Ekonomski analitičar, vlasnik i direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba s dugogodišnjim iskustvom u područjima makroekonomske i financijske analize, ulaganja i poslovnog savjetovanja.
Ekonomsko-politički intervencionizam je radikalan u nekim područjima gospodarskog života u Hrvatskoj. Dobri primjeri su intervencija Vlade u određivanje širokog spektra tržišnih cijena potrošačkih dobara (stotinjak) i posebni (dodatni) porez na dobit. Međutim, kada se pokrene rasprava o radikalnom državnom intervencionizmu, velik broj ljudi staje u obranu najčešće iznoseći sljedeće kontra-argumente:
- nismo ni po čemu posebni – svi interveniraju, pogledajte druge države u EU;
- još smo i dobri – pogledajte porezne stope, njihovu progresiju u razvijenim državama Europske unije;
- treba što jače intervenirati da se obuzda pohlepa; tržišne slobode zagovaraju samo oni kojima je to u materijalnom interesu.
Takve prigovore treba uvažiti i odgovoriti na njih. Uistinu, brojne države članice EU prakticiraju snažne oblike državne intervencije. Stoga nije moguće napamet tvrditi da je državni intervencionizam u gospodarstvu u Hrvatskoj radikalan. Međutim, ako jest, a na jednom primjeru ćemo pokazati da je tako, onda treba dokazivati da su društveni troškovi takvih politika veći od koristi.
Može li pravo poduzetnika da samostalno određuje cijene roba i usluga biti ograničeno?
Prije primjera radikalnog državnog intervencionizma u sustavu cijena slijedi nekoliko napomena o načelima, radi izbjegavanja površnih interpretacija ove analize.
Sloboda poduzetništva i tržišno gospodarstvo jesu ustavne kategorije, no nisu neograničene. Podrazumijevaju i obveze koje su u javnom interesu. Primjer su pravila transparentnog isticanja cijena na korist potrošača. Neki generalni principi – sloboda poduzimanja s jedne i sloboda potrošačkog odabira s druge strane – mogu biti u djelomičnom sukobu i stoga se o pravima i obvezama ne može raspravljati binarno (crno-bijelo), u terminima idealnih i jednostranih tumačenja ustavnih ili moralnih kategorija. U stvarnom životu i u pravu postavlja se pitanje ravnoteže koja uključuje etičke, pravne i, u slučaju naše teme, ekonomske argumente. Drugim riječima, moraju postojati razmjeri (jer prava su uvijek na vagi).
Uvijek je tako. Sjetimo se pandemije kada se postavilo pitanje razmjera radikalnih epidemioloških mjera (što je tipično i za druga krizna stanja poput ratova i geopolitičkih šokova zbog kojih cijene energenata lete u nebo). U takvim uvjetima, Vlada očekivano intervenira. Velika većina građana očekuje i podržava intervenciju koja privremeno štiti životni standard ili neku drugu vrednotu.
Međutim, razmjer: intervencija i u izvanrednim okolnostima mora biti razmjerna (opasnosti). Prema tome, pojam razmjera znači razborito uzimanje u obzir društvenih troškova i koristi od intervencije – kako u kratkom, tako i u dugom roku. Pravo pitanje u konkretnim situacijama glasi da li takav razmjer postoji, kako se postiže (je li napravljeno sve što je bilo potrebno da se dođe do razmjerne intervencije), te kakav je odnos koristi i troškova intervencije za društvo u cjelini, i za pojedine segmente populacije.
U protekle četiri i pol godine kada su se svjetske cijene energenata snažno kolebale, sve europske države intervenirale su u mehanizme određivanja cijena. No načini intervencije bili su vrlo različiti. To otvara vrata svojevrsnog laboratorija – prirodnog eksperimenta u posebnoj situaciji. Nakon što imamo povijest i podatke iz protekle četiri godine, možemo izmjeriti intenzitet intervencija u sustav cijena u svim državama članicama Europske unije. Nakon što su se našle pod utjecajem sličnog „tretmana“ vanjskim šokom cijena energenata, različito su reagirale. Koliko su te razlike bile velike i zašto su nastale?
Indeks intervencije u sustav cijena
Metoda izračuna Labovog indeksa intervencije u cijene (LIIC) za razdoblje od 2022. do 2026. počiva na ljestvici intenziteta cjenovne intervencije koja ima minimum u 0 (nema nikakvih intervencija) i maksimum na 3 (sve intervencije su u primjeni):
Najradikalniji oblik intervencije je proširenje izravne administrativne kontrole cijena izvan energetskog sektora (maksimalni skor 1). Tek je malo manje radikalna mjera kontrole marži cijena izvan sektora energenata (skor 0,8). No, takve intervencije, ako su ograničene na cijene energenata, mogu biti razmjerne i opravdane jer su energetski cjenovni šokovi proteklih godina uistinu bili iznimno snažni. Stoga skorovi 0,6 i 0,4 – dok smo u okviru sektora energenata – zauzimaju srednji dio skale intenziteta intervencije. Na kraju, porezne i ostale indirektne mjere normalne su i uobičajene – jednom rječju, blage (skor intenziteta 0,2).
Labov indeks intervencije u cijene (LIIC) počiva na prikupljanju informacija pretragom web sadržaja o politikama cijena u EU uz pomoć AI agenta (Claude). Izvori informacija popisani su u metodološkom dodatku na kraju.
LIIC je izračunat za svaku godinu u kritičnom razdoblju inflacije od 2022. do 2026. za sve države članice EU. Kako godišnji podaci variraju, a nas zanima strukturna (dugoročna) sklonost radikalnom intervencionizmu vlasti u pojedinim državama, LIIC za pojedine države predstavlja prosjek za sve promatrane godine.
Tablica LIIC-a pokazuje da je Hrvatska na europskom vrhu. Pri vrhu su i bliske nam države članice – Mađarska, Slovenija, Rumunjska. Pri dnu, s najmanjom vrijednošću LIIC-a, nalaze se geografski nam i institucionalno dalje, razvijene sjeverne članice EU poput Irske i Švedske.
Prikazani indeks treba korigirati za razinu gospodarskog razvoja. Niži životni standard osnažuje pritisak na intervenciju; opravdava ju (čini ju razmjernom) s obzirom na veći udjel populacije s nižim realnim dohocima. Šok cijena energenata uistinu je lakše podnijeti Nizozemcima i Dancima nego Bugarima i Hrvatima.
Sljedeća slika pokazuje da razvijenije države članice u prosjeku ne interveniraju radikalno u cijene, dok Hrvatska pokazuje radikalno snažnu intervenciju i nakon što se otkloni očekivani utjecaj dostignutog stupnja ekonomskog razvitka. Pogledajte vertikalne distance točaka za pojedine zemlje u odnosu na regresijski pravac (tu razliku zovemo rezidual). Zaključak iz slike stoga glasi: ekonomska razvijenost ne objašnjava (ne opravdava) snagu državnog intervencionizma u sustav cijena u Hrvatskoj.
Osim što stupanj razvoja nije ni objašnjenje ni opravdanje vrijednosti LIIC-a za Hrvatsku, postavlja se pitanje može li se postaviti i hipoteza o obrnutoj uzročnosti: jesu li razvijene članice razvijenije zato što izbjegavaju ekstremne oblike državne intervencije u gospodarstvo?
Prikazana analiza ne omogućava test uzročnosti. Ta tema će ostati otvorena, nadam se i izvor polemika i razgovora o ekonomskoj politici. Zbog toga ćemo u nastavku raspravljati o mogućim uzrocima prikazanih vrijednosti LIIC-a.
Uzroci radikalnog intervencionizma: ne samo dnevna politika, nego i ideje iz dubine kulturnog naslijeđa
Rasprava u nastavku je spekulativna, ne dovodi do konačnih zaključaka, no korisna je jer je državna intervencija nešto što treba stalno propitivati i kritizirati. Dakle, pitanje glasi: što objašnjava višak intenziteta državne intervencije u cijene koji ostaje nakon što se otkloni učinak razine razvoja? Vizualno, višak iznad regresijske linije na gornjoj slici najveći je za Hrvatsku, Grčku, Mađarsku, Sloveniju i Rumunjsku, a među razvijenim članicama za Belgiju. Najmanji je (niži LIIC s obzirom na stupanj razvoja) za Švedsku, Finsku, Češku, baltičke države i Bugarsku.
Ako dostignuti stupanj razvoja slabo objašnjava razlike LIIC-a među državama članicama (koeficijent determinacije je svega oko 0,3), moguće je da objašnjenje treba tražiti u ograničenom kapacitetu političkih elita i javne administracije. Mehanizam bi bio sljedeći: usmjerenost na kratak rok, pretjerana sklonost alarmizmu/aktivizmu i nedovoljna ekonomska znanja i podaci koji bi informirali intervencionizam dovode do nerazmjerno snažnih upliva države u gospodarstvo.
Objasnimo termin razmjera u konkretnom kontekstu. Jedna od temeljnih postavki ekonomike blagostanja je da ljudima treba pomagati transferima, a ne kontrolom cijena. U ovom slučaju, razmjerna bi intervencija postojala ako bi se cijene slobodno formirale (uz uvjet da na tržištu postoji konkurencija), a Vlada bi prema dohodovnom ili imovinskom cenzusu (ili prema nekom sličnom kriteriju) ljudima koje društvo smatra potrebitima poslala novac kao kompenzaciju za povećanje životnih troškova. Prednosti takvog modela su:
- manji neto utrošak javnog novca znači da više ostaje za druge prioritetne društvene namjene (jer transferi ne koštaju više nego što se u alternativnim načinima intervencije gubi kroz odricanje od poreznih prihoda),
- manji je rizik fiskalnog deficita i rasta javnog duga,
- ne pomaže se ljudima koji bez problema mogu platiti tržišnu cijenu goriva,
- pomaže se ljudima koji imaju problema s plaćanjem tržišnih cijena, a to je u sprezi s prethodnom točkom pravedno,
- tržište funkcionira, ponuda nije ugrožena (nema rizika od nestašica, troškova političkog lobiranja i korupcije za drugačije mjere i sl.), a ako relativne cijene goriva ostaju trajno povećane, cjenovni tržišni signal preživljava i potiče prilagodbu potrošača, na primjer bržom tranzicijom na električne oblike prijevoza, korištenje javnog prijevoza i sl.
Mana ovog modela je što bi se upravo primatelji transfera mogli pobuniti. Ljudi, naime, ne vole transfere jer oni znače stigmu („ti si siromašniji pa ti poklanjamo novac“). Svima je ugodnije ako su cijene niže, makar i na umjetan način (linija manjeg otpora), nego ako vlada preraspodjeljuje javni novac po nekim kriterijima. No, ne vrijedi uvijek da primatelji transfera osjećaju stigmu. To je pitanje okolnosti.
U svakom slučaju, vodeći računa o komplikacijama s određivanjem cenzusa i mogućim negativnim reakcijama primatelja transfera, Vlada bi mogla puno više rasteretiti cijene goriva od fiskalnih tereta koji u velikoj mjeri određuju maloprodajne cijene. Međutim, u tom slučaju fiskalni bi gubitak bio značajan.
Stoga je naizgled idealno (barem s gledišta vlasti) treće rješenje – ono koje imamo: administriranje cijena i supresija marži Vladi izgledaju kao (gotovo) besplatan ručak. Kratkoročno, politički je efikasno – djeluje se, a ne treba se mučiti oko određivanja kriterija kome idu transferi, a kome ne; i a teret za proračun je podnošljiv (jer se dio tereta intervencije prevaljuje na trgovce i proizvođače energenata).
Ako usmjerenost na kratak rok, pretjerana sklonost alarmizmu-aktivizmu i nedovoljna ekonomska znanja i podaci objašnjavaju otklon od prikazanih načela razmjera, opet se postavlja isto pitanje samo na dubljoj razini: otkud pretjerana sklonost alarmizmu-aktivizmu i nedovoljna ekonomska znanja i podaci? Otkud uopće ideja da se izađe iz domene intervencije u cijene energenata i uđe u radikalnu intervenciju administriranjem cijena na tržištu stotinjak proizvoda široke potrošnje, što je – kao što smo pokazali – indeks LIIC za Hrvatsku poguralo do europskog intervencijskog trona?
Jedno moguće političko-ekonomsko objašnjenje polazi od interesa. Politika i proračuni – kao njeni glavni instrumenti – nisu iskaz nekog idealno identificiranog javnog interesa nego su rezultat trenutačne ravnoteže odnosa snaga interesnih skupina koje vrše pritisak na javne izdatke. Sama politička klasa – profesionalni političari i administracija – ima svoje interese koje realizira kroz proračune, prvenstveno da zadrže poslove i budu reizabrani. S tog motrišta, zamrzavanje tržišnih cijena i/ili marži koje tereti trgovce i proizvođače, intervencija je koja izgleda gotovo kao besplatan ručak: cilj je postignut, a gotovo ni cent iz proračuna nije izašao (samo se malo manje prihoduje od PDV-a, a to je podnošljivo) – i gotovo sve plaćaju trgovci i proizvođači. Naravno, oni će dio tereta neizravno pokušati prenijeti na kupce – glasače – na primjer, pokušat će dići cijene koje nisu regulirane, no to je efekt drugog reda koji nikome nije vidljiv i nitko ga ne mjeri, pitanje je postojanja tržišne moći za takve poteze (mogućnosti povećanja cijena ograničene su reakcijama potražnje), pa nitko o tome ni ne mari ni ne priča.
Osim interesa, na oblikovanje politike utječu i ideje. Jedna od vrlo raširenih ideja je da su svuda oko nas monopoli ili oligopoli, k tome još u velikoj mjeri u rukama stranaca, a državu imamo zato da nas zaštiti od eksploatacije (i njihovih ekstraprofita). To nas dovodi do drugog objašnjenja koje nije suprotstavljeno prvom o interesima, već ga dopunjuje: percepcija i stavovi javnosti koji su odlučujući za to koje će politike ljudi podržati oblikovani su na naslijeđenim kulturnim normama. Ako u društvu prevladavaju kulturne norme radikalnog egalitarizma, sprega interesa iz prvog objašnjenja i stavova i ideja iz ovog objašnjenja, stvarat će plodno tlo za radikalnu intervenciju u ekonomske procese. Dokazivanje da dobiti poduzetnika u Hrvatskoj nisu ekscesne u međunarodnom okviru tu neće biti od velike pomoći. Za podatke se ne mari kad se u nešto čvrsto vjeruje.
Preliminarno sam ispitao ima li smisla hipoteza o snažnoj rašrenosti normi radikalnog egalitarizma koje stvaraju plodno tlo za radikalne ekonomske intervencije u Hrvatskoj. U istraživanju ESS (European Social Survey, val 2019.) postoji odgovor na pitanje o suglasju ispitanika sa stavom da je društvo pravedno ako su dohodak i bogatstvo u njemu jednako raspodijeljeni. Sljedeća slika pokazuje vezu između viška (radikalizma) radikalne intervencije u cijene mjereno LIIC-om s obzirom na dostignuti stupanj razvoja s jedne strane i odgovora na pitanje o suglasju s normom uravnilovke s druge strane. Veza nije jaka, bliža je umjerenoj vezi: Spearmanova korelacija ranga država na dvije skale (koje su prikazane na osi x i y na donjoj slici) u apsolutnom iznosu veća je od (0,5). To je dovoljno da hipoteza preživi test smislenosti: snaga radikalnog intervencionizma u ekonomske procese u Hrvatskoj, mjereno intervencijom u sustav cijena, ne može se objasniti stupnjem razvoja, već objašnjenja treba tražiti u kombinaciji javno-sektorskih interesa i dubokih kulturnih normi i prevladavajućih ideja koje su raširene u društvu, a koje pogoduju radikalnim rješenjima iz arsenala ekonomskog državnog intervencionizma.
Zainteresirani čitatelj u metodološkom dodatku može pronaći detalje o metodologiji, rezultatima i izvorne podatke iz kojih je izveden Labov indeks intervencionizma u području cijena.
Metodološki dodatak
Izvori
- Bruegel, „2026 European energy crisis fiscal response tracker”
Autori McWilliams, Mramor, Roth, Tagliapietra; verzija od 16. lipnja 2026., DOI 10.64153/FJQS7685, prva objava 28. travnja 2026. Prati mjere uvedene nakon napada na Iran 28. veljače 2026. i zatvaranja Hormuškog tjesnaca; ukupno preko 11,8 milijardi eura, od čega više od 54 % neciljanih mjera. Sadrži popis mjera po zemlji s iznosima i trajanjem, plus Excel za preuzimanje.
Ograničenje:obuhvaća samo mjere s jasno definiranim iznosom; proračunski neutralne mjere nisu praćene. Ne pokriva marže ni hranu. - Bruegel, „National fiscal policy responses to the energy crisis”
Sgaravatti, Tagliapietra, Zachmann. EU27 + Norveška + UK, rujan 2021. – ožujak 2023., 646 milijardi eura. Klasifikacija: neciljane cjenovne mjere 58,6 %, neciljane dohodovne 19,2 %, ciljane dohodovne 14,3 %, ciljane cjenovne 7,8 %.
Ograničenje:troškovna, ne instrumentalna klasifikacija — bilježi koliko je potrošeno, ne kojom vrstom mjere. Ne razlikuje kapicu cijena od subvencije, što je upravo razlika koju moja ljestvica traži. - ACER/CEER, Market Monitoring Report — Energy Retail and Consumer Protection
Godišnje izdanje. Izvještaj za 2024. navodi neciljane cjenovne intervencije u 8 država članica koje su usporile prihvaćanje fleksibilnih ugovora. Izdanje za 2025. objavljeno u studenome.
Ograničenje:ne daje binarni popis „ima/nema reguliranu cijenu” po zemlji i godini. - ACER, Retail energy country sheets
Izdanje 18. srpnja 2025. za podatke iz 2024., prvi put i struja i plin za svih 27 članica + Norveška, uz dashboard mjesečnih cijena od siječnja 2019. Navodi da se 15 država članica i dalje oslanja na fiksne ili regulirane ugovore.
Ograničenje:„fixed or regulated” spaja dvije različite stvari, pa iz toga ne slijedi kodiranje. - Eurofound, EU PolicyWatch
Ažurirana između travnja i lipnja 2026. preko nacionalnih dopisnika iz svih 27 članica i Norveške; preko 125 zasebnih mjera. Najširi raspoloživ okvir jer pokriva troškove života, ne samo energiju.
Ograničenje:nije strukturirana po vrsti cjenovnog instrumenta. - OECD Energy Support Measures Tracker— izdanja 2022.–23. i 2026., uz OECD Economic Policy Paper br. 32 (lipanj 2023.) koji uspoređuje OECD, Bruegel i Eurostat metodologije obračuna.
- „Emergency measures before the crisis? The puzzling pattern of price controls in the EU electricity market”, Energy Research & Social Science, 2025. Ručno kodiranje kontrola cijena struje i njihove postojanosti, 2008.–2020. Metodološka referenca.
- Nacionalni propisi— Narodne novine (NN 17/25, NN 142/25), Magyar Közlöny (Uredba 42/2025), Monitorul Oficial (OUG 67/2023, OUG 27/2022), grčke ministarske odluke. Jedini izravni izvor za kategorije 1,0 i 0,8.
- Eurostat NAMA_10_PCpreko Anavele, jedinica PC_EU27_2020_HAB_MPPS_CP.
- ESS Runda 9, varijabla sofrdst, Topline Results 10.
Jedna izmjena: Češka 2026. Bruegelov tracker izrijekom navodi „excise duty cut and cap on fuel prices” (40,8 mil. EUR, 8. travnja – svibanj 2026.). To je izravna kontrola cijena u energetici. Bodovi 0,2 → 0,8, prosjek 0,32 → 0,44, rang 21. izjednačeno s Latvijom. Prosjek EU-27 raste s 0,780 na 0,785.
Provjereno i potvrđeno: 17 članica ima mjere u 2026. Osim Češke i Poljske (gdje tracker potvrđuje „price regulation” u paketu za gorivo, već kodirano), sve su indirektne. Rumunjska je u 2026. imala samo sniženje trošarine na dizel — potvrđuje da kapice energije više nema i da je bod 1,0 točan. Irska je među najvećima relativno prema BDP-u (725 mil. EUR), ali isključivo kroz trošarine, pa ostaje 0,2.
Slovačka i dalje niska pouzdanost. Nije u trackeru za 2026., obvezujuća kontrola marži i dalje nepotvrđena.
Rezultati statističke analize
Nelinearna regresija LIIC-a na realni BDP pc. (bez IE i LU, n = 25)
| Log-linearna | Linearna | |
| Nagib | −1,4187 | −0,01498 |
| Odsječak | 7,214 | 2,207 |
| R² | 0,3146 | 0,3145 |
| Prilagođeni R² | 0,2848 | 0,2847 |
| t | −3,249 | −3,249 |
| p | 0,0035 | 0,0035 |
Nelinearna specifikacija ne donosi ništa. Testirao sam log-linearnu, kvadratnu, eksponencijalnu i potencijsku. Log-linearna ima najviši prilagođeni R², ali razlika prema linearnoj je u četvrtoj decimali. Kvadratni član nije značajan: t = 0,234, p = 0,817. Razlog je uzak raspon — bez Irske i Luksemburga BDP po stanovniku ide od 62 do 135 % prosjeka EU, a tu su ln(x) i x praktički linearno povezani. Interpretacija log-linearnog nagiba: 10 % viši BDP po stanovniku povezan je s 0,135 boda nižim indeksom.
Koristio sam reziduale iz gornje log-linearne regresije — dakle nakon ispravka Češke i uz nelinearnu specifikaciju odnosa norme uravnilovke iz istraživanja ESS i LIIC-a, što je dalo sljedeći rezultat:
| Rev. 1 (linearna) | Rev. 2 (log-linearna) | |
| Spearman ρ |
−0,552 |
−0,587 |
| p |
0,0095 |
0,0051 |
| R² (OLS na rangu) |
0,258 |
0,266 |
| Bez Hrvatske, p | 0,036 |
0,033 |
Os x je rang. Nagib od −0,028 boda po mjestu na ljestvici nema značaj. Pravac je u grafu samo kao vizualni vodič, a Spearmanova rang korelacija je jedini test koji pomaže hipotezi da preživi. U ovom koraku analize nedostaju Grčka i Rumunjska, druga i četvrta na indeksu, jer ih ESS deveti val ne pokriva. Obje su vjerojatno visoko egalitarne, pa bi njihovo uključenje najvjerojatnije pojačalo nagib.
