Švedsko-njemački ekonomist Carl Benedikt Frey, nastavnik na Sveučilištu Oxford, jedan je od najistaknutijih suvremenih analitičara tehnologije i tržišta rada. Pozornost svjetske javnosti privukao je člankom „The Future of Employment: How Susceptible are Jobs to Computerisation?“ koji je napisao zajedno sa suradnikom Michaelom Osborneom i objavio 2013. godine. Uslijedila je njegova knjiga The Technology Trap u 2019. godini, a zatim knjiga How Progress Ends u 2025. godini.
Frey i Osborne u spomenutom su članku procijenili da za 47 posto radnih mjesta u američkom gospodarstvu postoji velik rizik automatizacije „tijekom nekog neodređenog broja godina, možda jednog desetljeća ili dva“.[1] Budući da je od iznesene prognoze prošlo gotovo 13 godina, postavlja se pitanje u kojoj se mjeri ona ostvaruje. Frey i Osborne istaknuli su da je rizik automatizacije najveći za jednostavnije poslove u prijevozu i skladištenju, administrativnim i pomoćnim uslugama, maloprodaji, građevinarstvu i prerađivačkoj industriji. Kako se zaposlenost u prerađivačkoj industriji smanjuje već desetljećima, njezino je kretanje dobro poznato i lako predvidljivo, pa se ta skupina djelatnosti može ostaviti po strani u evaluaciji njihove prognoze.
Podaci dobiveni anketom američkih gospodarskih subjekata (engl. establishment survey) pokazuju da se u razdoblju od travnja 2013. do istog mjeseca 2026. godine sezonski prilagođen broj proizvodnih i nerukovodećih zaposlenika povećao 49,8 posto u prijevozu i skladištenju, 38,5 posto u građevinarstvu te 4,3 posto u maloprodaji. Ukupan broj zaposlenika u administrativnim i pomoćnim djelatnostima porastao je 8,2 posto.[2] Možda je povećanje zaposlenosti u nekim djelatnostima ostvareno nauštrb rasta zaposlenosti u nekim drugim djelatnostima, ali ni u jednoj se od navedenih djelatnosti broj radnika nije smanjio. Očigledno je, dakle, da se prognoze Freya i Osbornea do sada nisu ostvarile.
U knjizi The Technology Trap Frey objašnjava promjene na tržištu rada izazvane tehnološkim čimbenicima u širem društvenom i povijesnom kontekstu. Ističe da automatizacija smanjuje zaposlenost u američkoj prerađivačkoj industriji još od 1979. godine te da od tada u cjelokupnom gospodarstvu opadaju realne plaće radnika bez visokog obrazovanja, posebno muškog spola, jer moraju prihvatiti manje plaćene poslove u drugim djelatnostima, što donosi negativne psihološke i socijalne posljedice. Nasuprot tome, značajno rastu realne plaće visoko obrazovanih radnika, posebice onih koji su završili poslijediplomski studij. Frey navodi autore koji govore o socio-ekonomskom usponu „simboličkih analitičara“ odnosno „kognitivne elite“. Tehnološki napredak donosi, dakle, „polarizaciju“ radne snage i nestanak „srednje klase“.[3]
Frey uspoređuje suvremena kretanja na američkom tržištu rada s kretanjima tijekom prve faze industrijske revolucije u Engleskoj te nalazi sličnosti u pogoršanju položaja pojedinih skupina radnika (poput samostalnih tkalaca), stragnaciji prosječne realne plaće i značajnom povećanju udjela kapitala u ukupnom dohotku.[4] Kako je o tadašnjem lošem stanju engleske radničke klase pisao mladi Friedrich Engels, Frey prihvaća označavanje spomenutog razdoblja kao „Engelsove stanke“. Premda navodi Malthusa i maltuzijansku tezu da povećanje stanovništva onemogućuje porast razine materijalnog standarda života čak i kada ukupna proizvodnja raste, Frey ne razmatra utjecaj golemog povećanja broja stanovnika na ponudu rada i realne plaće tijekom rane industrijalizacije.[5] Previd ili prešućivanje demografskog „buma“ smješta njegov opsežan prikaz industrijske revolucije izvan područja znanosti.
Budući da, kao što je spomenuto, tehnološki napredak donosi opadanje realnih plaća niže obrazovanih radnika, posebice muškog spola, Frey predlaže, između ostaloga, uvođenje fonda za nadoknadu dijela plaće radnicima koji su zbog automatizacije morali prihvatiti manje plaćene poslove te značajno povećanje broja korisnika povrata poreza na zarađeni dohodak (engl. earned income tax credit). Riječ je o oblicima negativnog poreza na dohodak od rada. Nasuprot tome, Frey se protivi uvođenju univerzalnoga osnovnog dohotka čije primanje ne bi ovisilo o radu te ističe psihološku važnost rada i navodi tvrdnju jednog autoriteta da odvajanje dohotka od rada „leži iza socijalne propasti“. Frey je (oprezno) ustvrdio da su neki radnici, suočeni s opadanjem plaća, „možda izabrali socijalnu pomoć (engl. welfare) umjesto rada“.[6]
Frey pokazuje da su deindustrijalizacija i opadanje realnih plaća koncentrirani u nekim geografskim područjima SAD-a te da gradovi s velikim udjelom visoko obrazovanih stanovnika nude relativno veće plaće za radnike s nižim obrazovanjem. Visoko obrazovani, naime, trebaju usluge niže obrazovanih. Stoga Frey predlaže uvođenje državnih „vaučera“ za preseljenje. Ako su, međutim, veliki troškovi preseljenja ozbiljna prepreka prostornoj mobilnosti Amerikanaca, nije jasno kako su se u SAD mogli preseliti milijuni siromašnih ljudi iz Latinske Amerike i prekooceanskih zemalja. Izgleda kako prostornu mobilnost jače destimuliraju neki drugi čimbenici. Frey navodi pokazatelje o opadanju radne aktivnosti muškaraca srednje dobi koje je izračunao ekonomist i demograf Nicholas Eberstadt, ali ne razmatra njegovu tezu da izravno ili neizravno (obiteljsko) primanje socijalne pomoći i državne invalidnine „vezuje“ (engl. tether) korisnike za geografsko područje na kojem žive.[7] Osim toga, prethodno spomenuta pomoć nisko plaćenim radnicima također destimulira prostornu mobilnost, posebno na veće distance. Vrlo je vjerojatno da se mnogi radno neaktivni ili nisko plaćeni Amerikanci koji žive u „Pojasu hrđe“ (engl. Rust Belt) ne žele preseliti zato što im država pomaže na ovaj ili onaj način.
Osim troškova preseljenja, Frey ističe visoke cijene nekretnina kao posljedicu ograničavanja ponude stambenih objekata putem takozvanog zoniranja i drugih oblika regulacije korištenja zemljišta. Vlasti nekih gradova, naime, zabranjuju gradnju kuća za više obitelji u rezidencijalnim četvrtima te limitiraju površinu građevinskih čestica i visinu objekata. Frey primjećuje da su neka gospodarski dinamična područja, poput gradova New Yorka, San Francisca i San Josea, donijela stroga ograničenja u pogledu izgradnje novih stambenih jedinica te stoga predlaže uklanjanje takvih ograničenja.[8] Prihvaćanje takvog prijedloga zasigurno bi pridonijelo prostornoj mobilnosti, ali Frey ne spominje područja SAD-a gdje su ograničenja znatno blaža ili ih uopće nema, kao što je to slučaj u gradu Houstonu i njegovoj okolici. Frey ne spominje ni velik neto odljev stanovništva iz saveznih država Kalifornije i New Yorka te velik neto priljev u savezne države Teksas i Floridu.[9] Postoje, dakle, prosperitetna područja, doduše prilično udaljena, na koja se stanovnici „Pojasa hrđe“ mogu preseliti ako to žele.
Što se tiče pitanja daljnjega tehnološkog napretka i njegova utjecaja na tržište rada, Frey je u knjizi ponovio tezu iz članka napisanog s Osborneom da će novi val automatizacije pogoditi niže kvalificirane radnike ne samo u prerađivačkoj industriji, kao do sada, već i u prijevozu, maloprodaji, logistici i građevinarstvu. Frey je smatrao da će važnu ulogu imati razvoj i primjena autonomnih vozila, robota i posebno umjetne inteligencije za koju je očekivao kako će donijeti oporavak produktivnosti nakon početnog razdoblja eksperimenata, investicija i organizacijske prilagodbe. „Postoje dobri razlozi za vjerovanje da će najveći dobici u produktivnosti od automatizacije tek doći“,[10] istaknuo je Frey. Ujedno je upozorio da države ne smiju zanemariti problem „gubitnika“ koji bi se mogli suprotstaviti tehnološkim promjenama glasajući za „populističke stranke“.[11]
Sljedeća Freyova knjiga pod naslovom How Progress Ends pokazuje da je autor znatno promijenio mišljenje i postao pesimističan u pogledu tehnološkog napretka u SAD-u, ali ne zbog mogućega političkog djelovanja „gubitnika“. Frey sada kao glavnu opasnost vidi velike tvrtke koje putem političkog lobiranja i na druge načine nastoje ograničiti konkurenciju odnosno zaštititi svoj monopolistički položaj. Frey navodi podatak kako se u razdoblju od 1980. do 2012. godine ukupan iznos donacija korporativnih menadžera za izborne kampanje političara povećao 320 puta, a danas četiri najveće kompanije snose 45 posto ukupnih lobističkih troškova. Velike korporacije ulažu značajan lobistički napor kako bi spriječile podizanje antimonopolističkih tužbi protiv njih. Osim toga, velike korporacije utječu na odluke regulatornih tijela obećavajući njihovim rukovodiocima i službenicma da će dobiti visoko plaćena radna mjesta kao nagradu za pogodovanje. Frey navodi studiju koja pokazuje da se vjerojatnost odobrenja patenta nekoj tvrtki povećava ako patentni ispitivač kasnije završi kao zaposlenik te tvrtke. Naposljetku, Frey tvrdi kako velike korporacije izravno ograničavaju konkurenciju kupujući nove inovativne tvrtke da bi stekle kontrolu nad njima i spriječile korištenje nove tehnologije.[12]
Premda priznaje da su se na području razvoja umjetne inteligencije pojavile nove tvrtke, Frey napominje da stara velika korporacija Microsoft dominira u pružanju usluga umjetne inteligencije nakon što je stupila u partnerstvo s novom tvrtkom OpenAI te da velika korporacija Nvidia dominira u proizvodnji čipova potrebnih za razvoj umjetne inteligencije. Osim toga, Frey smatra da će korištenje umjetne inteligencije biti ograničeno na automatizaciju postojećih proizvodnih procesa u velikim tvrtkama. Frey (više) nije optimist u pogledu uloge umjetne inteligencije u znanstveno-tehnološkim istraživanjima i stvaranju novih proizvoda, pružajući argument da ni uvođenje računala i interneta u upotrebu nije bilo dovelo do nove znanstvene revolucije, porasta produktivnosti istraživačkog rada i radikalnih inovacija. „Stoga možda nije iznenađujuće“, primjećuje Frey, „da je, unatoč lansiranju generativne umjetne inteligencije, rast produktivnosti u SAD-u zapeo na svojem stagnantnom predpandemijskom trendu“.[13]
Frey je ekonomist čije se dugoročne prognoze o automatizaciji velikog broja poslova u nekim djelatnostima američkoga gospodarstva do sada nisu ostvarile te koji je u razmjerno kratkom razdoblju stubokom promijenio mišljenje o utjecaju umjetne inteligencije na rast produktivnosti u SAD-u. Prvo je povezano s potonjim – izostanak značajnog rasta produktivnosti objašnjava činjenicu da nije došlo do masovnog gubitka radnih mjesta. Frey je tako implicitno objasnio razloge svojega prognostičkog promašaja.
Frey tvrdi da su antimonopolističko zakonodavstvo i njegova primjena odigrali ključnu ulogu u održavanju konkurencije kao izvora tehnološkog napretka u SAD-u tijekom 19. i 20. stoljeća. U skladu s tim, hvali podizanje antimonopolističkih tužbi u mandatu predsjednika Bidena, ali primjećuje da ih nije bilo mnogo. Što se tiče drugih političara, Frey spominje kako su predstavnici tvrtke Google imali čak 427 posjeta Bijeloj kući u mandatima predsjednika Obame i preko dvadeset se puta susreli s predsjednikom, koji se smatrao ideologijski umjerenim političarem. Frey poziva američke građane na „kolektivno djelovanje“,[14] ali nije jasno za koga bi po njegovu mišljenju trebali glasati. Je li to izrazito lijevo orijentirana političarka Elizabeth Warren koja se zauzima za razbijanje monopolističkih tvrtki? Ili političari iz socijalističkog krila Demokratske stranke poput Zohrana Mamdanija? Kako bi provedba njihovih ideja o znatno većem oporezivanju kapitalnih dobitaka, profita i visokih dohodaka djelovala na tehnološki napredak? Je li u današnjim američkim okolnostima moguće odvojiti antimonopolističku ideologiju i politiku od antikapitalističke ideologije i politike?
Frey ističe važnost novih tvrtki (engl. start-ups) za tehnološki napredak, ali ne spominje empirijske studije koje pokazuju da porezna politika može (de)stimulirati formiranje i rast takvih tvrtki. Istraživači iz sustava američke središnje banke ustanovili su, uspoređujući susjedne okruge na granicama saveznih država, da podizanje poreza na korporativni dohodak smanjuje zaposlenost u tvrtkama koje su stare do dvije godine. Prema njihovim nalazima, podizanje porezne stope za jedan postotni bod reducira zaposlenost u spomenutim tvrtkama za 3,7 posto.[15] Neke međunarodne komparativne studije potvrđuju da postoji značajan negativan utjecaj oporezivanja profita na ulazak tvrtki na tržište i njihovu relativnu brojnost.[16]
Vođenje agresivne antimonopolističke politike očigledno nije jedina mogućnost poticanja tržišne konkurencije i tehnološkog napretka u SAD-u. Ako je problem u tome da velike tvrtke „zarobljuju“ (engl. capture) regulatorne agencije kako bi ih navele da djeluju u njihovom interesu, onda je moguće rješenje u ograničavanju moći regulatornih agencija odnosno zaštite koju pružaju ili u njihovu potpunom ukidanju. Osim toga, otvaranje stranoj konkurenciji također je učinkovit način suzbijanja monopolističkih pojava i poticanja inovacija domaćih tvrtki. Deregulacija te smanjivanje poreza i carina sastavnice su političkog programa ekonomskog liberalizma kakav je svojedobno zagovarao predsjednik Reagan i kasnije libertarijansko krilo Republikanske stranke.
Autor članka je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima ustanove u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.
Bilješke
[1] Carl Benedikt Frey i Michael A. Osborne, „The Future of Employment: How Susceptible are Jobs to Computerisation“, 17. rujna 2013., str. 38. Frey i Osborne, kao i mnogi drugi istraživači, bave se SAD-om pod pretpostavkom da slične tehnološke i strukturne promjene zahvaćaju ili će zahvatiti i druge zemlje.
[2] Podaci su dostupni u bazi FRED.
[3] Carl Benedikt Frey, The Technology Trap: Capital, Labor, and Power in the Age of Automation, Princeton University Press, Princeton, 2019., str. 223-263.
[4] Frey, Technology Trap, str. 93-139.
[5] Relevantni su demografski podaci navedeni u članku: Darko Oračić, „Acemoglu i Johnson rade istu grešku kao i Engels i Marx. Industrijska revolucija, plaće i broj stanovnika“, portal Ideje.hr, 13. prosinca 2024.
[6] Frey, Technology Trap, str. 357 i 338.
[7] Nicholas Eberstadt, Men Without Work, drugo izdanje,Templeton Press, West Conshohocken, PA, 2022., str. 149.
[8] Frey, Technology Trap, str. 361. O raznim građevinskim ograničenjima i njihovom nastanku opširno piše povjesničar Yoni Appelbaum u knjizi Stuck: How the Privileged and the Propertied Broke the Engine of American Opportunity (Random House, New York, 2026.). Jedna je od posljedica proširena pojava beskućništva (Gregg Colburn i Clayton Page Aldern, Homelessness is a Housing Problem: How Structural Factors Explain U.S. Patterns, University of California Press, Oakland, 2022.).
[9] Konkretni su podaci navedeni u članku: Darko Oračić, „Pročitali smo knjigu koju preporučuje Bill Gates. Autori točno identificiraju izvore problema, ali rješenja koja nude nisu realna“, Forbes Hrvatska, 30. svibnja 2025.
[10] Frey, Technology Trap, str. 327.
[11] Frey, Technology Trap, str. 365-366.
[12] Carl Benedikt Frey, How Progress Ends: Technology, Innovation, and the Fate of Nations, Princeton University Press, Princeton, 2025., str. 362-366.
[13] Frey, How Progress Ends, str. 369.
[14] Frey, How Progress Ends, str. 397.
[15] E. Mark Curtis i Ryan A. Decker, „Entrepreneurship and State Taxation“, Finance and Economics Discussion Series 2018-003, Board of Governors of the Federal Reserve System, Washington, D.C., str. 2.
[16] Na primjer: Simeon Djankov, Tim Ganser, Caralee McLiesh, Rita Ramalho i Andrei Shleifer, „The Effect of Corporate Taxes on Investment and Entrepreneurship“, American Economic Journal: Macroeconomics, god. 2, br. 3, srpanj 2010., str. 48, tablica 5.
