Kultura, tehnologija i rast (IV): prosvijetljena ekonomija

U prva tri eseja o radu ekonomskog povjesničara Joela Mokyra, koja nas vode prema raspravama o aktualnom razvojnom trenutku u Hrvatskoj i o novoj industrijskoj revoluciji koja je potaknuta primjenama umjetne inteligencije, pokazali smo tri bitne stvari:

• kako je Mokyr razlikovao lambda (primjenjeno, inženjersko znanje) i omega (teorijsko) znanje, koje se širilo u kasnom srednjem vijeku kroz tehnološke primjene;
• kako je širenje primjena znanja povezao s kulturom, institucijama i prevladavajućim idejama epohe u Europi, pri čemu su ključevi ležali u individualizmu, otporu vlasti i nemogućnosti interesnih skupina da blokiraju promjene;
• kako je teorija o koevoluciji kulture, institucija i modernog ekonomskog rasta u prvoj Mokyrovoj sintezi ostala nedorečena, iako je u njoj integrirao brojne primjere utjecaja kulture na širenje znanja koje je započelo u kasnom srednjem vijeku, čime je posijano sjeme industrijske revolucije.

U četvrtom eseju proći ćemo kroz prijelazne Mokyrove radove nastale između prve sinteze u Ateninim darovima i druge velike sinteze koja je objavljena prošle godine u knjizi o Velikom razlazu Europe i Kine u prošlom mileniju, koju je objavio sa suradnicima Avnerom Greifom i Guidom Tabellinijem. U ovom dijelu ćemo susresti i našeg najvećeg ekonomskog povjesničara, pokojnog profesora Ivu Bićanića.

Prvo poglavlje Mokyrove The Enlightened Economy: An Economic History of Britain 1700-1850 koja je objavljena 2009. nosi naziv Ideologije, znanje i institucije u ekonomskoj promjeni. Jedna od ključnih rečenica u otvaranju glasi da ekonomske promjene u svim razdobljima zavise, mnogo više nego što ekonomisti misle, o onome u što ljudi vjeruju i kako ta vjerovanja oblikuju njihovo ekonomsko ponašanje. Ironično je, smatra Mokyr, da većina ekonomista gaji profesionalno vjerovanje u određujuću ulogu materijalnih tokova i interesa koji se oblikuju oko tih tokova (politička ekonomija). To je, u krajnjoj liniji, nalik marksističkim postavkama historijskog materijalizma. Mokyru je bliža Keynesova ideja o tome da je moć interesa debelo precijenjena u usporedbi s postupnom evolucijom ideja.

Mokyr se, dakle, bavio idejama i njihovim kulturnim ishodištima pronalazeći u njima izvore inovacija i modernog ekonomskog rasta. Kao što ćemo vidjeti, u idejama i kulturi vidio je glavne razloge razvojnog odvajanja Zapada i Kine u prošlom mileniju, dok su Acemoglu i Robinson glavne razloge vidjeli u politici i institucijama koje nisu gledali kao izdanke ideja i kulture, već kao autonoman „pogon“ koji je koristio gorivo interesa.

Kritika kalifornijske škole ekonomske povijesti i Republika pisama

Kalifornijska škola ekonomske povijesti (Pomeranz, Goldstone) je prema kraju dvadesetog stoljeća uspijevala je uvjeriti ekonomiste i druge promatrače u dvije teze. Prvo, industrijska revolucija bila je izolirani britanski fenomen radikalnog diskontinuiteta u odnosu na razdoblje prije 1750. kada je tehnološki napredak bio veoma spor kao u Antici i ranom srednjem vijeku. Drugo, industrijsku revoluciju treba objasniti britanskim geografskim i geološkim specifičnostima – raspoloživošću energije (ugljena) i činjenicom da je Britanija otok koji je lakše obraniti od osvajača nego kakav dio kopna. (Za industrijsku revoluciju bio je potreban kakav-takav unutarnji mir.).

Mokyr je prihvatio da je otočna konfiguracija bila od pomoći u razvoju, ali ograničeno; jer, zašto se sličan razvojni izboj s nizom tehnoloških primjena nije pojavio na drugim otocima ili u Kini koja je također uživala razmjeran mir i integrirano unutarnje tržište? Unatoč nekim preduvjetima, Kina je iz niza razloga koje ćemo predstaviti u nastavku serijala nazadovala kroz veći dio prošlog milijenija. Prema tome, smatra Mokyr, niti je Prva industrijska revolucija bila samo britanski fenomen, niti je postojao neki osobiti diskontinuitet u odnosu na ranije razdoblje europske povijesti.

Da bismo bolje shvatili Mokyrovu teoriju industrijske revolucije trebamo podsjetiti na njegovo razlikovanje omega (teorijskog) i lambda (primjenjenog, inženjerskog) znanja koje je objašnjeno u prethodnim esejima. Mokyr prati razvoj obje vrste znanja u Europi kroz srednji vijek, jer ove dvije vrste znanja imaju djelomično različite izvore i namjene, i zaključuje:

1. Unatoč slavnom doprinosu Isaaca Newtona (1643.-1727.), Britanija je bila uvoznik omega-znanja, a tamošnji poduzetnici-industrijalci prednjačili su u primjeni lambda-znanja – Britanci su bili najbolji praktični inženjeri u Europi u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, nešto poput Nijemaca u dvadesetom stoljeću. No Mokyr smatra da je najveći dio omega-znanja industrijske revolucije uvezen iz Francuske, što neizravno pokazuje da zapadnu Europu osamnaestog stoljeća treba promatrati kao jedan ekonomski sustav razvijen na bazi slične kulture, institucija i smithovskog tipa međunarodne trgovine.
2. Razvoj omega-znanja imao je internacionalni, pan-europski karakter, koji se širio do Sjeverne Amerike. U zapadnoj Europi je zahvaljujući ranom razvoju prekograničnih komunikacijskih tehnologija (internacionalna pošta pod kontrolom obitelji Thurn and Taxis) nastala Republika pisama (Respublica literaria)[1] – danas dobro dokumentirana neformalna mreža dopisivanja znanstvenika, istraživača, poduzetnika, filozofa, pisaca i državnih birokrata u koju su bili uključeni na primjer Locke, Smith, Kant, Huygens, Voltaire i brojna druga slavna imena. Gusta mreža protoka informacija funkcionirala je neovisno od državne kontrole. Republika pisama uključivala je i očeve osnivače Amerike. Nigdje drugdje na svijetu nije postojalo ništa slično. Kroz Republiku nisu tekle samo primijenjene inženjerske ideje nego i političke i filozofske ideje koje su oblikovale kulturu. Preko savjetnika i špijuna ideje su utjecale i na vladare i političare. Republika pisama bila je iskaz novog duha prosvjetiteljstva čiji počeci sežu u petnaesto i šesnaesto stoljeće do Erazma Roterdamskog, jednog od ključnih pokretača Republike.[2]Stoga se Republika pisama može smatrati jednim od krunskih dokaza dugog kontinuiteta širenja prosvjetiteljskih ideja. Upravo primjer Erazma – kritičara crkve i kraljeva – prikazuje snagu nove kulture kritike, skepse i pobune protiv autoriteta, koja se naglo širi nakon izuma tiskarskog stroja (1440.-1455.) i najavljuje Luthera i reformaciju (1517.).
3. Institucije nisu bile presudne za Britaniju i industrijsku revoluciju. Nizozemska je u osamnaestom stoljeću imala jednako dobre institucije kao Britanija, a Francuska i Belgija gotovo jednako dobre. Institucije koje nagrađuju inovativnost (npr. zaštita intelektualnog vlasništva, unutarnja sloboda razmjene koja širi tržišni prostor za prodaju primijenjenog lambda znanja) bile su nužan, ali ne i dovoljan uvjet industrijske revolucije. U podlozi je bila evolucija zapadnjačke kulture individualizma i pobune koja upućuje na to da bi se industrijska revolucija, da se nekim spletom okolnosti nije dogodila u Britaniji, malo kasnije dogodila negdje drugdje u zapadnoj Europi.
4. Iz istog razloga Mokyr odbacuje hipotezu o presudnoj ulozi dostupnosti ugljena u Britaniji. Ugljen odnosno energija inženjerski je argument koji propušta uočiti kulturne i institucionalne faktore modernog ekonomskog rasta. Hipoteza o relativno jeftinoj energiji posebno propušta istaknuti ključni čimbenik širenja znanja i poduzetničke ingenioznosti na bazi širenja normi individualizma i slobode. Mokyr zbog toga ističe: da početna industrijska energija nije pronađena u ugljenu, znanje i poduzetništvo koji su izvirali iz dubina kulture bili su dovoljno razvijeni i s druge strane Kanala za pronalazak drugih izvora energije iz vjetra ili vode za industrijske pogone.
5. Povijesne analize političkih ustroja naglašavale su britansku posebnost decentralizacije moći i kontrole vladara od strane plemstva – od Magne Carte Libertatum 1215. (Velika povelja slobode) do Slavne revolucije 1688. Amerikanci su iz britanske povijesti izveli krilaticu svoje revolucije no taxation without representation (što je izvedeno iz članka 4. engleske Povelje o pravima iz 1689.). Međutim, slični modeli podijeljene i odozdo ograničene moći postojali su i u Nizozemskoj, Švicarskoj, Poljskoj (Poljsko-Litavsko kraljevstvo) te, u slabijim oblicima, drugdje u Europi. Slobodni kraljevski gradovi – Hanza, Venecija, Firenca, Dubrovnik – nove urbane tvorevine koje su u srednjem vijeku bile povezane međunarodnom trgovinom, razvijale su nove oblike (ograničene) predstavničke demokracije i neovisnosti od crkve i vladara. Te institucije su pogodovale razvoju kodificiranoga prava kao institucionalne infrastrukture kolektivne koordinacije. Radilo se, dakle, o širem iskazu liberalnih kulturnih i institucionalnih normi, što se u to doba događalo samo u Europi. A takva evolucija političkih uređenja nije bila bitna samo za konstitucionalnu političku povijest. Važnije je to što su se interesi mogli slobodno sukobljavati kroz političke institucije i sprječavati konsolidaciju centralne moći kakva je postojala u Kini. To je imalo i ekonomske implikacije: središnja birokracija ili neka interesna skupina koja bi željela uzurpirati administrativnu moć nije mogla provesti svoj naum zaustavljanja tehnoloških promjena. Kada je u Britaniji u 19. stoljeću započelo širenje željeznice, prijevoznici brodari i kočijaši čiji su poslovni interesi bili ugroženi pokušali su zaustaviti njezino širenje, ali – nisu uspjeli.

Prvi prikaz Mokyrove Prosvijetljene ekonomije u Hrvatskoj objavio je pokojni profesor Ivo Bićanić na Ekonomskom labu 2017. Naš veliki znalac ekonomske povijesti u svojoj je raspravi o Prvoj industrijskoj revoluciji suprotstavio Mokyrov naglasak na kulturnim čimbenicima razvoja spram Acemoglu-Johnson-Robinson naglaska na institucijama, te je presudio, kao i Mokyr, da institucije nisu glavno objašnjenje modernog ekonomskog rasta. Međutim, Bićanić ipak nije zauzeo stranu: podsjetio je na doprinose Roberta Allena koji je na ekonomsku povijest gledao iz perspektive osnova ekonomske analize. Analizirajući relativne cijene i očekivanu dobit kao glavne pokretače ekonomske aktivnosti, Allen je očuvao ideju da su sprega jeftine energije (hipoteza ugljena je još uvijek živa), relativno jeftin novac (akumuliran pred-industrijskom trgovinom) i relativno skup rad (pad ili spori rast stanovništva zbog posljedica epidemija i maltuzijanske zamke) u Velikoj Britaniji stvorile jedinstvenu konstelaciju unosnosti ulaganja u tehnologiju koja je mogla supstituirati kronično nedostajući ljudski rad. Temu rada koji je u Europi nedostajao stvorivši poticaj za radno-štedni tehnološki napredak Bićanić je obradio u tekstu Kako su žene stvarale moderni kapitalizam o bubonskoj kugi (Crnoj smrti iz 14. stoljeća), kojemu ćemo se začas vratiti.

Prije toga kratka digresija: nema spora o tome da su različite hipoteze koje objašnjavaju početak industrijske revolucije još uvijek žive i da Mokyr nije zaključno poglavlje velike debate o ekonomskoj povijesti. Teorija koja raste na analizi promjena odnosa cijena kroz povijest ima još štošta za pronaći i reći. Međutim, hipoteza koevolucije kulture i institucija uvjerljiva je: dugo će – možda i zauvijek – ostati dio glavnog toka misli o ekonomskoj povijesti. Stoga, vratimo se Mokyru: iz kojih je povijesnih dubina izronila europska kultura koja je iznjedrila moderan ekonomski rast?

Jedna od hipoteza je upravo spomenuta Bubonska kuga iz 14. stoljeća. Kako ističe Bićanić, Europa oko 1500. više nije bila isto mjesto kao Europa 1300. Znatno manji broj stanovnika, ali uz veći prostor sloboda, naročito za žene, te relativno skuplji rad kojega je kronično nedostajalo doveli su do institucionalnih i ekonomskih promjena koje su favorizirale poduzetništvo i tehnički napredak. Bićanić (2017) piše: Zajedno s tim poletom gradovi su se oporavili od duge stagnacije u ranom srednjem vijeku, širile su se trgovina i manufakture, pojavili cehovi, a dolazi i do velikih inovacija u novčarstvu i vođenju poslovanja, zajedno sa zakonima koji ih reguliraju (partnerstvo, osiguranje, dvostruko knjigovodstvo, mjenice, ugovori o zajmovima, itd.). Cvjeta i trgovina, razvijaju se gradski i međunarodni sajmovi (najveći u Evropi je onaju Troyesu). U kasnom srednjem vijeku javljaju se i prve multinacionalne kompanije (posebno u Italiji). 

Fast forward, ali ne do industrijske revolucije, nego malo ranije: Mokyr piše o Londonu 1700., dakle 60-tak godina prije Wattova izuma parnog stroja i 130 godina prije dovršetka izgradnje prve međugradske željezničke pruge Liverpool-Manchester. Grad je to koji tada već ima više od pola milijuna stanovnika (najveći grad na teritoriju današnje Hrvatske u to doba bio je Dubrovnik ili Osijek – procjene su grube, ali vjerojatno ne više od nekoliko tisuća stanovnika). U britanskim gradovima prije industrijske revolucije razvija se potrošačko društvo, trgovačka buržoazija, a svjedoci vremena zapisuju da u Engleskoj ni siromasi više ne hodaju bosi, što Mokyr pomno bilježi.

Doduše, marksisti i drugi, predindustrijski prosperitet Britanije povezuju s kolonijalizmom. Međutim, nije moguće dokazati njegov presudan utjecaj (premda se debata i dalje vodi). Španjolska je, naime, imala puno bogatije resurse u kolonijama u odnosu na veličinu domaćeg gospodarstva nego Nizozemska i Engleska (1700. Škotska je još neovisna), no nije bila ni blizu industrijske revolucije. Engleska je već prije industrijske revolucije oko 1700. imala realni dohodak po stanovniku oko 50% veći od Španjolske.[3] To se vjerojatno može objasniti pred-industrijskim rastom, poduzetništvom i inovacijama u tada glavnim gospodarskim djelatnostima poljoprivrede, trgovine, brodarstva, prometa, financija i graditeljstva. Da su kolonijalna osvajanja bila presudna, Španjolska bi tih godina figurirala kao najbogatija i najmoćnija europska zemlja. I sam Adam Smith u Bogatstvu naroda (1776.) iznio je tezu da je kolonijalizam Britaniji u cjelini donosio više štete nego koristi.

Mokyr ne preskače kugu iz 14. stoljeća – raspravlja o njoj, prepoznaje njezine učinke, i vjerojatno bi potpisao gornji citat Bićanića, jer i Bićanić staje na stranu hipoteze kontinuiteta koja korijene industrijske revolucije pronalazi u kasnom srednjem vijeku te negira radikalni prijelom u drugoj polovici 18. stoljeća na kojemu je inzistirala kalifornijska škola ekonomske povijesti. Ipak, Mokyr se ne zaustavlja na kugi; zalazi dublje u potragu za ključnim kulturnim i institucionalnim odrednicama modernog ekonomskog rasta.

Nedorečenost Kulture rasta

Mokyr svoju analizu koevolucije kulturnih i institucionalnih normi produbljuje u knjizi Kultura rasta (engl., Culture of Growth) iz 2016. Kultura rasta je proširenje dijelova Prosvijetljene ekonomije. Mokyr opisuje kako se britanska javna i intelektualna scena pretvarala u kompetitivno tržište ideja na kojem su logika i dokazi postali važniji od autoriteta. Vlast nije bila odveć prisutna u privatnim životima. Naslijeđe engleske Slavne revolucije iz 1688. koju smo objasnili u prošlom eseju oblikovano je tako da su građani bili svjesni da država ima monopol na nasilje, no mogli su biti sigurni da ono neće biti upotrijebljeno protiv njih. Cenzura slabi. Intelektualnim i političkim krugovima širi se utjecaj škotskog prosvjetiteljstva s Humeom i Smithom u glavnim ulogama. Škotska naročito ima iznimno živ intelektualni život u klubovima. Taverne i masonske lože pretvaraju se u predavaonice o novim znanstvenim i tehničkim rješenjima. Mokyrova knjiga Kultura rasta: ishodišta modernog gospodarstva (eng. Culture of Growth: Origins of the Modern Economy, koju je izdavačka kuća MATE prevela na hrvatski jezik) svojevrsni je inventar razdoblja u kojemu detaljan prikaz Republike pisama još jednom zauzima središnje mjesto.

Ipak: što je još osim Crne kuge i njome potaknutih kulturnih i institucionalnih promjena koje su oblikovale kasni srednji vijek u zapadnoj Europi moglo utjecati na kasniju pojavu modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama? Osjećaj nedovršenosti teorije koevolucije kulture i institucija i dalje je prisutan. Crna kuga je podsjetnik na to da nepredviđeni “vanjski šokovi” mogu izbaciti kulturu i institucije iz socijalnog ekvilibrija.

Inventar činjenica

Nakon Prosvijetljene ekonomije i Kulture rasta imamo svojevrstan inventar, ne samo tehnoloških promjena i povijesnih događaja, nego i s njima povezane opise institucija, ponašanja, običaja, načina komunikacije i kulturnih normi koje objašnjavaju pokretanje i održavanje modernog ekonomskog rasta. No, je li to cijela priča?

Prije odgovora popišimo taj inventar: (1) europska politička fragmentacija – mogućnost nadzora nad vladarima koja izrasta iz kulture individualnih prava i pobune (to još uvijek nije nadzor iz perspektive suvereniteta naroda, već je to uzajamni nadzor među dijelovima elita koje dijele moć), (2) slobodno udruživanje u asocijacije, gilde, cehove, sveučilišta, klubove i korporacije nad kojima vladari nemaju potpuni nadzor i kojima se, ako imaju formalni karakter, upravlja prema proto-demokratskim principima iz čega izrasta europsko pravo i profesionalizam pravne struke na zasadama rimskog prava; (3) izostanak apsolutne moći vladara u ratnim vremenima i njihova ratovima provocirana financijska oskudica afirmira financijska rješenja u kojima plemstvo i bogatiji gradski trgovački i obrtnički slojevi udružuju sredstva i financiraju vladare u zamjenu za političku reprezentaciju, ograničavanje moći u vremenima mira, savjetovanje, lobiranje i utjecaj – i na isti se način trguje povećanjima poreza u zamjenu za prava, što dovodi do važnog paradoksa: fiskalni kapacitet ranih europskih država već prije industrijske revolucije bio je nekoliko puta veći od fiskalnog kapaciteta centralno organizirane Kine, što je omogućilo bolju ponudu javnih dobara u Zapadnoj Europi; (4) uzlet slobodnih gradova koji su bili spremni vojno braniti svoju samostalnost; premda su se slobodni gradovi u ranoj fazi (Hanzeatski gradovi) pokazali politički nestabilni jer se nisu uspjeli udružiti u državnu organizaciju s jasno definiranim teritorijem, europska urbana povijest u kasnom srednjem vijeku zapravo sublimira sve faktore s ove liste; (5) afirmacija obrazovanja i znanstvene kulture (prosvjetiteljstvo), koji su manje bitni u formalnom smislu – kroz sveučilišta koja niču širom Europe – a važniji su u dijelu praktičnih primjena novih lambda-znanja u gospodarstvu, s pred-industrijskim korijenima u prometu, brodarstvu, poljoprivredi, graditeljstvu i financijama, sektorima koji kroz veći dio prošlog milenija u Europi prolaze kroz inovacijske cikluse što će industrija slijediti sa zakašnjenjem jer su prvo trebala nastati velika nova znanja; (6) iz (5) slijedi relativno rani uspon klase eksperata, budućih bijelih ovratnika, kojima se inženjeri industrijskih tehnologija pridružuju relativno kasno tijekom Prve industrijske revolucije koja nastupa na već pripremljenom kulturnom i institucionalnom terenu, (7) princip konkurencije koji se manifestira na tržištima, među feudima, gradovima i kasnije među državama. Česti oružani sukobi djeluju kao vanjski šokovi, no nose i nešto pozitivno: razvoj tržišta dugova vladara i kasnije država slabi njihovu moć, a razvija financijska tržišta, dok razvoj vojne tehnologije također zahtijeva inovacije i inženjerske primjene. To je poznata Hoffmanova hipoteza.[4] Inventar je tu, no veze među elementima inventara još uvijek su slabe.

Nakon Kulture rasta iz 2016., sada već 72-godišnji Joel Mokyr udružuje snage s Avnerom Greifom i Guidom Tabellinijem te priprema drugu veliku sintezu u knjizi Two Paths to Prosperity (2025.). Knjiga analizira Veliki razlaz Europe i Kine kroz drugi milijenij i veliki povratak Kine na svjetsku scenu nakon Dengovih reformi 1978. Međutim, za razumijevanje dosega te knjige koju ćemo prikazati u nastavku serijala moramo prvo razumjeti još dvije ideje koje su se u proteklih 7-8 godina razvijale paralelno s radom Greifa, Mokyra i Tabellinija.

Što da Acemoglu i Robinson rade s kulturom?

Acemoglu i Robinson (AR) sve promatraju, čitaju i razmišljaju iz prikrajka, svjesni ograničenja njihove na institucijama zasnovane analize. Znaju da im nedostaje integracija institucija i kulture. Godine 2024. objavljuju opsežan članak Culture, Institutions and Social Equilibria inspiriran radom američke sociologinje Ann Swidler iz 1986. U tom radu razvijaju novi kategorijalni aparat – kako kažu, okvir za buduću teoriju koevolucije kulture i institucija. Rad ćemo prikazati u sljedećem tekstu, a ovdje samo zabadamo zastavicu uz nekoliko natuknica.

Kulture mogu biti rigidne (engl. hardwired), čime poprimaju obilježja djelovanja nalik kulturnom determinizmu, ali mogu biti i fluidne – labavo definirani skupovi prevladavajućih normi koji se pod utjecajem okolnosti i vanjskih šokova mogu brzo mijenjati, ponekad u vremenskom okviru od svega nekoliko godina ili unutar jedne generacije (što znači da nema tromog međugeneracijskog prijenosa normi dugog trajanja). Kina, odnosno konfucijanska kultura je prema AR (2024) primjer kulturne fluidnosti koja bez većih problema ostvaruje suživot s različitim institucionalnim i gospodarskim okvirima. Odatle današnja autoritarna Kina i posve drugačiji Tajvan koji počivaju na istim kulturnim temeljima. Odatle i sposobnost današnje Kine za početak ostvarivanja modernog ekonomskog rasta u okvirima kombinacije autoritarnih institucija, konfucijanske kulture i djelomično kopiranih zapadnih institucija koje reguliraju ekonomsku aktivnost. Stoga objašnjenja političkog i gospodarskog modela današnje Kine ne treba tražiti u kulturnim temeljima, nego u političkoj povijesti.

To ne znači da učenje o normama kroz međugeneracijski prijenos (odgoj djece, priče), oponašanje uzora, sudjelovanje u društvenim praksama kao što su rituali i igre, te kroz konzumaciju medijskih sadržaja nije bitno. Ispod institucija, politike i gospodarstva postoji kulturna širina koja nigdje nije službeno zapisana s državnim pečatom, ali je prepričana, opjevana ili jednostavno ostvarena kroz spontane ljudske akcije i odluke. Kako je onda moguće pretpostaviti da te kulturne dubine i širine ne utječu na ekonomski rast? To nije moguće pretpostaviti. Formalne institucije su vrh sante pod kojim se krije kultura – neformalne norme koje evoluiraju kroz ne uvijek svjesne psihološke procese. Međutim, ti skupovi normi mogu biti koherentni, rigidni, ili kako ih Acemoglu i Robinson nazivaju hardwired, ali mogu biti i fluidni – promjenjivi u kratkom roku kroz kulturne ratove i političke sukobe. Koevolucijski model kulture i institucija dopušta različite stupnjeve kulturne predodređenosti individualnih odluka i društvenih institucija u različitim vremenskim okvirima. Naravno, što je vremenski rok promatranja kraći kultura će se činiti rigidnija. Kako se vremenski okvir promatranja produžuje, sve lakše će se uočavati neformalne kulturne norme (i institucije) koje se mijenjaju. Onaj dio koji se ne mijenja, ili se mijenja veoma sporo, norme su dugog trajanja. No nisu sve norme – norme dugog trajanja.

Sada vidimo kako je teško odrediti točnu granicu između kulturnog determinizma i kulturne fluidnosti – te fine razlike kulturne dinamike koja se provlači kroz cijeli ovaj feljton. U svakom slučaju, Mokyr je više pomaknut prema polu kulturne rigidnosti kada je riječ o europskoj povijesti jer zalazi dublje u potrazi za izvorištima modernosti, dok Acemoglu i Robinson trebaju kulturni fluid u kojem politika oblikuje institucije i povijest (no ne isključuju mogućnost postojanja rigidnih normi dugog trajanja).

Crkva i psihologija – klanovski partikularizam naspram univerzalizma kao uvod u Two Paths to Prosperity

Crkva i ljudska psihologija karike su koje nedostaju i koje će zauzeti jedno od središnjih mjesta u Two Paths to Prosperity Greifa, Mokyra i Tabellinija (GMT) iz 2025. koju prikazujemo u idućem nastavku. Greif, Mokyr i Tabellini (GMT) preuzimaju nalaze iz paralelnog smjera u antropološkoj i psihološkoj literaturi koju je Joseph Henrich sintetizirao u knjizi zvučnog (skraćenog) naziva WEIRD 2020. Prema autoru, knjiga punog naziva The WEIRDest People in the World: How the West Became Psychologically Peculiar and Particularly Prosperous predstavlja razvoj u području kulturalne psihologije.

WEIRD je kratica koja označava ideal-tip „zapadnog čovjeka“ (Western, Educated, Industrialized, Rich, Democratic). U doba kada je formiran (tj. kada je u kulturnom smislu evoluirao – europski srednji vijek), zapadni čovjek je navodno bio svjetski unikat. To, prema Henrichu, objašnjava specifičnosti institucionalnog i gospodarskog razvitka u Europi.

Čak i na neurobiološkoj razini, navodi Henrich, ispitanici iz razvijenih zapadnih država kad govore u prosjeku pokazuju aktivaciju širih područja u mozgu (proširenje verbalne memorije). Resursi uma su ograničeni, pa je za tu ojačanu sposobnost žrtvovana sposobnost raspoznavanja lica. Funkcija vizualnog raspoznavanja povukla se u desnu polutku mozga zapadnjaka, zbog čega su WEIRD ljudi u holističkom sagledavanju vizualno percipiranih situacija u prosjeku slabiji od pripadnika drugih kultura. Zato smo, s druge strane, i opet u prosjeku, analitičniji – skloniji rastavljanju problema na dijelove. Usto, opet u prosjeku, opsjednuti smo sobom, kontrolom svoje okoline, individualci i nekonformisti, strpljivi i skloni radu – spremni čekati odgođene nagrade. Barem tako piše Henrich, iako nije posve jasno zašto se mnoge osobine koje navodi ne bi mogle pronaći raširene i u drugim kulturama. Štoviše, moguće ih je pronaći. Strpljivost i orijentacija na dugi rok svakako su prisutne u kineskoj politici. Globalna mjerenja strpljenja i povjerenja (npr. GPS – Global Preferences Survey) ne pokazuju velike razlike između Zapada i Kine danas. Štoviše, Kina je prema ovim normama nalik puno razvijenijima Japanu i Južnoj Koreji. Interpretacije neurobioloških i kulturoloških testova i osobito njihovo povezivanje ne trebaju se tumačiti kao znanstveno „gotove“ teme odnosno dokazi, jer priroda je takvih nalaza spekulativna: naposljetku, kako znati kako je dominantna kulturna matrica u Kini izgledala recimo 1700.?

Prema Henrichu, u pozadini razlike Zapada spram drugih kultura leži sposobnost čitanja. Henrich se vraća na Webera. Povezuje protestantizam – shvaćen kao katoličanstvo reformirano Lutherovom idejom osobnog odnosa čovjeka i boga, sola scriptura, zbog čega je valjalo naučiti čitati i prevesti Bibliju s latinskog na europske jezike – sa širenjem pismenosti, većom sklonošću plaćanju poreza radi financiranja javnih dobara i školovanju djevojčica. Međutim, kako kaže Henrich, protestantizam dolazi na kraju, a ne na početku priče – protestantizam je bio samo posrednički mehanizam. Glavna Henrichova teza glasi da je širenje kulturnih normi koje su nastale u okviru jedne kršćanske sekte u kasnoj Antici iz temelja promijenilo kulturu i regulativne norme u obitelji i zajednici. Kroz dugi proces kulturno-institucionalne koevolucije to je neizravno (i nenamjerno naravno) dovelo do slabljenja klanova, zadruga i sličnih manjih, uglavnom na srodstvu zasnovanih zajednica. U Europi su afirmirani nuklearna obitelj i individualizam, što je stvorilo nove poticaje za suradnju izvan rodbinskoga kruga i vodilo prema razvoju složenih oblika zajednica koje daleko nadrastaju zadružni ili klanovski krug, sve do današnjih iznimno složenih liberalno-demokratskih država.

Širenje ključnih institucija koje su utemeljelile zapadnjački individualizam poput privatnog vlasništva i njegovog naslijeđivanja, zaštite djece od samovolje roditelja, inhibicije incesta, zabrane braka s bliskim rođacima i prava djevojaka da samostalno biraju bračnog partnera (eksplicitan pristanak žene na brak) događalo se usporedo s razvojem mehanizama psihološke regulacije primjene ovih normi. Regulativna moć unutarnjeg osjećaja krivnje na zapadu Europe rasla je usporedo s afirmacijom važnosti unutarnjeg osjećaja samorealizacije. U drugim kulturama ostala je ključna regulativna funkcija srama, kazuje Henrich, ponovo riskirajući pretjeranu generalizaciju i psihologizaciju kulture. Regulacija ponašanja unutarnjim osjećajem krivnje navodno zamjenjuje sram jer bolje funkcionira u većim zajednicama (društvima) u kojima vanjska kontrola nad svakim pojedincem nije moguća, a prostor privatnosti je velik, pa je trebalo razviti snažnije unutarnje (psihološke) regulacijske mehanizme poput osjećaja krivnje koji ne uključuju vanjski nadzor. Sram može dobro funkcionirati u manjim zajednicama u kojima je privatni prostor skučen, a život se odvija u zajednici u kojoj gotovo svatko poznaje (i kontrolira) svakoga.

Iz ovog modela kulturalne psihologije proizlazi suprotstavljenost kršćanskog univerzalizma i klanovskog nepotizma koja objašnjava razlike u institucijama i praksama. Model objašnjava zašto su zapadnjaci danas u prosjeku skloniji svjedočiti protiv prijatelja ili rođaka na sudu i zašto su korupcija i nepotizam predmeti društvene stigme i stroge kaznene regulacije, dok su takva djela izvan zapadnoga kruga (ne svuda; ne u razvijenim zemljama izvan zapadnoga kruga) barem neformalno prihvaćena ili tolerirana.

GMT (Greif, Mokyr i Tabellini u knjizi Two Paths to Prosperity iz 2025.) na tragu Henricha naglašavaju da, zađemo li dublje u prošlost, pronaći ćemo rana razilaženja ključnih obiteljskih normi između Zapada i „ostatka svijeta“. Zločin oca nad sinom u europskoj povijesti rano je stigmatiziran i reguliran kao i svaki drugi zločin, dok je u brojnim drugim kulturama, kao na primjer u Kini, duboko u dvadesetom stoljeću smatrano da takav slučaj treba rješavati unutar obitelji ili klana. Kad je o širem društvu riječ, zločin je zasluživao tek prijekor. Slično je s obiteljskim nasiljem koje je danas stigmatizirano i sankcionirano na Zapadu, dok u brojnim drugim kulturama nije bitna društvena, pravna i sudska tema.

Na scenu se tako vraća stara dihotomija Gemmeinschaft (komuna-zajednica) vs. Gesellschaft (društvo) koju smo spominjali u uvodnom eseju kada smo kratko pregledali početke sociologije u Njemačkoj. Radi se o deskriptivnim modelima kulture odnosno ideal-tipovima društvenog ponašanja koji su kroz povijest preživjeli kao funkcionalni. Prvi gaji veće nepovjerenje prema strancima i pogoduje životu među manje-više poznatim ljudima u klanovima, plemenima, zadrugama i sličnim oblicima manjih zajednica; drugi model društva je otvoreniji, univerzalniji i prilagođeniji životu u brojnijem, ali i dalje snažno povezanom društvu. S prevlašću drugog modela, neposluh i pobune postaju češći. I tihe pobune izlaskom iz klana postaju moguće, jer šire društvo nudi životne prilike i javna dobra te prihvaća nuklearne obitelji i pojedince. Društvo je poput mreže, a klanovi poput čvorova koji teško razvijaju složene međusobne veze, dok su veze unutar klanova brze i lake. Klanovi se mogu povezati isključivo kroz odnos njihovih poglavica – očeva. Analiza kulturne dinamike treba pružiti odgovor na pitanje kako se učestalost odnosno raširenost jednog ili drugog modela društvene organizacije i pripadajućih kulturnih normi mijenjala kroz povijest.

Daleko od toga da klanovi u određenim okolnostima ne mogu biti funkcionalni – oni su funkcionalni ako je država slaba jer članovima osiguravaju javna dobra i teže širenju tržišta i razmjene. U idućem nastavku pokazat ćemo kako su klanovi imali važnu ulogu u tržišnoj transformaciji Kine nakon reformi 1978. Jedini je problem klanova u tome što nisu kompetitivna forma zajednice ako društvo-država efikasnije obavlja temeljne funkcije pružanja javnih dobara.

Koliko je prikazani model kulturnih prototipova klana i društva (Gemmeinschaft i Gesellschaft) dobar kao temelj za objašnjenje moderne europske povijesti? Henrich gradi kulturalnu psihologiju na temelju baterije empirijskih nalaza koji, kao i većina empirijskih istraživanja u znanostima o društvu, pate od problema opservacijskih analiza – poteškoća u identifikaciji uzročnosti, što je u ovom slučaju dodatno pojačano fundamentalnim problemom nemogućnosti ponavljanja eksperimenata u povijesti. Studije o povezanosti protestantizma i pismenosti, internacionalne eksperimentalne studije o strpljenju, povjerenju prema strancima (koji se pokazuju rašireniji među WEIRD ljudima) i načinima igranja igara ultimatuma, diktatora i javnog dobra (zapadnjaci igraju kooperativnije), naizgled pružaju podlogu za Henrichove kulturalno-psihološke konstrukcije povijesti. Međutim, radi se o svojevrsnoj socijalnoj arheologiji koja teško izmiče opasnosti spekulativnih rekonstrukcija prošlosti.

Ipak, Greifu, Mokyru i Tabelliniju (GMT) to je bilo dovoljno za preuzimanje rezultata kulturalne psihologije i njihovu integraciju u analizu ekonomske povijesti. Tako u Two Paths to Prosperity iz 2025. crkva na velika vrata ulazi u ekonomsku povijest. U sljedećem nastavku prikazat ćemo drugu veliku Mokyrovu sintezu kroz prikaz knjige o Velikom razlazu Europe i Kine. Detaljnije ćemo prikazati i najnoviji rad Acemoglua i Robinsona o koevoluciji kulture i institucija i na taj način posložiti blokove koji su nam potrebni za analizu aktualnog razvojnog trenutka Hrvatske koja će također početi u sljedećem eseju.

---

[1] Najbolji izvor o Republici pisama je Stanford Humanities Center: https://shc.stanford.edu/arcade/publications/rofl

[2] Erazmo Roterdamski (1466.-1536.) bio je nizozemski teolog, filozof i pisac, najpoznatiniji po djelu Pohvala ludosti iz 1511. u kojemu je kritizirao korupciju u crkvi, ispraznost teologa i pohlepu kraljeva. 1524. objavio je knjigu O slobodnoj volji u kojoj brani individualnu slobodu izbora. Ne slučajno, Pohvala ludosti objavljena je samo šest godina prije 95 teza Martina Luthera. Erazmo i Luther se navodno nikada nisu upoznali, ali su čitali i pratili jedan drugoga. Njihov je odnos prošao put od uzajamnog poštovanja do razlaza nakon što je Luther radikalizirao svoje stavove i pokrenuo reformaciju. Erazmo je bio mirotvorac i vjeran crkvi kao instituciji, koji nije podržavao Lutherov pokret. K tome je kao liberalno usmjeren intelektualac bio po Lutheru preslobodan, te mu je Luther odgovorio knjigom O neslobodnoj volji iz 1525. čija je glavna teza da čovjek zbog grijeha nikada ne može biti slobodan (izvor: Wiki). 

[3] Maddison Project Database 2020.

[4] Phillip Hofmann (2015): Why Did Europe Conquer the World? The Princeton Economic History of the Western World, Book 54.

Zahvaljujem Ivanu Buriću i Aleksandru Štulhoferu na komentarima prve verzije teksta. Odgovornost za sve preostale pogreške i stavove pripada isključivo meni. 

Prethodni tekstovi iz istog serijala (u svakom tekstu na ovom se mjestu nalazi poveznica na prethodni, tako da klikanjem ove poveznice  možete krenuti na put unatrag kroz serijal):

Kultura, tehnologija i rast (III): Atenini darovi – nastavak