Amerika je u novoj digitalnoj ekonomiji 21. stoljeća bez sumnje bila inovativnija od Europe. No nedostaje odgovor na ključno pitanje: zašto? Ovaj rad obrazlaže tezu da američka tehnološka dominacija nije nastala unatoč državi, nego uz državu – kroz američku državnu potražnju kao mehanizam stvaranja tržišta.
Naša je teza suprotstavljena raširenom mišljenju da je SAD pobijedio u digitalnom razvitku zato što ima “manje države i više tržišta”. Teza glasi da je Europa, propustivši voditi pametnu industrijsku politiku kroz javnu nabavu i indirektne potpore ulaganjima, izgubila kontrolu nad digitalnim uslugama i njihovom ključnom komponentom – digitalnom rentom.
Fundamentalna pogreška u tumačenju globalnog uspjeha američkog Big Techa vidi se kroz to što se slabo razumije da Trumpov merkantilizam, intervencionizam i suverenizam nije nastao slučajno; izrastao je iz plodnog tla intervencionističkih ideja i državnih politika koje su od Rooseveltovog New Deala naovamo obilježile politiku u SAD-u kroz 90 godina. Drugo, analize poslovne klime pokazuju da, ako zanemarimo poreznu politiku, u razvijenom dijelu Europe ima više ekonomskih sloboda nego u SAD-u. Dakle, nisu ekonomske slobode, nego…?
U standardnoj priči da je Amerika inovativna jer ima poduzetnike, kapital, konkurenciju i tržište, a Europa zaostaje jer ima regulaciju, birokraciju i fragmentirana tržišta, nedostaje ključna razlika: to nije “količina” države u gospodarstvu, nego način na koji država funkcionira.
U Americi država nastupa kao prvi veliki kupac tehnologije, čime potiče tehnološki razvoj u privatnom sektoru. Europa češće nastupa kao regulator ili davatelj subvencija koje najčešće ne ostvare obećani društveni povrat. Sjetimo se nedavne propasti velike tvornice baterija u Švedskoj. Domino subvencijskih pogrešaka nastavio se pred nekoliko dana sa sličnom pričom iz Norveške.
Ova priča se ne tiče samo funkcioniranja vladinog sektora. Ona se tiče i načina kako velike privatne korporacije upravljaju IT sustavima, njihovom nabavom i razvojem. U širem smislu, radi se o problemu preuzimanja rizika i upravljanja ulaganjima na svim razinama društvene organizacije. To je širi problem političke ekonomije nabave koji ćemo opisati i naglasiti fenomen koji nazivamo efekt proročice: kada kupuju softverska rješenja, velike organizacije – i u privatnom i u javnom sektoru – često ne maksimiziraju produktivnost, nego minimiziraju rizik odluke o kupnji softverskog rješenja. To će nas dovesti do teme o kojoj se sve češće javno debatira, kako u Europi, tako i kod nas: može li Europa konkurirati američkom Big Techu većim oslanjanjem na open source rješenja?
Neki dan je na Netokraciji objavljen tekst koji točno identificira problem “vendor lock-ina”, ali nedostaje analiza uzroka na kojima je izgrađena američka digitalna dominacija koja, da ne bi bilo zabune, ne počiva na nekoj prisili ili moći, nego na objektivnoj konkurentnosti i superiornosti američkih rješenja: u cloud servisima Amazon Web Services, Azure i Google, u AI-u Open AI, Anthropic i Google, u bazama Oracle i Microsoft, u plaćanjima Visa i Mastercard, u svemirskoj tehnologiji Starlink, u čipovima Nvidia, i tako dalje. Pokazat ćemo da to nije problem vezan uz strategije, deklaracije i politike. Problem zalazi puno dublje: u naslijeđe odnosa spram rizika i inovacija i u način kako funkcionira vladin sektor.
Stoga i najnoviji, jučer objavljeni paket mjera Europske komisije za osiguravanje “tehnološkog suvereniteta” Europe nailazi na duboka unutarnja ograničenja. Iznesimo ih na svjetlo dana.
U prvom dijelu teksta opisujemo primjere američkog tehnološkog razvitka sa središnjom ulogom države u stvaranju potražnje.
U drugom dijelu opisujemo tipično europski odgovor koji polazi od strateške autonomije i suverenizma koji, premda nije apriori loš, nije ni potpun ni optimalan. “Otkriven” je nedavno i potencijalno može završiti na stranputici.
U trećem dijelu opisujemo što Europi, pa onda i Hrvatskoj, nedostaje: integracija političke ekonomije nabave i poticanja inovacija. Iz našeg dugogodišnjeg poslovnog iskustva zaključujemo da to nije problem strategija i deklaracija; ključevi su na mikro razinama – ovise o stručnim kapacitetima i ovlastima timova u velikim organizacijama gdje se odlučuje o razvoju i primjeni softverskih rješenja. Ti stručni kapaciteti i ovlasti odraz su načina upravljanja velikim organizacijama u javnom i privatnom sektoru.
Uvod: SpaceX i Palantir
Naša glavna teza dobro je obrađena u literaturi. I glavni mediji puno su pisali o tome. Šonje (2026) se u svojoj analizi razlika u rastu produktivnosti između Europe i SAD-a koja je objavljena u časopisu Future Europe pod nazivom Draghi’s Unfinished Symphony, referirao na rad Belenzona i Cioace (2025) koji pokazuje ulogu javne nabave u SAD-u u razvoju inovacija. Uvijek se javlja isti obrazac: kreće privatni razvoj, ali tek uz prvog kupca i referentnog korisnika iz javnog sektora koji ima dovoljnu reputaciju i težinu kreće multiplikacija referenci i skaliranje inovativnog privatnog projekta.
Riskirajući dosadu čitatelja, ponovit ćemo: dobro je poznato da je u slučaju Muskovog SpaceX-a inicijalni upaljač bila NASA. Uloga CIA-e kod Thielovog Palantira bila je još eksplicitnija: CIA-in venture capital fond uložio je na početku uz Thiela i Karpa u Palantir (manjinski udio). Muskove kompanije primile su milijarde dolara javnog financiranja kroz ugovore, kredite, porezne poticaje i subvencije. Prema novijim izvještajima o SpaceX-u, oko petine prihoda kompanije dolazi od američkih saveznih agencija, uključujući NASA-u, Pentagon i National Reconnaissance Office (vladin ured za upravljanje špijunskim satelitima). I u prethodnoj generaciji koja je stvarala Big Tech (Gates et. al.) umreženost s velikim generatorima početne potražnje iz javnog i privatnog sektora bila je ključna.
Da bismo shvatili kako je došlo do primjene ovog modela u SAD-u treba ići daleko u povijest. U vrijeme prvog hladnog rata, DARPA je nastala 1958. s misijom stvaranja tehnologija za nacionalnu sigurnost. Iz tog obrambeno-istraživačkog ekosustava izrasli su temelji interneta, računalnih mreža, satelitske navigacije, mikroelektronike i kasnije digitalnih tehnologija. NASA je sličnu ulogu odigrala u svemirskom sektoru. Program COTS, pokrenut 2006., nije bio klasična subvencija nego model pametne javne nabave u sprezi sa strategijom outsourcinga: NASA je definirala cilj, otvorila prostor privatnim kompanijama, plaćala po ostvarenim razvojnim miljokazima i dopustila tehničku slobodu vendorima. Ukupan COTS okvir iznosio je oko 800 milijuna dolara. Muskov SpaceX eksplodirao je kasnije, no kao što smo rekli, gotovo sve bitno što se s tehnologijom događa u SAD-u ima duboke korijene u političkoj ekonomiji nabave.
To nije argument protiv Muska na koji se populisti navuku kada shvate ovaj mehanizam. Počne vika korupcija, korupcija! Naprotiv, to je samo argument protiv mita o tehnološkom razvoju na slobodnom tržištu. Muskove inovacije nisu nastale – točnije, nisu skalirale – zato što se država nije miješala. Skalirale su zato što je država znala kada ne smije gušiti poduzetnika, ali i kada mora biti prvi veliki kupac kako bi poduzetnik skalirao svoje inovativne potencijale.
Dalje: Pentagonov JWCC cloud ugovor vrijedan 9 milijardi dolara dodijeljen je Amazon Web Servicesu, Googleu, Microsoftu i Oracleu. Cilj je omogućiti pristup komercijalnim cloud kapacitetima na svim razinama. Američko Ministarstvo obrane je 2026. sklopilo sporazume s vodećim AI kompanijama, uključujući OpenAI, Google, Microsoft, AWS, Oracle, Nvidiju i SpaceX, za uvođenje AI sposobnosti u klasificirane mreže.
Iza ovog modela stoji želja države da bude što efikasnija i tehnološki spremnija. Efikasnost, a ne rigidna pravila. Outsourcing – odluka da se neki poslovi i procesi koji su tradicionalno bili u domeni javnog sektora prepuste kompetitivnom nadmetanju privatnih ponuđača koji će obavljati usluge za državu – samo je jedna od metoda kako se podiže učinkovitost. Ona u američkom okviru brzo postaje više od toga; to je metoda koja, ako se primjenjuje u području visokotehnoloških usluga, direktno i indirektno potiče inovativnost i skaliranje najboljih privatnih poduzeća. Operativna efikasnost i inovacije u takvom modelu idu ruku pod ruku.
Veza između američke državne potražnje koja potiče privatne inovacije i outsourcinga slabo se razumije jer ne izgleda kao industrijska politika. U našem kulturnom i političkom okružju, prijelaz dijela poslovnih procesa iz domene javne u privatnu proizvodnju tumači se kao “privatizacija”, iako je to pogrešan pojam u kontekstu politike povećanja učinkovitosti javnog sektora. Kod nas je teško išlo i s “privatizacijom” usluga čišćenja u objektima javnog sektora iako i kod čišćenja stubišta, kao i kod letova u svemir i korištenja Excela u državnoj upravi naručitelj zadržava kontrolu nad odabirom ponuđača, ciljevima i kriterijima kvalitete. Dakle, ako je naručitelj država, ključne odluke i dalje nisu privatne nego javne, i utoliko ne možemo govoriti o klasičnoj “privatizaciji”. Linije razdjelnice između privatnog i javnog često su mutne.
U Americi dakle nije problem “privatizirati” obranu, sigurnost, svemir, cloud za vojsku i obavještajne službe, kibernetičku zaštitu, i umjetnu inteligenciju za klasificirane mreže. Učinak je uvijek isti: vodeći računa o svojoj efikasnosti i generalnoj tehnološkoj premoći, vlada stvara tržište na kojem privatne kompanije uče, skaliraju, zapošljavaju, certificiraju se, i tek kada ojačaju na domaćem tržištu, izvoze. Europa nije radila tako, a usto je i kasnila. Stoga, u širem smislu, tehnološko zaostajanje rezultat je notorne europske javnosektorske skleroze.
Naravno, čvršći zid između rastućih i sve moćnijih privatnih korporacija i vladinog sektora može biti opravdan. Bliskost države i privatnih korporacija može biti korozivna, koruptivna i ugroziti demokraciju. Tom problemu vratit ćemo se na kraju teksta. Zasad je dovoljno zabilježiti da potencijalni problem postoji i da ga treba pažljivo nadzirati.
Efekt proročice: srž političke ekonomije nabave
Jednom kad već skalirane kompanije krenu izvoziti, imaju snagu i reputaciju, ali i iskustvo u dobivanju javnih natječaja i odnosima s državnim vlastima. To im olakšava prodaju na temelju paradigme koju zovemo efekt proročice. Efekt proročice je linija manjeg otpora osoba koje nabavljaju softverska rješenja u velikim organizacijama, osobito u državnom sektoru.
Velike organizacije kupuju reputaciju i obranu donositelja odluka spram interne i eksterne javnosti i nadzornika. Stoga je efekt proročice ujedno obrana od internih i eksternih revizija postupaka i, u krajnjoj liniji, od istraga zbog sumnji u korupciju. Time nastaje institucionalna inercija koja otežava ulazak lokalnih rješenja u konkurenciji s velikim imenima. Osobito ako govorimo o zemljama poput Hrvatske: u zemljama koje su tehnološki imitatori i imaju sklonost korupciji poznate su afere koje su povezane upravo s nabavom lokalnog softvera za izvlačenje javnog novca. Slučaj Žalac došao je i do sudskog epiloga. Stoga, u najblaže rečeno institucionalno nesavršenim državama poput naše, pod krinkom inovacija i pametne javne nabave dolazi do suprotnog ishoda – kontaminacije inovacija, istraživanja i razvoja kroz javnu nabavu. To je još jedan razlog zašto je poštenim voditeljima nabave (velikoj većini) najsigurnije igrati s velikim inozemnim dobavljačima. Koštaju puno više, ali pružaju miran san poštenim ljudima koji imaju odgovornost. To je efekt proročice.
Na to se nadovezuje i efekt (relativno) lakog posla: u kući ne treba razmišljati o razvoju, detaljnoj razradi use caseova. Iako je detaljna razrada use caseova veoma korisna ako se pretvori u kreativan proces propitivanja i inoviranja unutarnjih procesa, što je korisno za organizacijsku optimizaciju i zamišljanje procesnih inovacija, lakše je generalno opisati problem, cilj i procese, pokrenuti javni natječaj, odabrati ponuđača i pustiti konzultante koji dolaze s velikima da odrade preostali dio posla i – prilagoditi se sofveru. Mogli bismo reći: lakše je dati se zarobiti nego boriti do ruba vlastitih znanja i snaga.
Suverenitet i otpornost umjesto inovacijskog tržišta
Europa se ipak budi. Digitalni euro je dobar primjer. Često se predstavlja kao monetarni projekt, pa se vode promašene rasprave o tome da će nas veliki brat promatrati kako bi zabranio gotovinu. To je promašaj i sljepilo: u industrijskoj logici, digitalni euro je pokušaj smanjenja ovisnosti platnih sustava o Visi, Mastercardu i dolarskoj financijskoj infrastrukturi – to je nadogradnja na već postojeći napredak platnih tehnologija u kojima će postojeća instant plaćanja dijelom istisnuti (skupe) kartičare.
Naime, danas ćete kod dobrog trgovca za iole vrijedniju stvar platiti nižu cijenu, ali ne “za gotovinu” (nezgrapno je i rizično; po nju treba ići u banku i nosati ju okolo po gradu), nego za trenutni prijenos novca putem instant plaćanja. Nekad ste uzeli račun (ili vam je poslan mailom), obavili “virmansko plaćanje” i tek ste naknadno podigli robu ili ju dobili dostavom; danas sve rješavate na licu mjesta za minutu – trgovac za nekoliko sekundi vidi uplatu instant metodom, te isporučuje vrijedan predmet. Sve funkcionira digitalno, bez starih i nezgrapnih kartica.
Digitalni euro će to samo spustititi da razine transakcija od nekoliko centi ili par eura, bez prislanjanja kartice za koju sada mislite da je bančina, iako je u biti kartica američke korporacije.
Na koncu, već godinama postoje fintech appovi kojima se sve to rješava bez Vise i Mastera, samo će se sve omasoviti. Usto, na platformi digitalnog eura mogu nastati brojne inovacije i platne aplikacije.
Međutim, u svojoj biti, digitalni euro nije tržišni proizvod koji je spontano nastao iz europskog fintech ekosustava. To je javna infrastruktura koja pokušava naknadno popuniti prazninu koju tržište nije riješilo autonomnim inovacijama i promjenama preferencija potrošača. Da, i potrošači se sa svojim rigidnim navikama i poteškoćama u savladavanju novih tehnologija uklapaju u širu sliku europske tehnološke uspavanosti.
Slično se događa s cloud uslugama. Europska komisija je 2026. dodijelila 180 milijuna eura vrijedan šestogodišnji ugovor za sovereign cloud europskim pružateljima cloud usluga. Francuska je odlučila prebaciti Health Data Hub s Microsoft Azurea na Scaleway nakon godina kontroverzi oko suvereniteta zdravstvenih podataka. Schwarz grupa, vlasnik Lidla i Kauflanda, gradi STACKIT kao njemački cloud i izravno se pozicionira protiv AWS-a, Azurea i Google Clouda. STACKIT naglašava prednost podatkovnih centara u Njemačkoj i Austriji, europsko pravo i open-source tehnologije kao temelj povjerenja i novootkrivenog suverenizma.
Suverenistička linija razmišljanja nije prisutna samo u digitalnim uslugama. U zadnje vrijeme još je više razbuđena u energetici. Dovela je do toga da se u zadnjih godinu-dvije dana sve više govori i o vanjskoj opasnosti koja je povezana s ponašanjem Donalda Trumpa (to se naziva “kill-switch”): što će biti s digitalnom i platnom infrastrukturom ako nas Amerika ucijeni ili na neki način napadne? Europska komisija je na tom tragu jučer predstavila Europski paket za tehnološki suverenitet koji tek treba proučiti i shvatiti. Paket se odnosi na četiri velika područja:
1. osiguravanje baze poluvodiča (čipovi),
2. izgradnja kapaciteta za cloud usluge i AI,
3. jačanje digitalne autonomije kroz open source rješenja,
4. digitalizacija energetskog sustava.
Ne želimo da nas se krivo shvati, kao da želimo reći da su napori europske birokracije loši ili uzaludni. Naprotiv, digitalni euro, europski cloudovi, sve to treba načelno podržati, ali treba biti i oprezan. Jer, ako se europski tehnološki zaokret svede samo na „kupujmo europsko jer je sigurnije“, Europa može završiti s manje kvalitetnim, skupljim i sporijim rješenjima. Pa nisu svi pojurili na AWS jer ih je netko natjerao, nego jer je za mnoge primjene najbolji i ima posebne platne planove za startupe. Drugim riječima, suverenitet je važan, ali ne može biti zamjena za konkurenciju, kvalitetu i skaliranje inovacija.
Problem je u tome što je Europa reaktivna. Ona ne izvlači nove ideje, regulacije i poticaje iz neke spontane unutarnje energije i dinamike. Da nije Trumpa, njene (političke) reakcije ne bi bilo. A zaboravlja se da je upravo Trump u prvom mandatu s punim pravom upozoravao Europsku uniju na “kill-switch” problem koji je nastao zbog srednjoeuropske (njemačke) ovisnosti o ruskim energentima. Nakon što je Rusija napala Ukrajinu, Europljani i u Trumpovoj americi vide “kill-switch” problem. Problem s europskim “reaktivizmom” je u tome što nije dubok i postojan; često je kratkovidan te je obojen birokratskim jezikom i antiamerikanizmom. A antiamerikanizam nije geopolitički mudra strategija.
Doduše, strah nije loš motivator. No strah je nagao; Europi zapravo nedostaje dublji motiv, poput onog američkog s kojim smo krenuli u priču, a koji je zasnovan na želji države da bude učinkovita i stalno na rubu tehnološkog napretka i inovacija, pri čemu kroz politiku nabave i outsourcing potiče svoje inovativne privatne kompanije.
Prema tome, pravi cilj ne smije biti da Europa zamijeni američki Big Tech europskim birokratskim Big Techom. Pravi cilj je da javna potražnja otvori prostor tržišnom natjecanju inovativnih europskih pružatelja usluga.
U nastavku ćemo se usredotočiti na dio o kojem nešto tehnički znamo. To je točka (3) iz Paketa za tehnološki suverenitet: jačanje digitalne autonomije kroz open source rješenja.
Mikro dokaz makro problema
Autori ovog teksta su pred gotovo 20 godina napisali svoj prvi zajednički tekst “Banka bez bankara” (ovo je naš drugi zajednički tekst). Svi koji su pročitali BBB tekst i danas ga se sjećaju; o čitanosti tog teksta svjedoči činjenica da sve čitatelje osobno poznajemo.
Šalu na stranu, taj tekst je objedinio naša iskustva u makroekonomici i financijama odnosno u IT-u, budući da se Zlatan, koji je malo stariji, pola stoljeća bavi umjetnom inteligencijom. Pred dvadesetak godina počeo je razvijati rješenja bazirana na rule engine pristupu koja integriraju fuzzy logiku i neuralne mreže. U spomenutom smo tekstu tvrdili da će tehnološki razvoj na tom tragu na kraju doći do ekstrema – do banaka bez bankara. Još nismo do toga došli, ali danas više nitko ne dvoji da ćemo jednoga dana tamo doći. Samo je pitanje vremena (i regulacije i prihvaćanja inovacija od strane potrošača), ali više ne i tehnologije. Sve tehnologije koje omogućuju banku bez bankara danas su tu.
Zlatanov softver i dan-danas, 15 godina kasnije, podržava donošenje odluka u jednom od najvećih državnih kontrolnih sustava. Certificiran je od strane Europske komisije i ima sve moguće ISO certifikate. Taj ekspertni sustav za upravljanje rizikom baziran je na open sourceu tj. samostalno izgrađenom vizualnom alatu ruledit (sourceforge) za vizualno pisanje pravila u ekspertnom sustavu koji je baziran na drools i fuzzylogic, te za spajanja preko PMML s tada dostupnim datamining sustavima kao što je WEKA. Nedavno smo ponovo surađivali, i Zlatanova Pravilanova i Arhivanalitika napravili smo softver za ekonomske analize s AI integracijom (Claude) koji meni (Velimiru) omogućuje da i sa 60 godina na leđima ostanem konkurentan. I što bismo sada nas dvojica sa 60, odnosno Zlatanovih skoro 68 na leđima, imali opet za reći, umjesto da odemo u mirovinu? Razgovarali smo otvoreno: da li napisati tekst koji sljedećih 20 godina opet gotovo nitko neće pročitati, i počivati u miru Božjem?
Kroz ovaj tekst ipak nudimo sublimaciju životnog iskustva dva poduzetnika koje se može sažeti u sljedećem: problem Europe nije u tome što nema tehnologije. Znamo da fleksibilan IT provider može razviti softver na open-source tehnologijama, integrirati AI sloj i isporučiti funkcionalan proizvod koji je brz, prilagodljiv i jeftiniji od velikih enterprise rješenja. No takva rješenja neće skalirati sama od sebe ako velika potražnja nije spremna preuzeti rizik, kao u počecima velikih tehnoloških ciklusa u SAD-u.
Jedan od temelja rule engine pristupa je identifikacija i programiranje pravila. Pravila su suština koja se u ovom slučaju svodi na pet linija:
• sigurnije je kupiti poznato nego potencijalno bolje;
• sigurnije je kupiti licencu nego razvoj;
• sigurnije je kupiti zatvoreni sustav nego open source;
• sigurnije je imati velikog dobavljača nego malog inovatora (može i množina);
• sigurnije je platiti više nego objašnjavati zašto si riskirao.
To je cijela “filozofija” proročice – pet jednostavnih pravila koja oblikuju IT tržište. Prema tome, Europa ne pati od tržišnog neuspjeha u klasičnom smislu; Europa pati od neuspjeha velike potražnje koja razmišlja na opisan način. Stoga deklaracije i strategije nisu bitne; bitno je mogu li se promijeniti motivi i načini kako veliki kupci u javnom i privatnom sektoru nabavljaju i instaliraju softverska rješenja.
Zašto institucije u većoj mjeri ne grade AI/open-source rješenja
Tehnički, mogle bi. Neke to i rade. Razlog zašto to ne rade u većoj mjeri je institucionalan i opet se svodi na nekoliko jednostavnih pravila.
Naizgled, javna nabava favorizira gotove proizvode i velike reference. Inovativno rješenje često ne može zadovoljiti uvjete koji su pisani za velike dobavljače. No to je samo površina koja proviruje iznad suštinskih razloga: IT odjeli u institucijama često su konzervativni jer su odgovorni za sigurnost, stabilnost i kontinuitet. Njih se ne nagrađuje za inovaciju, nego kažnjava za kvar. Svaka inovacija je u prvim iteracijama kaotična i podložna kvarovima, a operativci su odgovorni za operacije. Stoga je njihov mindset često postavljen s drugim ciljevima u prvom planu, a ne s ciljem inoviranja. I sektorske regulacije često upućuju na konzervativan pristup IT-u.
U tome nema ništa loše, naprotiv; trošak kvara u apsolutnom iznosu može biti puno veći od propuštenog očekivanog dobitka zbog propuštene inovacije. Stoga pitanje zapravo glasi: kako dobiti najbolje od oba svijeta – kako pod istim krovom imati tim s mindsetom za osiguranje kontinuiteta i minimalizaciju rizika kvara, ali i tim s inovacijskim mindsetom u kojem je “kvar” sastavni dio razvoja. Neke klasične financijske institucije pariraju fintechu upravo takvim pristupom – poticanjem paralelnog života dva IT-mindseta pod istim krovom, nerijetko kroz preuzimanje razvojnih timova iz manjih, dinamičnih i inovativnijih poduzeća.
To je povezano sa sljedećim pravilom: open source primjena traži internu sposobnost, kapacitet. Open source je u početku “gol”; izgleda nefunkcionalno. Treba imati znanja i upornosti da ga se dovede do pune funkcionalnosti. Štoviše, nije rijetko da se prave mogućnosti tek otkriju po putu, kroz razvoj. Ako institucija iznutra nema ljude koji razumiju proces razvoja, nisu profesionalno spremni na pokušaje i pogreške, te nemaju dovoljno radnog vremena da se posvete inoviranju i eksperimentiranju, open source izgleda prije svega kao rizik i utrošak vremena najboljih ljudi, a ne kao potencijal.
Ne podcjenjujmo velike vendore! Ne spadamo među vjernike u ideologiju “small is beautifull”. Gledamo kako poručiti da treba razvijati kapacitete za apsorbciju najboljeg iz oba svijeta. Jer, veliki prodaju cijeli paket: softver, certifikate, podršku, edukaciju, konzultante, dokumentaciju i političku sigurnost odluke. Lokalni inovator često prodaje samo dobru ideju, obećanje rješenja. Poanta: to je rizik, a nisu svi spremni za preuzimanje rizika. Naprotiv, samo mala manjina traži rizik iz kojeg izrasta inovacija. Najvažnije je razvijati ekosustave i mentalitet koji neće “ubiti” tu malu manjinu.
Naposljetku, europska tržišta su fragmentirana. Lokalni provider može napraviti odličan proizvod u Hrvatskoj, ali put prema Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj ili Italiji nije prirodan (vrijedi i obratno!). SAD ima veliko homogeno domaće tržište i ogromnog javnog kupca čija potražnja mnogostruko, u prosjeku možda i do sto puta premašuje nabavne potrebe i kapacitete europskih država (osim Njemačke, Francuske i Velike Britanije). Europa usto ima 27 pravnih, jezičnih i nabavnih labirinata + 28.-i u UK. K tome, Europa ima i svoj zajednički regulatorni labirint: EU AI Act je dvojben i nejasan propis koji je u potencijalnom sukobu s ciljevima probuđenog tehnološkog suvereniteta. Kao i sve drugo u ovoj priči, to ima svoje dobre i loše strane. Dobra strana EU AI Acta je zaštita privatnosti, ljudskih prava, zabrana javnih skoring sustava poput kineskih. Loša strana je regulatorna nepredvidivost. O tome na Labu uskoro pripremamo poseban tekst.
Naša (politička) poruka za kraj
Ovaj tekst je bio samo prividno o IT-u. Ako ste pažljivo čitali, shvatili ste da je duboko politički, to jest politekonomski. Niste propustili primijetiti da smo na početku spomenuli pojam političke ekonomije nabave. Politika nabave postoji u privatnom kao i u javnom sektoru. Postavljena je tako da favorizira alibi, a ne rizik. To nije samo kulturološko, nego i duboko političko pitanje.
Objašnjavali smo da naš pogled nadilazi uobičajene binarne dihotomije država-tržište, lijevo-desno, intervencionizam-sloboda. Ako vjerujete da ste binarnim konceptualnim okvirom koji najčešće prikriva kompleksnu stvarnost opisali sve što je bitno, uvijek će vam se činiti da živite u paradoksu. Jer, dovraga, kako u tekstu koji spominje slobodu, poduzetništvo i inovacije možemo zagovarati nekakvu ulogu države? Odgovor je jednostavan: ne zagovaramo državu koja zamjenjuje tržište, nego državu koja stvara tržište kroz potragu za vlastitom učinkovitošću i inovativnošću. U korijenu svega je javni nadzor nad administracijom: stalni pritisak da bude što efikasnija. Isto vrijedi i za velike korporacije u privatnom sektoru. Ako je pritisak slab, što u javnom sektoru znači slabu demokraciju, a u privatnom slabu konkurenciju, neće biti ni efikasnosti ni inovacija a skupine kojima je u interesu status quo vladat će društvom.
Stoga europski ekonomski liberalizam za digitalno stoljeće mora ići preko starih rasprava „država ili tržište“ i fokusirati se na pitanje kako javnu potražnju pretvoriti u mehanizam nastanka konkurentnih europskih tehnoloških firmi. Kako promijeniti mindset IT menadžera i uprava velikih korporacija da shvate da im je barem u nekim poslovima jeftinije i bolje raditi s lokalnim vendorima nego s Big Techom (kako prevladati efekt proročice)? Ovo nije binarno pitanje, nula ili jedan, Amerika ili Europa. Ovo je pitanje pronalaska pametne ravnoteže, i to ne na način koji će povećati javne izdatke (subvencije) nego na način koji će povećati efikasnost javnog sektora – tehnološki napredak u pružanju javnih usluga i outsourcing procesa proizvodnje javnih usluga.
Generalno, odgovor je jasan: manje državnih subvencija bez jasne slike kupaca i tržišta, više pametne nabave za konkretna rješenja. Manje strategija, više referentnih korisnika. Manje regulacijskog moraliziranja, više tržišta za inovativna rješenja. Manje straha od open sourcea, više izgradnje poticaja i sposobnosti da ga institucije iskoriste uz pomoć manjih, fleksibilnih i inovativnih vendora i vlastitih stručnjaka sklonih inovacijama.
No “prešaltavanje” u primjenu ovih principa nije nimalo lak zadatak. Uvijek je najteže promijeniti mindset. I pravila. Minimalizirati mogućnost pogreške. S tehnologijama ranijih generacija efekt proročice je prevladao. S primjenom AI na strani developera i korisnika ruše se sve eventualno preostale tehnološke barijere. Jedine barijere danas leže u institucijama i glavama. To je prilika da se nešto promijeni, no Europa tek treba pronaći svoj model, svoj put.
Možda najvažnije za kraj: Europa ne treba kopirati američki Big Tech. Mora kopirati američku lekciju: velike tehnologije ne nastaju samo iz garaža. Nastaju kada prvi veliki kupac – privatni ili javni – vjeruje da nova tehnologija može riješiti stvaran poslovni problem. Ono što sigurno ne treba kopirati od Amerike je nedostatak nadzora nad tehnološkim kompanijama i njihovim mogulima. Politički sektor mora razviti kapacitet za snalaženje u digitalno/AI vrijeme, što osim spomenutih promjena pravila, poticaja i mindseta, pod obavezno uključuje i osigurače da se parcijalni korporativni interesi na nametnu kao javni interes iznad interesa zajednice. Zvučat će naizgled paradoksalno (sve u ovoj priči vuče na paradoks): dok birokratski mentalitet u Europi vidimo kao prepreku, europsku demokraciju i transparentnost vidimo kao prednost.
Jer, ako američki Big Tech zamijenimo europskim Big Techom koji će ponovo stvoriti efekt proročice i gušiti male inovatore, tek tada ćemo zaključiti da ništa nismo napravili.
Reference
Šonje, V. (2026). Reinventing Productivity in the European Union: Three Missing Links. Future Europe Journal: Draghi’s Unfinished Symphony.
Belenzon, S., & Cioaca, L.C. (2025). Government Procurement: A Policy Lever to Revitalize Corporate Scientific Research.
Draghi, M. (2024). The Future of European Competitiveness.
Mur, Z. i V. Šonje (2009): Banka bez bankara (u arhivi autora, dostupno na zahtjev)
