Konji, ljudi i strojevi: treba li oporezivati robote?

Objavljeno

Foto: Pexels

Ponovo je aktualizirana rasprava o oporezivanju tehnologija i robota, tema koja očito ima dovoljno zagovornika u Hrvatskoj. Šonje pruža historijski pregled, od čovjeka preko konja do strojeva i robota i natrag: jesmo li doista ugroženi?

Ad
Ad

Mnogo puta, bez ironije i kao puku činjenicu, napisao sam da Hrvatska uvozi sve bitno. Ne samo tehnologiju, nego i ideje i revolucije. Jedna od takvih uvezenih ideja je ona o oporezivanju robota. Dalija Orešković i Krešimir Sever dvije su utjecajne javne osobe koje su do sada ozbiljno govorile o potrebi oporezivanja robota ili tehnologija u širem smislu. Orešković je u međuvremenu odustala od te teme, no Sever ju je neki dan „potegnuo“ po drugi put.

Logika je naizgled jednostavna: roboti zamjenjuju ljude; ljudi ostaju bez posla, vlasnici koji kontroliraju robote su manjina, većina će završiti kao nezaposleni ili umirovljenici čiji se životni standard neće moći namiriti iz doprinosa na plaće malobrojnijih zaposlenih. Sličnu tehnološku distopiju zamislio je i mnogo poznatiji Thomas Piketty u knjizi Kapital u 21. stoljeću, a iza svega stoji pretpostavka da tehnološki napredno gospodarstvo treba sve manji broj ljudi.

Ako je tako, rješenje se nameće samo od sebe: porezna osnovica se mora širiti kako bi države amortizirale socijalne šokove i preraspodjeljivale zaradu onima koji ne mogu naći posao. U tom slučaju, ništa logičnije nego – oporezovati robote! Nisu li oni poput ljudi, nešto kao B-vrsta ljudi, s obzirom da zamjenjuju naš rad, pa bi ih trebalo oporezovati na isti način kao i stvarne ljude?

Korijeni distopije

Robotičko-tehnološke distopije desetljećima okupiraju maštu. Najpoznatija je vjerojatno ona filmska, stara 20-ak godina, zvana Matrix, tada braće Wachowski. Matrix je vritualna realnost – software – koju su proizveli roboti kako bi kontrolirali umove ljudi čija tijela služe kao baterije za pogon robota. Poruka je jasna, luditska: roboti su opasni, a ako su praćeni umjetnom inteligencijom, ljudima će učiniti svakojaka zla.

Važan moment u širenju ideje o oporezivanju robota dogodio se 2017. Tada je Bill Gates zagovarao takvo rješenje. I to je odjeknulo. Jer, kao što znamo, kad si ultra-bogat, onda svi misle da je sve što govoriš – pametno.

I prije Gatesa moglo se pronaći „znanstvene“ tragove te ideje. Tomas Piketty je u slavljenom bestselleru Kapital u XXI stoljeću iz 2014. iznio distopijsku viziju društva u kojem tehnološki napredak dovodi do koncentracije kapitala u rukama malobrojnih koji se posve izoliraju od većine ostalih ljudi. Moć uske skupine vlasnika robotičke tehnologije može narasti i ugroziti demokraciju. Jedini način da se to spriječi, prema Pikettyju, progresivno je oporezivanje bogatstva. U teoriji, ujednačavanje raspodjele dohotka i bogatstva kroz poreze doprinijet će očuvanju demokracije, a ujednačujući progresivni porezi omogućit će financiranje poslova za koje nema tržišta, kao što je skrb o siromašnim starim osobama.

Međutim, ovdje se ne radi o Pikettyevom receptu (koji je isto pogrešan, ali to je druga tema). Piketty želi oporezivati ukupnu imovinu. Orešković (ranije) i Sever (dokazano) žele oporezivati – tehnologiju.

U čemu je problem s tom idejom? Tri su vrste problema. Prvo, ljude se promatra kao tehnološke objekte nesposobne za prilagođavanje, kao da su konji. Drugo, robote se promatra kao zamjenu za sve što ljudi mogu napraviti. Treće, gospodarstvo se promatra kao „igra nulte sume“ – igra statičke raspodjele postojećeg kolača. Međutim, stvarno gospodarstvo je dinamička igra prilagođavanja u kojoj profitni motiv znači veliku vjerojatnost širenja tehnološkog napretka, od čega ima koristi za širok sloj ljudi. Krenimo redom.

Ljudi, konji, strojevi

Zanemarimo li osobitu sposobnost ljudi za pregovaranje, strateške interakcije, prilagođavanje i učenje, i pretpostavimo li neki jednostavni proces kao što je obrada zemlje, možemo zamisliti da poduzetnik bira zaposliti čovjeka ili konja. Čovjeka plaća u novcu, a konja u naravi – hrani i skrbi,  što je također neka vrsta „plaće“. Međutim, treba uočiti da konj i čovjek nisu konkurenti, jer konj je fizički mnogo jači i može raditi stvari koje čovjek ne može. Konj zbog toga snažno povećava produktivnost i omogućava ljudima da svoje vrijeme utroše na druge stvari koje će još više povećati produktivnost, zaradu, ili tek – zadovoljstvo.

Do početka 20. stoljeća konji su bili veoma zaposleni. Najviše u poljoprivredi i prometu. U SAD-u postoje dobre procjene broja konja i mula, koje govore o maksimalnom broju od oko 26,5 milijuna konja i mula 1915. (u to vrijeme u SAD-u je živjelo oko 100 milijuna ljudi). Nakon Prvog svjetskog rata započelo je rapidno smanjenje broja konja i mula. Nijhov je broj do 1960. u SAD-u pao na 3 milijuna – gotovo 10 puta manje nego 1915. (Slika 1). U isto vrijeme, broj ljudi u SAD-u se povećao sa 100 na 180 milijuna ljudi.

Konje je u poljoprivredi zamijenila produktivnija mehanizacija, a u prometu željeznica i kasnije automobili. Izgubivši ekonomsku funkciju, jer konjima se više nije isplatilo davati plaću (u vidu hrane i brige), a oni sami nisu bili u stanju smisliti da rade nešto drugo što bi im pomoglo da zarade za život. Slika 1 pokazuje da se procijenjeni broj konja tek u zadnje vrijeme skromno oporavio. Rast životnog standarda ljudi doveo je do povećane potražnje za konjima koje ljudi sada više plaćaju/održavaju u rekreativne, statusne i emotivne svrhe.

Slika 1. Procijenjeni broj konja (i mula) u SAD-u u milijunima

Izvor: Wikipedia; Google Answers; Kilby, Emily R. (2007): The Demographics of U.S. Equine Population. The State of the Animals IV, Chp. 10. http://www.humanesociety.org/sites/default/files/archive/assets/pdfs/hsp/soaiv_07_ch10.pdf(Pristupljeno 25. kolovoza 2019.), vlastite procjene.

Konj kao luksuzna usluga je anegdota. Broj se, do daljnjega, očito neće vratiti stotinu godina unazad zbog rasta platežno sposobnih ljubitelja konja. Bitna je sljedeća poruka: niti su u početku, dok im je broj rastao, konji zamijenili ljude, niti su, kasnije, kada im je broj padao, ljudi preuzeli natrag poslove od konja, nego su konje zamijenili strojevi.

I to je ključ: ljudski artefakti – naše tvorevine, zamjenjuju jedne druge, a ne ljude. Ljudi se natječu kroz proizvodnju sve boljih artefakata.

Je li „robot“ više konj ili više čovjek?

U razdoblju zamjene ljudi konjima u poljoprivredi i prijevozu te u razdoblju zamjene konja strojevima, ljudi su uvijek pronašli druge izvore posla i načine da ovladaju tehnologijom (konjima, strojevima), a ne da tehnologija ovlada njima. U tome su uspijevali premda se tehnologija uvijek širila jer je nešto radila bolje (efikasnije) od ljudi i od prethodne generacije tehnologija. Prema tome, može se zaključiti da je besmisleno govoriti o oporezivanju tehnologija, jer tehnologije su ono što konstantno unapređuje život ljudi.

I tu vrijedi demokratsko načelo: ako je našim starim takstima život malo napetiiji i teži nego pred nekoliko godina, s faktorom puta N množi se njihov broj da se dođe do ukupnoga broja ljudi koji su kao novi vozači, novi korisnici usluge prijevoza i oni koji ju danas koriste puno jeftinije zahvaljujući aplikacijama, sudjelovali u ubiranju koristi od tehnološkog napretka. Da, postoje i “gubitnici” koji se moraju prilagođavati, no uspješna prilagodba je dobitak, a za one koji se ne uspiju prilagoditi (jer su prestari i sl.), tu je socijalna država koja se vrlo lijepo može financirati i bez “gimnastičkih” poreza kao što su porezi na tehnologiju ili robotizaciju.

Jer, čemu oporezivati nešto od čega su ljudi kroz povijest imali koristi, i čime su uz dosta muke ovladali?

Na kraju, ostaje pitanje „robota“ koji bi bili „nalik“ ljudima, iako to nije prva pomisao onih koji predlaže nove poreze. No, pozabavimo se i tom temom.

Priča je stara desetljećima, no danas pred našim očima gledamo razvoj biotehnologije, robotike i umjetne inteligencije koji nameće pitanje – nije li ovaj put nešto drugačije?

Ma koliko izgledom i postupcima bio sličan čovjeku (recimo da ima dijelove koji su nalik udovima, glavi i da ima lice), takav je robot običan stroj koji se u biti ne razlikuje od klasičnih strojeva koji su čovječanstvu donijeli nezapamćen napredak. Čak i ako zamislimo humanoidnu konstrukciju koja bi se biotehnološkim napretkom u nekim funkcijama mogla učiniti identičnom čovjeku, to bi još uvijek bio puki stroj. Nije bitno kako taj stroj izgleda, nije bitan ni Turingov test razlikovanja prirodne i umjetne inteligencije, čak nije bitno niti je li takav stroj nastao sklapanjem dijelova, 3D printom ili nadziranim biotehnološkim rastom organske tvari, bitno je jedino što i kako taj stroj zna i radi, te kako mu, joj ili tome, funkcionira mozak i živčani sustavi. Na razini metafore, iako je seljivost pojmova upitna, ali bolje nemamo, bitan je „software“, a ne „hardware“.

Ključno je pitanje, dakle, je li „software“ nalik ljudima, odnosno onim osobinama u nama koje nas čine unikatnom vrstom. Sklisko: to što računala govore ljudskim glasom ne znači da govore kao ljudi (u smislu procesa nastanka riječi), to što chat botovi pišu ne znači da pišu kao ljudi (u smislu u kojem nastaje ovaj tekst), na koncu, nešto što nam je puno bliže i okružuje nas desetljećima, to što računala – kako im samo ime kaže – računaju brže i točnije od ljudi, ne znači da mogu stvarati i poimati matematiku ili statistiku kao ljudi. To su i dalje artefakti, kao što je digitron zamijenio abakus, stolno računalo digitron, a kvantna računala će zamijeniti ova koja danas imamo.

I dalje je teren sklizak, ali je prilično jasno da sličnosti i razlike trebamo tražiti na području učenja, znanja, prilagođavanja i kreativnosti: može li „robot“ u tim područjima konkurirati čovjeku do razine da preuzme kontrolu nad njime?

Zamislimo stroj budućnosti koji može sve što možemo vi i ja, i koji je energetski efikasniji od nas jer, recimo, može raditi 23h na dan uz utrošak energije kao obično računalo i (također kao obično računalo) ne treba na zahod, ne puši, ne pije i ne jede. Ako smo s robotom „egal“, onda je frka, i to dvostruka: prvo, moramo vidjeti tko će kontrolirati koga u toj igri, i drugo, treba vidjeti da neki ljudi koji nam ne žele dobro ne preuzmu kontrolu nad savršenim robotima kako bi nas učinkovitije podčinili. To je ona tmurna piketijevska vizija budućnosti…

Za sada se ne vidi opasnost od takvih tehnoloških mogućnosti. Još uvijek smo u starom svijetu. Zaposlenih je na svijetu više no ikada unatoč tehnološkom napretku, bit će ih još i više, a starenje populacija u Europi, Japanu i Kini pomalo stvara trajni klin nedostatka radne snage. Klin viška potražnje za radom nestajat će u krizama, ali fundamentalno, za ljude se do daljnjega ne treba previše bojati. Prije će nove generacije tehnologija starima napraviti ono što su strojevi napravili konjima: zamijenit će ih, istisnuti. Kao što su procesori 386 u mojoj mladosti zamijenili procesore 286, a onda je slijedila eksplozija do ovog malog čuda koje mi sjedi u krilu dok pišem ove retke u krevetu, virozan (lijekovi u međuvremenu baš i nisu napredovali pa koristimo tradicionalne pristupe liječenju viroza).

Zaključak

Oporezivanje tehnologija – stvari koje su omogućile modernu civilizaciju i nezapamćen ljudski napredak – nije dobra ideja i treba ju odbaciti. O oporezivanju dijela tehnologija – robota koji izravno mijenjaju ljude – također nema smisla razgovarati, jer svi tradicionalni strojevi zamjenjivali su ljude, pa su se ljudi prilagođavali i bivali sve bogatiji. Na kraju, učinci tehnološkog napretka već se oporezuju, pa ih nema smisla oporezivati dvaput. Tehnološki napredak naime dovodi do rasta plaća i dobiti poduzetnika, a i jedno i drugo već je opterećeno porezima i doprinosima. Situacija u kojoj bi se roboti i umjetna inteligencija mogli identificirati kao nešto opasno i štetno, pa oporezivati onako kao što se oporezuje primjerice duhan i alkohol, još nije zakucala na naša vrata. Naprotiv, tek ćemo vidjeti kakve će sve koristi čovječanstvu donijeti Četvrta industrijska revolucija.