Ekonomski analitičar, vlasnik i direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba s dugogodišnjim iskustvom u područjima makroekonomske i financijske analize, ulaganja i poslovnog savjetovanja.
Ulazak umjetne inteligencije u sve pore života mijenja načine razmišljanja i rada i donosi novu tehnološku promjenu čiji bi razmjeri mogli biti povijesni. Kategorijalni i analitički aparat koji je prikazan u dosadašnjem dijelu feljtona o vezi kulture, tehnologije i rasta iskoristit ćemo za razumijevanje i predviđanje društvenih promjena koje bi umjetna inteligencija mogla izazvati.
Danas je među ekonomskim povjesničarima uglavnom prihvaćeno da sklop AI-robotika-biotehnologija čini okosnicu Četvrte industrijske revolucije nakon Prve (parni stroj), Druge (električna energija) i Treće (računala i internet). Svaka tehnološka revolucija nosila je i duboke društvene promjene, pa se o dosezima aktualne može spekulirati samo kroz razumijevanje prethodnih koje je predstavljeno u prvih pet eseja iz ovog feljtona (šesti je bio o Hrvatskoj pa nije toliko bitan za ovu temu). S jedne strane, možda će snaga tehnoloških i društvenih promjena u Četvrtoj industrijskoj revoluciji biti takva da ćemo aplikacije koje danas generički nazivamo AI (i njihove potomke) jednoga dana uspoređivati s ranijim fundamentalnim izumima koji su mijenjali čovječanstvo na kulturnoj, neurobiološkoj, institucionalnoj, političkoj i gospodarskoj razini. Na primjer, s izumom Guttenbergova tiskarskog stroja u 15. stoljeću ili čak s izumima jezika, pisma i matematike u ranijim fazama ljudskog razvoja. S druge strane, AI će možda postupno uklizati u naše dnevne poslovne i privatne rutine bez prevelikih poremećaja, kao što se svojedobno dogodilo s osobnim računalima, internetom i mnogim drugim novotarijama.
Radikalan scenarij je moguć jer s AI započinje tehnologizacija ljudskog jezika – instrumenta s kojim započinje svaka svjesna artikulacija ideja. AI će promijeniti način kako ideje nastaju i ostvaruju se. U psihologiji postoji struja koja razvoj svijesti povezuje s razvojem jezika (Julian Jaynes),[1] stoga ovladavanje jezikom od strane umjetne inteligencije označava početak penetracije tehnologije u načine kako mislimo. To bi moglo biti ravno učincima omasovljenja izuma čitanja: uz pomoć AI svatko bi mogao postati svoj softverski inženjer, kao što je čitanjem i pisanjem postao svoj učitelj.
Tri glavne teme: otključavanje i zaključavanje znanja i zamjena profesionalaca
Stvaranje i obrada teksta, što uključuje i kapacitet stvaranja koda u programskim jezicima, već su „hakirani“ od strane AI. Calude Code je svega tri i pol godine nakon ChatGPT momenta (zadnji dan studenog 2022.) postao toliko učinkovit da je jedino bitno pitanje koje u tehnološkom smislu preostaje hoće li ljudi zadržati monopol nad kreacijom, ili će AI – zahvaljujući ovladavanju jezikom na statističkim, računalnim i matematičkim umjesto neurobiološkim principima – stvarati nove, ljudima nedostupne i u odnosu na ljude superiorne oblike kreativnosti.
Distopijska vizija nastanka kreativnije vrste ovozemaljske (tehničke) inteligencije obrađena je u mnogim kulturnim artefaktima. U takva djela spadaju ciklus holivudskih filmova Matrix i TV serija Person of Interest koji idejne korijene vuku iz Cubrickove Odiseje. Stroj koji se otima kontroli ili prijeti čovjeku počinje s Don Quijoteom. Nakon ChatGPT momenta, distopijsku viziju AI popularizirao je Yuval Noah Harari u knjizi Nexus (2024). Piše o autonomnom povezivanju AI agenata, što nosi potencijal gubitka ljudskog nadzora nad aplikacijama. Danas znamo da se autonomno povezivanje LLM-ova i kršenje od strane ljudi postavljenih ograničenja događa. Pitanje na koje ćemo ubrzo tražiti odgovore glasi jesu li kršenja protokola nasumična, ili se u načinu rada LLM-ova slute obrasci, uvjetno rečeno namjere, i kakve su? Ova pitanja dolaze na dnevni red jer mogao bi nastati novi simboličko-tehnološki svijet kojim neće vladati ljudi i u kojemu bi se mogle razviti nove aplikacije koje će manipulirati ljudima.
I bez krajnosti potpunog gubitka kontrole, koje su, barem u segmentu integracije AI i robotike – prema izvršnom direktoru Unitree (da li mu vjerovati?) – još uvijek cijelo desetljeće daleko od realne prijetnje, otvoreno je pitanje moći u baratanju umjetnom inteligencijom: što sami ljudi s AI aplikacijama u rukama i na glavama mogu napraviti jedni drugima? U Ukrajini pratimo tehnološku transformaciju (digitalizaciju) rata koji je u četiri godine evoluirao od klasičnog sukoba pogonjenog tradicionalnim tehnologijama i organizacijskim modelima iz 20. stoljeća (na kojima je Putin zamislio skovati brzu pobjedu) u digitalni sukob dronova i upravljačkih sustava, u čemu AI igra važnu ulogu. Tehnološki napredak više je pomogao ukrajinskoj strani. Ona je u početku sukoba bila tehnološki i ljudski inferiorna, ali je kroz brzu tehnološku i kadrovsku prilagodbu (učenje i inovacije) i korištenje američkih tehnologija (uključujući i nove, npr. Muskov Starlink i Palantirovi AI sustavi za podršku borbenom djelovanju) zaustavila rusko napredovanje. Još uvijek vrijedi Necessity is the mother of invention.
Iz ovog primjera izvodimo hipotezu ujednačavanja koja je jednako važna i za civilne uporabe: AI će ubrzati proizvodnju, cirkulaciju i obradu informacija (učenje) do te mjere da ćemo se vrlo brzo približiti svijetu u kojemu, uvjetno rečeno, svi koji žele znati mogu znati gotovo sve iz trenutačnog fundusa ljudskog znanja. U nastavku ćemo analizirati implikacije ujednačavanja proizvodnje i distribucije znanja.
Međutim, ujednačavanje pristupa znanju uz pomoć AI toliko je moćna sila da će svaki akter (država, korporacija ili pojedinac), koji moć, status, bogatstvo ili sigurnost duguju informacijskoj asimetriji, reagirati – nastojat će snažnije pokretati i održavati ne samo tehničke nego i kulturne i institucionalne barijere radi obrane zatečenog stanja i monopola nad informacijama i znanjem. Stoga druga strana hipoteze ujednačavanja jest hipoteza zaoštravanja institucionalnih barijera protoku informacija kroz velike jezične modele.
U samom motivu gradnje ograda oko informacija i znanja nema ničeg novog. Brojne organizacije i pojedinci oduvijek brane svoj informacijski kapital ako je od presudne važnosti za uspjeh ili sigurnost. Zbog toga će upravo prijetnja rušenja informacijskih barijera stvoriti nove, pa i radikalne oblike zadržavanja informacijske asimetrije u eri umjetne inteligencije. Analizirat ćemo implikacije kroz raspravu o knjizi Tehnološka republika Alexa Karpa (Karp je CEO Palantira – AI kompanije koja pruža usluge uglavnom vladama, vojskama i obavještajnim službama).
Treća hipoteza koju razmatramo je hipoteza nastavka diverzifikacije ljudskih djelatnosti. Objasnit ćemo kako su prethodne industrijske revolucije dovodile do diverzifikacije ekonomskih aktivnosti i zašto će se taj proces nastaviti. Ovo je ujedno glavna ekonomska tema u ovom eseju. Nećemo se baviti popularnom temom je li uzlet s AI povezanih kompanija odnosno njihovih dionica balon koji će puknuti zbog velike pogreške u alokaciji kapitala i izazvati recesiju. U širem poretku stvari, ta tema je manje bitna – jer je puno puta viđena i utoliko očekivana: svaka velika tehnološka revolucija imala je svoj burzovni balon i recesiju, nakon čega je uslijedila ekonomska konsolidacija i nastavak tehnološkog razvitka na proširenoj gospodarskoj strukturi s novim znanjima i tehnologijama. Zadnji puta smo to iskusili ne tako davne 2000.-2002.
Internetski balon koji je puknuo 2000. podsjeća da je tehnološki napredak nakon 2000. nezadrživo išao dalje (štoviše, ubrzao se!), mijenjajući korporacije, institucije, kulturu, provocirajući sljedeće krugove inovacija. Nakon prijeloma 2000.-2002. pratili smo uspon društvenih mreža, novih načina korporativne i političke komunikacije, marketinga i prodaje, kulturne ratove, te naposljetku, početke uzleta AI. Slično će se ponoviti i s umjetnom inteligencijom koja je trenutačno u prvoj fazi velikog širenja koja konceptualno odgovara fazi u kojoj se internet nalazio 90-ih godina prošlog stoljeća. Stoga je od promatranja općeg i predvidivog obrasca napuhavanja i ispuhivanja financijskih tržišta puno zanimljivije promišljati o odnosu tehnološkog napretka i tržišta rada: hoće li AI povećati produktivnost na dobrobit većine, ili će dio ljudi izgubiti poslove bez šansi da ih nadomjeste drugima, što bi moglo dovesti do društvenih potresa? Ovo će biti tema u trećem dijelu eseja.
Razmatramo tri hipoteze o tri ključna procesa: prvo, naizgled nezadrživo širenje informacija i znanja, drugo, snažan otpor tome kroz izgradnju barijera radi zaštite informacija i znanja, i treće, ekonomske implikacije među kojima su najvažniji učinci na tržište rada i diverzifikaciju ekonomskih aktivnosti
Hipoteza ujednačavanja i brzina učenja: svijet u kojem svi koji žele znati, mogu znati (gotovo) sve
Danas, ako osoba ima dovoljno osnovno razumijevanje teme (tako da može postavljati prava pitanja), velika je šansa da će u odgovoru od AI dobiti informaciju koja je jednaka ili bolja od informacije koju bi dobila od prosječnog eksperta. Još jedna potvrda filozofske postavke da je dobro postavljanje pitanja važnije od odgovora. Vrhunski eksperti prvi ovladavaju AI-jem i brže se odvajaju od prosjeka, u stanju su nadzirati LLM-ove i otklanjati i najmanje pogreške (koje se događaju unatoč smanjenju ranijih velikih halucinacija), no to velikoj većini korisnika ne znači ništa jer vrhunski su eksperti skupi i malo ih je, a prosječni eksperti u mnogim djelatnostima više nisu dovoljno dobri u usporedbi s AI. To potencijalno vodi u novu ravnotežu u kojoj AI najbolje gura dalje prema gore, a većinu oko prosjeka zamjenjuje.
Ova ideja je u središtu aktualnih debata o umjetnoj inteligenciji. No debate su kaotične. Predviđanja o zamjeni eksperata iznose se kao gotova stvar, iako uporišta u podacima – nema. Raspravu o utjecaju AI na tržište rada ostavljamo za treći dio, a ovdje treba uočiti vezu između dostupnosti znanja, inovacija, kulture, institucija i politike koja počinje od maksime: Točnost i kapacitet AI postali su manje ograničenje širenju informacija i znanja od kapaciteta krajnjeg ljudskog korisnika da pokreće prava pitanja i tumači odgovore. Ljudi će postupno ovladavati korištenjem AI, što bi moglo povećati inovacijske potencijale.
Međutim, pretvaranje potencijala u stvarne inovacije zavisit će o brojnim spomenutim faktorima kao što su kultura i institucije. Promatranje same tehnologije nije dovoljno da bi se shvatile moguće društvene promjene.
Nasuprot širenju dostupnosti i potencijala znanja, mogućnost skrivanja i/ili zaštite privatnih informacija odnosno znanja (zaštita od brzog kopiranja) nalazi se u temeljima poticanja inovacija i stvaranja zarada. Zakoni o zaštiti intelektualnog vlasništva imali su ključnu ulogu u pokretanju i održavanju modernog ekonomskog rasta. Ako, kao što smo naučili od Mokyra, inovator dugoročno i u prosjeku prisvaja samo oko 2% koristi od inovacija, dok se prelijevanjem znanja u društvo (učenjem, kopiranjem) gubi, a društvo dobiva, oko 98%, održavanje minimuma prednosti od oko 2% važno je za očuvanje ekonomskih motiva za inovacije.
AI će dakle imati dva učinka na inovacije sa suprotnim djelovanjem: širenje dostupnosti znanja povećava potencijal, a sve teže čuvanje novog znanja ga smanjuje. Koji učinak će prevagnuti? Ishod će zavisiti o snazi djelovanja nekoliko čimbenika.
Na strani ekstenzije inovacija ključno će biti učenje o najboljem korištenju AI aplikacija: kako uključiti AI u obrazovni sustav, znanstvene procese i procese inoviranja u poduzećima i proizvodnji javnih usluga radi povećanja produktivnosti? O ovome se općenito govori, nešto poduzima, no malo se raspravlja o tome što bi trebalo učiti da ljudi nauče produktivno koristiti AI. Ako AI shvatimo kao ogroman prozor prema prostoru znanja koji razlikuje informacijsko žito od kukolja bolje od društvenih mreža na koje smo navikli, onda je očito kako treba učiti metode raspoznavanja i ekstrakcije informacija i znanja. Dobar prompt i generalno dobro strukturiran postupak interakcije s AI aplikacijom zavisi o tome koliko smo kroz obrazovanje i praksu metodološki potkovani u epistemologiji (zbog toga se govori da je studij filozofije spoznaje studij budućnosti) i znanstvenim i stručnim metodama (koje jačaju vještine razdvajanja signala od šuma, informacija i znanja od pogrešaka i manipulacija, ukratko, žita od kukolja). Radi se o vještinama koje su i sada univerzalno korisne za snalaženje u prostorima masovnih medija i društvenih mreža i, općenito, za snalaženje u životu (npr. kako odabrati eksperta u području u kojem sami nismo eksperti – liječnika, odvjetnika, financijskog savjetnika…). Dio tih vještina stječe se spontano, iskustvom, no kao što je poznato iz psihologije, i ono što je naizgled intuitivno je naučeno. Pesimisti će reći da su mogućnosti ljudi da ovladaju epistemologijom i znanstvenim metodama utopija; velika većina ljudi ne želi znati, lijeni su znati, ograničeni su u pogledu sposobnosti učenja, žele zaključak prije nego što promisle, metode su im spore i zamorne, te samo kopiraju, manipuliraju ili se daju manipulirati. Odgovor pesimistima glasi: ne podcjenjujte ljude. Koliki je dio europske populacije znao čitati kada je Guttenberg izumio tiskarski stroj 40-ih godina 15. stoljeća, a koliko ljudi danas znade čitati i pisati (na svijetu je 88% pismenih, a u dobi 18-24 stopa pismenosti je 93%).[2] Ako su gotovo svi ljudi sposobni za čitanje i pisanje, zašto (u kraćem vremenskom roku nego od Guttemberga do naših dana) svi ljudi jednoga dana ne bi bili sposobni za primjenu epistemoloških načela i znanstvenih metoda u identifikaciji informacija i stvaranju novih znanja uz pomoć AI?
Druga strana medalje mogući je odgovor na problem skraćivanja razdoblja privatne aproprijacije koristi od inovacija, koji leži u nekomercijalnim motivima i ulozi države. U ovome stoljeću već smo mogli pratiti kako spontane pojave otvorenog koda, javnih zbirki znanja (Wiki) i blockchaina proizlaze iz inovatorskih motiva koji nisu bili ni primarno komercijalni, niti sponzorirani od strane država. Od Mokyra smo naučili da inovacije izviru iz kulturnih dubina u kojima se kriju kompleksni motivi, a to znači da se kultura individualizma ne mora manifestirati samo kroz poduzetništvo s ciljem inoviranja i komercijalizacije inovacija. Greif, Mokyr i Tabellini (2025) u analizi Velikog razlaza Europe i Kine u prošlom milijeniju pokazali su nešto što je iz ideološke perspektive neočekivano: uspon kulture individualizma i na njoj zasnovanih institucija stvorio je veću spremnost na plaćanje poreza radi financiranja proizvodnje javnih dobara na Zapadu. To će reći da individualizam nije suprotstavljen javnoj sferi; on ju omogućuje. Individualizam je kompatibilan s (demokratski nadziranim) širenjem javnog prostora kroz jačanje ponude javnih dobara koja su nužna za razvoj (sigurnost, infrastruktura, pravne usluge, itd.). Kultura individualizma povremeno spontano iznjedri i javno dostupne inovacije mimo državnih i korporativnih aktera. Štoviše, dio takvih inovacija u individualističkoj kulturi izravno je motiviran individualnom borbom protiv službenih institucija i organizacija kao što su vlade i korporacije (npr. bitcoin/blockchain). Individualizam dakle ima i svoju anarhičnu stranu – stranu pobune. A inovacija je, na određeni način, pobuna – remećenje postojećeg, ustaljenog reda. Zbog toga ne možemo olako predviđati da će teškoće u zadržavanju intelektualnog kapitala u domeni privatnog smanjiti motive za inovacije. U dubinama kulture kriju se i drugi motivi.
Ako se zbog primjena AI proces inoviranja u još većoj mjeri preseli u javnu domenu postavljaju se dva pitanja: (1) neće li birokracija i administracija s vremenom ugušiti taj motiv i (2) otvara se pitanje dinamičnog balansiranja između širenja prostora javnog, i demokratskog nadzora toga prostora. (2) se u konačnici svodi na percepciju vrijednosne ravnoteže proizvodnje javne vrijednosti za javni novac, što je jedna od najvažnijih tema povijesti Zapada. Visoka spremnost zapadnjaka na plaćanje poreza za javne usluge, o čemu su pisali i Henrich i Greif, Mokyr i Tabellini koje smo susretali u prethodnim esejima, proizlazi iz osjećaja dinamičke ravnoteže između danog zajednici i dobivenog od zajednice. Bez odražavanja ove dinamičke ravnoteže sustav se raspada. Kako se sustav već stoljećima nije raspao (povećanje ponude javnih dobara u Europi zabilježeno je relativno rano u srednjem vijeku kako objašnjava Mokyr), demokratski politički pritisci dovode do korekcije povremenih nerazmjera. Diktature, paradoksalno, da bi opstale, ljudima uzimaju manje od demokracija (iako, povremeno, za kompenzaciju, traže živote ljudi). Zapad, koji nastanjuju slobodni ljudi, stoga ima najveći naslijeđeni društveni kapacitet da održi ravnotežu u eri umjetne inteligencije i nastavi s proizvodnjom javnih dobara. Dakle, potražnja za javnim dobrima u eri umjetne inteligencije vjerojatno će se proširiti, a gotovo je sigurno da će AI s vremenom utjecati na povećanje efikasnosti njihove proizvodnje.
Zašto bi se ovi trendovi, koji su povijesno naslijeđeni, a izviru iz dubina kulture, mogli nastaviti? Što je svijet kompleksniji, više je pozitivnih i negativnih eksternalija koje zahtijevaju razmatranje političkih intervencija – od regulacije radi smanjenja rizika do izravnog uplitanja države u procese proizvodnje. Spomenuta integracija AI u obrazovne procese tek je vrh ledenoga brijega širenja javnih funkcija. Ljudi će tražiti zaštitu privatnosti od AI penetracije. Očekivat će tehnološki naprednije i dostupnije javne usluge s AI integracijom koja daje verificirane odgovore. Očekivat će da neki autoritet – vlast, znanost, bilo tko – jamči verifikaciju odgovora (jer sami ne mogu biti dovoljno sigurni). Željet će neprekidnu i sigurnu dostupnost umjetne inteligencije po što povoljnijoj cijeni, slično današnjem očekivanju neprekidne dostupnosti električne energije i drugih pogonskih goriva. Širit će se i svijest o naglom rastu snage i znanja kriminalnih organizacija koje pametno koriste AI i proširit će se strah i očekivanje građana da ih vlade zaštite od novih oblika digitalnog kriminalnog djelovanja – kako onog ljudskog, tako i onog pokretanog od strane samih AI aplikacija ako će se moći autonomno povezati s nekom namjerom koju nije programirao čovjek. Vlade, korporacije i građani tražit će više statističkih informacija o životu jer će se multiplicirati mogućnosti njihove obrade, a o dostupnosti novih statističkih informacija zavisit će napredak upravljačkih kapaciteta te kvalitete života i javnih dobara (npr. u zdravstvu). Konflikti između privatnosti i javnosti podataka bit će sve teži. Ljudi će vjerojatno postati nepovjerljivi i prema koncentraciji AI računalne moći u malom broju američkih korporacija. Zbog toga će tražiti osjećaj političke kontrole, osobito ako se nastavi korištenje AI kao geopolitičkog oružja, o čemu će biti više riječi u idućem odjeljku.[3]
Ne samo iz ekoloških pobuda, javnost će pažljivo motriti, potencijalno i zaustavljati razvoj podatkovnih centara. No moderni ludizam ne treba očekivati jer će usporedo rasti i svijest o korisnim funkcijama umjetne inteligencije. Na primjer, civilno društvo će koristiti AI radi boljeg nadzora nad radom političara i birokrata koji su zbog svog položajnog nerva skloni preuzeti previše poslova (i raditi ih loše), dok su ljudi, barem u većini starih zapadnih demokracija, toga svjesni i još uvijek su spremni ulagati u kontrolu, javnu kritiku i politički napor radi smjenjivanja svojih političkih zastupnika i njihovih administrativnih zaposlenika koji nisu opravdali očekivanja.
Nadalje, javnost će zbog prirodnog straha od noviteta i objektivne potrebe za sigurnošću podržavati analogne („backup“) arhive svega digitalnog; stari načini znanstvenog rada i pisanja knjiga zaslužit će javni novac iako će u tržišnom smislu biti neefikasni; društva će željeti sačuvati sjećanje na vrijeme prije AI i čuvati „stare“ umne kapacitete članova društva. Dio elita željet će sačuvati stare artefakte, navike i načine rada kao što danas uzak krug ljudi pohodi koncerte klasične glazbe i izvedbe kazališnih komada autora koji su umrli pred više od stoljeća. Takvi projekti neće zaslužiti javnu potporu samo iz melankolije, nego i iz opreza zbog mogućeg nestanka primarnih izvora i starih znanja u digitalnim ponorima. Ovdje je alarmantan tekst o uništavanju knjiga od strane velikih AI korporacija koje treniraju velike jezične modele na starim tekstovima, ali nije jasno koliko je moralna uzbuna zbog destrukcije knjiga opravdana. Radi li se samo o emotivnoj reakciji zbog asocijacije na paljenje knjiga koje je bilo svojstveno inkvizicijama i totalitarnim režimima, ili je ipak riječ o dubljoj prijetnji koja bi nas trebala zabrinuti? To su pitanja na koja ćemo u novom dobu Četvrte industrijske revolucije tražiti odgovore.
Ne patim od apriornog optimizma, jer nije da nema razloga za brigu. Tražit ćemo i zaštitu od scenarija neočekivanog „gašenja“ AI ili interneta („kill switch“ je imanentno politički problem jer Internet, a uskoro i AI, su infrastruktura). Nećemo biti indiferentni niti prema čuvanju identiteta koji je pohranjen u starim artefaktima ljudski generiranog jezika (iz sličnih razloga iz kojih danas postoje etnografski muzeji). Knjižnice i čuvari znanja imali su poseban status kroz povijest, a naša kultura, još od sjećanja na Ašurbanipalovu i Aleksandrijsku biblioteku, prepuna je priča o tome, osobito u mitovima o armagedonu. U filmu The Book of Eli sve Biblije nestaju u armagedonu; jedino što ostaje je sjećanje na tekst u umu glavnog junaka. Ljudi se neće odreći svojih Elija koji će pamtiti, čitati i pisati onako kao što su to ljudi ranije činili. To je isti razlog zbog kojeg imamo Olimpijadu – kao u antička vremena.
Slično pitanje povezano je s AI-generiranim tekstovima: način kako ih neki ljudi koriste na društvenim mrežama i u masovnim medijima danas je doista karikaturalan; iole iskusniji čitatelj i proizvođač teksta prepoznaje stilsku suhoparnost i idejnu ograničenost AI-teksta. Međutim, je li opravdana moralna panika koja je aktivirana s ciljem identifikacije i progona AI-generiranih tekstova iz javnog prostora, ili se na to treba jednostavno naviknuti i na principu live and let live dočekati miran suživot ljudski stvorenog i AI stvorenog teksta? Na koncu, velik broj ljudi samostalno nije stanju napisati ništa bolje od onoga što piše AI.
U svakom slučaju, društva sa snažnim liberalno-demokratskim tradicijama i uspostavljenim povjerenjem u institucije imaju veće mogućnosti za pronalazak novih načina za demokratski nadzor umjetne inteligencije i vjerojatno većih i jačih javnih sektora koji će biti potrebni za ovladavanje svim posljedicama predstojeće tehnološke revolucije. Nasuprot tome, društva sa slabijim liberalno-demokratskim tradicijama, raširenim nepovjerenjem u institucije i politički pasivnijim građanima i ovisnim medijima, kakvih ima i na zapadu, bit će izložena riziku uspostave novih oblika modernih tehnoloških diktatura po uzoru na Kinu.
Iz svega što je dosad napisano proizlazi da AI potencijalno ugrožava poslove profesionalaca – bijelih ovratnika – čiji je angažman u privatnom sektoru, prema Mokyru, predstavljao jednu od ključnih društvenih sila u formiranju zapadne kulture i institucija. Netko će opet zapaziti: ništa novo. Mediji i novinari su na sličan način stradali već od društvenih mreža. Razmatrat ćemo i ovu temu, iako zasad o zamjeni stručnjaka umjetnom inteligencijom nema dovoljno empirijskih dokaza koji bi upućivali na brzu i nekontroliranu zamjenu. No prvo se moramo podsjetiti na ulogu profesionalizma u povijesti uspona Zapada koji je oblikovao modernu ekonomsku povijest.
Autonomija i profesionalizam
Uspon političke autonomije i profesionalizma pojedinaca i profesionalnih skupina išao je ruku pod ruku, naročito u pravu – što je dovelo do afirmacije koncepta vladavine prava koji je imao posebno važnu ulogu u povijesti Europe i oblikovanju njenih institucija. Stoga je važno pozabaviti se pitanjem hoće li mogućnost zamjene velikoga broja autonomnih profesionalaca u privatnom sektoru AI tehnologijama dovesti do općeg smanjenja njihovoga broja i udjela u populaciji, slabljenja profesionalnih kodeksa i kulture skepse prema vlasti, uz povećanje broja birokrata (što može imati pogubne učinke po razvoj demokracije)? U trećem dijelu eseja pozabavit ćemo se ekonomskim aspektima ovog pitanja, a u nastavku ćemo se baviti širim društvenim implikacijama.
Snaga profesionalizma leži u razvoju profesionalnih djelatnosti u kojima je važno stručno učenje kroz obavljanje rutinskih poslova rano u karijeri. Pravnik započinje profesionalni život u pisarnici, ekonomist crtanjem linijskog grafikona iz službenih statističkih podataka koje upoznaje na izvorima, novinar u gradskoj rubrici. Ljudski um funkcionira tako da inovacije nastaju na temelju iskustva nakon ovladavanja starijim znanjima koja su verificirana i rutinizirana tako da se brzo nauče rano u karijeri. Najbanalniji primjeri su pisanje, čitanje i matematika. Njihovo učenje počinje rano u životu, a tek kasnije, kada se um razvije, poprimaju sofisticiranije oblike. Što je proces učenja u prosjeku dulji, čovjek je (u prosjeku) samosvjesniji, inovativniji i ima veću potrebu za samoaktualizacijom i slobodom (neki – manjina – samoaktualiziraju se kroz porobljavanje drugih, bez obzira na stupanj obrazovanja i posao koji obavljaju). Usto je, opet u prosjeku, aktivniji, politički zainteresiraniji, promućurniji u promatranju političkih i društvenih procesa (više “misli svojom, a ne tuđom glavom”). Ako karijerno ne zavisi o vlasti, gajit će i otvorenu skepsu prema njoj. Stoga bi pad udjela profesionalaca u populaciji, ako ih zamijeni AI, mogao dovesti do toga da se moderna društva oštrije podijele na uzak vrh kreatora koji vladaju sofisticiranim potencijalima AI i brojnije „mase“ čija će ekonomska i politička sudbina biti neizvjesna.
No, takva je vizija statična. Zamislimo da gospodarstvu uistinu više neće trebati računovođe, programeri, novinari, matematičari, analitičari, i da ćemo svi postati vodoinstalateri i barmeni? Zbog čega moderni vodoinstalateri i barmeni ne bi mogli postati informirani, odnosno u današnjem smislu pojma široko obrazovani i društveno zainteresirani? Uostalom, tko kaže da to već nisu? I tko kaže da neki od njih nisu „pametniji“ od mnogih profesionalaca koje zovemo bijelim ovratnicima? Nema apriornog razloga za pesimizam (vrijedi i u suprotnom smjeru za optimizam – sve karte su na stolu).
Na tom tragu, iz zajednice tehnoloških lidera često se može čuti da fakulteti, osobito društvenoga smjera, više nisu važni i da bi se ljudi trebali više orijentirati prema ovladavanju kinetičkim, a ne intelektualnim vještinama jer ćemo ih prepustiti umjetnoj inteligenciji. Čak i ako je hipoteza o zamjeni poslova točna (a kasnije ćemo vidjeti zašto je problematična), ovdje se moramo zadržati na političkim i institucionalnim posljedicama moguće zamjene poslova profesionalaca. Te su posljedice bitne za društveni razvoj u dugom roku jer zamjena profesionalaca tehnologijom umjetne inteligencije prijeti slabljenjem društvenih skupina koje su na Zapadu tradicionalno bile nositelji razvoja, demokratizacije i otpora vlasti. (Iz razloga koji su objašnjeni u prethodnom tekstu ovdje ne govorimo o Hrvatskoj i sličnim zemljama drugačije povijesti, gdje je velik dio profesionalaca oduvijek bio u savezu s vlasti i ovisan o njoj). Slabljenje neovisnosti i profesionalizma uistinu bi se moglo dogoditi uslijed širenja nove tehnologije ako se ljudski profesionalizam ne nastavi afirmirati kroz postojeće i nove profesionalne aktivnosti koje će nastajati ili zbog širenja umjetne inteligencije, ili zbog općeg rasta potražnje izazvanog učinkom primjene umjetne inteligencije na rast produktivnosti. Ako učinci rasta produktivnosti i s time povezan rast realne potražnje zbog ljudskih preferencija bude snažnije preusmjeren prema proizvodima i uslugama koje će i dalje proizvoditi ljudi, konačna zamjena ljudi u proizvodnji neće se dogoditi – samo će ljudska proizvodnja poprimiti nove oblike. Opisat ćemo taj proces pri kraju teksta.
Problem se svodi na ranije opisano pitanje: kako uvesti AI u obrazovni sustav, javni sektor i korporacije na način da ju ljudi nauče dobro koristiti za svoju dobrobit, za što su najvjerojatnije potrebna nova znanja iz područja filozofije i znanstvene metodologije. Usvajanje te vrste znanja danas postaje ono što je u prošlim stoljećima značilo učenje čitanja i pisanja.
Tehnologija sama po sebi ne može dati odgovor na pitanje hoće li ljudi u prilagodbi tehnologiji biti brzi i uspješni. Ni nove tehnologije masovne komunikacije 20. stoljeća, kad su se pojavile, nisu mogle pomoći u predviđanju hoće li njihovo širenje dovesti do prevlasti manipulativnog potencijala tehnologije, ili do širenja njenih potencijala za bolje informiranje i učenje, bolji život. S naknadnom pameću znamo da se i jedno i drugo događalo: radio je bio ključan za to da Hitler svojim zapaljivim govorima dopre do svakog njemačkog doma, a satelitske antene odigrale su ulogu u rušenju socijalizma na istoku Europe – kao što je promućurno bilježila rumunsjko-njemačka nobelovka Hertha Mueller. Na neki perverzan način, tehnologija u užem smislu jest vrijednosno neutralna, no posljedice njezine uporabe nisu.
Stoga ishod u eri novih digitalnih tehnologija i ovoga puta neće zavisiti samo o širenju znanja o učenju nego i o prevladavajućim stavovima i motivima ljudi, koji izviru iz dubina kulture i morala. Konačan odgovor zavisit će o tome koliko će ljudi željeti znati i koji će to ljudi biti, odnosno, u što će ti ljudi vjerovati. Hoće li biti manipulatori ili edukatori? Hoće li koristiti znanja za koncentriranje moći, ili će (namjerno ili nenamjerno, u povijesnom je smislu svejedno) raditi na tome da se znanje brže širi? Vraćamo se temi o važnosti kulturnih i institucionalnih podloga učenja koje određuju ljudske namjere i motive, o čemu je pisao povjesničar Joel Mokyr.
Sam ekonomski razvoj pogonjen umjetnom inteligencijom u prvim godinama njezine primjene neće biti toliko bitan. Čak i u društvima u kojima će udjel onih koji žele znati biti relativno malen, AI će u brojnim segmentima ljudskog djelovanja vjerojatno donijeti napredak kao što su ga donijela i računala i internet. Zabilježimo da su u procesima stvaranja ekonomskih koristi bitna dva međusobno povezana mehanizma koje proizvodi umjetna inteligencija: otklanjanje informacijskih asimetrija i povećanje predvidivosti. Otklanjanje informacijskih asimetrija pogodovat će razvoju tržišta kapitala, a razvoj tržišta kapitala može omogućiti brži rast dobrih poduzeća i financiranje inovacija. Uz to, primjena AI u javnoj upravi s ciljem širenja informacija, boljeg i bržeg eksperimentiranja s ciljem oblikovanja politika i mjera, može smanjiti i pogreške regulacija i drugih državnih intervencija, te povećati njihovu efikasnost. U dijelu ekonomskih politika, AI može povećati predvidivost koja je ključna za stabilizacijsku ekonomsku politiku s ciljem izbjegavanja ili skraćivanja gospodarskih kriza. Međutim, početne ekonomske koristi ne bi trebale nikoga zavarati: krajnji ishod zavisit će o kulturi, institucijama i politici iza kojih stoje bitna pitanja morala.
Hipoteza zaoštravanja institucionalnih barijera protoku informacija
Pokazali smo da se AI neće širiti društvenim vakuumom. Tako to vide oni koji gledaju samo tehnologiju. Kultura, povijest, nasljeđe, interesi, (geo)politika, nepredvidivi vanjski šokovi (epidemije, ratovi) – sva ta korita usmjeravat će tijek razvoja umjetne inteligencije. Jedno od tih korita uočit ćemo ako prepoznamo organizacije i skupine koje imaju motive da, reagirajući na pojavu i širenje AI, zagovaraju principe koji su suprotni konzekvenci same prirode AI – da svi, koji to žele, mogu znati (gotovo) sve iz trenutačnog fundusa ljudskog znanja. Tko može biti protiv, željeti blokirati ili barem kontrolirati tehnološki razvoj, i zašto?
Zaoštravanje institucionalnih barijera protoku informacija kroz velike jezične modele predstavlja novost u odnosu na prethodnu generaciju digitalnih proizvoda velikih američkih tehnoloških kompanija. Prethodni val rasta digitalnih korporativnih divova poniklih u Silicijskoj dolini odvijao se u kulturnom i političkom ambijentu koji je bio obilježen globalizacijom i idejama o širenju svjetskog slobodnog tržišta na kojemu nastupaju i konkuriraju autonomne globalne korporacije. Gates je želio Windowse i Office za sve; Jobs je želio iPhone za sve; Page i Brin željeli su e mail i svašta nešto digitalno za sve; Bezos je želio digitalnu knijžaru i medijske sadržaje za sve. Doduše, Kina je relativno rano u ovome stoljeću zaustavila prodor kompanija poput Microsofta, Amazona i Googlea na svoje tržište, no Kina je na početku 21. stoljeća još uvijek bila ekonomski relativno mala u odnosu na ostatak svijeta. Zbog toga se u temeljima političkog pristupa i poimanja svijeta s rastućom Kinom kao globalnim novitetom na početku ovoga stoljeća ništa nije promijenilo. U nadi da će se nekim čudom iznutra promijeniti – postati sličnija Zapadu – Kini je tolerirana politička autoritarnost, slaba zaštita vlasničkih prava, merkantilistička ekonomska politika (sjetite se feljtona Kristijana Kotarskog o oblikovanju nove globalne arhitekture moći) i takva je Kina ušla u Svjetsku trgovačku organizaciju 2002.
Olimpijske igre u Pekingu i početak Velike recesije 2008., koju je Kina izbjegla, simbolički su označili preokret i najavili uzlet nove – zaboravljene stare civilizacije: Kina je na prijelazu između prvog i drugog desetljeća 21. stoljeća počela pokazivati prve znakove sposobnosti transformacije iz jeftine lokacije za industrijsku proizvodnju proizvoda nižih i srednjih razina dodane vrijednosti u moderno gospodarstvo pogonjeno inovacijama koje je sposobno ne samo za proizvodnju proizvoda više dodane vrijednosti nego i za pomake tehnoloških granica. Iako će proći još deset godina do globalno vidljivih manifestacija kineskih inovacijskih sposobnosti u vidu modernih električnih automobila, ultrabrzih vlakova, vlastitih putničkih aviona te robota i vojne opreme, još u vrijeme Obaminih mandata (2008.-2016.) postalo je jasno da Kina više nije samo gospodarski junior-partner Zapada nego nova sila u usponu s dugoročnim potencijalom bacanja tehnološke rukavice u lice globalnom lideru – Sjedinjenim Američkim Državama.
Ekonomist Dani Rodrik s Harvarda još je 2000. artikulirao (i u knjizi Paradoks globalizacije 2011. popularizirao) elegantno jednostavnu ideju koja sažima odnos Kine i Zapada: nastavak prethodne faze hiperglobalizacije nije održiv. Rodrikova nemoguća trilema glasi da nije moguće u isto vrijeme imati hiperglobalizaciju (tržište s jednakim uvjetima za sve u cijelom svijetu), nacionalnu demokraciju i nacionalni suverenitet. Moguće je imati najviše dvije od te tri stvari. U kasnijim interpretacijama postalo je očito da Kina nikada nije ni namjeravala imati nacionalnu demokraciju, dok je Zapad naivno prihvatio i zagovarao hiperglobalizaciju iako je Kina zadržala bitna obilježja suverenosti poslujući po vlastitim pravilima igre – uz restrikcije, intervencije, subvencije, te najvažnije, uz nepotpunu zaštitu vlasničkih prava i državni intervencionizam kakav desetljećima nije viđen na Zapadu. Zbog toga se danas više ne postavlja pitanje hoće li Kina postati sličnija Zapadu nego hoće li Zapad postati sličniji Kini? Ovo nije samo filozofsko i političko pitanje; ono ima duboke ekonomske korijene.
Promjena ekonomskih i geopolitičkih odnosa u drugom desetljeću 21. stoljeća dovela je do toga da nova generacija tehnoloških predvodnika iz Silicijske doline koju simbolizira Elon Musk nije bila suočena samo s ograničenjima u penetraciji najvećeg brzorastućeg tržišta na svijetu. Novi momci iz Silicijske doline suočili su se i s otvorenom konkurencijom poduzetnika autonomno poniklih na novom i sve većem kineskom tržištu. Konkurencija tehnološki sposobnih Kineza došla je do izražaja, između ostaloga, upravo u tehnologiji koju su Amerikanci izumili (u smislu Mokyrovog lambda primjenjenog znanja) i rezervirali ju za nastavak globalnog tehnološkog predvodništva u 21. stoljeću – umjetnoj inteligenciji. Stoga su stare ideje o globalizaciji koje su odgovarale Gatesu i Jobsu postale nepotrebne. Bile su potrebne nove ideje i metode osiguravanja američkog tehnološkog predvodništva i osjećaja sigurnosti u svijetu. Trumpov i J.D. Vanceov neo-merkantilizam površinski je politički odgovor na kineski izazov uz začin ideja nove generacije mogula iz Silicijske doline.
Više od toga, u dubinama društva gdje se sprežu kultura, naslijeđe, identitet i interesi, duh novoga doba najbolje odražava knjiga direktora Palantira Alexa Karpa i Nicholasa Zamiske Tehnološka republika (2024). Knjiga počiva na dvije ideje. Prvo, Karp i Zamiska predvode frontalni napad na ideje (i interese) Gatesa, Jobsa i ostalih. Karp i Zamiska im zamjeraju usmjernost na profane potrošačke proizvode i usluge. Navodno, bilo je to traćenje inženjerskih talenata na beskorisne stvari pokrenuto liberalnom kulturom starih poslovnih lidera i inovatora iz Silicijske doline koji su zazirali od rada za vladu. Državu i administraciju promatrali su s podozrenjem, a tržište za proizvode svojih kompanija vidjeli su u cijelome svijetu zaboravivši na državu u kojoj su ponikli. Tako pišu Karp i Zamiska, zalazeći duboko u evoluciju kulture Silicijske doline koju vide kao aktivnog kreatora američke kulture i biznisa, a ne samo kao pasivnog preuzimatelja društvenih vrijednosti koje se formiraju u široj društvenoj, medijskoj i političkoj areni. Stoga, drugo, Karp i Zamiska zagovaraju povratak nacionalne tehnološke i društvene ambicije odnosno nove-stare kulture i identiteta utemeljenih na tradicionalnim zapadnim vrijednostima koje treba čuvati od prijetnje novih geopolitičkih neprijatelja. To je navodno najbolje postići sljubljivanjem interesa biznisa i države. Autori s neskrivenim divljenjem i melankolijom podsjećaju na Manhattan projekt razvoja atomske bombe, iako deklariraju da je atomsko doba završeno: umjetna inteligencija je novo nuklearno oružje. Pišu: Our broader hope is that this book prompts a discussion of the role Silicon Valley can and should play in the advancement and reinvention of a national project, both in the United States and abroad—of what, beyond a firm and uncontroversial commitment to liberalism and its values, including the advancement of individual rights and fairness, constitutes our shared vision of the community to which we belong.
Ostavimo zasad po strani to što bi se moglo reći da je knjiga reklamni pano Palantira – kompanije koju vodi Alex Karp, a čiji je glavni pokretač Peter Thiel čije je kontroverzne poglede Karlo Jurak obradio u ciklusu eseja na Ekonomskom labu, a Željko Ivanković na Idejama – kompanije koja svoj uspjeh duguje državnim narudžbama, između ostaloga u području sigurnosti (Palantir ima i važnu ulogu u sukobu u Ukrajini na strani Ukrajine); ostavimo po strani i prešućenu ulogu državnih narudžbi u usponu Big Tech kompanija prethodne generacije poduzetnika poput Microsofta i Googlea; zanemarimo na trenutak i problematične dijelove knjige u kojima se društvo i uloga inženjerstva u njemu opisuju uz pomoć kolektivističke metafore iz prirodnoga svijeta – košnice – a zaziva se i uloga države u odabiru poduzetničkih poduhvata koji imaju smisla jer služe politički artikuliranim društvenim ciljevima; pored svega toga, ideje Tehnološke republike ne mogu se jednostavno etiketirati i odbaciti kao korporativizam ili tehnofeudalizam u nastajanju ili pak kao intelektualno sofisticirani reklamni pano za usluge Palantira za vladin sektor, a da se s druge strane ne analizira glavni pokretač širenja ovih ideja – uspon moderne totalitarne Kine i povratak agresivne Rusije na svjetsku scenu.
Iako se Kina rado prikazuje kao benigna sila u usponu što kod nekih političara i promatrača, naročito u Europi, stvara iluziju da je najbolje balansirati između SAD-a i Kine kao podjednako nepouzdanih partnera i potencijalnih suparnika, zaboravlja se manifesto Rusije i Kine koji su Putin i Xi potpisali na susretu početkom veljače 2022., tri tjedna prije početka ruske agresije na Ukrajinu. Taj dokument deklarira da ne postoje „demokratske vrijednosti“ kako ih se shvaća na Zapadu; Rusija i Kina su zemlje s tisućljetnim tradicijama demokracije, a zapadna tumačenja demokratskih standarda suprotna su duhu i istinskim vrijednostima demokracije. Štoviše, zapadna tumačenja demokracije – potpisuju Xi i Putin u veljači 2022. – prijetnja su svjetskom poretku, globalnom i regionalnom miru i stabilnosti. Ove će postavke biti temelj ruskog propagandnog rata na početku sukoba u Ukrajini.
Kinesko-ruski dokument natopljen je idejama o ravnopravnosti, pravima naroda na samoodređenje i izbor vlastita puta, poštivanju različitosti kultura i drugim univerzalnim humanističkim vrednotama. Radi se o jednom od najupečatljivijih orvelovskih novogovornih političkih uradaka u povijesti. Slatkorječivošću i hakiranjem pozitivnih univerzalističkih i liberalnih ideja čije je značenje izvrnuto, dokument će zavarati svakog iole slabije informiranog čitatelja spremnog zaboraviti da je kinesko-ruski manifest potpisan 17 dana prije Putinovog proglašenja priznanja neovisnosti Donjecka i Luhanska i 20 dana prije početka agresije na Ukrajinu – u trenutku kada je sve već bilo spremno za definitivno rušenje tada već dobrano nagriženog post-hladnoratovskog međunarodnog poretka. Zavarat će svakoga spremnog zaboraviti da su dokument potpisali lideri jedne nominalno komunističke države s tisućljetnom tradicijom autoritarizma koja je usavršila metode i tehnike moderne tehnološke diktature, a da je drugi potpisnik samo nominalna demokracija (i Rusi izlaze na birališta) – a u biti imperijalna sila koja se još nije odrekla svog imperijalizma i u kojoj su lideri političke oporbe pobijeni, ostali politički protivnici zatvoreni ili prognani, i čija vojna mašinerija već godinama melje jednu drugu neovisnu državu ne pitajući za broj „svojih“, a kamoli „tuđih“ mladih žrtvovanih života.
Ako Tehnološku republiku smjestimo u širi povijesni kontekst u kojem američka politika reagira na unutarnje i globalne procese više nego što ih kreira, onda njezine slabe strane i opasnosti koje proizlaze iz „sljubljivanja“ države i biznisa u području novih tehnologija, umjetne inteligencije i inovacija više ne možemo tumačiti neovisno od činjenice da Karpove ideje nisu izdanci samoniklog tehno-feudalizma, ili nazovite to kako vam drago, već su reakcija koja energiju ideje vuče iznutra, iz američke krize vizije, identiteta i politike,[4] a izvana iz stvarne kinesko-ruske prijetnje koja je dokazana u Ukrajini. U tom konekstu, Karpova ideja o obrani zapadnih kulturnih i demokratskih vrijednosti doima se moralno iskrenom, premda može biti i poslovno instrumentalna za kompaniju koju vodi.
Kao i uvijek, pitanje je – je li put u pakao popločen najboljim željama? Naravno da se treba bojati sljubljivanja biznisa i države i cementiranja onoga što je Eisenhower u oproštajnom govoru 1961. nazvao opasnošću od vojno-industrijskog kompleksa (a danas bi bilo točnije govoriti o vojno-digitalnom kompleksu). U međuvremenu smo, pored problematičnog odnosa Trumpa prema saveznicima, reaktiviranja carina – glavnog instrumenta fragmentacije zapadnog svijeta prije Prvog i Drugog svjetskog rata – vidjeli i jednako problematične primjere radikalnih državnih intervencija kao što su Trumpove zabrane distribucije novih inačica velikih jezičnih modela izvan SAD-a; i naravno da povijest priča brojne priče u kojima su plemenite ideje (npr. antikomunizam) doživljavale svoja izvrtanja i suprotnosti poput makartizma u SAD-u. Uvijek se treba plašiti ponavljanja takvih epizoda kada se probude velike ideje o borbi, povijesti i naciji.[5] No ponekad nastupe vremena kada je pokretačka moć takvih ideja neizbježna. Barem se mi u ovoj zemlji još uvijek sjećamo toga.
Time se na kraju razmatranja hipoteze o zaoštravanju institucionalnih ograničenja kolanju informacija kroz LLM-ove vraćamo na istu temu s kojom smo zaključili prvi odjeljak:
Zapadne kulturne vrednote i institucije, koje leže u temeljima liberalno-demokratskih poredaka, kao što su individualizam, ljudska prava, vladavina prava, ukratko, sve što regulira fizičko nasilje i omogućuje slobodu političke participacije i javnog djelovanja, krajnja su brana tome da i Zapad, sukobljavajući se s autoritarnim društvima u raznim područjima života i tehnološkom razvitku, postane sličan njima.[6]
Uvod u ekonomski problem
Karpove ideje koje nisu toliko jasno izrečene u knjizi, ali su izrečene u njegovim brojnim javnim nastupima, idu korak dalje kada je riječ o odnosu AI kompanija i država. Karp upozorava na predstojeću nacionalizaciju vodećih AI labova poput OpenAI i Anthropica i predviđa da će se to dogoditi u sljedeće dvije godine. To je, možda, točka suglasnosti Donalda Trumpa i Bernieja Sandersa – da se neki oblik nacionalizacije AI labova mora dogoditi jer su postali prevažni za društvo.
Ne bi bilo prvi puta u povijesti da neka fundamentalna i moćna tehnologija bude nacionalizirana (s time da nacionalizacija u zapadnim društvima nije ona nacionalizacija nakon 1945. kakvu su proveli komunisti). Sjetite se Mokyrove povijesne priče o Republici pisama koja je izrasla na privatnom paneuropskom poštanskom sustavu obitelji Thurn i Taxis. Nekoliko stoljeća kasnije pošte su nacionalizirane. To je primjer kako neke tehnologije i njihove primjene mogu poprimiti tako široku društvenu važnost da na kraju uslijedi neki oblik društvene kontrole koji prelazi uobičajenu regulaciju. Pošti su trebala stoljeća privatnog razvitka da svijet postane toliko složen da ih države preuzmu; AI labovima će (možda) biti dovoljno nekoliko godina.
Sam Karp je strateški ambivalentan u pogledu mogućnosti nacionalizacije. Ne može se reći da ju aktivno zagovara. On samo upozorava na tu mogućnost, ali dobrim dijelom zbog poslovnih interesa Palantira. Palantir se u velikoj mjeri oslanja na Anthropicov Claude. Kako Anthropic pod vodstvom Daria Amodeia ima etički kodeks koji ograničava vojne uporabe umjetne inteligencije, nedavno izbacivanje Anthropica s liste licenciranih dobavljača američke vlade prvi je korak – prijetnja – koja uistinu može voditi nacionalizaciji na koju upozorava Karp. Karp stvara uzbunu i promiče tezu da će pretjerano širenje privatnih tržišnih uporaba AI dovesti do velikog istiskivanja poslova profesionalaca (isto ponavlja i Bill Gates i mnoga druga imena ponikla u Silicijskoj dolini), čime svoje poruke – koje su primarno upućene Amodeiu koji je usred priprema za Anthropicov IPO – zaključuje pitanjem: zar Amodei doista očekuje da ga država neće preuzeti ako svoje razvojne napore usmjeri prema tome da dobar dio srednje klase ostane bez posla, umjesto da potpuno otključa uporabu Clauda u vojnim i sigurnosnim namjenama (što je od presudne važnosti za razvoj Palantira)?
Kao da ova pitanja nisu dovoljno teška u pogledu odnosa eksplodirajućeg AI sektora, države i šire javnosti, rata i mira, nedavno Gallupovo istraživanje pokazalo je da se veliki dio američke javnosti okrenuo protiv izgradnje novih podatkovnih centara o kojima zavise performanse umjetne inteligencije. Svaka buduća ekonomska poteškoća mogla bi učvrstiti stavove koji će ojačati neraspoloženje javnosti spram AI sektora. Mokyrova ekonomska povijest i na ovome mjestu služi kao okvir za shvaćanje aktualnih događaja.
Mokyr je u svojim istraživanjima naglašavao da su industrijske revolucije uspjele na Zapadu jer niti jedna društvena skupina nije mogla trajno blokirati razvoj tehnologije. No daleko od toga da je taj put bio linearan. Ludistički pokret 1811.-1816. bio je prvi društveni proizvod Prve industrijske revolucije. Od prve masovne pojave strojeva, mnogi ljudi, kao da su čitali Don Quijotea, u njima su vidjeli stranu silu – zamjenu za ljude. To što znamo da se društva dugoročno prilagođavaju na način koji dovodi do rasta životnog standarda i društvenog blagostanja slaba je utjeha za sve one koji nakon gubitka posla ostaju dugo nezaposleni. Reakcije na takve društvene i osobne stresove oblikovale su povijest. Stoga ključno pitanje, još jednom, glasi: hoće li zamjena poslova umjetnom inteligencijom biti disruptivna i brza – što će velik broj profesionalaca izbaciti s tržišta rada do kraja njihovih djelatnih života i učiniti ih izvorom nove društvene pobune – ili će tržišne sile i političke reakcije na njih omogućiti gladak prijelaz?
Oba smo scenarija upoznali u modernoj povijesti tehnološkog i društvenog razvitka. Problem je artikulirao još John Maynard Keynes 1930., na samom početku Velike krize u eseju Ekonomske mogućnosti naših unuka gdje je zapisao ideju za koju će neki drugi ljudi (Kydland i Prescott 2004.) desetljećima kasnije dobiti Nobelovu nagradu (za teoriju realnih poslovnih ciklusa): We are suffering, not from the rheumatics of old age, but from the growing-pains of over-rapid changes, from the painfulness of readjustment between one economic period and another. The increase of technical efficiency has been taking place faster than we can deal with the problem of labour absorption.
Odgovor tržišta rada
Početkom ove godine slabo poznata analitička kuća s Wall Streta Citrini Research objavila je viralni rad pod nazivom Globalna kriza inteligencije 2028.: “Ovo nije prognoza nego scenarij”, ističu na početku svoga literarnog prikaza slike svijeta sredinom 2028. Stopa nezaposlenosti je na 10,2% (trenutačna stopa nezaposlenosti u SAD-u iznosi 4,1%), a burzovni indeks S&P 500 izgubio je 38% vrijednosti u odnosu na historijski maksimum iz listopada 2026. Amerika 2028. Nalazi se u spirali zamjene ljudske inteligencije umjetnom. Tako kaže njihova kristalna kugla: crta li Citrini realan scenarij?
Realan jest, u smislu da je moguć, uz rezervu spram tako naglog skoka stope nezaposlenosti jer nikada u ovom stoljeću nije zabilježen tako velik skok u manje od dvije godine; najveći skok stope nezaposlenosti – ako izuzmemo iznimnu i kratku pandemijsku recesiju koja je po svemu bila posebna (nije bila ekonomski inducirana kriza) dogodio se u dvije i pol godine od 2007. do 2009.: stopa nezaposlenosti rasla je s 4,5% na 10,0%. Veći rast nezaposlenosti, ali u duljem razdoblju, u SAD-u se dogodio samo u Velikoj krizi u 20. stoljeću kada je stopa nezaposlenosti rasla s oko 3% 1929. na oko 22% 1932., i to nakon što je burzovni balon koji je puknuo u listopadu 1929. prije toga bio pogonjen nadama u kompanije iz industrija koje su tada bile predvodnici inovacija i koje će uistinu isporučiti ogromnu vrijednost društvu u 20. stoljeću (optimizam 20-ih bio opravdan): zrakoplovna industrija, industrije poljoprivrednih aditiva (kemijska industrija), komunikacije (telefonija i telegrafija, radio), proizvodnja električne opreme, itd. Stoga neki ekonomski povjesničari smatraju da puknuće burzovnog balona 1929. nije bilo moguće predvidjeti (Bierman, 2008); ista vrsta rasprave ponavlja se i danas, no kao što smo rekli u uvodu, nećemo se navući na marketinški stil Citrini Researcha. Jer burzovni balon će puknuti, recesija je moguća, ali nitko ne zna kada. Jedino što znamo je da će tehnološki napredak ići dalje kroz usporavanje, recesiju (štogod), i nakon toga. (Kad pukne, brojite me među one koji su to najavili (zajedno s guvernerom Bank of England koji je plaćen za to da upozorava na rizike)).
U esejima koje sam o temi AI i tržišta rada pisao 2024., opisao sam dvije povijesno poznate situacije koje su se na različitim mjestima pojavljivale u različitim povijesnim razdobljima. Jedna je situacija supstitucije rada, o kojoj je Keynes pisao 1930. Druga je situacija komplementarnosti tehnoloških promjena i rada. Prva industrijska revolucija u 19. stoljeću i Druga u prva tri desetljeća 20. stoljeća povremeno su imale disruptivna obilježja. S jedne strane, dugoročan rast produktivnosti i životnog standarda omogućili su rast stanovništva bez povijesnog presedana. Velika Britanija je u 19. stoljeće ušla s oko 10 milijuna stanovnika, a iz njega izašla s oko 38 milijuna, da bi oko 1930. dostigla 46 milijuna. Brojke za Njemačku su 22, 56 i 65 milijuna, a za SAD 5, 76 i 123 milijuna. Tržište rada pogonjeno demografijom i dugoročnim rastom životnog standarda rapidno se širilo kao i ukupna potrošnja i potražnja, no povremene ekonomske krize izazivale su sve veće socijalne potrese u bujajućim gradovima. Novo urbano stanovništvo koje je ili poniklo na selu, ili su im roditelji ili djedovi i bake došli sa sela, bilo je slabo obrazovano i formirano na starim kulturnim normama koje nisu bile prilagođene novom načinu života. U vrijeme Prve i u počecima Druge industrijske revolucije povremeno su se događale tehnološke promjene koje su najjače djelovale na starije i najmlađe radnike čiji je broj naglo rastao. Recesije su velik broj starijih ljudi izbacivale s tržišta rada do kraja njihovih djelatnih života, a sve brojniji mlađi ljudi dulje vrijeme nisu mogli pronaći posao u recesijama ako su ih povijesnom nesrećom pogađale na početku karijera. Izgubljene generacije i nezaposleni mladi bili su rezervoari nezadovoljstva i pobune. Proces je pogodovao nastanku radikalnih ideja o društvenim promjenama. To je s jedne strane uključivalo opaku pojavu revolucionarnog marksizma, a s druge strane jednako opaku pojavu njemačke ideje nedostajućeg Lebensrauma. Nastale u drugoj polovici 19. stoljeća, obje su ideje bile povezane sa starim strahovima od totalnog osiromašenja i nedostatka hrane. Obje ideje preživjele su desetljeća i oblikovale povijest 20. stoljeća. To svjedoči o dugom hodu ideja koje rezoniraju i evoluiraju kroz povijest. Spomenuti Keynes to je ovako sažeo u svojoj Općoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca 1936.: Luđaci na vlasti koji čuju glasove, svoje ludilo izvode iz ideja akademskih piskarala koje su nastale prije nekog vremena.
S druge strane, širenje znanja, srednjoškolskog, a kasnije i visokog obrazovanja i vještina, uz opći dugoročan napredak životnog standarda, pogodovali su prilagodbama tržišta rada, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća. Prilagodba je bila fascinantna, osobito u SAD-u gdje je broj stanovnika povećan sa 123 milijuna 1930. na današnjih oko 345 milijuna. U SAD-u je oko 1950. bilo 43 milijuna zaposlenih, a danas je brojka oko 158 milijuna. U Europi je rast bio sporiji zbog usporavanja rasta broja stanovnika. Broj zaposlenih u Ujedinjenoj Kraljevini u istom je razdoblju povećan s 23 na 32 milijuna.
Da bismo informirano spekulirali o tome hoće li nas AI uvesti u prvi scenarij zamjene poslova i socijalne disrupcije, koji predviđa velik broj tehnoentuzijasta, ili u drugi scenarij glatke društvene prilagodbe i prilagodbe tržišta rada, treba gledati može li se o brzini zamjene poslova profesionalaca umjetnom inteligencijom zaključiti išta korisno na temelju promatranja promjena na tržištu rada u proteklih nekoliko godina.
Čvrstih zaključaka koji bi omogućili kakve-takve prognoze iz empirijskih nalaza za sada nema. Rana istraživanja do 2024. nisu pronalazila uporišta za široko komuniciranu tezu o brzoj disruptivnoj promjeni koju donosi umjetna inteligencija. Daron Acemoglu je istražujući detaljnu bazu podataka opisa poslova i zadataka pred dvije godine zaključio da će učinak AI na rast produktivnosti biti relativno spor – više nalik postupnoj promjeni koja je karakterizirala ranu fazu Treće (informacijske) industrijske revolucije u kojoj je bilo dovoljno vremena za učenje noviteta i glatku prilagodbu tržišta rada bez socijalnih potresa. Novija povijest daje mu za pravo: jedini veći ekonomski poremećaj (2008.-2009.), ako izuzmemo pandemiju koja je poseban slučaj, došao je iz sektora financija, a ne iz razvoja tehnologije. Internet je možda pojačao Veliku financijsku krizu, ali pretjerano je reći da ju je uzrokovao jer je obrazac financijske krize bio već puno puta viđen u povijesti, neovisno o tehnološkim promjenama.
Najutjecajniji američki ekonomisti su se na prijelazu 20. u 21. stoljeće čudili nerazmjeru između percepcije o brzini i dubini tehnoloških promjena u Trećoj industrijskoj revoluciji i njihovih stvarnih tragova u gospodarstvu. Jedan od začetnika moderne teorije rasta, nobelovac Robert Solow, zapamćen je po izjavi računala vidimo svuda osim u statistici produktivnosti rada. U počecima Ekonomskog laba (2017.) napisao sam i raspravu o knjizi Roberta Gordona The Rise and Fall of American Growth u kojoj Gordon s pesimizmom gleda na tehnološke promjene i rast produktivnosti u Trećoj industrijskoj revoluciji u SAD-u. Pred deset godina, dakle prije masovne uporabe AI aplikacija, Gordon je pisao o tome da se Treća industrijska revolucija odvija vrlo sporo – mnogo sporije od Druge, što vidimo i po tome da su se materijalni život i navike potrošača malo promijenili nakon 1970. godine. Gordon je razloge usporavanja rasta produktivnosti pronašao u rastu nejednakosti, usporavanju tempa širenja obrazovanja i rasta broja stanovnika, te rastu javnog duga. No, svako zlo za neko dobro: zahvaljujući sporom tehnološkom napretku nije bilo tehnološki induciranih društvenih stresova. Oni koji su se dogodili potjecali su iz drugih sfera.
Glavni ekonomist Googlea 2002.-2025., profesor mikroekonomike Hal Varian, uključio se u raspravu 2005. s tezom da inovacije nisu samo stvar intrinzičnih motiva na strani ponude. Glavni pokretač je potražnja za inovacijama. A ona je na dostignutom stupnju razvitka oslabila – ljudima su druge stvari povrh materijalnog napretka postale bitne u životu. Ranije opisana društvena pobuna protiv izgradnje podatkovnih centara u SAD-u može se tumačiti kao dokaz u prilog Varianove teze.
Genezu Varianove teze možemo izvući iz dublje ekonomske povijesti, ponovo od Keynesa, iz njegovog već citiranog eseja Ekonomske mogućnosti naših unuka (1930.). Keynes u tom radu predviđa rast realnih dohodaka za osam puta u tada sljedećih 100 godina. Prema podacima iz Maddison Project Database, od 1930. do zadnje raspoložive godine u bazi (2022., dakle ima još osam godina vremena), realni BDP po stanovniku povećan je 7-8 puta u Australiji, Austriji, Njemačkoj, Grčkoj, Italiji, u SAD-u oko 5,5 puta, a u Ujedinjenom Kraljevstvu 4,4 puta. Bez ulaženja u detalje i odstupanja, Keynesova je prognoza bila vrlo dobra, a za našu temu najvažniji je zaključak koji je Keynes izveo iz tog predviđanja: nakon što razvijeni svijet oko 2030. postane oko osam puta bogatiji nego 1930., oslabit će stari impulsi borbe za opstanak jer će ekonomski problemi biti riješeni. Dio ljudi će zbog toga doživjeti živčani slom, a dio će slobodu znati iskoristiti za umjetnost življenja. Ako se malo zamislimo, možda ćemo pronaći potvrdu ovih Keynesovih stavova među ljudima koji nas okružuju (i u sebi, ako se svakodnevno ljuljamo između živčanog sloma i umjetnosti življenja).
Ako Keynes-Varianovu hipotezu ponovo protumačimo u širem okviru funkcioniranja liberalne demokracije, to jest njezine kulturne podloge i institucija koje je razvila od 1930. naovamo, otvara se perspektiva tumačenja samoregulirajućih mehanizama koji danas umanjuju problem zamjene ljudi novom tehnologijom. Usporedo s industrijskim revolucijama i tehnološkim napretkom pojavili su se i: (1) rast vrijednosti štednje i privatne imovine koje služe za amortizaciju kratkoročnih šokova gubitka ili smanjenja dohotka zbog nezaposlenosti; (2) česte prilagodbe kurikuluma i tehnologija podučavanja u obrazovnom sustavu; (3) povezivanje naknada za nezaposlenost s aktivnim mjerama tržišta rada koje uključuju javno financiranje programa prekvalifikacija; (4) državne investicije koje se u idealnom slučaju pokreću prema principima kejnezijanske protucikličke politike u vremenima kriza radi amortizacije društvenih i ekonomskih potresa (međutim mnoge vlade nemaju ni mudrost, ni politički kapacitet, ni dovoljno dug vremenski horizont za primjenu ovog recepta pa dinamika javnih izdataka koja nije usklađena s poslovnim ciklusom može poprimiti destabilizirajući umjesto stabilizirajući karakter); (5) isti takav karakter monetarne politike čija učinkovitost potencijalno raste sa širenjem monetarnih instrumenata (kvantitativno popuštanje, kontrola krivulje prinosa); (6) razvoj industrije privatnog osiguranja koja danas nudi i izdašne police osiguranja od nezaposlenosti, narušenog zdravlja i smrti člana obitelji. Na ovu listu treba dodati i: (7) demografsku tranziciju; pad broja djece preokrenuo je mehanizam pritiska rastućeg broja mladih radnika iz Prve i Druge industrijske revolucije u mehanizam latentnog nedostatka mladih radnika što ublažava eksplozivni potencijal novih recesija; (8) promjenu prevladavjućih političkih odnosa prema imigraciji i stranim radnicima – njihovo kontrolirano puštanje na poslove koje domaćini ne žele raditi za dane nadnice stvara bazen za potencijalno lakše otkaze kad nastupi recesija. To bi moglo amortizirati negativne učinke po domaće stanovništvo. Međutim, učinak osmog regulacijskog mehanizma nije posve jasan; dio lošije plaćenih i niže produktivnih poslova možda će i u recesijama nailaziti na nedovoljnu ponudu rada ako će drugi regulacijski mehanizmi koji primarno djeluju na domaće stanovništvo dovesti do toga da rezidenti neće prihvaćati takve poslove ni u lošim vremenima (i to spada u luksuze bogatoga društva koje je Keynes slutio).
Treba primijetiti da na listu društvenih regulacijskih mehanizama nisam uvrstio takozvani univerzalni osnovni dohodak (eng. UBI – universal basic income). UBI se među tehnoentuzijastima koji predviđaju rapidnu zamjenu poslova za ljude umjetnom inteligencijom često propovijeda kao jedino moguće (krajnje) rješenje: očuvanje društvene stabilnosti i kohezije bit će moguće samo ako svaki građanin od države bezuvjetno dobije iznos koji je dovoljan za podmirenje osnovih životnih potreba i potom samostalno odluči želi li dodatno raditi (bilo što) i zaraditi, što ne umanjuje pravo na UBI. UBI je neistražen teritorij (u pogledu utjecaja na kulturu, institucije, politiku i individualne motive), a politički i financijski predstavlja nerealnu ideju. Primjerice, iznos od 800 eura na mjesec po građaninu u Hrvatskoj značio bi godišnji trošak u visini od oko 37% BDP-a. Iako bi takav UBI koristio svima koji primaju manje od 800 eura na mjesec, na primjer velikom broju umirovljenika koji imaju manju mirovinu od 800 eura, UBI bi istisnuo financiranje brojnih drugih korisnih funkcija države ili bi zahtijevao radikalne reforme javnih sustava kakve u modernoj demokraciji nisu moguće (npr. ukidanje sustava socijalne sigurnosti i njihova zamjena s UBI). UBI je stoga, zasad, tek model za tehnoentuzijaste koji vjeruju u rapidno ubrzanje tehnološkog napretka i rasta produktivnosti koji će pokrenuti vodopad nove vrijednosti koju međutim još ne vidimo u podacima i događajima koji nas okružuju.
U međuvremenu, više puta spominjani Daron Acemoglu privremeno je odustao od empirijskih istraživanja učinaka AI i posvetio se matematičkom modeliranju potencijalnih društvenih konflikata u uvjetima kada tehnološki napredak i rast produktivnosti brzo smanjuju udjel rada i povećavaju udjel kapitala u dodanoj vrijednosti. Acemoglu, Gitmez i Shadmehr (2026) razvili su model u kojem društvo balansira između tri moguća rješenja: (1) represije (ukidanje demokracije od strane elite u kojoj su povezani korporativni i politički interesi za ubrzanje tehničkog napretka), (2) preraspodjele (snažnije oporezivanje kapitala i veći izdaci države radi amortizacije socijalnih potresa) i (3) regulacije – ograničavanja tehnološkog napretka odnosno u našem slučaju širenja umjetne inteligencije. Osim elegantnog matematičkog iskaza, u ovom trojstvu nema nove ideje. Već smo vidjeli kako se mnogi tehnoentuzijasti preventivno zalažu za (2), pa i za UBI kao ekstremno snažan instrument preraspodjele, jer vjeruju da će u kratkom roku doći do ogromnog rasta produktivnosti rada i narušavanja raspodjele između kapitala i rada. To je veoma slično stavovima Thomasa Pikettya iz, tko se sjeća, znanstveno-popularnog bestselera Kapital u XXI stoljeću (2014).
U svjetlu trojstva represija-preraspodjela-regulacija, Kinu s njezinim ekstremno visokim udjelima investicija i niskim udjelima osobne potrošnje u BDP-u (potonja je oko 40%, dok je u SAD-u oko 70%) možemo promatrati kao klasični model represije u sustavu s niskim udjelom rada u dodanoj vrijednosti koji se može nametnuti i u nekim danas slabim demokracijama ako u njima dođe do sljubljivanja interesa tehnoloških korporacija s državom.
U svakom slučaju, razvoj događaja zasad ne pokazuje da smo došli do zida tržišta rada pred kojim bi odabir između tri Acemogluove opcije (diktatura, radikalna preraspodjela, regulacija razvoja tehnologije) bio iznuđen prijetnjom pobune. Zbog toga se možemo vratiti zasad relanijoj hipotezi o razvoju i snazi unutarnjih samoregulirajućih mehanizama tehnološkog napretka: ako je točna – to jest, ako i bez UBI imamo politike i institucije koje u 21. stoljeću mogu amortizirati šokove na tržištu rada zbog tehnoloških promjena – ova hipoteza još uvijek ne znači da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova i da će promjene biti glatke. Mehanizmi društvene regulacije također proizvode nenamjeravane i neželjene učinke koji pokreću nove spirale problema.
Na primjer, svijest američkih poslovnih i političkih elita o unutarnjem otporu gradnji novih i većih podatkovnih centara afirmirala je američke imperijalističke težnje spram Grenlanda gdje bi se hlađenje mega-servera moglo učinkovito provesti. Ideja o kontroli nad Grenlandom – barem u onom obliku kako su ju bili zamislili J.D.Vance i Donald Trump – narušila je zapadno savezništvo. Ovo otkriva praktične političke pukotine u plemenitom tonu ranije spomenutih ideja Alexa Karpa o obrani zapadne kulture, vrijednosti i povijesti. Dok se njegov poziv na obranu Zapada od istočnih totalitarizama kroz savez politike i biznisa doima kao nekakav odgovor na strategiju Kine i Rusije, praktična provedba američke “strategije Grenland” – o čijoj važnosti za američke elite svjedoči činjenica da je Grenland zaslužio istaknuto mjesto u Trumpovom inauguracijskom govoru iz siječnja 2025. – do sada je uspjela udaljiti SAD od Europe suprotno deklariranim namjerama i ciljevima obrane Zapada od utjecaja totalitarnih režima istoka. Naravno, Europu ne možemo promatrati kao pasivnog aktera. Moguće je da se ne snalazi, ne razumije američku strategiju, te propušta aktivno nuditi nova rješenja za zapadno savezništvo za 21. stoljeće koje mora poći od objektivnog pada relativne snage SAD-a. No, imajući u vidu Trumpovu nepredvidivost, često negativan stav prema Europljanima i najblaže rečeno nekonvencionalan politički stil, odgovornost za slučaj Grenland nije moguće prevaliti na Dansku i Europsku uniju.
Sjena uspona Kine i lakoće s kojom je Rusija pokrenula novi veliki rat (i na njemu ustraje) nadvlači se i nad ovom temom. Zbog toga moramo spomenuti da hipoteza o funkcioniranju samoregulirajućih mehanizama tehnološkog napretka na Zapadu vrijedi samo za – Zapad. Buduće ponašanje sve moćnije Kine utjecat će na održivost regulacijskih mehanizama učinaka tehnološkog napretka na Zapadu. Kina, štogod tamošnji stratezi i diplomati upisivali u dokumente orvelovskog izričaja, nije demokracija. A to znači da kineska partijska vrhuška može – bez obzira na stavove kineskog naroda – nastaviti forsirati tehnološki napredak, inovacije i investicije kao glavne poluge dugoročnog plana za preuzimanje globalnog tehnološkog, političkog, kulturnog i svakog drugog utjecaja. Nastavak od strane države forsiranog tehnološkog napretka provocirat će odgovor Zapada na isti način kao što Trumpov neomerkantilizam predstavlja odgovor na kineski intervencionizam i merkantilizam.
Socijalno i politički inteligentniji članovi elita poput Alexa Karpa koji razumije povijest i načine funkcioniranja zapadnih društava (bolje od svog senior-partnera Petera Thiela), znat će kreirati idejne podloge za šire prihvaćanje novih modaliteta intervencionističkih reakcija i djelomično “lomljenje” unutarnjih prepreka širenju tehnološkog napretka. I bez vanjske (kineske ili ruske) prijetnje, u svjetskom biznisu i politici ima mnogo Karpova koji inovacije vide kao vrednotu samu po sebi, ili kao funkcionalni instrument za obranu vrednota u koje vjeruju. A kada se inovacija postavi kao imperativ i zaodjene u ideju koja nije bez osnove – onu o zaštiti zapadne kulture i načina života – to postaje moćna poruka koja može lomiti otpore ako dobro oblikuje priču o tome da su inovacije i tehnologija ključni za “naš način života” (kulturu).
Mogućnost lomljenja otpora tehnološkom razvitku kroz osvještavanje izvanrednosti situacije u kojoj živimo vraća nas pitanju razmjera reakcije, odnosno nužnosti da Zapad ne postane nalik istočnim despocijama. Trebat će i pameti i političkih kapaciteta za razborito razlikovanje onoga što je u reafirmaciji zapadnog neo-intervencionizma (neo-etatizma, nazovite to kako hoćete) nužnost koju uspon totalitarne Kine nameće kao razumnu reakciju, a što je svojevrsni višak – nerazmjerno pretjerivanje i nerazborit politički rizik koji proizlazi iz sprege novih interesa, i/ili pukog nedostatka znanja, i/ili poremećaja u percepciji humanističkih vrijednosti, i/ili nepotrebne frustracije i straha. Zasad još uvijek nismo u situaciji u kojoj je izravni globalni sukob totalitarizama i demokracija vjerojatan, ali možda nismo ni daleko od točke sukoba u kojoj sve vrednote postaju podložne testu.
Premda je rat u Europi ozbiljno upozorenje o tome što bi se moglo događati u budućnosti, jedan od razloga zašto još uvijek nismo pred zidom leži u tome što sprege razvoja umjetne inteligencije i robotike još uvijek nisu dostigle stupanj koji bi najezdu dronova i vojnika-robota kojima upravljanju mastermindi i AI iz Pekinga i/ili Moskve učinio vjerojatnom u sljedećih nekoliko godina. Međutim, u jednoj od projekcija tehnološkog razvitka u borbene svrhe, što jest specijalnost Thielovog i Karpovog Palantira, treba podsjetiti da ratovi i stanja nalik ratovima izazivaju velike društvene uzbune i pogoduju radikalnim promjenama kulture i institucija. Stoga vjerojatno nećemo moći izbjeći povratak ovim temama.
Kao da nema dovoljno dilema i bez velikih ratova i njihovih tehnoloških i institucionalnih transformacija. Pretpostavimo da ih neće biti i pregledajmo razvoj u više-manje mirnodopskim uvjetima: možemo li, na kraju, pronaći dokaze u prilog teze da je velika zamjena profesionalaca umjetnom inteligencijom već započela brzinom koju unutarnji regulacijski mehanizmi tehnoloških promjena neće moći pratiti?
Ovogodišnja istraživanja pokazuju da utjecaj AI na tržište rada postoji; u SAD-u je pojačan nakon ChatGPT momenta krajem 2022. Međutim, i dalje je uglavnom riječ o učincima komplementarnosti s postojećim poslovima i vještinama, a ne o velikoj zamjeni ljudi umjetnom inteligencijom. Na koncu, aktualne razine ukupnih stopa nezaposlenosti koje se i u SAD-u i u EU kreću oko povijesnih minimuma govore tome u prilog. U Europi, gdje se proizvodnja i primjena umjetne inteligencije odvija sporijim tempom nego u SAD-u, trag AI može se pratiti već godinama i relativno je plitak. Rad Minittija, Prettnera i Venturinija AI innovation and labor market polarization: Evidence from European regions pokazuje tri stvari: (1) utjecaj AI postoji već dulje vrijeme i počeo je puno prije ChatGPT momenta potkraj 2022., još od pojave prvih patenata vezanih uz AI početkom stoljeća; (2) usporedbom ekonomskog razvitka europskih NUTS 2 regija autori pronalaze učinke koji su koncentrirani u tehnološki najnaprednijim europskim regijama; (3) u tehnološki sofisticiranim područjima AI uistinu smanjuje disparitet nadnica i relativnu zaposlenost između poslova koje tradicionalno smatramo boljim i lošijim (na štetu prve vrste poslova), pri čemu je učinak dugoročan i malen: u 17 godina od 2000. do 2017. ukupan kumulativan učinak na smanjenje dispariteta plaća (na štetu boljih poslova) iznosio je 7%, od čega 12% u tehnološki najnaprednijim regijama, dok je u ostalim regijama učinak bio obrnut. Usto, učinak na smanjenje relativnog broja zaposlenih iznosio je 3%, od čega 9% u tehnološki najnaprednijim regijama dok je u ostalim regijama učinak bio obrnut. Stoga nije jasno je li to što se mjeri kao učinak AI možda ujedno bio i učinak seljenja boljih poslova iz najnaprednijih regija gdje su bolji poslovi ranije nastali, u manje napredne regije kamo su se kasnije selili. Mana ove studije su stari podaci iz vremena prije ChatGPT momenta, a korist je u prikazu vrlo postupnih promjena (svi prosječni učinci odvijaju se brzinom koja je manja od 1% na godinu) i podsjećanju da ekonomski učinci umjetne inteligencije nisu započeli 2022. – 2023. već sežu dalje u prošlost.
Amerikanci imaju puno bolje i novije podatke o poslovima pa je zanimljivo spomenuti studiju analitičke kuće Apollo Global Management iz ove godine koja koristi istu statističku tehniku kao i spomenuta europska studija, ali na novijim (i mikroekonomski bogatijim) američkim podacima, te dobiva generalno sličan rezultat: svega 3,7% poslova u SAD-u izravno je izloženo tehnološkim promjenama koje su vezane uz AI, pri čemu su učinci smanjenja dispariteta nadnica i relativne zaposlenosti na boljim i lošijim poslovima koji su izloženi AI oko 7% nakon 2023. Autori studije naglašavaju da se iz ovoga ne mogu izvoditi prognoze o budućnosti jer će se AI implementacije ubrzati narednih godina. To što se rezultati istraživanja iz 2026. ne razlikuju puno od rezultata iz 2024. ne znači da će se isti zaključak ponoviti 2028. i 2030. 2036. da i ne spominjemo.
S druge strane, možda postojeće studije koje ne pokazuju dramatičan utjecaj otkrivaju dugoročan obrazac? AI nije jednostavan za implementaciju u organizaciji. Da bi otpustio kvalitetnog profesionalca, poslodavac mora biti siguran da tehnika može zamijeniti sve njegove karakteristike uključujući i pouzdanost, snalažljivost, kreativnost, pa i kapacitet za nadzor uporabe i rezultata AI modela. Poslodavac, odnosno menadžeri koji ostaju, moraju biti jednako dobri u suradnji i korištenju AI kao što su bili dobri u suradnji s ljudima – profesionalcima. Inače se cijela organizacija raspada. Drugim riječima, cijeli poslovni proces mora biti redizajniran, a nove vještine upravljanja AI-sustavima i produktivne uporabe njihovih outputa unutar organizacije usvojene od strane onih koji ostaju. Takvi procesi traže vrijeme. U njima nastaju i novi poslovi kojih ranije nije bilo.
Pretpostavimo, iako za to zasad nema vidljivih uporišta, da će se u sljedeće 2-4 godine dogoditi veliko preoblikovanje poslovnih procesa – nastat će posve novi procesi s manje ljudi i više umjetne inteligencije. No nakon nekog vremena, dio novih poslovnih procesa i proizvoda/usluga postaje star. Nude ih i novi konkurentni dobavljači na tržištu jer se puno veći broj ljudi počinje profesionalno baviti tehnologijom koja ima moć. Tako su nekada velika industrijska poduzeća u svojim organizacijama razvijala mnoštvo funkcija oko same proizvodnje – od računovodstva i revizije preko informatike do transporta. Širenje znanja s vremenom je dovelo do stadija kada se dobar dio tih usluga više isplatilo kupiti na tržištu koje ih je efikasnije nudilo (i gdje se veći broj ljudi bavio proizvodnjom tih usluga). Takozvana deindustrijalizacija u manjoj je mjeri bila povezana s nestankom proizvodnji (npr. stara tekstilna industrija), a u većoj se mjeri radilo o efektu difuzije – nastanku novih i efikasnijih aktivnosti, poduzeća i sektora koji su ili preuzeli poslove koji su ranije bili organizirani u velikim industrijskim poduzećima, ili su ponudili nešto posve novo (inovacije).
Koliko je ovo dinamičan proces lakše je shvatiti ako imamo na umu podatak da poljoprivreda danas čini svega 2-4% dodane vrijednosti modernih gospodarstva. No pad udjela poljoprivrede u gospodarstvu nije se dogodilo zbog toga što se ljudi manje i slabije hrane nego pred 150 ili 200 godina kad je poljoprivreda činila 70% gospodarstva, ili jer se uvozi više hrane nego nekada. Proizvodnja bazne jedinice količine – u ovom slučaju prehrambene kalorije – difuzno je proširena izvan granica tradicionalne poljoprivrede: razvijena je kemijska industrija (gnoijva, aditivi), prerađivačka prehrambena industrija, a promjene – kako tehnologije tako i preferencija potrošača – duboko su zahvatile transport, distribuciju, trgovinu i marketing prehrambenih proizvoda. Kada bismo taj kompleksan sustav “od polja do stola”, koji se na današnjem stupnju tehnološkog razvitka više ne može opisati jednostavnim lancem nego mrežom, rastavili na glavne lance dodane vrijednosti, shvatili bismo koliko je proizvodnja hrane odnosno kalorija i danas velik sektor koji ne vidimo u cjelini jer su ga inovacije difuzno rasporedile na velik broj novih i vrlo različitih djelatnosti, čime je rapidno povećana produktivnost. U pogledu brige o kvaliteti hrane i smanjenju rizika danas to obuhvaća i medicinu, biotehnologiju, nutricionizam – biokemiju, javnu administraciju (regulacija) i mnoštvo drugih djelatnosti koje u doba sirovog ljudskog rada, životinje i pluga nitko nije mogao zamisliti ni u najluđim snovima.
U biti, radi se o proliferaciji znanja i ljudskih aktivnosti koje nitko nije planirao. Štoviše, veliko je pitanje koliko smo ih uopće u stanju izmjeriti i pojmiti.[8] Enormna složenost inovacijskih procesa povezana je s činjenicom da tehnološke promjene ne izrastaju samo na kulturnim normama, nego ih i povratno mijenjaju. Takva će se povijest ponoviti i s informacijskim djelatnostima i umjetnom inteligencijom kao njihovim najnovijim izdankom. Jedini je problem, ili sreća, što je način kako se povijest ponavlja uvjetan: procesi su slični u osnovnim konturama, ali ishodi su u svakom novom tehnološkom ciklusu neizvjesni i drugačiji. Ekonomska povijest je otvorena knjiga što ju iznova čini uzbudljivom, obećavajućom, ali i povremeno mračnom.
Zaključak
Završit ćemo s Johnom Maynardom Keynesom, začetnikom moderne makroekonomske analize kojeg smo u ovom ciklusu eseja o koevoluciji kulture, tehnološkog napretka i ekonomskog rasta, koji su bili inspirirani radom Joela Mokyra, susretali nekoliko puta. U jednom od ranijih eseja spominjao sam kako je Keynes, kao i Mokyr, vjerovao da kultura i ideje imaju snažniju pokretačku moć od interesa; smatrao je da su svi političari koji čuju glasove u glavi robovi ideja nekog akademskog piskarala otprije nekog vremena; dubokim razumijevanjem veza između tehnološkog napretka i recesija Keynes je postavio temelje teorije realnih poslovnih ciklusa i razumijevanja prilagodbi tržišta rada kroz modele komplementarnosti ili supstitucije poslova i tehnologije; začudno je približno pogodio koliko će se povećati realni dohoci po stanovniku u danas razvijenim zemljama svijeta od 1930. do 2030. Poveznice između Keynesa i Mokyra možemo povući i u pogledu veza između kulture i modernog ekonomskog rasta pogonjenog inovacijama: tamo gdje je Keynes izvorišta vidio u duhu koji pokreće, Mokyr je kopao dublje i pronašao koevoluciju kulture, tehnologije i rasta.
Ovaj dio Keynesova rada ekonomisti ne smatraju bitnim jer ima sanjarske elemente; toliko ih je da ga i ljevica zbog toga rado prigrljuje. Keynes je predviđao da će tehnološki napredak za oko stotinu godina nakon 1930. dovesti do oslobođenja ljudi od ekonomskih nužnosti koje je nametalo zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba. Predvidio je da će to promijeniti kulturu, motive i impulse ljudi. Trka za novcem će stati, inovacije će usporiti. Zbog toga smo i Varianovu hipotezu o slabljenju potražnje za inovacijama – jer Zapad se nalazi na stupnju materijalnog razvitka na kojemu druge, nematerijalne vrijednosti ljudima postaju važnije – povezali s Keynesom.
Moguće je da će umjetna inteligencija biti tehnologija preokreta koja će donijeti konačnu transformaciju koju je Keynes predviđao. Ako će biti tako, vjerojatno će se ostvariti prognoza iz prvog dijela ovog eseja o tome da će se nastaviti širiti uloga države. Ali ne linearno. Različita društva odnosno kulture reagirat će različito, kombinirajući represiju, radikalnu preraspodjelu i regulaciju – trokut o kojem je ove godine pisao Acemoglu. Kineska rukavica koja je bačena u lice Zapadu – izazov najmnogoljudnije zemlje koja je još uvijek u brzom usponu i u kojoj kultura i impulsi još uvijek snažno favoriziraju materijalni tehnološki napredak – oblikovat će i odgovore Zapada. Zapad više ne kreira povijest; on sada reagira na povratak Kine. I Trump je reakcija. Stoga je najvažnije ne sanjariti prerano kao Keynes i pokušati gledati na svijet realno, kakav jest. Jer, nije samo put u pakao popločen najboljim željama. Put u ropstvo popločan je na isti način.
[1] Julian Jaynes (1920.-1997.) bio je američki psiholog, profesor na sveučilištima Yale i Princeton, koji je problemu razvoja svijesti pristupio interdisciplinarno integrirajući psihologiju, lingvistiku, književnost i povijest, te je svoj rad sažeo 1976. u knjizi The Origin of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Mind.
[2] Izvor: Statista
[3] Uočite koliko ovaj strah zavisi o tehnologiji. Ako današnje velike AI labove zamislimo kao mainframe računala, a manje i zatvorene AI modele kao instalacije na kućnim računalima (tako da svatko ima svoj lokalni AI prilagođen osobnim potrebama i poslu), onda ćemo uočiti da bi se ovaj strah mogao potpuno eliminirati ako bi tehnološki razvoj AI došao do stupnja na kojem energija i procesorski kapacitet osobnog računala omogućuju efikasno izvršenje obrade u lokalnom okružju. Lokalizacija se čini neizbježna, jedino je pitanje koliko će vremena za nju biti potrebno i koje će kompanije i na koji način profitirati od toga trenda.
[4] Karp inzistira na dimenziji unutarnje krize koja je povezana s odnosnom politike prema inovacijama i neka mu istraživanja daju za pravo (ne u smislu njegovih zaključaka, nego u smislu činjenice da takva kriza postoji). SAD su u proteklih 40 godina povećale udjel izdataka za R&D s oko 2 na 3,5% BDP-a, no rast produktivnosti nije reagirao nego je – usporen. Ovu „pogrešku u alokaciji kapitala“ istraživanja objašnjavaju koncentracijom malog broja vodećih korporacija koje usisavaju talente i usporavaju njihov doprinos inovacijama jer znanja ljudi, umjesto u kreaciju i promjenu, usmjeravaju u obranu zatečenog stanja (Akcigit, 2024).
[5] Senator John McCarthy početkom 1950-ih pokrenuo je snažnu antikomunističku kampanju u SAD-u koja je rezultirala „lovom na vještice“.
[6] Zbog toga su Trumpove politike najblaže rečeno kontroverzne: njegov početni (neuspješan) pristup „rješavanju“ rata u Ukrajini, način kako je naumio ostvariti američke interese na Grenlandu, neomerkantilizam u kojemu su carinskom politikom gotovo jednako tretirani saveznici i oni koje Karp deklarira kao američke neprijatelje, te koketiranje s planskim slabljenjem uloge središnje banke i dolara kao svjetske valute, doimaju se kao reaktivne politike slabe, iscrpljene strane koja je umjesto jačanja poduzela slabljenje tradicionalnih savezništava.
[8] Spomenuti problem mjerenja količinskih jedinica puno je veći nego što statističari, ekonomisti i javnost obično pretpostvljaju. Ovladali smo mjerenjem tržišnih nominalnih vrijednosti poput prihoda ili dodane vrijednosti na razini poduzeća, ili bruto domaćeg proizvoda na razini nacionalnog gospodarstva. Međutim, mjerenje s ciljem rastavljanja promjena nominalnih vrijednosti na komponente promjena cijena i količina ima svoje nemale probleme. Jedan od problema mjerenja produktivnosti u Trećoj industrijskoj revoluciji povezan je upravo s definiranjem količina (informacija) u informacijskom društvu. William Nordhouse je ilustrirao ovaj problem uz pomoć količine rasvjete. Ako se tehnologija rasvjetnih tijela ne mijenja, statističari će moći pratiti cijene istih proizvoda i izmjeriti proizvedene količine. Međutim, budući da se tehnologija rasvjete brzo mijenja, količina prodanih rasvjetnih tijela neće ispravno mjeriti stvarne koristi za potrošače. To je povezano s fizikalnom činjenicom da korist za ljude ne proizlazi iz fizičke tehnologije – samog rasvjetnog tijela – nego iz onoga što tehnologija proizvodi, a u ovom slučaju to je osvjetljenje koje mjerimo luksima. Nordhaus je pokazao da je cijena ispravno definiranog osvjetljenja kroz povijest padala puno brže nego što su to službene statistike i procjene pokazivale, što znači da je realna dodana vrijednost u proizvodnji umjetnog svjetla rasla puno brže nego što su to službene statistike i procjene ranije pokazivale. S ovim zapažanjem povezana su još tri problema mjerenja s kojima moderna statistika i ekonomska znanosti još ne mogu izaći na kraj. Prvo, ako se zbog tehnološkog napretka prorijede kvarovi i rizici pri konzumaciji nekog proizvoda ili usluge, moguće je da će se prorijediti i njegove kupnje (iako ne mora uvijek biti tako). Veliko je pitanje kako se učinak rasta kvalitete u mjerenju raspoređuje na cijene i količine, odnosno mogu li statističari uopće izolirati učinak promjene kvalitete. Drugo, ako potrošači prestanu konzumirati neki domaći finalni proizvod ili uslugu zbog pojave jednako dobrog i jeftinijeg ili boljeg proizvoda iz inozemstva (uvoz), bruto domaći proizvod će pasti, a ukupno blagostanje potrošača će se vjerojatno povećati uz pretpostavku da je suma dodatne koristi potrošača veća od gubitka domaćeg proizvođača.
Zahvaljujem Ivanu Buriću na komentarima prve verzije teksta. Odgovornost za sve preostale pogreške i stavove pripada isključivo meni.
Prethodni tekstovi iz istog serijala (u svakom tekstu na ovom se mjestu nalazi poveznica na prethodni, tako da klikanjem ove poveznice možete krenuti na put unatrag kroz serijal):