Europska je komisija nedavno objavila dokument pod naslovom „The European Union’s Anti-Poverty Strategy“. Kao glavni razlog donošenja strategije borbe protiv siromaštva, Komisija navodi podatak da je u 2025. godini 20,9 posto stanovništva Europske unije bilo „u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti“. „To znači da si 93 milijuna ljudi ne može priuštiti pristojan život“, dramatično ističe Komisija, upotrebljavajući apsolutni broj kako bi naglasila težinu problema. Na prvi pogled, riječ je o uvjerljivom opravdanju za donošenje spomenute strategije. Čini se da je siromaštvo u Europskoj uniji zaista masovna pojava. Podrobnije razmatranje, međutim, pokazat će da je problematičan ne samo izbor statističkih indikatora, nego i izbor nekih sredstava za borbu protiv siromaštva.
Udio osoba koje su „u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti“ u ukupnom stanovništvu zapravo je kombinacija tri statistička pokazatelja. Kao što objašnjava Državni zavod za statistiku (DZS) u publikaciji o pokazateljima siromaštva u Hrvatskoj, riječ je o osobama „koje su u riziku od siromaštva ili u teškoj materijalnoj i socijalnoj deprivaciji (oskudici) ili žive u kućanstvu s vrlo niskim intenzitetom rada“. Nameće se pitanje zašto je potrebno kombinirati čak tri statistička pokazatelja.
Prva od navedenih sastavnica spomenutoga složenog indikatora je stopa rizika od siromaštva. „To je postotak osoba koje imaju raspoloživi ekvivalentni dohodak ispod praga rizika od siromaštva“, objašnjava DZS, te dodaje: „prag rizika od siromaštva postavljen je na 60 posto od srednje vrijednosti (medijana) ekvivalentog raspoloživog dohotka svih osoba“, pri čemu se ekvivalentni raspoloživi dohodak osobe izračunava uzimajući u obzir broj djece i starijih ljudi u kućanstvu.
DZS ističe da je stopa rizika od siromaštva „osnovni pokazatelj“, ali odmah napominje da „stopa rizika od siromaštva ne pokazuje koliko je osoba stvarno siromašno, nego koliko njih ima dohodak ispod praga rizika od siromaštva“. Osoba „u riziku od siromaštva“ očigledno se ne mora nalaziti u stanju siromaštva. Objašnjenje na stranicama Eurostata još je jasnije i izravnije: „Taj pokazatelj ne mjeri bogatstvo ili siromaštvo, nego niski dohodak u usporedbi s drugim stanovnicima u zemlji, što ne podrazumijeva nužno niski životni standard.“ Relativno nizak dohodak neke osobe ne znači nužno, dakle, da si osoba „ne može priuštiti pristojan život“. Ako je u nekoj zemlji srednji dohodak toliko velik da omogućuje visok materijalni standard života, onda iznos od 60 posto srednjeg dohotka može biti dovoljan za pristojan život. U Austriji, na primjer, prag rizika od siromaštva za kućanstvo s dvoje odraslih i dvoje djece iznosio je 2025. godine 46.048 eura odnosno 3.837 eura mjesečno. Površno je i neosnovano, dakle, tvrditi da si sve osobe koje imaju dohodak manji od 60 posto srednjeg dohotka u njihovoj zemlji „ne mogu priuštiti pristojan život“, kao što je to (implicitno) učinila Europska komisija.[1]
Eurostat je izračunao, koristeći se prikazivanjem apsolutnih brojeva, da je u 2025. godini 72,4 miljuna stanovnika Europske unije bilo u „riziku od siromaštva“, dok je 29,6 milijuna bilo u „teškoj materijalnoj i socijalnoj deprivaciji“, pri čemu je otprilike polovica potonjih pripadala prvoj kategoriji. Broj članova kućanstava s „niskim intenzitetom rada“ iznosio je 26,1 milijun, a dvije trećine njih također je bilo u „riziku od siromaštva“. Kućanstva s niskim intenzitetom rada također ne moraju nužno biti siromašna. Dvoje umirovljenika s visokim mirovinama ili dvoje rentijera, na primjer, mogu primati dohodak dovoljan za pristojan život. Kada bi se uzeo samo broj osoba u „teškoj materijalnoj i socijalnoj deprivaciji“ kao pokazatelj stvarnoga siromaštva, razmjer siromaštva u Europskoj uniji bio bi znatno manji od onoga kojeg navodi Europska komisija.[2] Broj siromašnih „pao“ bi s „93 milijuna“ na 29,6 milijuna odnosno s 20,9 posto ukupnog stanovništva na 6,7 posto. Očigledna je, dakle, sklonost Europske komisije da preuveličava pojavu siromaštva.
Prema Eurostatovim izračunima, udio osoba „u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti“ najveći je među nezaposlenima (66,4%) i neaktivnima radne dobi (44,3%), manji među umirovljenicima (17,6%) te najmanji među zaposlenima (10,9%). U Eurostatovoj bazi podataka može se vidjeti da je samo 8 posto zaposlenih bilo u „teškoj materijalnoj i socijalnoj deprivaciji“. Vrijednost je tog pokazatelja znatno veća od navedene samo u Grčkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Stoga je očito da je povećanje zaposlenosti pouzdan put za smanjivanje stvarnog siromaštva u velikoj većini zemalja članica Europske unije. Europska se komisija s time prividno slaže kada ističe da je „za one koji mogu raditi, kvalitetan posao najbolja zaštita od siromaštva“. Komisija, međutim, inzistira na riječi „kvalitetan“ i napominje da je 8,3 posto zaposlenih „još uvijek u riziku od siromaštva“ te traži, između ostaloga, da se minimalne plaće postave „na razinu dovoljnu da zaštiti od siromaštva radnike koji rade na puno radno vrijeme“. Takav je pristup veoma problematičan u barem dva pogleda.
Prvo, korištenjem pokazatelja „rizika od siromaštva“, koji, kao što je prethodno utvrđeno, zapravo pokazuje primanje relativno niskog dohotka, umjesto pokazatelja „teške materijalne i socijalne deprivacije“, stavlja se u drugi plan podizanje srednje ili prosječne realne plaće (putem rasta produktivnosti rada) kao učinkovito sredstvo za povećanje materijalnog standarda života radništva u cjelini. Države članice Europske unije trebale bi biti svjesne koje prioritete implicira takav izbor statističkog pokazatelja čije promjene u vremenu mogu poslužiti tome da ukazuju na uspjeh ili neuspjeh njihove politike.
Drugo, zakonsko određivanje ili podizanje minimalne plaće donosi opasnost od gubitka relativno nisko plaćenih radnih mjesta. Prema procjenama stručnog osoblja Europske komisije, koje su napravljene na temelju analize empirijskih studija i makroekonomskog modela te objavljene 2020. godine, podizanje minimalne plaće s tadašnje razine na razinu od 60 posto srednje (medijalne) plaće ili 50 posto prosječne plaće, uz nepromijenjene ostale okolnosti, smanjilo bi ukupnu zaposlenost u zahvaćenim državama članicama za 0,4 ili 0,5 posto. Očekivano smanjenje zaposlenosti zbog provedbe Direktive o primjerenim minimalnim plaćama očigledno nije spriječilo njezino donošenje 2022. godine. Štoviše, Komisija u Strategiji borbe protiv siromaštva najavljuje kako će inzistirati na punoj primjeni Direktive.
Možda Europska komisija smatra da danas (više) ne postoji problem nedostatka radnih mjesta za radnike niskih kvalifikacija te da, u skladu s tim, siromaštvo radno sposobnih osoba koje ne rade izvire iz njihove dobrovoljne nezaposlenosti odnosno radne neaktivnosti, djelomično zbog primanja raznih socijalnih beneficija čija je materijalna vrijednost dopunjena uživanjem u dokolici. Neke formulacije u Strategiji upućuju na takvu mogućnost. Govori se, na primjer, o „aktivaciji“, „poticajima na rad“ i „uzajamnim obvezama“. U pratećem dokumentu stručno osoblje Europske komisije sugerira poželjnost veoma postupnog povlačenja „dohodovne zaštite“ kako raste dohodak pojedinca od rada. Riječ je o zagovaranju politike koja povećava relativnu isplativost rada.
Implicitnu pretpostavku o dobrovoljnoj nezaposlenosti radno sposobnih korisnika socijalnih beneficija, međutim, teško je uskladiti s viđenjem nezaposlenosti mladih kao jednog od čimbenika koji pridonose njihovom „riziku od siromaštva i socijalne isključenosti“. Komisija, naime, pored „ranog napuštanja škole“ i „odvojenosti“ od tržišta rada, to jest neaktivnosti, navodi i „nezaposlenost mladih“, što bi moglo upućivati na zaključak da (ipak) postoji nedobrovoljna nezaposlenost, s važnim konzekvencijama. Osim o tome, Komisija bi se trebala očitovati i o karakteru ukupne nezaposlenosti u nekim državama članicama u kojima je stopa nezaposlenosti relativno velika, poput Španjolske (10,3%) i Francuske (8,2%) te Finske (10,6%) i Švedske (8,7%). Je li nezaposlenost u tim zemljama dobrovoljna u prethodno spomenutom smislu? Postojanje potencijalnog proturječja zahtijeva objašnjenje i razrješenje, tim više što učinkovitost „terapije“ ovisi o ispravnosti dijagnoze.
U spomenutoj Strategiji Europska komisija najavljuje da će tijekom 2027. godine donijeti preporuke o konkretnim mjerama za borbu protiv siromaštva radnika (engl. in-work poverty) koje će se „temeljiti na dokazima“. Prethodno navedeni primjeri pristranog izbora statističkih pokazatelja, njihova površnoga i neosnovanog tumačenja, implicitnog nametanja dvojbenih prioriteta te argumentacijske nedorečenosti i potencijalnog proturječja pokazuju da su zaista potrebni valjani „dokazi“ odnosno produbljena teorijska i empirijska analiza zasnovana na jasnoj terminologiji i logici ekonomske znanosti.
Autor članka je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima ustanove u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.
Bilješke
[1] Izgleda kako je važnu ulogu u formuliranju statističkih pokazatelja siromaštva u Europskoj uniji imao britanski ekonomist Anthony Atkinson, svojedobno profesor na Londonskoj školi ekonomije, koji je preminuo 2017. godine (Stephen P. Jenkins, „Perspectives on Poverty in Europe. Following in Tony Atkinson’s Footsteps“, Italian Economic Journal, god. 6 (2020.), str. 129–155). Riječ je o istaknutom zagovorniku ekonomskog egalitarizma, mentoru slavnoga francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja (Wikipedija). Konstrukcija statističkog pokazatelja koji primanje relativno niskog dohotka označava kao „rizik od siromaštva“ bez obzira na apsolutni iznos tog dohotka i njegovu kupovnu moć vjerojatno je izvorno Atkinsonova ideja. Ideološka je namjera očigledna – terminologijski odnosno konceptualno povezati siromaštvo i razlike u dohotku („nejednakost“) lukavo se koristeći rječju „rizik“.
[2] Ni spomenuti pokazatelj, međutim, nije metodologijski neproblematičan. Prema definiciji koju navodi DZS, „stopa teške materijalne i socijalne deprivacije pokazuje postotak osoba koje žive u kućanstvima“ koja obilježava „najmanje sedam od trinaest stavki materijalne i socijalne deprivacije“. Riječ je o vrlo različitim stavkama – od nemogućnosti kupnje automobila do nemogućnosti kućanstva da si priušti „obrok koji sadržava meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan“ i da si priušti „adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima“. Neke stavke očito nisu oblik teške materijalne deprivacije, a neke jesu. Pretpostavka da se zbrajanjem više stavki materijalne deprivacije dobiva „teška“ materijalna deprivacija također je upitna. Naposljetku, dvojbe izaziva i prepuštanje samom ispitaniku da subjektivno ocjenjuje odnose li se pojedine stavke na njegovo kućanstvo.
