Mogu li ekonomisti predvidjeti ishode dugoročnih gospodarskih kretanja u svijetu? Mogu li ispravno prognozirati koja će zemlja ili skupina zemalja u daljoj budućnosti steći veliku ekonomsku prednost nad ostalima? Upravo se u takav futurologijski poduhvat prije tridesetak godina upustio američki ekonomist Lester Thurow koji je preminuo 2016. godine.
Profesor Thurow bio je dugogodišnji dekan Sloanove poslovne škole na sveučilištu MIT (Massachusets Institute of Technology). Njegova popularno-znanstvena knjiga iz 1992. godine pod naslovom Head to Head, u hrvatskom prijevodu Glavom o glavu, sadrži predviđanje o tome hoće li Amerika, Europa ili Japan izaći kao vodeća sila u gospodarskoj „utrci“ tijekom 21. stoljeća.[1] Tekući je vijek vrlo daleko od svojega konca, ali bilo bi zanimljivo vidjeti kako izgleda trenutačni poredak navedenih „natjecatelja“ i u kojoj se mjeri podudara s očekivanjima profesora Thurowa. To je i dobra prilika za prikaz njegova viđenja socio-kulturnih i ideološko-političkih uzroka razlika u ekonomskom uspjehu između zemalja ili geografskih područja.
Na prvi pogled, predviđanja profesora Thurowa o budućim gospodarskim postignućima Amerike, Europe i Japana bila su jasna: „U drugoj polovici dvadesetog stoljeća Amerika je bila inicijator, a Japan i Europa samo reaktori. U prvoj polovici dvadeset prvog stoljeća uloge će biti obrnute. Amerika ulazi u dvadeset prvo stoljeće s pozicijom koja nije lošija od drugih, ali bez velike premoći što ju je imala u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. U stoljeću koje dolazi uspjet će onoliko koliko nauči igrati nove ekonomske igre što ih određuju Europljani i Japanci.“[2]
Nije lako, međutim, precizno formulirati dugoročne gospodarske prognoze profesora Thurowa jer su u njih bile uključene i geopolitičke projekcije u pogledu Europe. Thurow je, naime, očekivao da će Europska unija naposljetku obuhvatiti sve bivše socijalističke zemlje u Europi te da će njezino stanovništvo brojati „850 milijuna ljudi“.[3] Takva se vizija ostvarila samo djelomično. Od bivših sovjetskih republika samo su baltičke države postale članice Europske unije.
Što se tiče gospodarske uloge bivših socijalističkih država u Europskoj uniji, Thurow im je pridavao veoma veliku važnost zbog razvijenog obrazovanja i znanosti: „Komunisti možda nisu znali stvoriti dobro gospodarstvo, ali njihovi su dvanestogodišnji obrazovni sustavi bili među najboljima na svijetu. (…) Bivši Sovjetski Savez imao je mnogo više svemirskih projekata nego Sjedinjene Države, a u mnogim područjima teorijske znanosti najjači je na svijetu.“ Stoga je spajanje europskoga istoka sa zapadom trebalo donijeti novo gospodarsko čudo: „Ako se visoka znanost bivšeg Sovjetskog Saveza i proizvodne tehnologije njemačkoga jezičnog područja spoje s talijanskim i francuskim smislom za dizajn i londonskim tržištem kapitala svjetske klase, … nastat će nešto doista bez premca. Europska kuća mogla bi postati razmjerno zatvorena regija s brzim rastom, koja bi divovskim korakom mogla izbiti daleko pred ostale.“[4]
Nije poznato što bi u gospodarskom pogledu do danas postigla sveobuhvatna Europska unija, ali poznato je da postojeća Europska unija znatno zaostaje za Sjedinjenim Državama. Podaci Svjetske banke pokazuju da je 2024. godine realni BDP po stanovniku u SAD-u, prema paritetu kupovne moći, bio 35 posto veći od vrijednosti istog pokazatelja u Europskoj uniji.
Što se tiče spajanja sovjetske znanosti sa zapadnim gospodarstvima, postoji zanimljivo istraživanje o geografskoj destinaciji ruskih znanstvenika koji su postali vrhunski inovatori nakon što su napustili bivši Sovjetski Savez. U razdoblju od 1992. do 2003. godine, najveći se dio takvih emigranata iz Rusije nastanio u SAD-u i Kanadi, a najmanji u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Danskoj. Istraživači su ustanovili da je manjem naseljavanju ruskih znanstvenika u navedenim europskim zemljama pridonijelo relativno veće oporezivanje individualnih dohodaka.[5]
Privlačnost SAD-a za ruske znanstvenike nedvojbeno je povećala porezna politika koju je vodio predsjednik Ronald Reagan tijekom prethodnog razdoblja. Prva je porezna reforma uvedena 1981. godine, a druga 1986. godine. Prvom je najviša granična stopa poreza na individualni dohodak snižena sa 70 na 50 posto, a drugom s 50 na efektivnih 28 posto, dok je stopa poreza na korporativni dohodak snižena s 50 na 35 posto. Istodobno su mnoge porezne olakšice ukinute, a neke su uvedene. Provedba druge porezne reforme dovršena je tijekom fiskalne 1988. godine.[6]
Profesor Thurow žestoko je kritizirao politiku predsjednika Reagana u SAD-u i premijerke Thatcher u Velikoj Britaniji. Po njegovim riječima, oboje su promicali stare vrijednosti „individualističkoga anglosaksonskog kapitalizma“: „Isticali su ulogu pojedinca u gospodarskom uspjehu … . U Velikoj Britaniji privatizirana su državna poduzeća. U Americi su dramatično smanjeni porezi na individualne dohotke.“ Rezultat je, po mišljenju profesora Thurowa, sljedeći: „Oba su ta pokusa stara više od deset godina. Nijedan nije uspio. (…) U Sjedinjenim je Državama rast produktivnosti bio negativan tijekom dviju godina prije nego što je Reagan postao predsjednik i tijekom dviju godina nakon što je to prestao biti.“ Riječ je o empirijskom pokusu, zaključio je Thurow, koji pokazuje da „povratak starim anglosaksonskim vrijednostima nije odgovor.“[7]
Nasuprot tvrdnji profesora Thurowa o ekonomskom neuspjehu Reaganove porezne politike, postoje indicije o njezinu značajnom utjecaju na tehnološki napredak. Tako je relativan broj patentnih prijava u SAD-u počeo rasti nekoliko godina nakon uvođenja porezne olakšice za istraživanje i razvoj u okviru prve porezne reforme,[8] a nakon druge porezne reforme znatno se povećao udio stranih vrhunskih inovatora.[9] Nadalje, studijom aktivnosti vrhunskih samostalnih i korporativnih inovatora utvrđeno je da su porezne promjene na razini saveznih država djelovale na njihovu produktivnost, mjerenu brojem patenata,[10] iz čega se može zaključiti da je i promjena federalne porezne politike utjecala na produktivnost inovatora.
Thurow je proglasio neuspjeh Reaganove porezne politike na temelju podataka o izostanku rasta produktivnosti tijekom dvije godine nakon završetka njegova mandata. Ekonomistima je tada bilo poznato, međutim, da se početni pozitivni gospodarski učinci važnih inovacija mogu sporo pojavljivati.[11] Samo nekoliko godina kasnije nastupilo je dulje razdoblje relativno velikog rasta produktivnosti rada. Prema podacima američkog Ureda za statistiku rada, rast realne produktivnosti rada u poslovnom sektoru povećao se s 0,6 posto u 1994. i 0,7 posto u 1995. godini na 2,4 posto u 1996. te na 4,1 posto u 1999. godini, a zatim je oscilirao između 2 i 4 posto sve do 2005. godine. U javnosti se najviše govorilo o sektoru informatike i komunikacija, ali neki su istaknuti ekonomisti pokazali da je rast produktivnosti zahvatio i druge djelatnosti.[12] Bez obzira na tehnološki sadržaj, očigledno je riječ o velikom gospodarskom porastu. Navedena činjenica o vremenskom slijedu nije, naravno, eksperimentalan dokaz o ekonomskoj učinkovitosti Reaganove porezne politike, već samo ozbiljan razlog za sumnju u kategoričnu tvrdnju profesora Thurowa kako Reaganov pokus „nije uspio“.
Profesor Thurow nije bio sklon anglosaksonskom individualizmu, nego mu je imponirao kolektivizam, posebno japanski: „Kohezija i homogenost daju Japanu moć koncentracije gospodarske moći s kojom se malo koja zemlja može mjeriti. Nema zemlje koja se može bolje organizirati u hodu prema dobro promišljenom zajedničkom cilju.“[13] Pri tome je, međutim, bio svjestan da je japanska socio-kulturna zatvorenost ujedno i ekonomska slabost zato što je prepreka primanju stranih menadžera i stručnjaka.
Thurow je bio svjestan i da se gospodarski rast u Japanu temeljio na usvajanju stranih izuma. Uočio je da su Japanci bili sposobni razvijati tehnologiju proizvodnje, ali upozorio (ih) je da „nikada neće izbiti daleko ispred ostalih ako uz to ne nauče i izumljivati nove proizvode“. Unatoč nedovoljno ohrabrujućoj prošlosti, Thurow je bio optimist u pogledu budućnosti: „Japanci su zabrinuti zbog nesposobnosti za velika otkrića, ali objektivni povjesničar ne bi vidio razloga za njihovu zabrinutost. Problem je samo u vremenu.“ Thurow je napomenuo kako je Amerika također imitirala i usavršavala stranu (britansku) tehnologiju u 19. stoljeću, a zatim je postala vodeća tehnološka sila sredinom 20. stoljeća. Smatrao je da ista sudbina čeka Japan u 21. vijeku: „Japanu će možda, kao i Sjedinjenim Državama, trebati pola stoljeća da postane inventivan.“[14]
Thurow je u svojoj knjizi naveo podatke o tehnologiji koji pokazuju da je već tada Japan vodio ispred Amerike u nekim područjima: „U nedavnom pregledu visokokvalitetnih, često referiranih patenata, Fuji je preskočio Kodak, a Hitachi je bio ispred IBM-a. (…) Potkraj osamdesetih godina jaz između japanskih i američkih visokokvalitetnih patenata bio je upola manji nego u početku tog desetljeća, a gledajući per capita Japan je bio bolji.“[15]
Thurow je nadahnuto hvalio japanski društveno-gospodarski sustav kao „komunitarni kapitalizam“, „proizvođačku ekonomiju“ i „gradnju carstava“. Veliki poslovni konglomerati koji nastoje osvojiti što veći dio tržišta, bez obzira na visinu profita, te međusobna lojalnost radnika i tvrtki zadovoljavaju potrebu ljudi da budu dio „kolektivnog nastojanja, moćne grupe“.[16] Štoviše, takav je sustav ekonomski racionalan na dugi rok jer uklanja otpor novim tehnologijama i potiče ulaganje u ljude, smatrao je Thurow: „U svijetu dinamičkog rasta doživotno namještenje znači da nitko neće ostati bez posla ako nove tehnologije smanje potražnju za radnom snagom. Ako posao nekog radnika zbog nove tehnologije postane suvišan, njega će obučiti za nešto drugo. S plaćanjem prema starosti, što se god dogodilo, plaća zaposlenika neće opadati. Proizvođačka ekonomija nalaže ulaganje u stručnost i stvara motivaciju koja može kompenzirati njezine statičke neefikasnosti.“[17]
Pohvale profesora Thurowa dobilo je i japansko „stvaranje nacionalnih gospodarskih strategija, s ciljem koncentracije na industrijske grane s velikom dohodovnom elastičnošću potražnje, visokom stopom rasta produktivnosti i visokim stupnjem dodane vrijednosti po zaposlenom“, u čijem je formuliranju i provedbi veliku ulogu imalo Ministarstvo međunarodne trgovine i industrije (MITI). Thurow je istaknuo primjere državnog financiranja ili kreditiranja industrije računala, poluvodiča i robota, zatim zajedničkih kooperativnih projekata istraživanja i razvoja koje je djelomično financirala država te raznih oblika zaštite mladih tvrtki od strane konkurencije. Naposljetku je opisao konkretne elemente „MITI-jeve vizije za 1990-te godine“.[18]
Thurow je japanski kolektivistički model „graditelja carstava“ konceptualno suprotstavio američkom modelu „anglosaksonske ekonomije“ u kojoj dominira maksimizacija profita tvrtki i zadovoljstva potrošača, a nema, naravno, nikakve nacionalne gospodarske strategije. U tom modelu akteri imaju kratkoročan vremenski horizont i mnogo razloga za otpor novim tehnologijama. „U američkom sustavu“, napomenuo je Thurow, „ono što je dobro za skupinu – veća produktivnost od novih tehnologija – često je loše za neke pojedince.“ Profesor Thurow vidio je usporedbu dugoročnih ekonomskih rezultata Amerike i Japana kao svojevrsni „empirijski eksperiment“: „Američki maksimizatori profita sučeljeni su s japanskim graditeljima carstava. Individualistički kapitalizam suprotstavljen je kapitalizmu zajednice. S vremenom će pobjednici biti poznati.“[19]
Konac gospodarske „utrke“ između Japana i Amerike u 21. stoljeću, kao što je prethodno rečeno, još je veoma daleko, ali nakon prvih nekoliko „krugova“, nedvojbeno je u vodstvu Amerika. Podaci Svjetske banke pokazuju kako je realni BDP po stanovniku u SAD-u 2024. godine bio, prema paritetu kupovne moći, 65 posto veći od vrijednosti istog pokazatelja u Japanu. Ako je profesor Thurow ispravno identificirao glavne socio-kulturne i ideološko-političke razlike između Amerike i Japana, onda bi višu ocjenu u pogledu gospodarskog uspjeha trebao dobiti, barem privremeno, „individualistički kapitalizam“, a nižu „kapitalizam zajednice“. Dosadašnji su rezultati, dakle, potpuno suprotni očekivanjima profesora Thurowa. Vrlo je vjerojatno da se njegova predviđanja ne ostvaruju zato što je njegova teorija o uzrocima razlika u ekonomskom rastu između zemalja pogrešna.[20]
Autor je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima ustanove u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.
Bilješke
[1] Lester Thurow, Glavom o glavu – Uoči gospodarske bitke između Japana, Europe i Amerike, Mladost, Zagreb, 1993., prevela Ljiljana Šćurić. Izvornik: Lester C. Thurow, Head to Head: The Coming Economic Battle Among Japan, Europe, and America, William Morrow & Company, Inc., New York, 1992.
[2] Thurow, str. 154.
[3] Thurow, str. 192.
[4] Thurow, str. 192.
[5] Ufuk Akcigit, Salome Baslandze i Stefanie Stantcheva, „Taxation and International Mobility of Inventors“, NBER Working Paper br. 21024, ožujak 2015., str. 22.
[6] Wikipedija, članci „Economic Recovery Tax Act of 1981“ i „Tax Reform Act of 1986“.
[7] Thurow, str. 225.
[8] Ufuk Akcigit, Sina T. Ates i Giammario Impullitti, „Innovation and Trade Policy in a Globalized World“, 7. veljače 2021., str. 3.
[9] Ufuk Akcigit, Salome Baslandze i Stefanie Stantcheva, str. 25.
[10] Ufuk Akcigit, John Grisby, Tom Nicholas i Stefanie Stantcheva, „Taxation and Innovation in the 20th Century“, NBER Working Paper br. 24982, rujan 2018., revidirana verzija ožujak 2021., str. 27-28, 30-31. Premda se u raspravama unutar „ekonomike ponude“ tijekom 1980-ih i 1990-ih godina ponekad spominjao utjecaj oporezivanja na ponašanje vrhunskih stručnjaka, dominiralo je teorijsko razmatranje utjecaja na agregatnu ponudu rada (na primjer: Darko Oračić, „Progresivno oporezivanje dohotka i parcijalne elastičnosti ponude rada“, Financijska praksa, god. 21 (1997.), br. 3, str. 429-438).
[11] Paul David, „The Dynamo and the Computer: An Historical Perspective on the Modern Productivity Paradox“, American Economic Review, god. 80, br. 2, Papers and Proceedings of the Hundred and Second Annual Meeting of the American Economic Association (svibanj 1990.), str. 355-361.
[12] William D. Nordhaus, „Productivity Growth and the New Economy“, NBER Working Paper br. 8096, siječanj 2001.
[13] Thurow, str. 188.
[14] Thurow, str. 190.
[15] Thurow, str. 122.
[16] Thurow, str. 94.
[17] Thurow, str. 117.
[18] Thurow, str. 112-115. Nasuprot Thurowu, o brojnim i velikim pogreškama MITI-ja pisao je četiri godine kasnije britanski povjesničar znanosti i tehnologije Terence Kealey (The Economic Laws of Scientific Research, Macmillan Press Ltd., London, 1996., str. 110-113, 203-204, 234).
[19] Thurow, str. 117.
[20] Profesor Thurow bio je osobito popularan u Hrvatskoj, gdje je 1995. godine objavljena njegova knjiga, napisana u koautorstvu s profesorom Heilbronerom, pod naslovom Ekonomija za svakoga (MATE, Zagreb, prevela Sanja Crnković Pozaić) te 1997. godine knjiga Budućnost kapitalizma (MATE, Zagreb, preveo Zvonimir Baletić), a tada je održao i predavanje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
