U prva dva teksta iz ljetnog serijala o odnosu ljudi i strojeva razvili smo tri ključne teze:
- Svaka tehnološka novotarija u početku obećava više nego što je u stanju isporučiti u približno 10 godina. To ne znači da u duljim razdobljima od nekoliko desetljeća neke od inovacija neće fundamentalno promijeniti društvo i gospodarstvo.
- Dugoročni napredak kroz primjenu novih tehnologija dovodi do rasta plaća i životnog standarda i širenja obrazovanja. Međutim, to nije iskaz nekog mističnog društvenog zakona nego empirijska činjenica iz prošlosti. Možemo zamisliti i drugačije povijesne ishode – one u kojima obrazovanje zaostaje, pa dio ljudi trajno ostaje bez posla.
- Brzinu i širenje učinaka tehnoloških promjena ne možemo predvidjeti, ali možemo zamišljati scenarije i pripremati se za njih. Opća umjetna inteligencija, ako uistinu ubrza učenje, može djelovati kao automatski stabilizator tržišta rada; dok će s jedne strane brojne poslove njezino širenje učiniti izlišnima, ljudi koji brže uče uz pomoć AGI brže će se prekvalificirati za nove poslove.
Prema tome postoji idiličan scenarij širenja umjetne inteligencije u kojemu je moguće postići dinamički sklad između brzine učinaka tehnoloških promjena s jedne strane i prilagodbe tržišta rada i obrazovnog sustava s druge strane. Do toga može doći zbog sporosti stvarnih tehnoloških promjena (kao što najavljuje Acemoglu vezano uz umjetnu inteligenciju – objašnjeno u drugom tekstu serijala) i/ili zbog optimalnog odgovora obrazovnog sustava (Goldin i Katz su pokazali da je takav slučaj bio u SAD-u do 80-ih godina prošlog stoljeća, također objašnjeno u prethodnom nastavku). Nasuprot tome, u drugom konfliktnom scenariju, dinamički sklad tržišta rada bit će narušen. Do toga može doći zbog naglog ubrzanja tehnoloških promjena i/ili zbog nefunkcionalnih odnosa ponude i potražnje za radom u čemu kvaliteta obrazovnog sustava ima ključnu ulogu.
Zaboravljeni Piketty
Pitanje o odnosu tehnološkog napretka i društvene (ne)stabilnosti francuskog je ekonomistu Thomasa Pikettya pred deset godina pretvorilo u globalnu medijsku zvijezdu. S puno marketinškog njuha svoju je knjigu nazvao po Marxu – Kapital (u XXI. Stoljeću). Međutim, većina kritičara nije primijetila da Piketty nije kalsični marksist. Vidjet ćemo zašto je njegov rad važan za raspravu o prilagodbama tržišta rada tehnološkim promjenama.
Prvi dio Kapitala u XXI. stoljeću je vrlo dobar; predstavlja rezultate mukotrpnog i metodološki rigoroznog empirijskog istraživanja o nejednakostima, koje je pokazalo naglo širenje nejednakosti u SAD-u u drugoj polovini XX. stoljeća (i puno manje širenje nejednakosti u kontinentalnoj Europi u istom razdoblju). Piketty je iz toga izveo distopijsko predviđanje da će kombinacija koncentracije kapitala, starenja stanovništva i većeg usporavanja stope rasta BDP-a od stope povrata na kapital dovesti do dramatične koncentracije dohodaka u rukama male manjine koja će imati moć da rastoči socijalnu koheziju i ugrozi demokraciju.
Jedan od omraženih simbola takve manjine kod Pikettya je Bill Gates (uz neizbježnu „jalovu“ Francuskinju Betencourt, vlasnicu L’Oreala). Zanimljivo, Gates je čovjek koji će u pandemiji bez ikakvih referenci postati jedan od glavnih profeta restriktivnih mjera, i to nakon što je ekonomist William Easterly u knjizi Tiranija eksperata još 2013. raskrinkao djelovanje Gatesove zaklade u Africi gdje je novac doniran u humanitarne svrhe završavao u džepovima čelnika represivnih režima. Dakle, čovjek je poznat po problemima s upravljanjem filantropijom. S obzirom na utjecaj Billa Gatesa na stavove kreatora politike i novinare širom svijeta postavlja se pitanje nije li Piketty barem dijelom imao pravo kada je upozoravao da ultra-bogati imaju ultra-veliku i nekontroliranu društvenu moć u čemu im – dodajmo i to – pomažu današnji jalovi mediji i društvene mreže iz kojih je dobrim dijelom iskorijenjen kritički duh?
Ako vas zanimaju detalji o pretpostavkama Pikettyevog distopijskog predviđanja i o tome što bi u njemu moglo biti krivo možete pročitati moju deset godina staru raspravu povodom izlaska Pikettyeve knjige. Za potrebe naše teme o umjetnoj inteligenciji treba zapamtiti dvije stvari: prvo, situacije u pogledu nejednakosti u SAD-u i Europi veoma su različite; i drugo, uistinu možemo zamisliti društvene ishode tehnološkog progresa koji erodiraju socijalnu koheziju i pojačavaju društvene sukobe. Piketty o tome ima čak i teoriju koja zahtijeva da u dugom roku stanovništvo stari, početna raspodjela je veoma neujednačena, a stopa povrata na kapital dugoročno premašuje stopu rasta BDP-a.
Piketty je ovoj temi pisao prije nego što su pitanja primjene umjetne inteligencije zauzela naslovnice i umove ljudi. Međutim, u cilju što bolje razrade scenarija o dinamici odnosa između tehnoloških promjena i učenja odnosno razvoja tržišta rada možemo makar zamisliti da će predstojeće primjene umjetne inteligencije označiti neku vrstu povijesne prekretnice i Pikettyeve pretpostavke učiniti stvarnima.
Zamišljamo dakle drugi scenarij burnih promjena u kojemu se tržište rada i obrazovni sustav ne stižu spontano prilagođavati. Odbacujemo Acemogluove konzervativne procjene o malom utjecaju AGI na produktivnost i barem privremeno uključujemo scenarij mjehura koji su napuhali tehnološki entuzijasti. To su proroci koji govore da nas čekaju promjene kakve do sada nismo vidjeli. Što ako razvitak bude toliko brz da se većina ljudi ne uspije prilagoditi učenjem?
Ublažavanje posljedica u pesimističnom scenariju
Nedavno je u okviru publikacija Međunarodnog monetarnog fonda objavljen rad Fernande Brollo i suradnika koji polazi od toga da će se brzina razvoja i širenja aplikacija umjetne inteligencije odvijati tempom koji do sada nije viđen. To znači da će vrlo brzo doći do zamjene dijela radnika i u takozvanim kognitivnim (intelektualnim) zanimanjima. Mogu li demokratski izabrane vlade odgovoriti na takav izazov?
Brollo i suradnici smatraju da mogu.
Prvo, treba jačati mjere aktivne politike tržišta rada. To se svodi na poticanje i subvencioniranje cjeloživotnog obrazovanja. S time u vezi treba integrirati socijalne transfere i dugotrajne naknade za nezaposlene. Prekvalifikacije će morati dulje trajati jer novootvoreni poslovi postaju sve složeniji. Ako će dojučerašnji proizvođači maslaca morati postati tesari, pravnice medicinske sestre, a recepcioneri programeri, to neće biti jednostavni prijelazi između bliskih zanimanja kao kada vozači viljuškara postaju vozači kamiona, a učitelji nižih razreda osnovne odgajatelji u vrtićima. Vlade će morati financirati naknade u uvjetima dugotrajne nezaposlenosti, uz uvjet da se ljudi pripremaju za prijelaz ka takozvanim deficitarnim, što znači i bolje plaćenim zanimanjima.
Istraživanja u SAD-u pokazuju da dodatno obrazovanje odraslih dovodi do rasta dohodaka za 14-38% u godini nakon završenog treninga uz uvjet da trening – prekvalifikacija dovoljno dugo traje. To je u skladu s nalazom da jedan od uzroka rasta nejednakosti u SAD-u leži u prevelikoj brzini procesa pronalaska novog radnog mjesta. Ljudi bez štednje i državnih potpora moraju prihvatiti prvi posao koji se ponudi, što za njih na dugi rok nije povoljno jer prihvaćaju jednostavne i lošije plaćene poslove za koje nije potrebno prethodno dugotrajno obrazovanje. Na razini metafore, naš proizvođač maslasca ili administrativni radnik postaje dostavljač, a ne vozač bagera ili medicinski tehničar. Posredan efekt jaza među vještinama je da niskoproduktivne aktivnosti sa slabo plaćenim poslovima predugo opstaju na tržištu i ne internaliziraju tehnološki napredak sve dok raspolažu s relativno jeftinom radnom snagom. Stvaranjem uvjeta za stjecanje više vještina prije prelaza na novo radno mjesto rastu i šanse da će novo radno mjesto biti bolje plaćeno. (Uvjet je, naravno, da je obrazovni program kvalitetan.).
Kako će se financirati ti povećani izdaci za obrazovanje odraslih? Druga preporuka Brollo i koatuora je da treba hitno ukinuti poticaje (subvencije) za ulaganja u istraživanja i razvoj (R&D). AGI je dosegnula dovoljan stupanj zrelosti da se komercijalizacija inovacija može prepustiti tržištu. Ukidanje subvencija za R&D, koje su trenutačno dio inovacijskog hypea i predmet beskrupuloznog nadmetanja među državama za privlačenje novih tehnoloških ulaganja, imat će dvostruko pozitivan učinak – tako barem misle Brollo i suradnici. Prvo, donijet će fiskalnu uštedu. Drugo, izjedanačit će poreznu stopu na sve oblike kapitala. Nije, naime, lako pravdati da kapital uložen u razvoj umjetne inteligencije treba biti oporezivan po nižoj, čak i negativnoj stopi u usporedbi s kapitalom koji je uložen u širenje neke druge tehnologije.
Treće, treba ojačati antimonopolsku politiku. Poticanje konkurencije je važno, jer sa širenjem digitalnih platformi i aplikacija rastu i opasnosti prisvajanja monopolističke rente od strane malog broja tehnoloških mega-korporacija.
Brollo i suradnici se zaustavljaju na ovim preporukama. Ne spominju zadnji korak koji je pred deset godina spomenuo Piketty: naime, što ako tehnološki napredak ubrza do warp pogona, pa čak ni prethodno spomenute državne mjere neće moći spriječiti eksploziju nezaposlenosti i nejednakosti? Kada bi se uistinu to dogodilo, značilo bi da su neke od onih problematičnih Pikettyevih pretpostavki počele vrijediti (stopa rasta dugoročno ispod stope povrata na kapital u uvjetima starenja stanovništva, uz omjer kapitala i BDP-a koji se ne smanjuje). Pikettyev odgovor na takvu situaciju glasio je: snažno i progresivno (globalno!) oporezivanje dohodaka od kapitala. To bi značilo da Big Tech, odnosno vlasnici kompanija koje se bave umjetnom inteligencijom ne samo da ne bi više uživali nikakve poticaje i zaklone koje ostvaruju seljenjem porezne osnovice u porezne oaze, nego bi vjerojatno plaćali poreze koji bi ne samo u apsolutnom nego i u relativnom iznosu (progresija) bili veći od poreza koje plaćaju ostali vlasnici kapitala.
Sam Piketty nije zamislio neke konkretne naputke o takvom globalnom porezu. Štoviše, u svjetlu međunarodnih odnosa nije ga smatrao mogućim pred deset godina. Danas vjerojatno vrijedi isto, iako je OECD u međuvremenu pokrenuo inicijativu ujednačavanja korporativnih poreznih stopa kroz pokušaj da se države odreknu mogućnosti spuštanja porezne stope na dobit korporacija ispod 15%. Dok je pisao svoju poznatu knjigu, Piketty nije puno razmišljao o umjetnoj inteligenciji (2014. je bilo još prerano), ali je – oslobođen inhibicije zbog očekivane neprovedivosti njegovih poreznih savjeta – slobodno koketirao s najgornjom poreznom stopom od 80% za ekstremno velika bogatstva (odnosno prihode od njih) i donjim pragom za početak porezne progresije između 500 tisuća i milijun (eura, dolara, svejedno je) dohotka od kapitala na godinu. Međutim, isticao je da je u poreznim stvarima sve stvar eksprimentiranja koje ovisi o informacijama i kapacitetima poreznih administracija i reakcijama poreznih obveznika. Jer nitko, pa ni porezno ambiciozni Piketty, ne želi porezni sustav od kojega najbogatiji bježe pod druge jurisdikcije.
Dva uzgredna efekta koja nitko ne spominje
Razmatranja Brollio i suradnika i ranije Pikettya implicitno otvaraju neka pitanja o kojima sami nisu raspravljali. Prvo glasi: što bi veliko ubrzanje tehnološkog napretka do razine ekplozije nejednakosti i društvenih sukoba značilo za međunarodne političke odnose? Natruhe ovog problema vidimo u slabljenju transatlantskog partnerstva između EU i SAD-a. Iako je strateško udaljavanje SAD-a i EU-a iznimno slojevito – pokretano je brojnim razlozima – doprinonsi mu i vrlo kritičan stav europskih administracija prema veličini, snazi, ponašanju i plaćanju poreza američkih Big Tech korporacija.
O moći tih američkih kompanija svjedoči procjena da se oko polovine od pet stotina sastavnica vodećeg dioničkog indeksa newjorške burze S&P 500 mjereno tržišnom kapitalizacijom značajno bavi nekim vidom razvoja ili primjene novih tehnologija koje imaju veze s umjetnom inteligencijom. Ne radi se samo o poznatim imenima poput Nvidie, Microsofta i Alphabeta („Magnificent 7“); radi se o oko 50 jako velikih i važnih kompanija. Spomenuta antimonopolska i porezna rješenja idu kontra njihovih interesa, što u slučaju primjene oštrijih antimonopolskih i poreznih standarda u EU političke odnose EU i SAD-a sigurno ne bi ostavilo netaknutima. Ti odnosi bi mogli dalje snažno erodirati ako bi definiranje rezidentnosti poreznih osnovica Big Tech korporacija bilo postavljeno kao prvorazredno političko pitanje izvan aktualnog konteksta pokušaja uvođenja kakve-takve korporativne porezne discipline kroz pravila OECD-a.
Možemo zaključiti da strateški transatlantski odnosi nisu neovisni od relativne korporativne snage koja je u ovom povijesnom trenutku izrazito naklonjena u korist SAD-a. Ako tome dodamo i snagu društvenih mreža pod kontrolom tih kompanija odnosno njihovih vlasnika, a koja je tolika da eratično oblikuje fundamente političke stvarnosti u Europi (npr. nedavna protuimigrantska pobuna u Ujedinjenom Kraljevstvu tek je mali podsjetnik na ulogu Trumpovih agitacija 2016.-2020., od Brexit referenduma do konačnog razdruživanja U.K. s EU), onda je očito da je postupni transatlantski razlaz posredno omogućen novim tehnološkim mogućnostima, a ne samo benignijim razlazom zbog nejasnoća u pogledu lokacije porezne osnovice.
Drugo neodgovoreno pitanje glasi: čak i kad bi se novi porezni sustavi uspješno primijenili, na što bi vlade utrošile dodatno prikupljena porezna sredstva? U raznim distopijskim vizijama koje usput budi rečeno velikom broju ljudi uopće nisu strane nude se univerzalni dohodak (jednak novčani transfer – poklon svima, pa neka ljudi s novcem rade i neka žive kako ih je volja) i vječno obrazovanje ili zabava (možda i kulturno uzdizanje) pod patronatom države. Naravno, radi se o distopijama koje nisu moguće bez novih tehnologija. Jedna od takvih vizija mogla bi izgledati ovako: vlada bi odlučila da su obrazovanje, kultura i putovanja sektori koje će „poticati“. Podijelila bi ljudima vaučere za obrazovanje, muzeje, kazališta, apartmane, hotele i restorane, a ako privatni poduzetnici ne bi pronašli motive za stvaranje odgovarajuće ponude vlade bi se kroz državna poduzeća i institucije pobrinule za to. Kolikogod takav postmoderni oblik planske privrede izrasle na samoporažavajućem tehnološkom uspjehu ranije neplanske privrede dijelu ljudi može izgledati prihvatljiv, ili čak poželjan, vjerujem da ne treba objašnjavati do kakvih bi negativnih društvenih posljedica takav neo-socijalizam mogao dovesti. Naime, taj je sustav kompatibilan s društvenim odnosima kakve smo naslutili u pandemiji, a koje sam nazvao diktaturom blagostanja (ovdje je tekst star tri godine koji objašnjava taj koncept). Stoga, ne sumnjam da nas u ovom stoljeću čeka velik broj zagovornika i pokušaja ostvarenja takvog „novog“ sustava, što će biti pojačano snažnim rastom kontrole u ime brige za kontrolu klime i okoliša. Naravno, pojačavanje neo-socijalizma u vidu diktature blagostanja će uslijediti prije nego što korijenski uzroci njegova neizbježnog neuspjeha (manjak individualnih sloboda) još jednom ne izbiju na površinu. Kakvu će ulogu u svemu tome imati opća umjetna inteligencija, teško je znati. Gotovo je sigurno da će biti u igri i na jednoj i na drugoj strani. Neosocijalisti će u njoj vidjeti vrlo moćan dodatni kontrolni alat (primjene u Kini već su veoma raširene kroz ocjenjivanje ponašanja građana), no ne treba sumnjati da će i strane koje zagovaraju individualne slobode pronaći načine kako koristiti AGI radi zaustavljanja naleta neosocijalizma. Ishod je, treba li uopće reći, neizvjestan.
Zaključak
U ljetnom serijalu tekstova o odnosu ljudi i strojeva – tehnološkim promjenama u svjetlu započetog vala širenja umjetne inteligencije – prvo smo upozorili na to da je svaka pamtljiva tehnološka novotarija u početku obećavala veće promjene u prvih 10 godina nego što ih je mogla ostvariti. Neke su, međutim, u vrlo dugom roku iz temelja mijenjale načine kako i što proizvodimo i trošimo, utječući pri tome na rast životnog standarda i obrazovanja. Takav idiličan ishod nije ništa drugo nego empirijska činjenica iz dijela prošlosti. To nije iskaz neke duboke ekonomske zakonitosti koja će se uvijek ponavljati. Postojala su i kraća i dulja razdoblja kada su pojedine zemlje imale veće probleme s prilagodbom tehnološkim promjenama u vidu rasta nezaposlenosti i slabljenja socijalne kohezije.
Unatoč prognozama uglednih makroekonomista poput Acemoglua o tome da će učinci primjene umjetne inteligencije imati slabije učinke od ranijih primjena npr. robotike u industriji, ne možemo isključiti mogućnost da su tehnološki entuzijasti u pravu i da će predstojeće promjene u povijesnom smislu biti prijelomne. U tom scenariju nije teško zamisliti vladine mjere koje mogu doprinijeti amortizaciji i lakšem prolasku kroz razdoblje tehnoloških šokova. To su aktivne mjere tržišta rada, ulaganja u obrazovanje, jačanje socijalne zaštite, borba protiv monopola i poticanje konkurencije.
Ipak, ako bi se obistinile teze tehnoloških evanđelista o neviđenom ubrzanju širenja tehnoloških promjena postavlja se pitanje ne bi li, s druge strane, kao svojevrsni automatski stabilizator tržišta rada moglo djelovati jedno od temeljnih obećanja umjetne inteligencije – sposobnost nove tehnologije da dramatično ubrza učenje ljudi? Ljudi bi se bržim učenjem možda mogli prilagoditi bržem pronalaženju bolje plaćenih radnih mjesta.
Na kraju nije moguće ne primijetiti, uz dozu ironije, jednu povijesnu specifičnost aktualne priče o umjetnoj inteligenciji u scenariju velikoga tehnološkog ubrzanja. Tehnološki razvoj je kroz povijest uglavnom bio saveznik intelektualaca. Napredak u područjima prometa, komunikacija, medija i izdavaštva otvarao nam je pristup znanju i nova tržišta. Sa širenjem tehnologije rasla je potražnja za „pametnim poslovima“. Računala i programi poput Worda i Excela (specijalističke softvere da i ne spominjemo), još od prve generacije Wordperfecta, Lotusa i Harvard Graphicsa značajno su nam povećale produktivnost. Sada se po prvi puta u povijesti komunikacijske mreže i računala s dodatkom opće umjetne inteligencije navodno okreću protiv ljudi koji obavljaju tzv. intelektualne poslove. Prijete zamjenom.
Kada bi to bilo točno, u tome bi bilo neke povijesne pravde. Naime, nakon desetak generacija (dva stoljeća) u kojima su slabije obrazovani manualni radnici pod pritiskom tehnoloških promjena bili prisiljeni odlaziti u neizvjesnost novih, ne nužno boljih poslova, poduzeća i mjesta za život, slutimo dolazak prve generacije viskoobrazovanih koji će biti gurnuti niz sličan životni rollercoaster. Ne bez osnove, počinje se govoriti o pojavi prekarijata među intelektualcima. No, uistinu, po kojoj bi to ljudskoj pravdi diplomirani pravnik, ekonomist ili filozof pred tehnološkom navalom zaslužili drugačiju sudbinu od izumrlih postolara ili krojača? Zašto pravnici nakon shvaćanja da su suvišni ne bi pošli u škole za medicinske tehničare, a ekonomisti se počeli masovno školovati za vodoinstalatere (da spomenem samo dva zanimanja koja će umjetna inteligencija izgledno teško zamijeniti)? Zašto ne bismo mogli zamišljati svijet u kojemu će danas preskupi vrhunski pravni savjeti koji su dostupni možda svakom dvadesetom građaninu postati dostupni gotovo svakome putem aplikacija zasnovanih na umjetnoj inteligenciji čija će pretplata koštati nekoliko eura? Je li to bolji ili lošiji svijet; je li to više ili manje „demokratičan“ svijet? Ja mislim da je bolji, potencijalno i više demokratičan. Ako su viskoobrazovane kolege zgroženi spomenutim mogućnostima neka se sjete da su robo-advisory aplikacije već zamijenile velik broj nekad uglednih i skupo plaćenih menadžera investicijskih portfelja. S obzirom na njihovu popularnost u narodu vjerujem da pridruživanje postolarima i krojačima izaziva pljesak. Naravoučenje je da ni vi ni ja nećemo biti ni prvi ni zadnji na povijesnoj listi za odstrel zbog napretka tehnologije pri čemu je i dalje velika vjerojatnost da ćemo za 10-20 godina ustanoviti da je Acemoglu koji je predviđao spor tehnološki progres umjetne inteligencije ipak bio u pravu.