Ideologija baš i ne pomaže u rješavanju društvenih i ekonomskih problema: primjer obrazovanja

Ilustracija: Wikimedia Commons, Francis Bacon (1561.-1626.), engleski filozof, začetnik empirizma i modernog znanstvenog načina razmišljanja

Nametanje ideoloških perspektiva u raspravama o društvenim i gospodarskim temama obrnuto je proporcionalno dubini poznavanja materije i spremnosti za razgovor na temelju činjenica. Ideologija ima svoje mjesto u raspravama o društvenim problemima, ali ne ovako kako se to uglavnom radi kod nas.

Komentar povodom autorovog sudjelovanja na panelu Hrvatska ide naprijed?, na Weekend Media Festivalu 23. rujna

Nametanje ideoloških perspektiva u raspravama o društvenim i gospodarskim temama obrnuto je proporcionalno dubini poznavanja materije i spremnosti za razgovor na temelju činjenica. Ovdje sam pisao o tome da se pozivi na bolju kontrolu javnih rashoda i pažljivije mjerenje efikasnosti javnog sektora često etiketiraju kao «socijalno neosjetljiv neoliberalizam». To je ilustracija početne teze.

Ne želim reći da ideologiji nema mjesta u ekonomskim raspravama. Nedavna rasprava s Josipom Ticom vođena je o temi ima li smisla porez na nekretnine uzeti kao razmeđu između lijevog i desnog pogleda na pitanja poreza i državnog proračuna. Mislim da nema, jer ni izbliza nije iscrpljen prostor za tehničku, analitičku raspravu o porezu na nekretnine.

U većini stvari se može raspravljati o ideološkim perspektivama. Ali tek nakon što smo utvrdili statističke osnove, činjenice i proveli analize. To je zdrav princip koji će ideologiju – i onu navodno lijevu, koja sve gleda kroz sukob kapitala i rada ili tržišta i države, i onu desnu, libertarijansku, koja sve gleda s druge strane istoga sukoba – izgurati iz središta rasprave. Ne da bi se ideologiju eliminiralo kao okvir za raspravu, već da bi ju se smjestilo tamo gdje joj je mjesto.

Uzmimo za primjer kvalitetu i efikasnost obrazovanja. Koristim taj primjer jer je tema aktualna i važna, a nije mi cilj zaključiti nešto pametno o samom obrazovanju. Nisam ekspert za to. Cilj je prikazati pristup.

Radi se o temi u kojoj se snažno lome ideološka koplja. Ljevica i lijevi centar snažno su se usprotivili «klerikalizaciji obrazovanja» i stali uz Jokićevu «kurikularnu reformu», dok su desnica i desni centar promatrali to s podozrenjem. Svi su većinom znali artikulirati za što nisu, a desni je centar do dolaska nove ministrice jako teško ili nikako uspijevao artikulirati što zapravo zagovara kad je obrazovni sustav u pitanju. I sada nije posve jasan u tom pogledu, ali ga spašava liberalna ministrica.

Umjesto zapjenjenih rasprava o kurikulumu, zapuštenosti naših škola, o plaćama i materijalnom statusu učitelja i profesora, pođimo od nekoliko jednostavnih, mjerljivih činjenica o obrazovanju.

Prvo, nedavni izvještaj Europske komisije o kojem su mediji opširno izvijestili pokazao je da naši osnovnoškolci provode mnogo manje vremena u interakciji s učiteljima od vršnjaka u EU. Zanimljivo da na vrhuncu ideoloških sukoba o obrazovanju u Hrvatskoj nitko nije problematizirao ovu činjenicu. A možda baš ta činjenica jednim dijelom objašnjava generalno  slabu kvalitetu učenja, tumači zašto su roditelji u Hrvatskoj upućeni na pretjerano oslanjanje na instrukcije (što poskupljuje «besplatno» obrazovanje i potiče sivu ekonomiju), a moguće ima i negativan utjecaj na socijalizaciju u organiziranom društvenom okviru. Predugački ljetni praznici koji nemaju veze s korisnim odmaranjem u tako ranoj dobi možda djeci šalju poruku diskontinuiteta napora (možda je jako dobro dugo ništa ne raditi?). O problemima koje to izaziva zaposlenim roditeljima u pogledu čuvanja djece da i ne govorimo.

Drugo, široko je poznata činjenica da naša djeca u dobi od 15 godina postižu zabrinjavajuće loše rezultate na međunarodno usporedivim PISA testovima. Podaci u tablici pokazuju da su naši mladi ispitanici mnogo bliže dnu nego vrhu rezultata u EU (kao i u mnogim drugim stvarima, sva je sreća da su Bugarska i Rumunjska u usporedbama, inače bismo bili frustrirani na samom začelju).

Rezultati PISA testa 2015.

ČITANJE MATEMATIKA ZNANOST
Maksimalni skor u EU Finska, 526 Estonija, 520 Estonija, 534
Skor za Hrvatsku 487 464 475
Minimalni skor u EU Bugarska, 432 Bugarska, 441 Rumunjska, 435

Izvor: OECD

Treće, slika u nastavku prikazuje nizak prosječni omjer učenika po učitelju u hrvatskom osnovnom i srednjem školstvu: u prosjeku desetak učenika po učitelju (razredi su, naravno, veći). Problem s obrazovnim rezultatima dakle nije nastao zbog malih kapaciteta. Broj sati interakcija učenika i učitelja je na europskome dnu uz vrlo povoljan omjer učenika i učitelja, koji je k tome mnogo povoljniji nego u najuspješnijim europskim državama poput Velike Britanije, Nizozemske, Irske ili Francuske. Nešto tu nije logično.

Omjer učenika i učitelja u osnovnom i srednjem obrazovanju 2015. (razine 1-3)

Izvor: Eurostat, obrada autor

Ove tri činjenice o našem obrazovnom sustavu predstavljaju ptičju perspektivu. Mogao ih je sastaviti i predstaviti netko tko nije ekspert za školstvo, ali se bavi analizom društvenih pojava i poznaje statističke izvore. U tom smislu, ove tri činjenice pozivaju na daljnju analizu unutarnjih rezervi povećenja kvalitete i efikasnosti. I priječe preuranjeno zaključivanje čija je priroda najčešće ideološka.

Rukovodeći se istim pristupom, u ovom sam tekstu prikazao sliku koja kombiniranjem visokog omjera državnih izdataka spram BDP-a i niskog indeksa kvalitete vlasti pokazuje da naš državni sektor puno troši i malo daje (jer je u skupini s najlošijom kombinacijom visoke državne potrošnje i slabih institucionalnih rezultata zajedno s Grčkom i Italijom). I to je (tek) ptičja perspektiva koja poziva na daljnje duboke analize, ali i prevenira preuranjene zaključke. Radi se o zahtijevu da se svaka, pa i ideološka rasprava, smjesti u konkretan kontekst podataka o ovoj zemlji, u ovom trenutku.

To je jako važan zahtjev. U Hrvatskoj ima previše intelektualno lijenih ili interesno obojenih ljudi koji namjerno izbjegavaju činjenice, ne bi li nametnuli neku ideološku bitku. U njihovoj buci presuđuje tko je glasniji ili beskrupulozniji. Na primjer, ako se na stol stavi tema o visokom obrazovanju, zaglušujuća ideološka galama u svrhu obrane “države blagostanja” od “neoliberalnih zelota” vjerojatno će nadglasati racionalnog kurira koji nosi informaciju da hrvatskih sveučilišta nema ni na jednoj globalno relevantnoj rang-listi kvalitete obrazovanja. Bit će nadglasani i oni koji kroz analize i podatke traže unutarnje rezerve kvalitete i efikasnosti.

Općenito, svaki zahtjev za širenjem prostora javne intervencije nije socijalizam. Isto tako, svaki zahtjev za racionalizacijom, efikasnošću i orijentacijom javnog sektora prema mjerljivim ciljevima nije divlji neoliberalizam. To su te dvije najčešće korištene ideološke etikete koje ne znače ništa, osim što dižu galamu.

Pretjerano ideološko etiketiranje zapravo predstavlja profaniranje ideologije. Ona ima svoje mjesto u raspravama. Ali ne ovako kako se to uglavnom radi kod nas. Folk-ideologija nosi lakoću kvalifikacije, jer ideolog može zauzeti stav (koji ne vrijedi ni pišljiva boba, ali široka publika to teško razumije) mnogo prije nego što se dubinski pozabavio nekim problemom. Još kad se ideologija poveže s galamom i postane populistička demagogija, razumnoj analizi i raspravi može se reći laku noć.

Na to sam mislio kada sam na početku napisao da ideologiju treba smjestiti tamo gdje joj je mjesto i da je nametanje ideoloških perspektiva u raspravama o društvenim i gospodarskim temama obrnuto proporcionalno dubini poznavanja materije i spremnosti za razgovor na temelju činjenica.