Kolektivna inteligencija – superiornija od pojedinca

Objavljeno

Zašto se „stručnjaci opće prakse“ upitnih pedigrea i još upitnijih procjena uporno pojavljuju u javnosti i analiziraju najrazličitije fenomene ne podastirući pritom vlastiti track record? Suradnjom stranica Ekonomski lab i Kolektivna inteligencija pozivamo vas da uzmete učešća u razotkrivanju “mudrosti mase”.

Ad
Ad

Prije nego što ste uopće kliknuli link na ovaj tekst, vaš um je obavio nekoliko munjevitih procjena i odvagnuo isplati li se uopće otvarati stranicu. Negdje u podsvijesti stvaraju se dojmovi, a nakupine električnih signala koje generiraju instinkti materijaliziraju se u prognoze.

Većinu njih odrađujemo nesvjesno i automatizmom (sistemom broj 1, kako je to opisao Daniel Kahneman, kombinirajući instinkte i već dobrano izbrušeno iskustvo), naprosto jer je – tako lakše. To pak ne vrijedi za kompleksnije odluke – glavolomke poput alokacije portfelja ili štednje za mirovinu (da spomenemo samo one kojima se bavimo na Ekonomskom labu). Riječ je o odlukama sazdanima na cijelom nizu varijabli i događaja čiji je ishod jako teško predvidjeti.

Usto, naši mentalni kapaciteti opterećeni su poduljim popisom bihevioralnih pristranosti (biasa) – sustavnih zastranjenja i predrasuda koje nam zamagljuju vidike. Ne čudi stoga da smo neke odluke skloni outsourcati– prepustiti ih stručnjacima. Vremensku prognozu meteorolozima. Konstrukciju portfelja investicijskim savjetnicima. Ili, u nedostatku boljega, proročicama iz Delfa kao što je nekoć davno učinio bogati lidijski kralj Krez.

„Ako pošalješ vojsku protiv Perzijanaca, uništit ćeš veliko kraljevstvo“, bubnula je svojedobno Pitija, i Krez je napao. Mali je problem što je bitkom kod Timbre uništeno kraljevstvo bilo – njegovo!

Puno veći problem je dvosmisleno proročanstvo: nerijetko je riječ  o defenzivnoj taktici koja ima za cilj očuvati reputaciju proroka, i zbog toga obiluje kojekakvim ogradama, ostavljajući dovoljno prostora za različite interpretacije kako bi se sam prorok zadržao unutar comfort zone iz koje lako može naknadno braniti svoje proročanstvo.

Druga krajnost su samouvjerenost i apsolutna nepopustljivost, jer se jednostavno „ne znam“ najčešće ne percipira kao dobrodošlo prihvaćanje vlastitih limita, već kao nedopustivo nepoznavanje materije. A tako je nemoguće napredovati, pa u prvi plan nerijetko iskaču napuhani narcisi obavijeni aurom neupitnog autoriteta i kroničnim manjkom intelektualne skromnosti (Dunning-Krugerov efekt da i ne spominjemo), što je za medije vrlo zahvalan (bombastičan!) materijal.

I jedni i drugi supstancu pretpostavljaju formi ili, kako je to objasnio Phil Tetlock: „Jedini neosporan talent koji posjeduju stručnjaci u medijima jest sposobnost razvijanja uvjerljive priče.“ Tetlock je svojim istraživanjem „Expert Political Judgment“ zapravo želio naglasiti kako većina samozvanih stručnjaka ne zaslužuje toliku pozornost javnosti jer su njihove vještine predviđanja budućih događaja (u najboljem slučaju) upitne i – precijenjene.

Pa ipak, postoje ljudi koji kontinuirano pogađaju puno preciznije od majmuna … eh, stručnjaka. Međutim, od ostatka populacije ne dijeli ih superioran kvocijent inteligencije ili akademske titule, već sustavan način razmišljanja. Provjereni analitičari neumorno traže činjenice, povijesne presedane i paralele, promatrajući ishode ponajprije u kontekstu vjerojatnosti, te su, na tragu one glasovite Keynesove spremni promijeniti mišljenje kad se činjenice promijene. I spremnost na suradnju i uvažavanje tuđih argumenata još je jedna bitna osobina dobrih prognozera.

Tako napokon dolazimo i do kolektivne inteligencije.

Njene je temelje još početkom prošlog stoljeća postavio Sir Francis Galton. Njegova fascinantna priča sa stočnog sajma na kojem je raznolika svjetina pokazala zavidnu preciznost u određivanju težine goveda bez vage brzo je zaboravljena sve tamo do 1969. godine kada je Nobelovac Clive Granger predstavio tezu prema kojoj kombiniranje različitih prognozaima za rezultat veću preciznost.

S elementarnim principima kolektivne inteligencije poigravao se i utjecajni RAND Corporation, a u novije vrijeme i brojne zvučne kompanije kao što su Google, Yahoo!, HP ili Intel, agregirajući prognoze svojih zaposlenika vezane uz (ne)uspjeh novih proizvoda ili usluga. Iskustva pokazuju kako je riječ o vrlo vrijednom feedbacku. Argumentacijom različitih, pa i suprotstavljenih stavova, moguće neutralizirati groupthink i echo-chamber efekt.

Ideju je dodatno popularizirao James Surowiecki u svojoj knjizi The Wisdom of the Crowds, nanizavši gomilu fascinantnih anegdota i istraživanja u prilog tezi o mudrosti masa.

Na ovim temeljima izrasla je ideja koja je ostvarena na stranici Kolektivne inteligencije. Stranica agregira različita mišljenja korisnika, pridržavajući se pritom nekoliko osnovnih postulata. Prvi i najvažniji je onaj o konkretnim odgovorima koji iziskuju – konkretna pitanja. Za razliku od opširnih monologa i debata na društvenim mrežama, koje neminovno krasi obilna upotreba kondicionala (i to u boljoj varijanti, jer sveznalice su uvijek spremne autoritativno prosipati svoje znanje svisoka), K-Intel svojim korisnicima ne ostavlja prostora za muljanje i ograde. Pitanja se odnose na konkretan događaj unutar konkretnog vremenskog okvira, a svi korisnici se natječu pod jednakim uvjetima. I u svakom se trenutku, pod pritiskom okolnosti (i/ili argumenata) mogu predomisliti. Štoviše, trebali bi to činiti što češće, umjesto da se tvrdoglavo drže prvotnog mišljenja i dopuštaju bujanje confirmation biasa.

Prikupljeni odgovori su anonimni i agregiraju se prema principu „jedan član, jedan glas“ (otuda i obvezna prijava putem društvenih mreža, kako bi se spriječile zloupotrebe), a za razliku od žučnih rasprava bez kraja i konca, ali i bez opipljivog zaključka, svako pitanje ima rok trajanja i – epilog. A time, osim laskavog statusa za točne odgovore i precizne prognostičare, K-Intel kreira i javno mnijenje. Javnost je gladna odgovora; to jasno pokazuju brojne debate na društvenim mrežama. Ali bez ovakvog mehanizma, odgovore je nemoguće destilirati, kvantificirati i pretvoriti u vjerojatnost konkretnog ishoda samo na temelju žučnih rasprava.

Na temelju evidentiranih odgovora korisnici stranice Kolektivna inteligencija imaju uvid u (zasad) jednostavan sustav bodovanja i mogu pratiti svoju poziciju unutar zajednice prognozera prema nekoliko različitih kriterija. Na raspolaganju im je vrlo opipljiv track record na temelju kojeg mogu kontinuirano analizirati vlastite sposobnosti predviđanja događaja. Stoga, kada se idući put sukobite sa svojim neistomišljenicima (samo verbalno, nadamo se), ili vam stručnjaci krenu nadobudno prosipati svoje znanje, tražite da vam pokažu svoj track record. Hoće li Trump biti ponovo izabran? Tko će biti idući gradonačelnik Zagreba? Kada ćemo dobiti cjepivo protiv koronavirusa? Izazovite svoje oponente – ne postoji bolji način od konkretnih rezultata predviđanja da raskrinkate eksperte. Oni ne bi trebali biti nikakav izuzetak od ostalih smrtnika koji uporno moraju dokazivati svoje kvalifikacije.

Majmuni i eksperti

Tetlockova studija „Expert Political Judgment“ objavljena je 2006. godine, a pokrila je razdoblje od dvadesetak godina ili, kako je to autor slikovito opisao, razdoblje „fascinantne transformacije Mihaila Gorbačova od iznimno utjecajne figure na globalnoj sceni do bivšeg političara koji snima reklame za „Pizza Hut“. Unatoč porođajnim mukama, jer mnogi nisu željeli sudjelovanjem staviti na kocku svoju reputaciju, blizu 300 različitih stručnjaka koji su na ovaj ili onaj način zarađivali kruh analizirajući političke i ekonomske trendove, na kraju je odgovorilo na stotine pitanja. Rezultati su bili poražavajući: prva je skupina bila „lošija od majmuna“, a druga tek neznatno bolja. Međutim, poantu opsežnog materijala većina je medija prilično pojednostavila predstavljajući studiju zvučnim zaključkom: „Prosječan stručnjak prognozira buduće događaje otprilike jednakom preciznošću kao i majmun koji gađa pikado.“

Ta poanta se u početku, priznaje Tetlock, doimala simpatičnom, ali je u međuvremenu poprimila groteskne okvire, što je Tetlocka natjeralo da zažali što ju je uopće podržao. Sjetimo se samo kako je Michal Gove u jeku Brexit kampanje ustvrdio kako je „Velikoj Britaniji već dosta eksperata“. Gove tvrdi da je ta fraza istrgnuta iz konteksta, no čak i u tom slučaju, očito je da su na konkretne (kvantificirane) procjene zagovornici Brexita (a Gove je bio jedan od najglasnijih) odgovarali populističkim porukama (ili još gore, drskim lažima), igrajući u prvom redu na anti-ekspertni sentiment glasača.

Tetlock je u međuvremenu otišao korak dalje. Njegov „Good Judgment Project“ testirao je intrigantnu ideju o „uzgoju super-prognozera“. Tim prognozera koji je formmirao je u natjecanju pod pokroviteljstvom američke obavještajne zajednice (Intelligence Advanced Research Projects Activity) doslovno pomeo konkurenciju. Projekt je trebao trajati četiri godine, no dominacija GJP tima navela je IARPA-u da projekt okonča nakon dvije godine i potpuno se posveti novootkrivenim prognostičarskim zvijezdama.

Tu epizodu opisuje knjiga Superforecasting: The Art and Science of Prediction. U njoj Tetlock objašnjava (i dokazuje!) kako je moguće izbrusiti vještinu prognoziranja i rezignirano konstatira kako te dokazane stručnjake, s provjerenim track recordom, mediji zaobilaze u širokom luku.

„Bez podataka, vi ste samo još jedna individua sa stavom“, poručio je nekoć davno W. Edwards Demming. Super-prognozeri djeluju u skladu s tom maksimom, zazirući od instinktivnih odgovora neutemeljenih na činjenicama. Istodobno, samozvane stručnjake nitko ne pita da podastru svoje rezultate i objasne vlastite promašaje, a kazna za zgodno upakirane ali promašene prognoze najčešće je – još više medijskog prostora. Ili još gore od toga: arhitekti napada na Irak u potrazi za oružjem za masovno uništenje nisu snosili nikakve sankcije (u profesionalnom smislu).

Da ironija bude još veća, kontroverzni Dominic Cumming, siva eminencija Whitehalla, ali i jedan od arhitekata Brexita, svojim je podređenima naložio da obvezno prouče Superforecasting. Njegova nova uzdanica, Andrew Sabisky, trebao je biti ogledan primjer super-prognozera, ali je prognan iz Downing Streeta nakon što su se mediji pozabavili njegovim mizoginim i rasističkim stavovima, te očito blagonaklonim pogledom na eugeniku. Užasnuti je Tetlock odgovorio porukom kako knjige ne bi trebalo suditi po koricama, a niti po najgorljivijim obožavateljima.

Ekonomski lab + Kolektivna inteligencija

Suradnja Ekonomskog laba i Kolektivne inteligencije do sada je iznjedrila četiri pitanja, a jedno je, nakon tek nešto više od mjesec dana (i otprilike 13% rasta), ekspresno zaključeno. Riječ je o kretanju cijene zlata koja je u prvom redu zahvaljujući stimulativnoj monetarnoj politici središnje banke prvi put u povijesti početkom kolovoza premašila granicu od 2.000 dolara po unci. Unatoč opravdanoj skepsi dijela korisnika, ali i čitatelja Ekonomskog laba, zlato je poput ekspresnog vlaka protutnjalo pored okrugle brojke (i bitne psihološke barijere), pretvorivši se u jednog od najistaknutijih ovogodišnjih dobitnika (od početka godine je u plusu od čak 33%).

Preostala tri pitanja još su otvorena, a kalendarski najbliže je ono o vrijednosti S&P 500 indeksa na dan američkih predsjedničkih izbora. To pitanje je u određenoj mjeri implicitna oklada na ishod američkih predsjedničkih izbora. Poznato je, naime, da financijska tržišta zaziru od neizvjesnosti (i promjena!), zbog čega je dio analitičara uvjeren kako inferiorna pozicija Donalda Trumpa u predizbornim anketama djeluje poput utega na američke dionice. Uostalom, pobjeda Demokrata, ako do toga dođe, gotovo će sigurno iznijeti promjene fiskalne politike (povećanje porezne presije na korporativni sektor), a to je vrlo kredibilan uzrok nezadovoljstvu i pesimizmu investitora.

Preostala dva pitanja odnose se na zbivanja na Starom kontinentu: prvo propituje poziciju europskih banaka koje su se u jeku pandemije neočekivano dobro držale, te bi nakon višegodišnje očajne izvedbe možda mogle i zablistati, tragom regresije ka prosjeku. Fundamentalisti su zasad u većini, itekako svjesni ranjivosti europskog bankovnog sustava, a pritom još manje cijene europsku valutu. Ili barem ne vjeruju da euro može dosegnuti 1,24 dolara i time namaknuti dvoznamenkasti rast u odnosu na svog američkog rivala, unatoč povijesnom dogovoru koji podrazumijeva poplavu svježih sredstavaza članice Europske unije. Kao i u slučaju zlata, euro uzlaznom putanjom guraju intervencije američke središnje banke (spread između njemačkih i američkih državnih obveznica se smanjuje), ali rastom do najviše razine u posljednje dvije godine brojka od 1,20 dolara za euro još uvijek je dostižna.


Posjetite stranicu Kolektivna inteligencija