Krećemo s podsjetnikom na prva dva tjedna nakon izraelsko-američkog napada na Iran i na ranije prognoze iznesene na Labu:
- Netom po izbijanju rata prognozirao sam da će nafta Brent vrlo brzo probiti 90 američkih dolara za barel i da će sljedeći prag biti na 120. Prva prognoza ostvarena je na kraju prvog (radnog) tjedna od izbijanja rata u petak 6. ožujka. Druga je gotovo ostvarena u ponedjeljak 9. ožujka u ranim jutarnjim satima kada je Brent nakratko dosegnuo 117 dolara.
- Ipak, drugi (radni) tjedan rata, od ponedjeljka 9.-og u vrijeme kada se Amerika probudila do četvrtka 12. ožujka donijeli su smirivanje zbog Trumpovih najava skorog kraja rata (jer protivnik je navodno „poražen“) i odluke 32 države da kroz koordinaciju Međunarodne agencije za energiju (IEA) otpuste 400 milijuna barela nafte iz strateških rezervi.
- U drugom tekstu koji je objavljen početkom drugog tjedna rata ostao sam vjeran prognozi da ćemo naftu tijekom ovoga sukoba makar nakratko vidjeti u intervalu 120-150 dolara za barel, no u srednjem roku rast cijena će se ipak primiriti (ne i vratiti na razine prije rata). Razlog: i Donald Trump i Iran imaju jake „točke gušenja“ koje usmjeravaju obje strane prema relativno brzom rješenju. U ovom tekstu govorim o vremenskoj dimenziji toga smjera razvoja događaja.
- Na kraju drugog (prošlog) tjedna rata postalo je jasno da: (a) Iran nije poražen, (b) nastavlja napadati susjedne zemlje u Zaljevu premda smanjenim intenzitetom, (c) sposoban je, barem nominalno, izabrati osobu najbližu Revolucionarnoj gardi (IRCG) za novog vjerskog vođu (iako ga u javnosti nitko nije vidio od pogibje oca, osim u vidu kartonske lutke i glasa voditelja državne TV), čime Garda postaje kolektivni vladar Irana i (d) zasad uspješno blokira Hormuški tjesnac.
- Nafta Brent zbog takvog razvoja događaja prošli je petak ponovo prešla prag od 100 dolara za barel i završila trgovanje na razini od 103 dolara. Terminski ugovori s isporukom nafte krajem ove godine u prvom tjednu sukoba nisu prelazili 70-75 dolara, uglavnom ignorirajući rat zbog očekivanja brzog rješenja. Međutim, potkraj prošloga tjedna ugovori s isporukom u lipnju prešli su 90 dolara, a s isporukom u prosincu 82 dolara. Na Labu smo u petak objavili i tekst Maria Gatare u kojem su ranije cijene terminskih ugovora nazvane wishfull thinking.
Nakon 16 dana rata različiti scenariji su i dalje na stolu: od relativno brzog rješenja i smirivanja cijena do trajne nestabilnosti i značajno povećanih cijena energenata. Koji je scenarij najvjerojatniji?
Otpuštanje strateških rezervi
Tržišta vrlo brzo uključuju sve raspoložive informacije u cijene. Aktualne cijene uključuju očekivanje intervencija otpuštanjima nafte iz strateških rezervi (Grafikon 1). S druge strane, desni dio grafikona sa srednjoročnim terminskim ugovorima za isporuke nekoliko mjeseci unaprijed formira se u smjeru očekivanja trajno povišenih cijena. Iako su cijene isporuka (futuresa) dalje u budućnosti još uvijek niže od cijena skorih isporuka, cijena isporuke nafte u lipnju, dakle za tri mjeseca, već prelazi 90 dolara. Povijesno gledano, to je visoka cijena. Terminski ugovori s isporukom u prosincu 2026. ukazuju na prevladavajuće očekivanje smirivanja cijena (krivulje su i dalje nagnute prema dolje što se naziva backwardation), ali vidimo da se futures krivulja iz tjedna u tjedan pomiče prema gore. Tržišta postupno uključuju očekivanje trajnijeg poremećaja.
*Na kratkom roku (ST) lijevo su futures ugovori s kratkim rokovima isporuke do 2 tjedna
Izvor: Tradingeconomics.com, CMEGroup, obrada Arhivanalitika – Ekonomski lab
Da prošli tjedan nije bilo najave intervencija iz strateških naftnih rezervi većeg broja država, cijene bi bile puno veće – vjerojatno unutar intervala 120-150 dolara, povučene prema gore dodatnom potražnjom iz Azije. Moj AI agent za analizu tržišta nafte procjenjuje da je 37% nafte (5,6 mb/d) koja je prolazila kroz Hormuz bilo namijenjeno Kini (tu je i onaj dio koji je Kina unatoč sankcijama kupovala od Irana, oko 2 mb/d), a više od 80% ukupnoga prometa išlo je prema Aziji.
Kina
Kada je riječ o strateškim naftnim rezervama koje se pomalo puštaju radi održavanja ponude, Kinu treba razlikovati od zemalja OECD-a čijih 400 milijuna barela najavljenih intervencija ne uključuje Kinu. Kina dnevno treba 15-18 milijuna barela (mb/d) nafte. To je oko 15% dnevnih globalnih kapaciteta koji iznose malo više od 100 mb/d. Trećina od kineksih 15-18 mb/d dolazila je kroz Hormuz. Iz Rusije prema Kini ide do 3 mb/d (do 20% kineskih potreba), a ostatak – gotovo polovinu potreba – Kina pribavlja iz domaćih izvora i drugih smjerova koji uredno funkcioniraju.
Procjene kineskih strateških rezervi kreću se u širokom rasponu između 900 i 1,400 milijuna barela. To znači da uz pretpostavljenih 15 mb/d, od čega je oko 5-6 dolazilo kroz Hormuz, Kina ima strateške rezerve za pokriće barem 150 dana potrošnje koja se hrani iz dijela uvoza iz zemalja Zaljeva uključujući i Iran. Kina može izdržati i duže uz određeno racioniranje i supstituciju. To je u diktaturi lakše postići nego u demokraciji jer vlasti mogu direktno nalagati ponašanje i ograničenja poduzećima i kućanstvima bez previše objašnjavanja.
Kina i ovu situaciju koristi za projekciju svoje strateške snage tako što još nije objavila plan aktivacije strateške naftne rezerve. Najveće državno poduzeće Sinopec (eng. China Petroleum & Chemical Corporation), koje samo drži više od 10% ukupne strateške naftne rezerve Kine, poslalo je vlastima zahtjev za djelomičnu aktivaciju rezervi. Vlasti su navodno odbile zahtjev poručujući da je situacija daleko od kritične. Poručuju: jaki smo, možemo izdržati sve, i to jako dugo.
SAD
Više nafte od Kine troši samo SAD (oko 20 mb/d). SAD iz domaće proizvodnje pokriva oko 70%. Najveći dio nedostajuće nafte uvozi se iz Kanade, Meksika i Brazila. Dio iz Zaljeva (oko milijun barela na dan ili 5% ukupne potrošnje) nadokadiv je rezervama do povećanja domaće proizvodnje, koja je ipak rigidna. Procjena je da za povećanje proizvodnje za milijun barela na dan treba i do godinu dana no količina se može supstituirati iz bližih geografskih izvora i/ili rezervi. Amerika je u prvom ciklusu aktivacije rezervi najavila potrošiti 172 milijuna barela ili oko 43% zalihe koju posjeduje, što dostaje za oko pola godine supstitucije zaljevske nafte.
EU
EU treba 10-11 mb/d (svega oko 10% svjetskih potreba, iako nam je udjel u globalnom BDP-u bliže 20%) jer ima energetski najefikasnije gospodarstvo na svijetu. EU oko 20% potreba za naftom osigurava s najsigurnijih lokacija Sjevernog mora (Norveška i UK). U preostalih 80% uvoza samo se malim dijelom oslanja na zemlje Zaljeva. Rusija je potpuno ispala iz europske igre, što je ohrabrilo Bruxelles da (prije napada na Iran) za travanj najavi i konačnu zabranu kupnje ruske nafte (ali tek ćemo vidjeti hoće li EU imati snage i provesti tu odluku za manje od mjesec dana). Uglavnom, izvori nabave dobro su geografski diversificirani, a strateške rezerve također mogu dugo zamijeniti manji dio koji dolazi iz Zaljeva (Tablica 1). Naime, od najavljenih 400 milijuna interventnih barela trećina se odnosi na EU i UK, što znači da interventna kvota od cca 130 milijuna barela pokriva gotovo 100 dana uvoza EU s Bliskog istoka, pri čemu kvota predviđena za intervenciju predstavlja tek trećinu ukupnih rezervi. Prema tome, predviđena aktivacija strateške rezerve i našemu dijelu svijeta kupuje dosta vremena – nekoliko mjeseci supstitucije nafte iz Zaljeva.
Tablica 1. Izvori uvoza nafte u EU
| Područje | mb/d | Udjel |
| North America (mainly US) | ~1.4 | ~15% |
| North Sea (Norway + UK) | ~1.5 | ~16% |
| Caspian / Central Asia (Kazakhstan) | ~1.0 | ~11% |
| Middle East (Saudi + Iraq + others) | ~1.4 | ~15% |
| Africa (Libya + Nigeria + others) | ~1.3 | ~14% |
| Latin America (Brazil etc.) | ~0.5 | ~5% |
| Other sources | remainder | ~20% |
Izvor: chatGPTPlus
Ipak, količine iz strateške rezerve zasad ne mogu osjetnije oboriti cijenu. Jedan razlog je Kina koja u očekivanoj solo-igri još sve kupuje i ne dira svoju rezervu. Drugi razlog je taj što potražnja ima svoj tempo, a izvlačenje strateške rezerve svoj, pa povremene neravnoteže i strah od pražnjenja spremnika ograničavaju učinke intervencija. Trenutačna tržišna očekivanja polaze od toga da je najviše što intervencije mogu učiniti da neko vrijeme sprječavaju nagli rast, ali ne i da ruše cijene.
Ako najavljeno otpuštanje 400 milijuna barela iz strateških rezervi bez Kine plus dodatak (zasad nepoznate ali vjerojatne) kineske intervencije za neko vrijeme može spriječiti eskalaciju cijena, postavlja se pitanje što konkretno znači „neko vrijeme“ u kojem je moguće spriječiti eskalaciju cijena? To bi moglo značiti nekoliko tjedana prije nego što započne opće propitivanje tempa smanjenja zaliha strateških rezervi i proširi se strah o tome koliko rezerve mogu „izdržati“. A makar i samo dva tjedna u terminima odvijanja rata protiv Irana cijela su vječnost koja je dovoljna za niz preokreta koji zasigurno slijede na terenu.
Osim ratnih i političkih događaja, u potencijalno presudne predstojeće događaje treba ubrojati i stres test namjere zaljevskih zemalja, osobito Saudijaca, da se glavne izvozne rute za naftu preusmjere tako da se izbjegne 40 km uzak prolaz kroz Hormuz. Preusmjeravanje je važno na kratak rok jer, kao što ćemo pokazati, nije realno da će Hormuz postati prohodan za samo nekoliko dana.
Problem novih ključnih ruta za izvoz
U petak se pojavila (neprovjerena) informacija da saudijski naftovod istok-zapad od Perzijskog zaljeva do Crvenog mora već radi punim kapacitetom. To znači protok 6-7 milijuna barela na dan, pri čemu put nafte istok-zapad od Abqaiqa do Yanbua (1 200 km) traje oko 5-7 dana. To znači da bi izvoz preko Crvenog mora mogao uskoro krenuti. Postoji i alternativna omanska ruta puno manjeg kapaciteta. Ako se povećane količine uspiju izvoziti preko Omana i Crvenog mora (što je rizično zbog opasnosti od Hutija iz Jemena i potencijalnih napada preostalim iranskim dalekometnim projektilima i dronovima), to će imati stabilizacijski učinak na cijene. S druge strane, eventualno značajno oštećenje naftne infrastrukture napadima iz Irana ili Jemena dovelo bi do destabilizacije jer bi bila uništena nada da se barem 33-40% ranijeg izvoza kroz Hormuz može supstituirati novom rutom. Dosadašnji iranski napadi na infrastrukturu u Zaljevu, premda siju strah i utječu na cijene nafte i politička promišljanja naftnih vladara zaljevskih država, objektivno nisu nanijeli ozbiljnije štete naftnoj infrastrukturi u Zaljevu. Stoga je opcija supstitucije ruta do daljnjega otvorena.
Ušli smo u prijelazni period od približno dva tjedna u kojemu će se vidjeti u kojem se pravcu i uz kakve rizike kreću preusmjereni tokovi nafte i ima li Iran snage ozbiljnije zaprijetiti naftnoj infrastrukturi zemalja Zaljeva, osobito ključnom saudijskom naftovodu. Sada treba promatrati kretanje razlike terminskih cijena za razne rokove isporuke kao na Grafikonu 1. Cijene s kraćim rokovima isporuke nalaze se pod utjecajem intervencija iz rezervi dok se na duljim rokovima odražava tržišni konsenzus u pogledu očekivanja raspleta ili novih zapleta u preostalom dijelu godine. U tome je ključno je koliko će dugo Hormuz biti zatvoren. To je najvažnija nepoznanica. Zavirit ćemo u povijest da vidimo možemo li ju učiniti izvjesnijom.
Ronald Reagan kao Trumpova sjena
Ključno je koliko dugo teheranski režim odnosno Iranska revolucionarna garda – i to u uvjetima kaosa, pod napadima iz zraka i uz svakodnevno ekonomsko-fiskalno urušavanje – može (i želi) djelotvorno blokirati Hormuz, te s druge strane, koliko dugo Amerika (koja bi kao „globalni hegemon“ trebala osiguravati slobodna mora) može trpjeti blokadu Hormuza. Blokada, između ostaloga, ugrožava američku reputaciju i globalnu percepciju moći. Uže gledano, blokada udara izravno na odnose SAD-a i zemalja Zaljeva koje trpe veliku ekonomsku štetu zbog blokade i iranskih napada.
Amerikanci od kraja prošlog tjedna pozivaju na zajedničku međunarodnu akciju deblokade tjesnaca radi podjele troškova i rizika (Hegseth, Bessent, preko vikenda i Trump koji uz tradicionalne saveznike poput UK, Francuske i Japana poziva i (sic!) Kinu da pošalje svoje brodove). Takve stvari su, kao što ćemo vidjeti, Amerikanci nekada rješavali sami. Unatoč hladnom prijemu poziva kod europskih saveznika, pokazat ćemo da je pokušaj deblokade tjesnaca vjerojatan. Takvu je mogućnost (bez navođenja detalja) najavio američki ministar rata Pete Hegseth na presici u petak 13.-og popodne. A postoje i dogovorne mogućnosti deblokade ako režim u Teheranu dovoljno oslabi u narednim tjednima.
Vojna deblokada Hormuza ne bi bila povijesni presedan. Na kraju iračko-iranskoga rata (1981.-1988.) ratom iscrpljeni i razočarani neuspjehom izvoza islamske revolucije u bliske zemlje, Iranci su 1987. počeli postavljati mine u Hormuški tjesnac. Željeli su nanijeti štetu blokadom izvoza zemljama poput Kuvajta i Sudijske Arabije koje su podupirale (i financirale) režim Sadama Huseina u Iraku. Još važniji cilj bio je zaustavili tog istog Sadama koji je – pobjeđujući u ratu – počeo napadati temelje iranske naftne infrastrukture – otočić Kharg na sjeveru Perzijskoga zaljeva.
Kharg se kao potencijalna meta koja je ključna za 90% izvoza iranske nafte spominje i u ovom ratu. Izrael i SAD zasad ne diraju tamošnje naftne instalacije kako bi Irancima ostavili nešto dovoljno vrijedno što mogu izgubiti, a što bi kao poluga prijetnje gubitkom moglo utjecati na njihovu eventualnu odluku o deblokadi Hormuza u skoroj budućnosti. Spekulira se i o mogućnosti američke okupacije otoka bez fizičkog uništenja naftne infrastrukture, što bi postao pregovarački zalog spram režima u Teheranu. Na tom tragu, Trump je u petak 13.-og izvijestio da su na Khargu napadnute vojne instalacije, dok naftna infrastruktura nije dirana. Poruka Teheranu de facto glasi: „Sada vam možemo potpuno uništiti 90% naftne infrastrukture (i ekonomsku budućnost), ali nećemo to učiniti ako oslobodite Hormuški prolaz.“ To je bila najava da bi se SAD u sljedećoj fazi rata mogle usredotočiti na otvaranje Hormuza, što je u kasnijim izjavama preko protekloga vikenda Trump i izrijekom potvrdio.
Nasuprot današnjoj situaciji, SAD 80-ih nisu bile izravno uključene u rat (Iraka i Irana). Nakon revolucije u Iranu 1979., i zbog krize s taocima koja je trajala 444 dana nakon pada šaha Reze Pahlavija, SAD su podupirale svoga kasnijeg arhi-neprijatelja Sadama Huseina (paradoks hladnog rata bio je u tome što su i SAD i SSSR podupirale Sadama protiv iranske teokreacije). Vrhunac krize 1987.-1988. trajao je nekoliko mjeseci. Unatoč tome, značajnije reakcije cijene nafte koja bi bila usporediva s aktualnom nije bilo. Strukturalni odnos globalne ponude i potražnje tada je bio naklonjeniji ponudi; dovoljno je spomenuti da nije bilo zanačajne potražnje iz Kine i drugih velikih azijskih država (tada je u Aziji jedino Japan bio relativno velik u ekonomsko-energetskom smislu).
Unatoč tome, Amerikanci su odlučili deblokirati tjesnac vojnim putem. Sve je počelo tako što su se prvo dogovorili s Kuvajćanima da njihovu naftu prevoze tankeri pod američkim zastavama (otud naziv „Tankerski rat“ za događaje iz 1987.-1988.). Računali su da se Iranci neće usuditi napasti zastavu. Istovremeno, u regiji su se pojavili američki ratni brodovi: bio je to najveći vojni konvoj na svjetskim morima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kada je jedan od američkih brodova naletio na iranske mine, predsjednik Reagan je u travnju 1988. naložio intervenciju. Ishod zvuči poznato: uništen je veliki dio iranske mornarice. Usto, uništavane su i naftne platforme u području, koje su Iranci koristili kao baze za osmatranje i pristaništa za minopolagače. Veliki dio ih je stradao pod američkim napadima.
Postoji još jedna tragična paralela između 1988. i 2026. godine: analogno raketi paloj na osnovnu školu, Amerikanci su za vrijeme operacije u travnju 1988. greškom srušili iranski putnički zrakoplov u kojem je poginulo 290 putnika i članova posade. Četiri mjeseca kasnije, Iran i Irak sklopili su primirje pod patronatom UN-a.
Scenariji
I dok je potpuno jasno da scenarij raspleta nalik onome u Venezueli iz siječnja nije moguć, još uvijek se ne može isključiti scenarij brzog raspleta s obilježjima holivudske priče. Doduše, ne političkog raspleta (i pad Miloševića trajao je 18 mjeseci nakon prvih udara NATO-a na Srbiju), nego raspleta oko blokade Hormuza. S druge strane, prijeti scenarij ulaska u kaos ako je na djelu poznati Trumpov hir nazvan TACO (eng. Trump always chickens out) – strategija brzog povlačenja – ili, s druge strane, ako neki ishitren potez bilo koje od strana multiplicira složenost sukoba. Na primjer, velike su globalne nevolje moguće ako dođe do destabilizacije režima u Rijadu i drugim zemljama Zaljeva, odnosno ako slijedi njihov otklon od Amerike (što je krajnji cilj Irana), a što se može dogoditi ako među vlastodršcima u zemljama Zaljeva nakon ove ratne avanture prevlada razmišljanje Amerika će otići, a Iran će ostati.
Amerikanci su svjesni te opasnosti. Zbog toga će nastojati zadržati utjecaj u Zaljevu jer je mogući problem s političkim utjecajem Amerike u zemljama Zaljeva jedna od ključnih točaka gušenja koja Trumpa tjera na brzi kraj rata i normalizaciju tokova nafte. Tamošnja gospodarstva, koja ne zavise samo o nafti nego i o turizmu, građevinarstvu, nekretninama, uslugama i priljevu bogataša iz svih krajeva svijeta, trebaju se što prije oporaviti. Za to će trebati puno vremena sada kada su se svi razbježali. Bez brzog oporavka diljem Zaljeva mogući su protesti, nezadovoljstva i pobune. Zbog toga još uvijek ne isključujemo scenarij brzog raspleta (do početka travnja). Kombinacija neke vrste otvaranja Hormuza i uspjeha alternativne izvozne rute preko Crvenog mora snažno bi oborila cijene nafte.
Razvlačenje blokade i sukoba u interesu je Irana koji bi najradije svuda vidio uspon svojih proxy skupina poput Hutija ili Hezbollaha. Međutim, pitanje je kako režim u Teheranu može osigurati vojne i ekonomske resurse za razvlačenje sukoba u vremenu i podršku revolucionarnim grupama u drugim zemljama Zaljeva. Čini se da nakon protekla dva tjedna Iran to više ne može, osim ako Kina ne počne otvorenije hraniti iranski režim, što se za sada ne čini kao realna opcija (Rusija sigurno pokušava pomagati, no njezine su moći bitno oslabljene zbog vezanosti mase resursa na rat u Ukrajini). Međutim, za sada se ipak čini da Iran može rijetkim ali preciznim napadima na brodove u tjesnacu i polaganjem mina održavati blokadu.
Zbog toga se između holivudskog scenarija brzog raspleta i scenarija kaosa nalazi umjereniji glavni scenarij. U njemu ne treba isključiti ostvarenje mojeg trećeg, još neostvarenog predviđanja o ulasku cijena nafte u zonu $ 120-150, barem na kraće vrijeme. Sa ili bez ulaska u taj cjenovni interval, točke gušenja i jedne i druge strane prije ili kasnije ipak počinju djelovati u smjeru deblokade Hormuza u dovoljno kratkom roku što vodi ka izbjegavanju kaosa na svjetskom tržištu energenata prema sredini ove godine.
U tom glavnom scenariju problem visokih cijena nafte ne bi nestao. Moguće je da bi otvaranje tjesnaca išlo prema stop-go scenariju, tj. postupno; cijene bi u tom slučaju u većem dijelu godine mogle ostati oko 100 dolara za barel (jer trebat će obnoviti utrošene strateške naftne rezerve ali bi cijene padale prema kraju godine), no sve bi ipak bilo koliko-toliko pod kontrolom i ne bi bilo eskalacije koja bi prijetila širim gospodarskim i političkim posljedicama povrh, u najgorem slučaju, malo veće inflacije i malo sporijeg gospodarskog rasta u SAD-u i EU (no ne i recesije).
U prilog takvom raspletu govore činjenice da Iran guše vojna slabost i nužnost osiguravanja fiskalnog prihoda bez kojega režim vjerojatno ne može opstati ni onoliko koliko je Milošević ostao na vlasti nakon početka NATO bombardiranja 1999. (18 mjeseci). Ameriku pak guše rast cijena na crpkama i inducirano nezadovoljstvo u javnosti i unutar MAGA-pokreta, koje više nego jasno simbolizira odustvo potpredsjednika J. D. Vancea iz svih ratnih komunikacija. I sve to samo osam mjeseci uoči izbora za Kongres.
Amerika 4. srpnja slavi 250. godišnjicu nezavisnosti. Trump do tada mora imati raščišćen put kako bi glamuroznu proslavu iskoristio za početak predizborne kampanje koja će ionako biti teška, uz nemalu vjerojatnost gubitka Kongresa u studenome i jednako tešku bitku unutar stranke. O takozvanoj mekoj moći – reputaciji „globalnog hegemona“ u Washingtonu također moraju voditi računa, osobito zbog institucionalne memorije – Reaganove sjene.
Reagan je dakle predsjednik koji nije samo srušio SSSR i komunizam, nego je usput skovao osvetu Iranu za nevolje koje su islamski revolucionari priredili Carterovoj Americi 1979., Deblokada tjesnaca 1988. imala je središnje mjesto. Trump dobro zna da je sada otvoreno pitanje kako će povijest ocijeniti njegovu iransku avanturu. Indirektno, ovo je njegov povijesni sraz s Reaganom u smislu nasljeđa.
Ovoj Trumpovoj ratnoj avanturi zasad ne naziremo ni kraj, ni dugoročne povijesne posljedice. A njih će sigurno biti; osim povratka hormuške točke gušenja na povijesnu scenu nakon 38 godina, i dalje su otvorena jednako važna pitanja iranskog razvoja nuklearne bombe, profiliranja unutarnje politike u Iranu narednih godina i šireg razvoj budućih odnosa na Bliskom istoku. Ronald Reagan je za sobom ostavio relativno uredan svijet (ako ne brojimo Sadamovu avanturu u Kuvajtu 1990. koju je Bush stariji brzo riješio Pustinjskom olujom), no pitanje Trumpova naslijeđa sada je bolno otvoreno jer odgovora niti na jedno bitno pitanje nema na vidiku..
Hoće li to utjecati na Trumpove odluke koje on, kako sam navodi, „osjeća u kostima“?
Umjesto zaključka: dva scenarija deblokade
Razlika između Reaganove 1988. i Trumpove 2026. godine velika je. Sastoji se u iranskoj sposobnosti da dronovima i dalekometnim raketama gađaju područje tjesnaca (zasad ne znamo koliko je ta mogućnost smanjena jer neki su brodovi gađani, i gorjeli su). Ne možemo znati kako izgledaju američke procjene mogućnosti uništenja ili presretanja dalekometnih ugroza koje dolaze s iranskoga kopna, no znamo da se novi američki brodovi kreću iz Japana prema tjesnacu i da je na njima, prema procjenama iznesenima u američkim medijima prošli petak, oko 5 000 američkih marinaca, specijalaca i mornara. Njihov zadatak u ovom trenutku nije poznat. Američki mediji nagađaju da idu deblokirati promet Hormuzom. Međutim, ako su krenuli iz Japana prošloga tjedna, pitanje je kada bi se mogli pojaviti pred Zaljevom jer takvi konvoji sporo putuju.
Postoji i alternativa Trumpovom osjećaju u kostima – još uvijek u okviru scenarija otvaranja tjesnaca, ali koja je suprotna direktnom vojnom angažmanu. Ona znači manji kratkoročni rizik za Ameriku i predstavlja ono što bi zemlje Zaljeva u ovom trenutku radije podržale od širenja vojnih operacija i deblokade vojnim sredstvima. Radi se o proglašenju američke pobjede i prestanku napada na Iran u zamjenu za otvaranje tjesnaca. Ne treba biti posebno informiran za okladu da je to ono što zaljevska posrednička diplomacija u ovom trenutku priželjkuje. To je upravo ono što želi i Iran. No Amerika, a naročito Izrael, „paket“ s mogućim rješenjima tumače šire želeći u nj osim Hormuza staviti i uvid u lokacije gdje se nalazi 60% obogaćeni uran i nadzorne mehanizme. Dio američkih vojnih analitičara smatra da taj cilj nije moguće postići bez kopnenog prisustva američke vojske u Iranu.
Tu počinje i završava problem; priča nas vraća na početak, 27. veljače, kada su prekinuti američko-iranski pregovori o novom sporazumu o kontroli razvoja nuklearnog naoružanja. Ne znamo točan omjer u kojem je do američkog napuštanja diplomatskog i priklanjanja vojnom rješenju došlo zbog Trumpovog nezadovoljstva mogućim sporazumom s tada još živim ajatolahom, ili zbog toga što je Izrael odlučio krenuti na vrh iranskog režima pod svaku cijenu (vjerojatno zbog straha da Trump ne postigne neki s njihovoga motrišta truli kompromis s Teheranom). Veliki dio komentatora zbog jedne izjave državnog tajnika Rubia okladu baca na izraelski faktor. Toplo preporučam ovaj razgovor s Robertom Papeom za dublji uvid u tu temu.
Na kraju, mislim da u scenariju otvaranja tjesnaca, makar i s odgodom i na stop-go način, cijena nafte ni u jednom trenutku neće izletjeti preko gornjeg ruba intervala prognoze od 120 do 150 dolara za barel. I uz stop-go kvrgavu deblokadu, cijena bi se nakon prolaska prvog vala neizvjesnosti i početka kakvog-takvog prometa mogla stabilizirati na oko 100 dolara za barel (trebat će nadopuniti strateške rezerve iscrpljene u međuvremenu), i prilično pravilnom putanjom, uz oscilacije naravno, krenuti prema 80-90 dolara na kraju godine koliko su u petak isporuku na kraju godine procjenjivala terminska tržišta. Je li i ovo, kako navodi Mario Gatara, wishfull thinking?
Ako Amerika krene u pokušaj deblokade, pa iz nekoga razloga ne uspije, bila bi to katastrofa na tržištima. Amerikanci su toga svjesni, pa žele biti sigurni da ih žurba neće natjerati u stratešku pogrešku (valjda). Valja vidjeti i kako se u to uklapa i navodni američki plan s otočićem Khargom. U svakom slučaju, u drugoj polovici prošlog tjedna stvoren je prevladavajući dojam da je Trump u strateškom interregnumu i da ne zna što raditi nakon što je Iran ozbiljno izbombardiran, no objektivno nije poražen. Međutim, strateški intermezzo neće dugo trajati. Bliži se dan kada će se pokušaj deblokade, ako Iran u nekom raspletu sam to ne učini, nametnuti kao nužnost.
Uvertiru smo vidjeli u petak 13.3. navečer: nakon uništenja vojnih instalacija na otočiću Khargu, Iran je objavio mogućnost propuštanja brodova kroz Hormuz uz smiješan uvjet da je na njima nafta koja je plaćena u kineskoj valuti. Uvjet je smiješan jer ga SAD sigurno neće prihvatiti. No to je još jedan strateški mudar potez iranskih očajnika. Predstavlja udicu za Kinu i zemlje Zaljeva koje kroz Hormuz najviše izvoze u Aziju. U Rijadu i drugim zaljevskim prijestolnicama ponuda je sigurno dočekana s pridjevom dobar. O Beijingu da i ne govorimo. Tako Teheran, odnosno Korpus islamske revolucionarne garde koji sada njime vlada, premda vojno na koljenima, baca novu rukavicu u lice Americi pokušavajući što dublje zabiti klin između SAD-a i Izraela s jedne strane i zemalja Zaljeva i ostatka svijeta s druge strane. No pitanje je ima li režim u Teheranu dovoljno vremena da klin prodre dovoljno duboko budući da u isto vrijeme počinju stizati informacije o tisućama marinaca i mornara na putu prema Zaljevu.
Sažetak:
| Scenarij | Opis | Brent u USD |
| “Holivudski” scenarij | Uspjeh alternativnih izvoznih ruta, deblokada Hormuza za 3, najviše 4 tjedna | Plafon $120, prosjek ostatka godine ispod $100 |
| Glavni scenarij | Djelomičan uspjeh alternativnih izvoznih ruta, djelomična i sporija deblokada Hormuza | Moguć prijelaz $120 u kratkom roku, $100-120 kroz veći dio 2026. uz spuštanje ispod 100 u drugom dijelu 2026. |
| Scenarij visokog rizika | Slab uspjeh alternativnih izvoznih ruta, Hormuz uglavnom neprohodan, daljnje oslanjanje na strateške naftne rezerve u ostatku godine | $120-150 uz povremene proboje gornjeg ruba intervala |