Ekonomski analitičar, vlasnik i direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba s dugogodišnjim iskustvom u područjima makroekonomske i financijske analize, ulaganja i poslovnog savjetovanja.
U prva četiri eseja o radovima ekonomskog povjesničara Joela Mokyra objasnili smo osam ključnih pojava koje objašnjavaju europska izvorišta industrijske revolucije i modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama:
- europska politička fragmentacija,
- česti ratovi koji su provocirali tehnološke inovacije,
- slobodno udruživanje (asocijacije, cehovi, klubovi, korporacije, sveučilišta…) nad kojim vlasti nisu imale kontrolu,
- privatno financiranje proračuna kraljevstava,
- uspon slobodnih gradova,
- prosvjetiteljstvo – afirmacija obrazovanja i znanstvene kulture,
- uspon klase eksperata, budućih bijelih ovratnika, napose pravnika i prava, što je vodilo k postupnoj afirmaciji vladavine prava kao cementu budućih republika,
- konkurencija na tržištima ali i institucionalna konkurencija među feudima i gradovima, a kasnije i među državama.
Veliki razlaz i početak velikog približavanja?
Kada se na gornji spisak dodaju nalazi iz novog smjera kulturalne psihologije o ulozi individualističkih institucija koje su oslabile klanove, a čije je kulturne temelje u Europi posadila crkva (privatno vlasništvo i njegovo naslijeđivanje, zaštita djece od samovolje roditelja, zabrane incesta i braka s bliskim rođacima te prava djevojaka da samostalno biraju bračnog partnera), dobivamo matricu koja jasno ocrtava razlike između zapadne Europe i Kine. Kina je u prošli milenij ušla kao tehnološki naprednija od Europe, a u zadnju četvrtinu 20. stoljeća prenijela je ogroman razvojni zaostatak u odnosu na Zapad. Nabrojane razlike objašnjavaju takozvani Veliki razlaz Europe i Kine.
Sljedeća tablica sastavljena je uz pomoć AI, urednički je obrađena, te predstavlja sažetak knjige Two Paths to Prosperity koju su Greif, Mokyr i Tabellini (GMT) objavili 2025. godine o ovoj temi:
Tablica 1. Faktori Velikog razlaza zapadne Europe i Kine; sažetak prema Greif, Mokyr i Tabellini (2025.)
| Faktor razlikovanja | Zapadna Europa | Kina |
| Vrijednosni sustav | Univerzalizam i individualizam („generalized morality“): slične norme prema rodbini i strancima; ponašanje regulira krivnja. Model gesellschaft (društvo-mreža). | Komunitarizam i klanovski nepotizam („limited morality“): povjerenje naglo opada izvan srodstva; ponašanje regulira sram. Model gemeinschaft (lokalna zajednica-čvor). |
| Crkva i obitelj | Katolička crkva razgrađuje proširenu obitelj (zabrana braka s rođacima, obvezni pristanak mladenke) → nuklearna obitelj, kasni brak, jača prava žena, mobilnost mladih izvan klana. | Učvrćeno srodstvo uz širenje na manje komune: filijalna pobožnost, štovanje predaka, gerontokracija; pristanak mladenke nije važan, mobilnost je ograničena (nema ni mogućnosti ni regulacije izlaska iz klana). |
| Društvena organizacija | Razvoj korporacija nesrodnika (cehovi, bratovštine, samostani I redovi, sveučilišta, općine, trgovačkadruštva); preklapajuće članstvo iste osobe u više organizacija; okrupnjavanje kapitala i efikasna proizvodnja javnih dobara na razini društva | Klanovi pružaju javna dobra; nisu nužno nazadni, ali ne stvaraju korporacije nesrodnika i kada se međusobno povezuju; mogu razvijati razmjenu unutar sebe i međusobno, ali nisu kompetitivni spram strogo hijerarhijski organiziranog carstva |
| Politička struktura | Fragmentacija, slabi vladari, česti ratovi; konkurencija feuda, gradova i država; nijedna elita ne može trajno blokirati inovacije. | Rano ujedinjenje i centralizirana autokracija; sveprisutna mandarinska birokracija nadzire poticaje i koči šire primjene izuma. Slabo poduzetništvo |
| Predstavničke institucije i fiskalni kapacitet | Vladari u ratnoj oskudici “prodaju” politička prava za financiranje i poreze → parlamenti (Magna Carta 1215., Slavna revolucija 1688., „no taxation without representation“); fiskalni kapacitet višestruko većinego u Kini → bolja javna dobra. | Bez predstavničkih tijela i pregovaranja; nizak i opadajući fiskalni kapacitet; slabija ponuda javnih dobara čija je proizvodnja prepuštena klanovima |
| Vladavina prava | Nastaje „odozdo“, kroz širenje razmjene i individualizma (rimsko pravo, pravni profesionalizam, korporacije oblikuju pravo); kodificirano pravo kao infrastruktura koordinacije; jednakost pred zakonom. | Građansko pravo sekundarno; kazna ovisi o srodničkom rangu; bez neovisnog sudstva; sporovi se rješavaju unutar klana |
| Slobodni gradovi | Samoupravni gradovi spremni vojno braniti autonomiju (Hanza, Venecija, Firenca, Dubrovnik); civilni republikanizam; rast vođen trgovinom; veličine gradova zavise više o međugradskoj trgovini nego o koncentraciji administracije | Gradovi bez autonomije; administrirani i financirani centralno, uz vertikalnu povezanost birokracije do vrha carstva; veličina gradova vezana je uz administrativni status a ne uz spontano širenje tržišne razmjene. |
| Tržište ideja, znanost i sveučilišta | Ideje prosvjetiteljstva i Republika pisama — kompetitivno, decentralizirano tržište ideja izvan državne kontrole; cenzura slabi; sveučilišta su autonomna i čuvari kodificiranog znanja, a ne glavni izvori inovacija. | Državni monopol na znanje; mandarinat i carski ispiti centralizirano akumuliraju ljudski kapital koji koči širenje inovacija u društvu |
| Znanje i prijenos vještina | Sprega omega (propozicijskog) i lambda (instrukcijskog) znanja; šegrtovanje regulirano neovisnim tijelima i sudovima (prava mladih iznad senioriteta); rani uspon klase eksperata (računovođe, inženjeri, pravnici). | Rani izumi (papir, kompas, barut) bez dubokih korijena u društvu zbog birokratskog nadzora; prijenos znanja podređen je državi i senioritetu. |
| Ishod: tehnologija i rast | Kontinuirana spirala inovacija (brodarstvo, promet, financije) → Prva industrijska revolucija | Tehnološka prednost oko 1000., stagnacija nakon pada Songa; oko 1850. Kina je na svega ~1/5 engleskog dohotka; „stabilna, ali neotporna i stagnantna“. |
Izvor: sastavio autor prema Greif, Mokyr i Tabellini, Two Paths to Prosperity (2025.), uz vlastite bilješke; nacrt izrađen uz pomoć AI (Claude).
Tablica 1 prikazuje bitne elemente dviju povijesti, no ne i evoluciju kulture i institucija u Europi i Kini. Dinamika je stvar povijesne analize uz pomoć analitičkog instrumentarija koji još nije posve razvijen, i to iz jednostavnog razloga – teško ga je razviti.
Odnosi kulture, instucija i ekonomije kroz povijest iznimno su kompleksni i izmiču pojednostavljenim klasifikacijama na koje upućuje prikaz u tablici. Na primjer, iz tablice bi se moglo zaključiti da klanovi-plemena uvijek koče gospodarski rast, dok ga šira društvenost potiče. Na tom je tragu i američki politolog Robert Putnam (1941. – ). On je uz pomoć prikazanih kriterija objašnjavao političku i društvenu povijest Italije. Njegova Making Democracy Work iz 1993. pokazuje razliku između talijanskog sjevera čije institucije i povijest odgovaraju koloni Zapadna Europa iz Tablice 1 (što je Putnam nazivao zajednicama s razvijenim društvenim kapitalom), i talijanskoga juga gdje je društveni kapital ostao nerazvijen zbog prevlasti klanova među kojima su oni najjači postali slavne mafijaške obitelji. Zasad se sve uklapa u model iz tablice: razvoj i društvo na sjeveru, zaostajanje, korupcija i klanovi na jugu…
Međutim, ne mora uvijek biti tako. Greif, Mokyr i Tabellini, autori za koje koristimo kraticu GMT (2025), pokazali su pozitivnu razvojnu ulogu klanova u jednoj (novijoj) fazi ekonomskog razvoja Kine. Za razumijevanje takve mogućnosti prvo moramo šire prikazati stavove Greifa, Mokyra i Tabellinija o modernoj Kini.
Zaključni dio njihove knjige o Kini gdje se autori približavaju našem vremenu nije osobit jer ne izlazi izvan općih raspravnih okvira kakve poznajemo iz standardne ekonomske, sociološke i politološke literature o današnjoj Kini. Literatura naglašava unikatnu simbiozu državne intervencije, tržišnih rješenja i sposobnosti Kine da u nekim područjima (npr. primjena električne energije u transportu, IT/AI) pokaže zavidnu sposobnost širenja instrukcijskih inovacija na bazi znanja koje je Mokyr nazvao primjenjenim lambda-znanjem. Unatoč neprijepornim razvojnim uspjesima, GMT dvoje u pogledu kineske mogućnosti prerastanja zamke srednjeg dohotka. Kina se pod Xijem politički, informacijski i kulturno zatvara; slobode se smanjuju. Autori primjećuju da se u proteklih desetak godina odnos privatnih i državnih investicija u Kini više ne mijenja (privatne su veće, no udjel državnih puno je veći nego u drugim zemljama). Ukupan dug privatnog i javnog sektora ozbiljno je povećan što upućuje na kineske poteškoće u izlasku iz zamke srednjeg dohotka. A ako sumnjamo u sposobnost Kine da izađe iz zamke srednjeg dohotka, do kojega je Kina stigla više kopirajući nego inovirajući, onda će se priča o razvoju u Kini i dalje uklapati u jednostavnu matricu koju sugeriraju GMT: autoritarizam koji ima duboke kulturne korijene prijeti zamkom srednjeg dohotka (naglim usporavanjem gospodarskog rasta).
Međutim, prerano je za zaključak da u kineskoj kulturi postoje utezi koji će otežati izlazak te zemlje iz zamke srednjeg dohotka. Mišljenja o tome su podijeljena. Acemoglu i Robinson (2024) ne vide kinesku kulturu kao bitan čimbenik inercije. Ne vide da bi duboka kineska kultura mogla zaustaviti daljnji moderan ekonomski rast zasnovan na inovacijama. Globalna mjerenja preferencija pokazuju da između Kine i puno razvijenijih Japana i Južne Koreje nema značajnih razlika kada je riječ o normama strpljenja i društvenog povjerenja. To bi moglo značiti da iz kulturnih dubina ne proviruju prepreke koje bi Kinu mogle zaustaviti na putu da postane razvijeno i inovativno društvo kakva su danas Japan i Južna Koreja.
Rigidne i fluidne kulture i zamka srednjeg dohotka
Zamka srednjeg dohotka je pojava koja se često javljala kada su zemlje radile velike razvojne iskorake šireći tržišta, kopirajući tehnološka rješenja iz razvijenih država i povećavajući ekonomsku efikasnost. Izravna strana ulaganja u tome su posdvuda imala važnu ulogu. Tako je bilo i u Kini: brzi gospodarski rast započeo je u područjima koja su nakon Dengovih reformi otvorena izravnim stranim ulaganjima nakon 1980. (Shenzen, Zhuai, Shantou, Xiamen, Shanghai). Međutim, kada su rezerve širenja tržišta i povećanja efikasnosti iscrpljene – a daljnji je ekonomski rast potpadao pod sve jači utjecaj zakona opadajućih prinosa i zavisnosti o novim tehnološkim iskoracima i inovacijama – brojne zemlje nisu uspijevale pronaći unutarnju energiju za nove iskorake koji bi ih približili najrazvijenijim zemljama svijeta. Najpoznatiji primjeri nalaze se u Južnoj Americi, a listi zemalja uhvaćenih u zamku možemo priključiti i Južnu Afriku, Tajland, Maleziju i Tursku.
Danas se smatra da je srednja i istočna Europa izbjegla zamci srednjeg dohotka nakon priključenja Europskoj uniji. Prema klasifikaciji Svjetske banke, i Hrvatska se smatra razvijenom zemljom. Međutim, na jugoistoku Europe postoje zemlje u kojima su prisutne snažne naznake djelovanja zamke, a koje zbog različitih okolnosti imaju znatno slabije institucije od Hrvatske i država članica EU iz srednje i istočne Europe (to su Srbija, BiH, itd.). Jugoistok Europe je podsjednik da povremene uspjehe na europskoj periferiji – poput uspjeha Hrvatske u novije vrijeme – ne treba uzimati zdravo za gotovo. Za zemlje srednje i istočne Europe, osim za Češku, Sloveniju i Litvu koje su dostigle stupanj razvoja Španjolske, ne može se tvrditi da su definitivno izmakle zamci.
Ozbiljna istraživanja o povezanosti kulturno-institucionalnih temelja i dinamike s jedne strane, i zamke srednjeg dohotka s druge strane, ne postoje. Međutim, postoje dokazi o korelacijama između kakvoće institucija i sposobnosti zemalja da izbjegnu zamku srednjeg dohotka. Primjeri zemalja kojima je to pošlo za rukom nakon 1980., uz srednju i istočnu Europu, su Tajvan, Južna Koreja i Kostarika. Svaki bijeg iz zamke srednjeg dohotka bio je praćen, vjerojatno i uzrokovan, povećanjem kvalitete institucija kao što su kvaliteta administracije, kontrola korupcije, napredak u vladavini prava i sl.
Međutim, teško je napraviti analitički iskorak iz opažanja korelacija između vidljivih obilježja institucija i rasta prema razumijevanju dubokih mehanizama putem kojih kultura utječe na institucije i rast. Takve uzročno-posljedične veze često nisu linearne; pune su prekida, pragova, povratnih utjecaja institucija na kulturu i pod utjecajem su vanjskih šokova. Iznimni događaji poput ratova i prevrata ostavljaju traga i u kulturi i na institucijama, a jasno je da utječu i na gospodarski rast. Na primjer, nesporna je uloga SAD-a u transformaciji Japana, Južne Koreje i Tajvana. Ta uloga je jačala u vremenima velikih povijesnih promjena i šokova. Nasuprot tome, evolucija kulture, institucija, politike i gospodarstva u velikoj Kini potpuno je autonomna – proizvedena je iznutra, s minimumom vanjskih utjecaja. Zbog toga je sljedeća priča o mogućoj pozitivnoj razvojnoj ulozi klanova u Kini toliko važna.
Poznato je da su izravna strana ulaganja sa Zapada uz dozirano kopiranje zapadnih tržišnih institucija, napose konkurencije i slobodne razmjene, imale ključnu ulogu u pokretanju rasta u Kini nakon Dengovih reformi. O kopiranju zapadnih institucija pisao je Nial Ferguson u knjizi Civilizacija iz 2011. U sprezi s političkom decentralizacijom i buđenjem političkog poduzetništva na razini lokalnih adiministrativnih jedinica i velikih gradova, u Kini je započeo proces u kojemu je udjel državnih poduzeća u gospodarstvu prvo smanjen na 60% (osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća), a današnje se procjene kreću oko 30%. Međutim, razvoj privatnog poduzetništva i širenje unutarnjeg tržišta bez podloga u individualističkoj kulturi i njenim institucijama (zaštita privatnog vlasništva krajnje je nepotpuna u Kini) ne daje cjelovitu sliku kineskog uspjeha. Greif, Mokyr i Tabellini (2025) ističu da su kineski klanovi u uvjetima nedovoljno jasno reguliranog i slabo zaštićenog privatnog vlasništva imali važnu ulogu u garantiranju stabilnih društvenih odnosa i širenju razmjene i poduzetništva. Najvažniji utjecaj manifestirao se u području po kojemu je Kina danas najviše prepoznata u svijetu – kroz širenje međunarodne razmjene odnosno izvoza.
Članovi klanova emigrirali su generacijama; prvenstveno u zemlje jugoistočne Azije, ali i u Europu, i osobito u SAD. Osobne veze s klanom – familijom u domovini ostale su, te su u novim okolnostima nakon Dengovih reformi aktivirane kao podloga poduzetništva u međunarodnoj trgovini. Informacije, dokumentacija i same robe lakše su kolale klanskim mrežama poznanstava i komunikacija koje su smanjile transakcijske troškove međunarodne razmjene na velikim daljinama.
Znači li ova crtica o pozitivnoj ulozi tradicionalnih klanova u širenju tržišta za proizvode iz Kine da je kineski konfucijanizam primjer fluidne kulture koja dopušta veoma različite institucionalne i ekonomske konfiguracije koje mogu biti makar nalik onima na Zapadu?
Acemoglu i Robinson: silazak s institucionalne površine u dubine kulture
Priča o ulozi klanova u širenju kineskog izvoza još uvijek ne govori ništa o budućem odnosu naslijeđa kineskih klanova spram mogućnosti pokretanja modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama. Klanovi su u Kini imali pozitivnu ulogu u stvaranju koristi od smithovskog tipa rasta zasnovanog na širenju prostora slobodne razmjene, buđenju privatnog poduzetništva i povećanju ekonomske efikasnosti. Međutim, proizvodnja u Kini je u protekla četiri desetljeća uglavnom pokretana u tradicionalnim industrijama na bazi kopiranja postojećih tehnologija, veće efikasnosti i nižeg troška rada nego na Zapadu. To nije moderan ekonomski rast zasnovan na inovacijama; to je pred-moderan rast zasnovan na kriteriju efikasnosti unutar postojećih tehnoloških ograničenja. Najvažnija vještina u toj fazi je – kopiranje (tehnologija i institucija). Kina, doduše, u proteklih 15 godina ozbiljno ulaže u vlastitu znanost (a kroz duže vrijeme i u kopiranje zapadne znanosti) i moderne tehnologije, pri čemu se taj razvojni put razlikuje od razvojnog puta na Zapadu. Uloga države je presudna. Stoga će se tek pokazati hoće li Kina uspjeti u pokretanju modernog ekonomskog rasta pogonjenog inovacijama i kakvu će ulogu u tome imati, i hoće li ikakvu ulogu imati povijesno relativno svjež (i u dobrom dijelu ekonomski zaostalijih područja u Kini i dalje vrlo prisutan) klanovski način organizacije društvenog života koji pogoduje korupciji.
Iz europske povijesti znamo da je ključno da niti jedna društvena skupina ne može steći dovoljnu moć da blokira širenje inovacija i njihovih primjena. Vrijeme će u Kini uskoro pokazati hoće li država (odnosno neo-mandarinska komunistička birokracija) u afirmaciji tehnološkog progresa imati ulogu inhibitora ili poticatelja. Medijski posredovane slike o tehnološkim čudima na dosad neviđenim skalama koje dolaze iz Kine mogu navesti na pomisao da je pitanje izlišno, no ne smijemo zaboraviti da se Kina nalazi tek u početnoj fazi modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama. Prema podacima Svjetske banke, Kina je prema realnom BDP-u po stanovniku 2025. godine bila oko 70. mjesta na svijetu, uz bok Sjeverne Makedonije i Argentine, ispod Srbije.
Zbog toga u ovom trenutku postoje uporišta i za Greif, Mokyr i Tabellinijevu skepsu (po njima, Kina će zastati u zamci srednjeg dohotka zbog rigidnosti modela autoritarne vlasti koji izrasta na drugačijim kulturnim temeljima nego na Zapadu) i za Acemoglu-Robinsonovu tezu o ekonomski svjetlijoj budućnosti moderne Kine.
Natrag ne temu o kulturnoj fluidnosti
Priča koju smo ispričali o klanovima i međunarodnoj razmjeni uklapa se u argumentaciju koju Acemoglu i Robinson (AR, 2024) iznose o tome da u konfucijanskoj kulturi ne postoje apriorni blokatori modernog ekonomskog rasta. Prema AR, konfucijanstvo pripada fluidnim kulturama. Fluidne kulture mogu se pod utjecajem političke povijesti i vanjskih šokova fleksibilno uklapati s veoma različitim institucionalnim i razvojnim modelima. Već smo spomenuli da na konfucijanskoj kulturnoj matrici, svaka na svom stupnju razvitka, funkcioniraju i (siromašnija) Kina i (mnogo bogatiji) Tajvan. A kada je riječ o mjerenjima raširenosti strpljenja i povjerenja, Kina se ne razlikuje značajno od puno razvijenijih Japana i Južne Koreje.
Acemoglu i Robinson ističu da se na Tajvanu ne radi o kopiranju zapadnog kulturnog modela. Konfucijanska kultura prepliće se sa zapadnim institucijama i načinom organizacije ekonomskog života, a istraživanja od osamdesetih godina naovamo na Tajvanu ne pokazuju slabljenje fundamentalnih konfucijanskih vrednota. Pitanje može li Kina u pokretanju modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama biti jednako uspješna kao Tajvan jest otvoreno, no Acemoglu i Robinson ne vide prepreke za to.
Spominjanje AR (2024) na ovom mjestu ima širu važnost za našu raspravu o vezama kulture i rasta. Ovi autori ističu da tek skriciraju grube ilustracije svojih ideja. Pišu da razrađuju okvir za buduću teoriju jer prave koherentne teorije još uvijek nema. Zbog toga ni sami nisu sigurni u svoje zaključke. Međutm, i sama ambicija i grubi okvir za teoriju koevolucije kulture i instucija u okviru ekonomske analize zanimljivi su, jer potencijalno popunjavaju prazninu koju sam isticao kroz dosadašnje eseje: teško je napraviti pomak od opažanja korelacija između vidljivih obilježja institucija i rasta, ka razumijevanju dubokih mehanizama putem kojih kultura utječe na institucije i rast, iz kojih bi se, eventualno, mogle raspoznati i uzročno-posljedične veze.
Burić i Štulhofer (2020: str. 30) na sličan način raspravljaju o ulozi kulturne konfiguracije egalitarnog sindroma u razvoju Hrvatske. Oprezno izbjegavaju mogućnost da se njihova analiza na temelju ideja Josipa Županova protumači kao da žele reći da je radikalni egalitarizam presudan uzročno-posljedični čimbenik (prepreka) socio-ekonomskog razvoja u Hrvatskoj: …takav epistemološki pristup Županova ne dovodi na slijepi kolosjek kulturnog determinizma, a argument za ovu konstataciju pronalazimo u tome što on o odnosu egalitarnog sindroma i društvenog razvoja govori kao o „mekom“ odnosu. Ovo spominjem jer je važno znati da i mi u našoj (sociološkoj) literaturi imamo jedan smjer koji se – kao i Mokyrov smjer – pokušava kretati između krajnosti kulturnog determinizma s jedne i ideja koje s druge strane pretpostavljaju da se kulturu može lako „pregaziti“ političkom voljom. Ovo je važna ulaznica za raspravu o Hrvatskoj u nastavku ovog serijala eseja.
Na kraju sam napisao kratak uvod u hrvatski problem modernog ekonomskog rasta koji će nas uvesti u sljedeći esej, šesti po redu, a zasad ostajemo usredotočeni na pokušaj artikulacije teorije o spregama kulture, institucija i rasta Acemoglua i Robinsona. Kako bi se odmaknuli dalje od kulturnog determinizma (što je, vidjeli smo, i Buriću i Štulhoferu bilo isto gako važno pri interpretaciji Županova) i kako bi stvorili okvir koji omogućuje identifikaciju i tumačenje rigidnih i fluidnih kultura, AR (2024) napuštaju tradicionalnu definiciju kulture kao relativno čvrstog (i rigidnog) skupa vrijednosnih orijentacija koje služe koordinaciji očekivanja i ponašanja, te uvode razlikovanje kulturnih skupova i kulturnih konfiguracija.
Kulturni skupovi sastoje se od kulturnih obilježja i svih njihovih postojećih i potencijalnih međusobnih veza. Kulturna obilježja mogu biti apstraktna i specifična. Značenja apstraktnih kulturnih obilježja nisu jasno određena (npr. Dao – put – u konfucijanskoj kulturi ili čovjekov pad – istočni grijeh u kršćanstvu).[1] Takva apstraktna kulturna obilježja mogu se povezivati s velikim brojem drugih sličnih obilježja kulture jer trpe različita tumačenja. Ona su temelj kulturne fluidnosti. Nasuprot tome, specifična obilježja kulture imaju veze s manjim brojem drugih obilježja jer značenja su im jasnije određena. Ako u kulturi dominiraju specifične norme koje se povezuju s manjim brojem drugih normi jasnih značenja, kulturni fluid bit će manji, a rigidnost-determinizam veći. Ako u kulturnom skupu pak dominiraju apstraktne kulturne norme koje se mogu povezivati s brojnim drugim sličnim normama i tumačiti na različite načine, fluidnost kulture bit će veća.
Kulturni skupovi su u pravilu vrlo trajni. AR (2024) ih povezuju s dijelovima temeljnih religijskih tekstova, što objašnjava trajnost. Međutim, trajnost kulturnih skupova ne znači da na njima sazdane kulturne konfiguracije moraju biti rigidne. Kulturne konfiguracije sastoje se od aktivnih kulturnih obilježja i njihovih veza koje kodificiraju društvena značenja, norme i politička opravdanja. Kulturne konfiguracije su neposredna podloga institucija i ponekad ih je teško razlikovati od institucija. Kao i kulturni skupovi – potencijali tj. rezervoari aktivnih i neaktivnih normi – i kulturne konfiguracije (aktivni skupovi normi u danom povijesnom trenutku) mogu biti i rigidne i fluidne. Fluidne konfiguracije mogu se mijenjati političkom akcijom ako se kulturni skup pri tome ne mijenja. Zbog toga se oko kulturnih konfiguracija vode kulturne bitke – bitke vrijednosnih sudova, što često prerasta u oštru političku borbu čiji ishodi ne mijenjaju samo institucije nego i samu kulturnu konfiguraciju. Na primjer, da nije fluidnog kulturnog skupa i kulturnih konfiguracija koje se mogu mijenjati kulturnim ratovima, prevladavajući stav Amerikanaca o istospolnim brakovima ne bi se mogao promijeniti u samo 10 godina kako ističu AR (2024). Na koncu, i na primjer, iz kršćanskih religijskih tekstova i povijesti religije moguće je izvoditi i pozitivne i negativne stavove spram homoseksualnosti; i sam papa Franjo je prema toj temi pokazivao određenu ambivalentnost diskretno naglašavajući da se univerzalne kršćanske norme odnose na sva ljudska bića, pa tako i na homoseksualce. Papa Franjo je (i zbog toga) smatran papom-ljevičarom od strane dijela vjernika i katoličkih krugova koji su imali drugu interpretaciju (i gajili drugu kulturnu normativnu konfiguraciju) temeljnih tekstova kršćanstva.
Kulturni skupovi su, dakle, nešto poput kutije s alatima – repertoara je riječ koju koriste AR (2024) posuđujući koncept iz rada američke sociologinje Ann Swidler iz 1986. Iz kutije s kulturnim alatima ljudi i zajednice odabiru funkcionalne elemente ovisno o okolnostima. Okolnosti se mijenjaju pod utjecajem vanjskih šokova, a političke ideje reagiraju na vanjske šokove i unutarnje podražaje. Kulturna bitka i na njoj izrastajući politički sukob stoga može biti provociran osjećajem kulturnoga fluida – osjećajem otvorene mogućnosti preoblikovanja kulturne konfiguracije. Takav će osjećaj prevladati ako je osnovni kulturni skup sastavljen od dovoljno apstraktnih obilježja i njihovih brojnih veza koje dopuštaju nove interpretacije. Zanimljivo je, a za odnos spram GMT (2025) koji više naglašavaju kulturnu inerciju je i ključno, da AR (2024) i englesku odnosno anglosaksonsku povijest i kulturne konfiguracije tumače kao sazdane na fluidnom kulturnom skupu.
Kulturna fluidnost Zapada?
Hipoteza Acemoglua i Robinsona o normanskom (anglosaksonskom) kulturnom fluidu od velike je važnosti jer ih jasno razdvaja od Greif-Mokyr-Tabellini modela geneze zapadne kulture i institucija. Glavna razlika između Acemoglu i Robinsona (2024) i Greifa, Mokyra i Tabellinija (2025) odnosi se na tezu da fluidni anglosaksonski kulturni skup objašnjava političku genezu engleskih institucija neovisno o ranom djelovanju crkve na kulturne norme. AR ističu da su se rane vjerske norme iz religijskih tekstova mogle interpretirati na vrlo različite, pa i suprotstavljene načine. Zbog toga je i Engleska do 17. stoljeća bila iznimno tradicionalna i hijerarhijski strukturirana – zaostala zemlja. Ključni kulturno-institucionalni prijelom koji je nastao u Engleskoj lociraju u sedamnaestom stoljeću kada se dogodila Slavna revolucija 1688. Prije toga temelji kulture oblikovani su idejom o božanskom pravu kraljeva, a nakon toga idejom o suverenitetu naroda. U engleskom 17. stoljeću došlo je do velike promjene kulturne konfiguracije, a promjena je bila ishod političke borbe za moć i s njome povezane kulturne bitke za prevladavajuće ideje i vrednote – tako barem tumače Acemoglu i Robinson. Dakle, kao i kod konfucijanizma, anglosaksonski kulturni skup nije bio osobito čvrsto povezan s ranijim političkim institucijama jer je bio sastavljen od apstraktnih kulturnih obilježja. Zbog toga su se ranije političke institucije mogle brzo promijeniti na kraju 17. stoljeća.
Pobliže: stroge hijerarhije i odnosi u njima u Engleskoj prije kraja 17. stoljeća smatrani su naslijeđenima i vječnima; postojali su usporedo s nuklearnim obiteljima koje su ustanovljene oko 10. stoljeća. AR očito namjerno ne razlikuju pojam nuklearne obitelji od klana kada citiraju Lasletta (2000): England was an association between the heads of such families. Dojam je da riječ familija ovdje znači klan, čime autori žele naglasiti zaostalost društvene organizacije. AR (2024) navode utjecaj jednog od utemeljiteljskih političkih tekstova iz doba prije Slavne revolucije (Filmerovu Patriarchaiu). Osim o božanskim pravima kralja, Filmerova knjiga govori i o tome da je “kralj otac svih obitelji koji je ograničen samo vlastitom voljom” te da su “djeca podređena svojim roditeljima što uključuje i volju roditelja u pogledu života i smrti svojih potomaka”. Bile su to široko prihvaćene norme u Engleskoj prije Johna Lockea i Slavne revolucije.
Tako dolazimo do u značajnoj mjeri suprotstavljenih interpretacija dinamike engleske povijesti. Dok Greif, Mokyr i Tabellini, kao i Henrich koga smo spominjali u prethodnom nastavku, vide postupan i evolutivan uspon individualizma još od ranog srednjeg vijeka, u čemu su norme koje je promovirala crkva imale ključnu pokretačku ulogu, AR još u 17. stoljeću u Engleskoj vide autoritarnu hijerarhiju sastavljenu od klanski organiziranih zajednica na čijemu se vrhu nalazi kralj. Kralj nije bio božanstvo kao u predbiblijska vremena, ali bio je božji namjesnik na zemlji ograničen samo vlastitom voljom. Prema AR, ova kulturna konfiguracija u Engleskoj 17. stoljeća nije se bitno razlikovala od konfiguracija ranijih primitivnih zajednica. Stoga nije čudno da je John Locke cijelo prvo poglavlje svoje Prve rasprave (1689.) posvetio polemici s Filmerom (čije je djelo objavljeno posthumno 1680. i naglo postalo vrlo popularno). Locke je obarao Filmerove teze upravo kako bi oborio tezu o božanskom pravu kralja kao oca svih obitelji čije glave imaju moć odlučivanja o životu i smrti svojih članova. U Drugoj raspravi Locke je proširio svoju argumentaciju na prijelaz iz tumačenja o božanskom pravu kralja k tumačenju o kralju čija je moć ograničena voljom naroda (ustavna monarhija).
Locke je svoju političku ideju, koliko je poznato, posudio od Thomasa Stephensona. Ovaj engleski Jezuit bio je zatvaran u Londonskom Toweru prije nego što je 1585. definitivno prognan iz Engleske, a navodno je inspirirao i Barutnu zavjeru – atentat na kralja Jamesa I 1605. Time je započelo stoljeće velikih unutarnjih sukoba u Engleskoj koji su kulminirali građanskim ratom 1642.-1649. Vođa pobunjene parlamentarne skupine Levellersa, pukovnik Thomas Rainborough, tada govori Cromwellu:[2] I do think that the poorest man in England is not at all bound … to that government that he has not had a voice to put himself under. Slijedio je poziv na glasanje o tome da se donese zakon koji će omogućiti glasačko pravo svim slobodnim Englezima. Od te ideje tada, naravno, nije bilo ništa. No važno je zabilježiti da je već tada bila u političkom optjecaju.
Stoga u potrazi za korijenima modernih ideja, institucija i inovativnog gospodarstva možemo zaći puno dalje u prošlost od sredine 17. stoljeća i engleskog građanskog rata. Thomas Stephenson je djelovao čitavo stoljeće prije Slavne revolucije. U ranijim esejima smo pokazali da je Republika pisama započela svoje širenje zahvaljujući sprezi razvoja pošte i širenju kritike od Erazma, dakle od kraja 15. i početka 16. stoljeća, što je voda na mlin Mokyrovoj hipotezi postupnije evolucije modernoga Zapada nasuprot tezi Acemoglua i Robinsona o naglim prevratima koji se mogu locirati među zgusnute događaje unutar jedne generacije.
Poanta AR (2024) je, ipak, u relativizaciji uloge kršćanstva, crkvenog nauka i dubokih normi u afirmaciji egalitarizma i individualizma. I Filmer i Stuarti s jedne i Levellersi i Locke s druge strane pozivaju se na isti fluidni kulturni skup koji trpi različite interpretacije. AR žele dokazati da se na fluidnim kulturnim skupovima mogu zamisliti oprečne kulturne konfiguracije i na njima sazdane institucije koje su inherentno nestabilne. Prijelaz među njima može biti relativno nagao i brz. Takvu mogućnost nazivaju saltacijskom kulturnom promjenom. U konkretnom slučaju Engleske u 17. stoljeću, zahtjev za promjenom predvode interesne skupine koje su isključene iz prava koja su kraljevi dodjeljivali za sudjelovanje u prekomorskoj trgovini. To je stara teza Acemoglua, Johnsona i Robinsona koju još uvijek brane pokušavajući negirati bitan utjecaj trajnijih normi koje su formirane i prenesene iz ranijih stoljeća.
Tako smo se vratili na dvojbu o odnosu ideja naspram interesa u povijesti Zapada. Keynes i Mokyr ideje vide kao autonomne kreacije i katalizatore povijesti (materijalni intresi su precijenjeni); ideje izviru iz kulturne melase i u određenoj su mjeri njome predodređene. Prema tom pogledu na povijest, kultura ima svoj autonoman hod kroz život naroda. Kulturne norme se svakodnevno nalaze na testu funkcionalnosti kroz mnoštvo različitih životnih situacija i kroz takvu se uporabu mijenjaju – evoluiraju. Neke od kulturnih normi koje preživljavaju svakodnevne testove ukorjenjuju se i postaju norme dugog trajanja koje mogu stoljećima oblikovati život ljudi (npr. brak i nuklearna obitelj koja je u hijerarhiji zapadnih vrednota rano postavljena iznad plemena ili kaste).
Nasuprot tome, Acemoglu i Robinson ne odvajaju evoluciju ideja od evolucije interesa. Ideje su u funkciji interesa. Kulturu, ako je fluidna – sastavljena od apstraktnih kulturnih obilježja – vide tek kao blago ograničenje; interpersonalni prostor u tom slučaju nije zatvoren za brze promjene. U takvom okviru moguće su saltacijske (brze) političke i institucionalne promjene kojima prethode kulturni i politički ratovi u kojima sudjeluju i Mokyrovi kulturni poduzetnici poput Johna Lockea. Ponekad se onda zalomi i pravi građanski rat (kao u Engleskoj 1642.-1649.), ali i miran prevrat: Slavna revolucija 1688.-1689. bila je mirna promjena jer je nakon iskrcavanja Nizozemaca pod vodstvom Wilima Oranskog koji je preplovio Kanal na poziv Besmrtne sedmorke[3] kralj James II utekao i engleski parlament je 1689. donio Povelju o pravima (Bill of Rights) kojom je ustanovljena ustavna monarhija. Međutim, miran prijelaz potkraj 17. stoljeća u Engleskoj treba razumjeti u kontekstu ranije burne povijesti. Često se zaboravlja da su i Englezi (Cromwell) pogubili svoga kralja, samo stoljeće ranije nego Francuzi. Značaj takvih preokretnih događaja u burnim povijesnim vremenima voda je na mlin Acemoglua i Robinsona.
Ovdje se zaustavljamo jer je veoma teško donijeti konačan sud u raspravi o kulturnim skupovima i kulturnim konfiguracijama. Mokyr s jedne strane i AR s druge strane odbacuju kulturni determinizam i nasuprot ranijim pojednostavljenim tumačenjima industrijske revolucije slažu se u tome da je industrijska revolucija imala duboke institucionalne korijene koje treba tražiti u srednjovjekovnoj povijesti Europe. AR naglašavaju naglost saltacija – političkih prevrata i interesima pogonjenih naglih promjena, kao i fluidnost kulturnih skupova koji ostavljaju otvoren prostor za promjene poput one koja je nastupila u Engleskoj u 17. stoljeću stvarajući uvjete za kasniju industrijsku revoluciju. Mokyr je bliži ideji o sporoj kulturnoj evoluciji koju možemo najbolje shvatiti kroz metaforu pretis lonca. Iz te perspektive promjene izgledaju glatke: “zagrijavanje” ili predigra dugo traje prije manifestacije promjene (pipac dugo pišti). Acemoglua i Robinsona možemo tumačiti uz pomoć metafore pretis lonca čiji pipac ne radi: zagrijavanje ide prema eksploziji (saltaciji). Teško je reći tko je u pravu. Pitanje je ima li uopće smisla zauzimati stranu. Povijest se sastoji od preplitanja obje vrste procesa – brzih, katalizacijskih, i sporih koji rade ispod površine. Često su povezani na nevidljive načine.
U ovom trenutku razvoja znanja o koevoluciji kulture, institucija i tehnološkog napretka ne postoji gotov plug and playmodel za analizu pokretanja modernog ekonomskog rasta pogonjenog inovacijama. Ono što imamo je bogat historijski inventar, kategorijalni aparat i dvije “benchmark” interpretacije ekonomske povijesti koje smo prikazali. Time je definiran okvir koji omogućuje analizu razvojnog trenutka u Hrvatskoj u svjetlu prevladavajućih kulturnih normi.
Uvod u hrvatski razvojni problem
Hrvatska je u proteklih nekoliko godina formalno izbjegla zamku srednjeg dohotka. Svjetska banka i UN klasificiraju ju kao razvijenu zemlju. Najčešće korišten pokazatelj gospodarskog razvitka – BDP prilagođen za paritet kupovne moći po stanovniku kao postotak europskog prosjeka – povećan je s 45% 1995. na 78% 2025. Kada se ova 33 postotna boda realne konvergencije u tri desetljeća upare s početnom vrijednošću pokazatelja (jer je za zemlje na nižem stupnju početnog razvoja očekivana brža, takozvana beta, konvergencija prema prosjeku EU), Hrvatska se nalazi na regresijskoj liniji kao tipična (“prosječna”) država srednje i istočne Europe u skupini 11 bivših socijalističkih zemalja koje su od 2004. naovamo ušle u Europsku uniju. Uzmemo li u obzir početke – osamostaljenje 1990./1991. i izgradnju države od nule, rat, ratne štete, sankcije, ogorman fiskalni napor bez ikakve inozemne pomoći ili duga koji smo financirali sami, i još dvije godine koje su po svršetku rata trebale proći do pune teritorijalne reintegracije (Podunavlja), reklo bi se – veliki, povijesni uspjeh!
Teško je procijeniti koliko je osjećaj uspjeha i ponosa raširen među građanima i koliko uopće razumijemo (te kako interpretiramo) ključnu riječ – “naš” uspjeh. Prema Buriću (2026), osjećaji uspjeha i ponosa u Hrvatskoj rastu: prema institucionalno-razvojnom ponosu (koji se odnosi na funkcioniranje demokracije, utjecaj u svijetu i gospodarska postignuća) nalazimo se u sredini europske ljestvice. Prema etnosimboličkom nacionalnom ponosu (koji se odnosi na postignuća u sportu, kulturi i književnosti te ponos na nacionalnu povijest) nalazimo se pri europskom vrhu. Međutim, razlike etnosimboličkog nacionalnog ponosa među zemljama su male (svi narodi su ponosni), ali su razlike institucionalno-razvojnog ponosa velike. Hrvatska u pogledu institucionalno-razvojnog ponosa bilježi najveći napredak u ovome stoljeću u Europi, što je povezano s dugim ciklusom gospodarskog rasta koji traje od 2015. godine: od mjerenja stavova 2013. do mjerenja 2023. povećanje ponosa zbog gospodarskih uspjeha relativno je veće u odnosu na povećanja ponosa zbog utjecaja u svijetu i funkcioniranja demokracije.
Ako osjećaj institucionalno-razvojnog ponosa može snažno varirati u desetogodišnjim razdobljima, onda vjerojatno nije duboko ukorijenjen u kulturnim normama. Vjerojatnije je određen trenutačnim razvojnim kontekstom; moguće i medijskim predstavljanjima uspješnih gospodarskih priča. O modernizaciji gospodarske strukture šire se pozitivni dojmovi kada se čita o Infobipu, Rimcu, gejmerima ili Končaru koji postaje jedna od najprosperitetnijih europskih kompanija koja raste na megatrendu zelene (energetske) tranzicije. Prosječna realna neto plaća (kupovna moć) na polovici 2026. U Hrvatskoj je bila 52,6% veća nego na polovici 2014., što znači da je godišnja stopa rasta u proteklih 12 godina iznosila visokih 3,6%. Hrvatska je od zemlje emigracije postala zemlja imigracije, pri čemu je započeo i val povratka ranije iseljenih građana Hrvatske i potomaka prethodnih generacija iseljenika. Od 2021. godine naovamo Hrvatska se svake godine spominje među pet najbrže rastućih europskih gospodarstava.
Opisani procesi nastali su prvenstveno zbog ubiranja plodova s niskih grana europskih integracija: zbog fiskalne konsolidacije 2015.-2019. koja je bila potaknuta pripremom za priključenje europodručju; zbog pristupanja jedinstvenom europskom tržištu, ulaska u Schengen i europodručje i zbog velikog priljeva bespovratnih europskih sredstava. Usto, krizne godine od 2009. do 2014. za Hrvatsku su bile toliko slabe da su promijenjene okolnosti od 2015. naovamo stvorile svojevrsni učinak katapulta. Sve se nekako poklopilo.
Međutim, početna energija tog otponca slabi; točka saturacije u letu prijeđena je, približno, 2023.-2024. Rast (domet) je i dalje tu, gospodarstvo se povećava, ali sve sporijim tempom. Usporavanje 2025. bilo je primjetno samo za profesionalne oči, a ovogodišnje usporavanje bit će izraženije jer će BDP rasti osjetno ispod 3%, bliže 2%. U široj povijesnoj slici to je još uvijek solidno, no pitanje je, prvo, da li je to zadovoljavajuće, i drugo, ne najavljuje li brojka za 2026. dulje razdoblje usporavanja rasta?
Hrvatska unatoč obilnom priljevu europskih bespovratnih sredstava i fiskalnoj ekspanziji već tri godine ne bilježi približavanje prosječnom realnom dohotku po stanovniku Europske unije. Veća inflacija od prosjeka europodručja poništila je dio potencijalno pozitivnih učinaka rasta. Demografska ograničenja su čvrsta. Rast produktivnosti rada je usporen, a razina produktivnosti i dalje relativno niska. Razvojni model s ulogom države u središtu bliži se kraju svoje pokretačke moći i otvoreno je pitanje je li hrvatsko društvo 2026. sposobno iznjedriti moderan ekonomski rast zasnovan na inovacijama, dinamičnom poduzetništvu i otvorenim tržištima koji je neophodan za daljnju razvojnu konvergenciju.
Pitanje možemo postaviti i ovako: hoće li se prag od oko 80% prosječnog realnog dohotka po staovniku EU pokazati kao pretvrd za Hrvatsku, pri čemu naznake djelovanja toga praga vidimo od 2024. godine, ili će se u Hrvatskoj pronaći energija za novi model rasta zasnovan na inovacijama, zbog čega će se pokazatelj dohotka po stanovniku povećati prema 90 i 100% europskog prosjeka do sredine ovoga stoljeća? Zanima nas, dakle, dugoročna perspektiva jer dugi rok je jedini rok u kojemu duboke kulturne norme utječu na rast.
Bez obzira na opisane okolnosti, u dugom razdoblju od sljedećih četvrt stoljeća – što je razumno dug vremenski okvir za dostizanje europskog prosjeka[4] – presudne će biti unutarnje energije, a među njima i ideje i prevladavajuće kulturne norme u društvu. One će jednim dijelom uvjetovati politiku i institucionalne promjene koje su nužne jer institucije su nam slabe – sličnije bugarskima nego njemačkima, a danske da i ne spominjemo. Stoga, u svjetlu Mokyrove analize međuodnosa kulture i tehnološkog razvitka, jedno od krajnjih pitanja ovog ciklusa eseja glasi: možemo li u Hrvatskoj danas prepoznati kulturne norme koje mogu pomoći ili omesti moderan ekonomski rast zasnovan na inovacijama?
Pitanje ima i svoju dnevno-političku težinu: gotovo svi razvojni dokumenti Vlade, Europske komisije, Svjetske banke i zainteresiranih organizacija poput HUP-a i Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj postavljaju isto pitanje. Na konferencijama, u glavnim medijima, i na društvenim mrežama raspravlja se – površno doduše – o tome koja bismo ograničenja kulturnoga naslijeđa, uz politička ograničenja, trebali prevladati da se Hrvatska nastavi razvijati kao u proteklih deset godina i sa stvarnim dohotkom po stanovniku nastaviti približavati europskom prosjeku. Naravno, te rasprave se odvijaju u velikoj kakofoniji; bez jasnih teorijskih i empirijskih podloga i uz mnoštvo impresija i improvizacija.
Trideset godina nakon završetka Domovinskog rata i deset godina nakon početka povoljnog gospodarskog ciklusa u kojem se još uvijek nalazimo nešto se pita i nove generacije, a ne samo hrvatsku političku i intelektualnu gerontokraciju. Odgovori o eventualnim pokretačima rasta mogli bi ležati duboko u dubinama kulture i identiteta, osobito kod mladih ljudi koji će odrediti hrvatski razvojni put do sredine ovog stoljeća. Današnji okvirno 40-godišnjaci polako će izlaziti u mirovinu nakon 2050. Na početku aktualnog ciklusa rasta 2015. imali su oko 30; na kraju Domovinskog rata imali su oko 10, tinejdžerske su godine proveli u pozitivnom gospodarskom ciklusu 1995.-2008., a za socijalističko razdoblje znaju iz knjiga i predaja. Njihove će odluke u najvećoj mjeri oblikovati izgled Hrvatske oko 2050. Kakva je njihova kultura, vrednote koje gaje; koliko su one slična normama koje su usvojili i prenijeli im njihovi roditelji, djedovi i bake?
Obilježja kulturnih normi koje bi mogle biti od važnosti za afirmaciju modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama u Hrvatskoj pomalo su tajnovita. Burić (2026) optimistično ističe da su najviše rangirane vrednote među mladima u Hrvatskoj veoma slične kao vrednote koje gaje mladi u Europskoj uniji, uz dodatak ranije spomenutog snažnog traga etnosimboličkog nacionalnog ponosa: Zaštita ljudskih prava, demokracije i mira te sloboda govora i mišljenja one su vrijednosti koje najveći broj mladih Hrvata i Europljana u ovom istraživanju izdvaja kao za njih najvažnije. Odmah iza njih slijede vrijednost tolerancije i poštivanja raznolikosti te vrijednosti ljudskog dostojanstva. Međutim, iz ovog Burićevog nalaza nije moguće raspoznati elemente koji bi mogli poticati ili ograničavati moderan ekonomski rast i inovacije. Imamo li nešto konkretnije; poznajemo li, uopće, naše dominantne kulturne norme? Ako znamo kulturne artefakte na kojima je sazdan nacionalni identitet, ne znači da znamo kulturne norme koje uvjetuju prevladavajuće stavove, odluke i ponašanja.
Teorija egalitarnog sindroma (radikalnog egalitarizma) sociologa Josipa Županova koju su usavršili i empirijski testirali sociolozi Ivan Burić i Aleksandar Štulhofer (2020)[5] uklapa se u moderne interpretacije ekonomske povijesti prikazane u ovom ciklusu eseja. Egalitarni sindrom je naslijeđe seljačkih zajednica – proširenih obitelji i zadruga (sjetite se: Gemeinschaft vs. Gesellschaft). Sastoji se od skupa kulturnih normi koje promoviraju radikalni (no ne i svaki) egalitarizam. Stoga ćemo u idućem eseju detaljnije prikazati aktualni razvojni trenutak u Hrvatskoj i postaviti temelje za novi empirijski test kulturne konfiguracije nazvane egalitarni sindrom. Tu domaću teoriju povezat ćemo s prikazanim modelom koevolucije kulture i institucija koji je inspiriran radom Joela Mokyra; saznat ćemo nešto više o samom egalitarnom sindromu – njegovoj rigidnosti ili promjenivosti u novim okolnostima – i raspraviti o tome da li kultura radikalnog egalitarizma postavlja prepreke modernom gospodarskom rastu zasnovanom na inovacijama.
[1] Dao je moralna životna staza koja omogućuje osobno ispunjenje i funkcioniranje pravednog društva. Kršćanski koncept grijeha AR ne spominju, to je dodatak autora.
[2] Oliver Cromwell (1599. – 1658.) vodio je vladine (parlamentarne) trupe puritanaca u vrijeme engleskog građanskog rata. Dao je pogubiti kralja Karla I 1649. i nakon 4 godine parlamentarnog kaosa u kojem se nije mogla konstituirati vlast uspostavio je vojnu diktaturu od 1853. do svoje smrti. Englesku je proglasio Republikom (Commonwealth) iako se u biti radilo o pokušaju uspostave dinastičke diktature. Cromwell je bio revolucionar koji nije uspio iskorijeniti ideju monarhije. Nakon njegove smrti, sin Richard koji ga je naslijedio – vojno i politički puno manje sposoban i opterećen državnim dugovima – ne uspijeva održati režim i na vlast se 1660. vraća Karlo II – monarhija se ponovo uspostavlja, a Cromwellovo je tijelo iskopano i javno obješeno. Od 1660. do Slavne revolucije 1688.-1689. trajalo je razdoblje od tri desetljeća velikih sukoba između kralja i parlamenta. Locke svoje rasprave o vlasti objavljuje u godini Slavne revolucije, u prosincu 1689. (izdavač je datirao objavu 1690.), ali ih objavljuje anonimno jer su bile subverzivne. Autorstvo je izrijekom priznao u oporuci sastavljenoj kratko pred smrt 1704. (izvor: Wiki).
[3] Među sedmorkom bio je londonski biskup Henry Compton, veliki zagovornik protestantizma.
[4] O visokoj ambiciji tako postavljenog društvenog cilja svjedoči podatak da se susjedna Slovenija koju ne bez razloga nazivaju „Češkom juga“ već nekoliko godina kreće oko 90% i ne uspijeva napraviti vidan iskorak prema prosjeku (100%).
[5] Rezultate svojih istraživanja saželi su u knjizi istog imena koja je objavljena 2020.
Zahvaljujem Ivanu Buriću i Aleksandru Štulhoferu na komentarima prve verzije teksta. Odgovornost za sve preostale pogreške i stavove pripada isključivo meni.
Prethodni tekstovi iz istog serijala (u svakom tekstu na ovom se mjestu nalazi poveznica na prethodni, tako da klikanjem ove poveznice možete krenuti na put unatrag kroz serijal):