U europskim udžbenicima makroekonomije već desetljećima dominira jedan model tržišta rada.[1] U nastavku su predstavljene i objašnjene njegove značajke i implikacije, a potom je razmotrena njihova usklađenost s činjenicama o hrvatskom tržištu rada.
Na slici 1 grafički je prikazan model koji polazi od pretpostavke da među poslodavcima vlada savršena konkurencija, da svaki poslodavac, u cilju maksimiziranja profita, povećava ili smanjuje broj zaposlenih sve dok se realni prihod od zadnjeg (graničnog) radnika ne izjednači s izvanjski zadanom realnom plaćom te da niže realne plaće, uz nepromijenjene ostale uvjete, potiču poslodavce da zaposle više radnika jer omogućuju snižavanje relativne cijene proizvoda i povećanje proizvodnje. Stoga crta potražnje za radom na slici (označena brojem 1) ima negativan nagib. Nasuprot tome, broj osoba koje žele raditi odnosno ponuđena količina rada donekle raste s razinom realne plaće jer rad postaje isplativ dodatnom broju osoba. Zato crta ponude rada ima blago pozitivan nagib. Kada bi sjecište crte ponude rada i crte potražnje za radom odredilo prosječnu realnu plaću i broj zaposlenih, vladala bi jednakost između ponuđene i tražene količine rada (točka Ravnoteža 1). U stvarnosti, međutim, neki čimbenici postavljaju prosječnu realnu plaću na znatno višu razinu (Plaća 1). Na toj razini postoji kvantitativna razlika između ponude rada i potražnje za radom. Višak ponuđene količine rada iznad tražene količine rada je nezaposlenost (vodoravna dužina Nezaposleni 1). Na spomenutoj razini plaća, dakle, postoji neki broj nezaposlenih osoba koje žele raditi za plaću za koju rade zaposleni istih kvalifikacija, ili čak nešto manju, ali za njih nema radnih mjesta jer je tražena količina rada premala u usporedbi s ponuđenom količinom rada.
Slika 1: Model tržišta rada
Napomene: slika je napravljena na temelju literature navedene u bilješki br. 1; kvantitativni su odnosi na slici ilustrativnog karaktera.
Koji čimbenici postavljaju prosječnu realnu plaću iznad razine jednakosti između ponuđene i tražene količine rada te tako stvaraju nezaposlenost? Zašto su realne plaće nefleksibilne prema dolje? Uzrok toj pojavi mogu biti razni oblici državne intervencije u radne odnose kao što je određivanje minimalne plaće, poticanje sindikalnog organiziranja radnika i kolektivnog pregovaranja, proširenje važenja kolektivnih ugovora na treće strane te zaštita radnikâ od otkaza, što povećava njihovu pregovaračku moć.[2]
Ako se u prikazanom modelu poveća potražnja za radom (crta Potražnja za radom 2), doći će do smanjenja nezaposlenosti (dužina Nezaposleni 2) i povećanja prosječne realne plaće (Plaća 2). Manja nezaposlenost stavlja radnike u (još) bolji pregovarački položaj jer se manje plaše gubitka zaposlenja odnosno ostanka u nezaposlenosti. Zbog toga poslodavci moraju povećati plaće u odgovoru na veću pregovaračku moć radnika.
Prikazani model implicira da postoji negativna veza između relativnog opsega nezaposlenosti i razine realnih plaća, što se može empirijski provjeriti. Na sljedećoj je slici prikazan odnos između stope registrirane nezaposlenosti i prosječne realne bruto plaće u Hrvatskoj od 2014. do 2025. godine. Slika 2 pokazuje da je visoka stopa nezaposlenosti povezana s relativno niskom razinom realnih plaća odnosno da snižavanje stope nezaposlenosti donosi porast realnih plaća. Početna stopa nezaposlenosti bila je vrlo visoka (18,8 posto) zbog prethodne gospodarske krize i tadašnjega ozbiljnog pada potražnje za radom.[3] Povezanost između stope nezaposlenosti i prosječne realne plaće u promatranom je razdoblju bila veoma zakrivljena, što je pojava dobro poznata u svijetu.[4] Kada je stopa nezaposlenosti postala niska, njezino je daljnje opadanje istog opsega donosilo brži rast realnih plaća. Na niskoj razini stope nezaposlenosti, dakle, porast potražnje za radom izaziva uglavnom povećanje realnih plaća. Na slici 2 također je vidljivo odstupanje u 2020. i 2021. godini, kada su realne plaće bile veće nego što se to moglo pretpostaviti na temelju vrijednosti stope nezaposlenosti i njihovoga dotadašnjeg odnosa, što je bio učinak politike održavanja plaća tijekom pandemije. Stopa nezaposlenosti postala je naposljetku veoma niska (4,4 posto) u 2025. godini, a prosječna realna plaća relativno najveća.
Slika 2: Odnos između stope nezaposlenosti i realnih plaća
Napomene: stopa nezaposlenosti je izračunana na temelju podataka HZMO-a i HZZ-a; prosječna bruto plaća u pravnim osobama, podatak DZS-a, deflacio-nirana je indeksom cijena potrošnje kućanstava (2015.=100).
Premda stvarna kretanja na hrvatskom tržištu rada očigledno stoje u skladu s dominantnim teorijskim modelom tržišta rada, moglo bi se i dalje sumnjati u njega jer pretpostavlja postojanje savršene konkurencije među poslodavcima. Vrlo je vjerojatno da, nasuprot takvoj pretpostavci, poslodavci imaju neku pregovaračku moć zbog njihove relativne malobrojnosti, međusobnog dogovaranja i/ili nedovoljne obaviještenosti radnika. Iz toga slijedi da bi poslodavci, kada ne bi bilo državnih intervencija u radne odnose, mogli postaviti plaće na razinu koja je niža od one u uvjetima savršene konkurencije. Navedeni prigovor, iako je osnovan, zanemaruje teoriju o takozvanim plaćama efikasnosti koja također ima istaknuto mjesto u udžbenicima makroekonomije. Prema jednoj od njezinih verzija, poslodavci se međusobno nadmeću u isplaćivanju relativno većih plaća kako bi motivirali radnike jer su ugovori o radu iz tehničkih razloga nedovoljno eksplicitni odnosno nepotpuni u pogledu očekivanoga radnog napora.[5] Tako posljedice jednog oblika tržišne nesavršenosti poništavaju posljedice drugog oblika tržišne nesavršenosti. Stoga je prikazani model dobra aproksimacija stvarnosti unatoč nerealističnoj pretpostavci o savršenoj konkurenciji između poslodavaca.
Autor članka je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima ustanove u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.
Bilješke
[1] Wendy Carlin i David Soskice, Macroeconomics: Institutions, Instability, and Inequality, Oxford University Press, Oxford, 2024., poglavlje 2 i 17; Michael Burda i Charles Wyplosz, Macroeconomics: A European Text, treće izdanje, Oxford University Press, Oxford, 2001., poglavlje 4.
[2] Darko Oračić, „Zakon o radu u svjetlu komparativnih istraživanja o nezaposlenosti“, Revija za socijalnu politiku, god. 4 (1997.), br. 1, str. 1-7. Poveznica.
[3] Kretanje proizvodnje i zaposlenosti u vremenu gospodarske krize prikazano je u članku: Darko Oračić, „Hrvatska tijekom prošle dvije recesije“, portal Ekonomski lab, 26. listopad 2017. Prema podacima DZS-a, u razdoblju od 2008. do 2014. godine prosječna se realna bruto plaća u pravnim osobama smanjila samo 1 posto premda je ukupna zaposlenost pala čak 13,7 posto. Crta u grafički prikazanom modelu koja bi pokazivala postavljanje realnih plaća u tom periodu bila bi gotovo vodoravna. Riječ je o rigidnosti realnih plaća prema dolje.
[4] Carlin i Soskice, str. 68-69. Odnos stope nezaposlenosti i prosječne realne plaće, tijekom vremena ili po geografskim područjima u istoj vremenskoj točki, naziva se „krivulja plaća“ (engl. the wage curve).
[5] Pierre Cahuc i Andre Zylberberg, Labor Economics, The MIT Press, Cambridge, MA, 2004., str. 359.
