnja) – obzirom na bitno manji uvoz sirove nafte, od kineskog izvoza trenutno nema previše vajde.
Potrošaču su, naravno, bijesni, nemoćno promatraju rastući jaz između cijena sirove nafte i maloprodajnih cijena benzina i dizela, i pritom im rasprostranjeno smanjenje zaliha nipošto ne ide na ruku. Baš kao ni Trumpu, jer izbori za Senat i Kongres sve su bliže, a Iran uporno polaže prava na upravljanje plovidbom unutar Hermoškog tjesnaca i spreman je na vrlo opasne demonstracije sile koje u hipu mogu natjerati tankere na uzmak.
Za to vrijeme dioničari naftnih kompanija zadovoljno trljaju ruke: oklade na uzlet cijena sirove nafte mnogima su se obile o glavu, ali su se zato derivati pokazali znatno profitabilnijim segmentom tržišta. A onda posredno i naftne kompanije, osobito one manje i specijalizirane koje, za razliku od „integriranih“ globalnih divova, svoje poslovanje ne temelje na eksploataciji, već upravo na procesu prerade. To zorno pokazuje i primjer europskih igrača – francuski TotalEnergies, najveći kontinentalni igrač na tržištu nafte, od početka godine bilježi rast cijene dionica od oko 25%, što je bitno bolje od kontinentalnih burzovnih indeksa, ali još uvijek slabije u odnosu na manje poznata imena kao što su poljski PKN Orlen (u plusu od čak 50%) ili finski Neste, čija je tržišna kapitalizacija u promatranom razdoblju uvećana za čak dvije trećine.
Uz ovako eksplozivan rast spread cracka, koji signalizira ozbiljnu mogućnost nestašica, prljavi naftaši su posve opravdano zasjenili ostatak tržišta i nude svijetle perspektive rasta. Barem dok se Trump i iranski vođe ne nagode.
