SAD i Kanada vode trgovački rat bez pobjednika. Iza sukoba koji Kanadu prema principu političke akcije i reakcije približava EU leže višestruki motivi. Stoga uz američko-kanadski trgovački rat treba objasniti dublje geopolitičke i gospodarske razloge sukoba: (1) američki fiskalni nered, (2) političku ekonomiju i interese koji su u SAD-u i Kanadi različito profilirani i (3) geografiju, klimu i geopolitiku. Ovi duboki razlozi stoje iza ideje o kanadskom „pridruženom članstvu EU“. Ideju je lansirala Ursula von der Leyen u prošlotjednom govoru u Europskom parlamentu, gdje je kanadski premijer Mark Carney također održao govor. Pitanja su: (1) je li riječ o političkom folkloru – iznuđenoj reakciji zbog uvrijeđenosti politikom Donalda Trumpa – ili nečem trajnijem; (2) je li EU nakon novog otopljenja odnosa s Ujedinjenim Kraljevstvom ponovo zanimljiva anglosaksoncima i (3) je li koncept pridruženog članstva uopće realan, ili će se EU na kraju pretvoriti u Euroviziju?
Carneyeva europska (britanska) veza
Aktualni kanadski premijer Mark Carney bivši je guverner Bank of England. To samo po sebi govori o dubinama veza Europe i Kanade. Te veze nije moguće razumjeti bez Ujedinjenog Kraljevstva – otpadnika od EU, kojega je geopolitička ruptura započeta ruskom agresijom na Ukrajinu ponovo sljubila s interesima vodećih država na europskom kontinentu. Utoliko je tema o novim odnosima Kanade i EU dio šire teme o formiranju čvršćih političkih i ekonomskih saveza država koje se osjećaju relativno slabo i nemoćno u srazovima SAD-a, Kine i Rusije. Nakon gubitka uporišta i pouzdanja u SAD-u, neke države prirodno traže dodatne izvore političko-ekonomske sigurnosti i snage, kao i nova tržišta.
Percepcija EU kao stare, birokratizirane, u obrani limitirane i nedovoljno inovativne političko-ekonomske strukture nije potpuno bez osnove, no preostala (nemala) snaga i vitalnost Europske unije nameće pitanje može li takva EU biti ne samo saveznik nego i šira geopolitička platforma koja je atraktivna i anglosaksonskim državama. Naime, EU kojoj bi – makar jednim dijelom – gravitirale i anglosaksonske države osim SAD-a (jednim dijelom, jer nije moguće zamisliti niti bi bio poželjan njihov snažan otklon od gravitacijskog središta SAD-a), možemo promatrati na dva suprotstavljena načina. Prvi pogled – koji trenutačno postoji i u Washingtonu – pogled je na EU kao savez nesigurnih globalnih gubitnika. Nesporno je, naime, da se nekadašnja gospodarska, politička i vojna relativna moć Zapada bez SAD-a nalazi se u padu. To su države koje se slabo snalaze u procesu otvaranja geopolitičkih pukotina između SAD-a i Kine uz privjesak Rusije (potonje samo zbog vojne i nuklearne moći i Putinove luđačke riješenosti za postizanje ciljeva žrtvovanjem stotina tisuća, ako ne i milijuna mladih života). U takav pogled uklapa se i ideja o EU, UK i Kanadi (pa i Australiji i Novom Zelandu) kao zadnjim bastionima umirućeg globalističkog „liberalizma“. Ideja je to koja različitim intenzitetom i s različitim interpretacijama živi u Kremlju i Pekingu, ali nažalost i u Bijeloj kući, točnije u dijelovima vašingtonskog establishmenta koji su prožeti idejama MAGA pokreta.
S druge strane, EU kao platforma oko koje se okupljaju države koje ne pristaju na geopolitičko (trgovačko, tehnološko, pa i vojno) nasilje i ucjene, te nastoje sačuvati ideju slobodnog međunarodnog tržišta i suradnje na ravnopravnim osnovama, nije bez perspektive. EU plus anglosaksonski svijet osim SAD-a ima ogromnu potencijalnu globalnu moć i nije apriori suprotstavljen SAD-u; radi se samo o u povijesnom smislu (zasad) privremenom razilaženju s američkim interesima u segmentu ekonomskih politika koje Washington vodi u ovom trenutku.
Govori von der Leyen, što se odnosi i na posljednji kojim je lansirala ideju pridruženog članstva u EU za Kanadu, nisu od pomoći za dublje razumijevanje ideja i procesa. Nastupi šefice Europske komisije opterećeni su birokratskom retorikom i sklonošću političkim deklaracijama bez dobro pripremljenih političkih i administrativnih uporišta. Stoga je zanimljivije analizirati Carneyev nastup u Europskom parlamentu. Jer Kanađani dobro znaju da se u Strasbourgu posredno obraćaju liderima i narodima 27 država članica koje donose bitne odluke. I znaju zašto to čine u ovom trenutku.
Utoliko, bilo je to i obraćanje Hrvatskoj. S obzirom na to da u Kanadi živi oko 250 tisuća Hrvata koji čine oko 0,6% od 41,4 milijuna stanovnika ove zemlje, bila bi šteta propustiti razumjeti Kanadu – tamošnju politiku i gospodarstvo, sukobe s Amerikom i stvarne potencijale suradnje s Europom. Ova priča iz kanadske perspektive puno će reći i o samoj EU.
Carneyevo obraćanje Europi
Kao i većina ambicioznih političkih govora, Carneyev je na početku bio obilježen emocijom i poviješću – Goetheom koji šeće šumom Ettersberg i piše svoja djela, pa tako i Fausta na čijemu kraju starac sanja o svijetu slobodnih ljudi na slobodnoj zemlji. Ideja individualne slobode ono je što nas spaja i za to se vrijedi boriti svaki dan, a ne samo u historijskim prevratima poput onih 1945. i 1989., podsjeća Carney oživljavajući sjećanje na Kanađane koji su se u svjetskim ratovima borili i ginuli rame uz rame s vojnicima iz država zapadne Europe.
Nastavak govora referenca je na Trumpa i aktualni američko-kanadski trgovački rat: „We do not pursue zero-sum deals!“, govori Carney u istaknutoj opreci s Trumpom, nakon čega slijedi dodatak vrijednosnog političkog stava koji Kanađanina određuje kao Europljanina, a ne Amerikanca: spominje pravdu, klimu i skepsu spram tehnološkog napretka; snažno gospodarstvo nije samo sebi cilj – ono služi postizanju pravednog društva. Ta ideja je ugrožena klimatskim promjenama i napose tehnološkim napretkom u doba digitalizacije i (američkih) platformi: tehnologije transformiraju načine kako se vode ratovi; kradu nam naše podatke, podatke o našoj djeci i umanjuju sposobnost naših država da donose odluke i upravljaju. Suverenitet i sloboda su ugroženi, osobito u demokratskim državama koje ne traže sukobe nego suradnju, kaže Carney.
Europa ima veličinu tržišta, snažne istraživačke i razvojne kapacitete i industrijsku tradiciju. Kanada ima ono što Europa nema – energente i kritične minerale, pristup arktičkim putevima i moćan financijski sustav koji počiva na mirovinskoj štednji. Dok nabraja robu za političku trgovinu kanadski premijer također se pokazuje kao pragmatičan dealmaker, a ne prazni retoričar. Po tome je Amerikanac, samo se razlikuje od Trumpa jer ne vjeruje u ishode s nultim zbrojem nego u racionalnu suradnju na obostranu korist pa igra s otvorenim kartama, bez pritiska.
Interpretaciju širih političkih i vrijednosnih aspekata Carneyeva govora ostavljamo Vama, a temi o mjestu i ulozi Europske unije kao atraktora novih savezništava vratit ćemo se na kraju teksta. Prvo analiziramo političko-ekonomske teme o današnjoj Kanadi i njezinom političkom i trgovačkom sukobu sa SAD-om koji stoji iza težnji k tješnjem povezivanju Kanade i Europske unije.
Američko-kanadski trgovački rat
I prije „Dana oslobođenja“ 2. travnja 2025. kada je carinama raspalio po cijelome svijetu, Kanada (kao i Meksiko i Kina) našli su se na meti Trumpovih 25%-tnih carina uz dodatke za pojedine skupine proizvoda. Nakon puno teške retorike i natezanja pokrenuti su i po principu toplo-hladno napredovali pregovori koji su propali 21. kolovoza 2026. nakon što je Kanada odbila finalizirati sporazum za koji je američka strana tvrdila da je postignut ranije u tom tjednu. SAD su potom najavile 50 % carine na otprilike 20 milijardi USD kanadske robe (hokejaške palice, građevinski materijal, alkoholna pića i odjeća). Kanadski premijer Mark Carney tada je najavio da će Kanada od 8. rujna 2026. izjednačiti carine na principu „dolar za dolar“ ciljajući američke mliječne proizvode, čelik, uređaje, poljoprivrednu opremu, celulozu, papir i elektroniku. Izjavio je da su promjene u američkim predloženim uvjetima u zadnji čas bile nepravedne. S druge strane, Trump je rekao kako je Kanada prethodno pristala ukloniti „diskriminaciju“ — kako ih je nazvao, „nerazumne namete“ — u vezi s mliječnim proizvodima, automobilima i zabranama alkohola. Glavni američki pregovarač Jamieson Greer izjavio je pak da su SAD ponudile Kanadi bolji tretman od bilo kojeg drugog velikog izvoznika u SAD i da su novi kanadski zahtjevi i poništavanje ranije preuzetih obveza poremetili ravnotežu postignutu tijekom pregovora. Greer je rekao da su SAD ponudile značajno smanjenje carina na čelik, aluminij, automobile i drvo (većina kojih je uvedena u mandatu Donalda Trumpa), dok su američki zahtjevi uključivali daljnje otvaranje kanadskog tržišta mliječnih proizvoda prema američkim poljoprivrednicima i reviziju kanadskog Zakona o online streamingu koji zahtijeva od američkih medijskih tvrtki da financiraju kanadski sadržaj.
Carinsku zaštitu i prateće bilateralne pregovore teško je analizirati s ciljem dolaženja do odgovora na pitanje tko je trenutačno u pravu (povrh neprijeporne odgovornosti SAD-a za pokretanje modernih trgovačkih ratova unutar zapadne alijanse). Teško je proniknuti u tisuće regulatornih i operativnih detalja. Na primjer, nesporno je da Kanada prema SAD-u ima nevjerojatno visoku zaštitu mliječne industrije (procjene su od 200 do 300%).[1] Unatoč tome, SAD ostvaruje trgovački suficit u razmjeni mliječnih proizvoda s Kanadom. Međutim, nije jasno u čemu je problem s automobilima. O tome da je u carinskim pitanjima teško reći tko je dobar, a tko loš momak, svjedoči i činjenica da Kanada ima neobično restriktivan režim za izravna strana ulaganja.[2] Sve u svemu, neki od američkih prigovora kanadskoj ekonomskoj i carinskoj politici mogli bi biti na mjestu.
Kanada je, kao i SAD, članica OECD-a koji objavljuje indeks regulacije tržišta proizvoda (eng. product market regulation, PMR). Iz slike možemo steći grubi dojam o tome gdje su SAD, Kanada i EU kada je riječ o različitim dimenzijama regulacije koja ograničava slobodno tržišno natjecanje. Suprotno raširenoj percepciji, prema indeksu koji je objavljen prošle godine za 2024., i Kanada i SAD postavljaju veće barijere slobodnom tržišnom natjecanju od Hrvatske, prosjeka OECD-a i većine država članica EU. Ovo je dakle političko-trgovačka bitka dviju snažno reguliranih i intervencijama sklonih država.
Ne sumnjamo da Trumpova administracija živi u uvjerenju kako carinama pomaže američkom gospodarstvu (kao što i kanadska vlada vjeruje da pomaže svojim proizvođačima mliječnih proizvoda), no takva su uvjerenja najčešće tek površna opravdanja za dublje ideje i ciljeve. Trump je uostalom došao na vlast s glavnim ciljem preoblikovanja svjetskog geopolitičkog poretka (što je isti cilj koji imaju i Kina i Rusija, samo na bazi drugih vrijednosti, ideja i instrumenata), navodno radi stvaranja pretpostavki za stoljetni sraz s Kinom u kojemu SAD namjeravaju zadržati vodeću globalnu ulogu. Ovdje se nećemo baviti pitanjem zašto su carine odnosno protekcionizam dobili središnje mjesto u novoj američkoj strategiji i zašto se primjenjuju na sve na način kako to radi Donald Trump, no činjenica je da recentni događaji s Kanadom potvrđuju korozivnu moć protekcionizma koji nagriza ne samo životni standard potrošača nego i snagu transatlantskog savezništva.
Paradoks protekcionizma (i reakcije na nj) najbolje se vidi upravo na primjeru Kanade i SAD-a. Izvoz kanadskih roba u SAD (uvoz u Tablici 1 koja je sastavljena iz perspektive SAD-a) od oko 400 milijardi dolara na godinu jako je važan za Kanadu gdje čini 16% BDP-a (Kanada ima ukupan nominalni BDP približno kao Italija koja ima više stanovnika). S druge strane, SAD imaju više od deset puta veći BDP od Kanade, te je razmjena s Kanadom gotovo nevažna u makroekonomskom smislu za SAD. Usto, saldo razmjene s uključenim uslugama u kojima SAD ostvaruje suficit blizu je ravnoteže – i s gledišta veličine američkog gospodarstva ovaj trgovački deficit uopće nije važan. I makroekonomisti-merkantilisti iz prošlih stoljeća bili bi zadovoljni (možda malo iznenađeni uslugama, no to nije toliko bitno).
Izvor: Claude pretraga
Mogli biste pomisliti: ako problem nije u saldu razmjene, možda iza sukoba stoje moćne interesne skupine koje ne mare za ukupne odnose država povrh svojih poslovnih interesa na pojedinim tržištima? Teško je zamisliti da bi nevelike mljekarske industrije s obje strane granice imale organizaciju i moć dovoljnu da upravljaju vladama i ukupnim odnosima dviju država. Američka autoindustrija često lobira protiv carina jer uvozi niz komponenti. Nešto drugo je posrijedi.
Jedan razlog je svakako dnevna politika iza koje stoji nezaustavljivi fiskalni deficit SAD-a. Obje države su visoko zadužene – omjer javnog duga opće države i BDP-a SAD-a je oko 125%, a u Kanadi je oko 115% – no američki fiskalni deficit kreće se između 6 i 7% BDP-a (u cijelosti nastaje na federalnoj razini) dok je kanadski oko tri puta manji i kreće se malo iznad 2%. Finale američko-kanadskih trgovačkih pregovora nesretno se podudaralo s posljedicama odluke američkog Vrhovnog suda kojom je dio prvih Trumpovih carina proglašen nezakonitim. Zbog toga su započeli povrati ranijih prihoda od carina iz proračuna poduzećima. Kao što smo objasnili na Labu, time je prekinut kratkoročan trend fiskalnog poboljšanja u federalnom proračunu SAD-a s kraja prošle i početka ove godine, pa je američka administracija na novim pravnim osnovama počela tražiti nove izvore za punjenje proračuna carinama. Kanada se tako našla na putu američke fiskalne grude snijega koja se kotrlja u nepoznato.
To je ujedno i upozorenje koje pokazuje zašto su prevelik fiskalni deficit i javni dug opasni: i kada neposredno ne dovode do financijskih kriza i recesija, predstavljaju plodno tlo za loše ekonomske politike čiji račun stiže na naplatu tek u dugom roku, najčešće tek po isteku četvorogodišnjih političkih mandata.
Drugi, važniji razlozi: geografija i geopolitika
Kanada je bila idealna meta Trumpovoj administraciji iz drugih njima važnijih razloga. Na sjevernog susjeda gledaju kroz geopolitičke naočale. Čak i ako diskontiramo Trumpove izjave o tome da Kanada nepotrebno dijeli Aljasku od kopnenog teritorija SAD-a te da bi trebala postati 51. država SAD-a (iako je s 10 milijuna kvadratnih kilometara teritorijalno veća od američkih 9,8 milijuna, a s više od 41 milijun stanovnika bila bi najveća američka država – trenutačno je najveća Kalifornija s 39 milijuna), američki pogled na sjever primarno je inspiriran geografskom, energetskom i geopolitičkom važnošću Kanade koju treba promatrati u paketu s Grenlandom.
Prvo, Kanada ima nalazišta rijetkih minerala, što uključuje i one koji svima trebaju radi tehnologije i s kojima Kina danas može ucijeniti svijet.
Drugo, klimatske promjene dovode do predviđanja da će povlačenje leda osloboditi sjeverne pomorske puteve u drugoj polovici ovoga stoljeća. Strateško je pitanje tko će prvi ovladati Arktikom u geopolitičkom i vojnom smislu – SAD (Zapad?) s jedne, ili Rusija i Kina s druge strane?
Treće, Kanada je veliki proizvođač i izvor fosilnih energenata. Ima treće najvažnije potencijalno komercijalne izvore nafte i plina (iza Venecuele i Irana). Trenutačno je peti najveći svjetski proizvođač fosilnih goriva (proizvodi oko 5 milijuna barela sirove nafte dnevno naspram vodećih američkih 13 milijuna), ali ima puno veće potencijale koji su trenutačno ograničeni slabim unutarnjim transportnim rutama zapad-istok (proizvodni kapaciteti su na zapadu, u Alberti) te nerazvijenom energetskom infrastrukturom luka na istočnoj obali prema Europi. Međutim, to ne sprječava kanadsku i europsku ambiciju diverzifikacije ruta i isporuka koju smo nedavno vidjeli u njemačko-kanadskom 20-godišnjem ugovoru o isporuci LNG-a (koji je dio projekta SAFE – Securing Energy for Europe). Tako Carneyev nastup u Europskom parlamentu ima materijalno pokriće: pokreću se projekti kao što je Ksi-Lisims, za koji se očekuje privlačenje 30 milijardi ulaganja radi diverzifikacije energetskih izvoznih ruta i uspostave novih izvoznih infrastruktura na istoku Kanade.
Za razumijevanje kanadske politike stoga treba bolje upoznati Kanadu.
Radi se o jezično i politički heterogenoj federaciji s 41,4 milijuna stanovnika. Da je u EU, bila bi peta po broju stanovnika između Španjolske i Poljske, a kao što smo rekli, da je u SAD-u bila bi država s najvećim brojem stanovnika. Samo Alberta s oko 5 milijuna stanovnika mnogoljudnija je od polovice američkih država (između 24. Alabame i 25. Louisiane). Poslovi i stanovništvo koncentrirani su na istoku koji je okrenut prema EU, a ekonomski puno više prema jugu, SAD-u (razmjena s EU je oko deset puta manja od razmjene s SAD-om); energenti se vade i proizvode na zapadu, više od 80% u Alberti, a dugoročno i strateški najzanimljiviji je nenaseljen i hladan sjever koji će se vjerojatno postupno topiti, te će Labradorsko more i Baffinov zaljev – dio između Kanade i Grenlanda – postati prohodni za gotovo cjelogodišnji pomorski promet (pošto kupili poto prodali ovo predviđanje).
Energijom bogata Alberta i Saskatchewan imaju znatno veći dohodak po stanovniku od nacionalnog prosjeka i zavise o izvozu energenata u SAD. Realni dohodak po stanovniku za cijelu državu na razini je Finske, no preliminarna usporedba bez energenata za populacijom najveći Ontario pokazuje razvojnu razinu koja je usporediva s Francuskom (oko ukupnog prosjeka EU-27).
Problem produktivnosti, reakcije kanadskih konzervativaca i faktor Alberta
S obzirom na unutarnje razlike, za procjenu eventualnih potencijala kanadskog približavanja EU trebamo bolje shvatiti kanadsku unutarnju politiku i ekonomske probleme. Naime, ankete pokazuju da se većina Kanađana protivi daljnjim ustupcima Trumpu. Na površini prevladava atmosfera uvrijeđenosti i otpora. Slično kao u EU, kod Kanađana koji su inače veoma naklonjeni južnom susjedu, Trumpovi politički ciklusi dovode do dvotrećinski negativnih pogleda na SAD. Zbog toga niti jedna relevantna politička snaga u Kanadi nije u prilici zauzeti snažniji pro-američki stav. Međutim, tradicija, mobilnost ljudi, poslovne i obiteljske veze te svijest o sudbinskoj povijesnoj, gospodarskoj i geografskoj povezanosti sa SAD-om sprječavaju širenje dubljih pukotina; situacija je ispod površine puno složenija nego što se čini na prvi pogled.
Carney, kao što smo rekli – bivši guverner Bank of England (i kanadske središnje banke) bio je iznenađujući pobjednik federalnih izbora održanih u travnju 2025. Bez prethodnog političkog iskustva preuzeo je liberalnu stranku i kapitalizirao Trumpov agresivni stav prema Kanadi. Birači su se uspaničili da će konzervativci biti popustljivi prema Trumpu i cijela ljevica i centar okrenuli su se prema tehnokratu-jednokratu (tehnokrati koji ulaze u politiku najčešće ne mare za reizbor, sjetimo se Montija, Draghija), za kojeg su procijenili da će znati izaći na kraj s Amerikancima u predstojećim ekonomskim sukobima.
Tako je Trump proizveo anti-američku reakciju i izvukao tepih ispod nogu potencijalnih konzervativnih američkih saveznika na sjeveru, i to nakon što je lijevi progresivist Justin Trudeau koji je vodio kanadsku vladu od 2015. do 2025. predugo bio kandidat za političkog mrtvaca (radikalan pad njegovog političkog rejtinga počeo je još 2021.). Njegove su se politike poklopile s dugoročnim trendom kretanja ranije niže stope nezaposlenosti u odnosu na SAD iznad SAD-a (slika u nastavku). Drakonske pandemijske mjere uzrokovale su više nego dva puta brži pad BDP-a u odnosu na SAD 2020. Kanada od 2023. raste sporije od SAD-a, a Carney nasljeđuje ekonomski trend koji u ovoj godini – prvoj cijeloj godini njegova premijerskog mandata – neće uspjeti preokrenuti. Naprotiv, bit će dobro ako će Kanada rasti po stopi od 1%. Ovo bi uskoro mogao postati Carneyev veliki problem jer kanadsko gospodarstvo pokazuje strukturne slabosti koje su nalik onima na jugu EU.
Analiza portala The Hub iz ožujka 2026. pokazuje da je Kanada 2014.–2024. zabilježila treći najslabiji rast BDP-a po stanovniku (PPP-prilagođeno) među 38 razvijenih ekonomija OECD-a. Po prvi puta u zabilježenoj povijesti pala je ispod prosjeka razvijenosti OECD-a (na 99,5% prosjeka 2024.). Iz govora zamjenika guvernera Banke Kanade Nicolasa Vincenta (2025.) može se vidjeti da je kanadski rast produktivnosti rada pao s prosječnih oko 3% godišnje u 1960-ima i 1970-ima na svega oko 1% godišnje u razdoblju 2000.–2019., a pad je nastavljen i nakon pandemije.[3] Radi se o niskim stopama rasta produktivnosti koje su veoma slične stopama u razvijenom dijelu EU.
Dvije godine prije Vincentova govora, ista institucija po prvi je puta javno alarmirala o problemu — iz govora viceguvernerke Banke Kanade Carolyn Rogers (2024.), čija je poruka “vrijeme je razbiti staklo” postala sinonim za kanadsku krizu produktivnosti.[4]
Dok prethodni izvori objašnjavaju uzroke krize, MMF nudi jedno rješenje: Analiza MMF-a (2026.) bavi se kanadskim interprovincijskim barijerama trgovini. Prema procjeni, necarinske odnosno regulatorne barijere između kanadskih provincija i teritorija u prosjeku odgovaraju carini od oko 9% na nacionalnoj razini. U pojedinim uslužnim sektorima, osobito zdravstvu i obrazovanju gdje je profesionalna mobilnost strogo regulirana, barijere premašuju ekvivalent 40%-tne carine – razine koja bi bila neprihvatljiva u gotovo svakom međunarodnom trgovačkom sporazumu. MMF procjenjuje da bi potpuno uklanjanje unutarnjih barijera moglo podići realni kanadski BDP za gotovo 7%, pri čemu bi otprilike 4/5 dobitka donijela liberalizacija usluga (financije, promet i telekom). Kako ovo samo podsjeća na europske frustracije s nefunkcionalnim jedinstvenim tržištem i Lettin izvještaj koji je objavljen približno u isto vrijeme kada i Draghijev 2024.! Je li Kanada EU na sjeveru u malom?
Izvještaj konzultantske kuće BDO Canada (2025.) identificira pet uzroka slabe produktivnosti: (1) nedovoljna ulaganja u istraživanje i razvoj, samo malo iznad Italije; (2) nisko usvajanje tehnologije; (3) pad intenziteta tržišnog natjecanja 2000.–2020. (prema Uredu za tržišno natjecanje), osobito u telekomunikacijama; (4) kulturne prepreke zbog odustajanja od poduzetničkih prilika odnosno straha od neuspjeha; (5) manjak vještina i “odljev mozgova” — Kanada ima najviši udio visokoobrazovanih u dobi 25–64 u OECD-u (59%), ali velik dio STEM diplomanata odlazi u inozemstvo, dok oko trećine visokoobrazovanih radi poslove koji ne zahtijevaju visoku naobrazbu.[5] Prema tome, Kanada je podsjetnik da formalno obrazovanje nije jamstvo razvoja ako nije prožeto poduzetničkim naporom i tehnološkim razvojem.
Oporbeni konzervativci, potencijalno naklonjeniji Trumpu, zbog raspoloženja javnosti zasad ne mogu pokazati pravo lice i namjere, a vjerojatno ni sami nisu još na čistu u pogledu srednjoročne strategije za sljedeće izbore koji su relativno daleko u budućnosti. Vođa oporbe Pierre Poilievre odmah se usprotivio američkim carinama i od Carneya tražio transparentnu objavu tijeka pregovora kako bi se vidjeli uzroci prekida. Poilievre u isto vrijeme kritizira i SAD i Carneyjev pristup.
Kritike stižu i iz energetski najjače i na SAD naslonjene pokrajine Alberte. Ova je provincija kanadsko ogledalo konzervativnih politika u praksi, u stalnom srazu s progresivnim politikama Ottawe u eri Trudeaua. Sraz je to oko odnosa prema ekonomskim slobodama koji se može usporediti s američkim odnosima na relaciji Teksas vs. Kalifornija/New York.[6]
Albertu vodi konzervativna premijerka Danielle Smith koja zagovara slobodnu trgovinu protiveći se obostranim carinskim i protucarinskim mjerama, kao i kanadskim restriktivnim politikama, osobito protiv nafte i plina koje još od mandata bivšeg premijera Trudeaua snažno pogađaju gospodarstvo energetski bogate provincije. Albertu čeka skori referendumzakazan za 19. listopada 2026., koji obuhvaća deset pitanja — devet ih je predložila pokrajinska vlada (pet o imigracijskoj politici, četiri o ustavnim promjenama), dok je deseto, o neovisnosti Alberte (!) naknadno dodano kao zasebno pitanje pokrenuto građanskom peticijom. U prevladavajućem anti-Trump ambijentu glas za neovisnost vjerojatno nema šanse, no Smith oprezno igra po sredini svjesna argumenata zagovornika neovisnosti ali predana strpljivoj nadi u mogućnost postizanja dogovora s federalnom vladom oko slobodnijih uvjeta trgovine sa SAD-om, osobito za naftu i plin. Carney pak, svjestan geopolitičkih i unutarnjih političkih rizika, po političkoj orijentaciji liberal iz političkog centra, nastoji balansirati u Ottawi popularnu zelenu agendu s uklanjanjem kočnica na razvojne projekte, naročito u oblasti energetike. Carney mora biti pragmatičan, a pro-business ideje nisu mu strane.
Prema svemu prikazanom, unutarnji politički i ekonomski pejzaž Kanade pokazuje da Carneya trebamo shvatiti kao snažnu i možda privremenu reakciju na Trumpove carinske ratove, a ne kao iskaz trajnog unutarnjeg opredjeljenja Kanađana. Čak i bez velike promjene u Washingtonu, uz eventualnu korekciju Trumpove politike iz prve polovice drugog predsjedničkog mandata, refleksni otklon Kanade prema EU vjerojatno bi oslabio. Naime, ni američki republikanci nisu više homogeni. Oni bliži Trumpu odnosno tzv. MAGA struji carine vide na način koji smo opisali – kao kombinaciju diplomatskog pritiska i geopolitičke ucjene, podjednako spram rivala i saveznika, koja potencijalno može donijeti koristi i za kronično iscrpljeni federalni proračun. Međutim, to je protivno republikanskoj tradiciji. U Republikanskoj stranci SAD-a postoji jaka struja koja se protivi carinama (jer, uostalom, pogađaju i američke potrošače) i podržava fiskalnu prilagodbu kroz kontrolu rashoda, a ne kroz povećanje prihoda. Osim nejakog libertarijanskog krila (Ron Paul), takav stav sada sve glasnije zagovaraju i utjecajniji republikanci – bivši potpredsjednik (iz prvog Trumpovog mandata) Mike Pence, a iznenađujuće i Trumpu mnogo lojalniji John Thune iz Južne Dakote, vođa većine u američkom Senatu. Zbog toga bi serija aktualnih katalizacijskih događaja – neizvjestan, ali moguć gubitak izbora za Kongres u studenome, zaglavljenost Amerike u sukobu s Iranom koji je iscrpio američke zalihe sofisticirane municije, rastuće nezadovoljstvo zbog inflacije te rast kamatnih stopa – mogla dovesti do korekcije američke politike u smislu odustajanja od carina kao oružja geopolitičke ucjene i rastakanja savezništava. Takva bi promjena trenutačno oslabila Carneya i ojačala oporbu u Kanadi, te je pitanje kada će i Trumpov krug shvatiti to. U širem smislu, shvaćanje ove realnosti podrazumijeva i shvaćanje da Amerika više nema snagu biti globalni hegemon koji diktira sve uvjete i podređuje saveznike svojim kratkoročnim interesima i hirovima predsjednika. Naravno, takvo shvaćanje nije lako i veliko je pitanje imaju li MAGA i Trump unutarnju sposobnost za korekciju politika radi lakšeg postizanja strateških ciljeva. Fiskalni pritisci rastu, kamatne stope rastu i veliko je pitanje koliko je u takvim uvjetima moguće biti smiren i racionalan.
Umjesto zaključka: EU kao platforma za okupljanje?
U prikazanom okviru, i Carneyev govor i probni balon o pridruženom članstvu koji je pustila von der Leyen ipak se čine kao politički prolazna retorička avantura izvan skupa politički mogućih rješenja. Na koncu, koncept pridruženog članstva u EU – ne postoji. No to ne znači da jednoga dana možda neće postojati. EU ne može postati federacija (jer bi ju takav politički pokušaj puno više razjedinio nego ujedinio), pa se u formi u kojoj EU postoji i u kojoj se aktualne europske probleme namjerava rješavati konceptom Unije više brzina (koncentričnih krugova), pridruženo članstvo više nije nemoguć politički koncept u dugom roku.
Energetsko-trgovačko partnerstvo s Kanadom daje i realnu podlogu takvoj ideji. I bez straha od klimatskih promjena, geopolitički rizici navode obje strane k tješnjem strateškom povezivanju. Za Europu bi bilo racionalno potpuno otvoriti tržište za kanadske proizvode i usluge ako bi zauzvrat mogla partnerski ulagati i upravljati energetskom i prometnom infrastrukturom na kanadskoj istočnoj obali uz produbljivanje ugovornih odnosa poput nedavnog o isporuci LNG-a koji su sklopile Kanada i Njemačka.
Međutim, kao što smo istaknuli u uvodu, na Kanadu se iz Europe geografski i povijesno gleda preko Ujedinjenog Kraljevstva. Igrom slučaja, tamo je aktualni kanadski premijer izgradio svoj globalni ugled. Zasad neformalni povratak UK prema EU započeo je također refleksno, nakon početka ruske agresije na Ukrajinu i iz sjećanja na Trumpovu aktivnu ulogu u promociji Brexita. Većina u UK danas je svjesna da ih Brexit nije usrećio. I prije ruske agresije, tijekom 2021. broj ispitanika u Velikoj Britaniji koji su odgovarali na pitanje je li Brexit bio dobra odluka se izjednačio, a omjer razočaranih i podupiratelja odluke u ovom je trenutku 60:30. Naravno da je naivno očekivati nekakav punopravan povratak Ujedinjenog Kraljevstva u EU, no upravo kroz prizmu ove kanadske priče nazire se mogućnost (i potreba) da zapadna strateška partnerstva ojačaju i mimo SAD-a, ali ne SAD-u iza leđa. Je li Kanada zapravo probni balon za UK? Novi formalni oblici strateškog povezivanja u Europi različitih brzina, prava i obveza mogli bi postati jedan od puteva za nova povezivanja. Ona mogu biti zanimljiva i za Ukrajinu i za neke od preostalih zemalja europskog jugoistoka koje zasad ostaju izvan EU.
Nedavno odbacivanje početka pristupnih pregovora na islandskom referendumu s tijesnih 52,8% odudara od ovih razmišljanja. No pogled na sjever i dalje na Arktik pruža širu sliku o mogućim zapadnim partnerstvima koja uključuju i SAD s modificiranim politikama. Danska i SAD postigle su preliminarni sporazum oko Grenlanda koji bi trebao biti potpisan ovaj tjedan (ostaje i rizik ratifikacije u danskom parlamentu), a u razgovore o tome je, navodno, bila uključena i Kanada. Prema tome, uz dosta strpljenja, razumijevanja, otpornosti na Trumpove retoričke eskapade i puno umijeća u pronalaženju pravih adresa u Washingtonu koje imaju utjecaj i moć, zapadno transatlantsko partnerstvo nema lošu perspektivu. Na ovom saznanju sazdana je i diplomatka strategija aktualnog šefa NATO-a Marka Ruttea koga su zbog toga oštro napadali oni koji naivno misle da se Europa mora/može radikalno distancirati od SAD-a. To je politički krajnje naivno. Serija aktualnih događaja koji nažalost razotkrivaju i američke slabosti naposljetku može dovesti i do slabljenja američkog korištenja carina kao političkog oružja među saveznicima. Stoga je logično da se u EU razmišlja o tome kako modificirati političku arhitekturu i prilagoditi ju novim okvirima suradnje, što je i hrvatski nacionalni interes. Kao što smo rekli, izvan EU živi približno jednak broj ljudi hrvatskog podrijetla kao i unutar nje.
Optimisti bi mogli zaključiti da je EU odjednom postala privlačna i da je, gledano izvana, u puno boljem stanju nego kad se gleda iznutra. Međutim, budimo realni: ova analiza pokazuje da je aktualna epizoda s Kanadom ipak stvar refleksa političkog trenutka. Energetsko-trgovačko partnerstvo moguće je i bez nejasnog koncepta pridruženog članstva, pri čemu je Kanada država koja je opterećena zapanjujuće sličnim problemima kao i Europska unija: slabim rastom produktivnosti, fragmentiranim unutarnjim tržištem, naslijeđem loših ekonomskih politika, nedostatkom inovativnosti, zaostajanjem u razvoju novih digitalnih tehnologija, pretjeranom regulacijom i strahom od gubitka suvereniteta i slobode zbog tehnološke inferiornosti. Utoliko bi Kanada i EU mogle jedna od druge učiti o problemima koji su ih doveli do takvih stanja, kao što bi i u budućnosti nadajmo se mogle učiti i o tome kako se naslijeđeno stanje može promijeniti.
Europska unija postat će globalno snažnija i privlačnija ako mimo naslijeđa državnog intervencionizma pronađe načine za buđenje inovacija i poduzetništva, jačanje tržišnog natjecanja i rast produktivnosti uz očuvanje individualnih sloboda i liberalne demokracije kao fundamentalnog okvira za razvoj.
[1] Kanadski Fraser Institute u svojoj analizi opisuje kanadski sustav “supply management” za jaja, piletinu, puretinu i mliječne proizvode kao protekcionistički pristup koji šteti potrošačima, uz carine na uvoz koje idu od 202% na obrano mlijeko do 298% na maslac (napomena: Fraser Institute ovdje navodi stariju procjenu — a noviji, precizniji podaci po proizvodu su 243% na mlijeko, 245% na sir, 298% na maslac, dok se još može istaknuti i do 289% na piletinu, oko 165% na puretinu te 150–164% na jaja). I Montreal Economic Institute tvrdi kako supply management šteti potrošačima i obogaćuje već imućne mljekarske proizvođače. Konzervativac Scott Aitchison zalagao se za ukidanje supply management sustava, tvrdeći da bi to kanadskim kućanstvima uštedjelo novac, budući da ograničenja konkurencije umjetno podižu cijene mlijeka, jaja i drugih proizvoda. Carney zna da je takav sustav manjkav, ali ga ne želi izazvati zbog Quebeca.
[2] Kanada ima obvezni pregled zbog nacionalne sigurnosti i obvezni test neto koristi za Kanadu za veća strana ulaganja, uključujući američka, neovisno o podrijetlu ulagača. Nadalje, država regulira strop stranog vlasništva nad kanadskim telekom operaterima. Veći operateri moraju imati najmanje 80% kanadskog vlasništva i uprave. Inače, to u pravilu ne bi bilo dopušteno u EU-u kao paušalan, nacionalnošću određen prag. Naime, Europski sud pravde slične je kvote već poništio kao kršenje slobode kretanja kapitala (npr. protiv Portugala i Njemačke), iako uža sigurnosna provjera pojedinačnih ulaganja ostaje dopuštena). Postoje i ograničenje stranog vlasništva zračnih prijevoznika – najviše 49% ukupno, 25% za pojedinačnog vlasnika. U bankarskom sektoru potrebno je odobrenje kanadskog ministra financija za stjecanje više od 10% dionica u bilo kojoj kanadskoj banci. U kulturnom sektoru (npr. izdavaštvo knjiga) strana ulaganja moraju biti u skladu s kanadskom kulturnom politikom i od neto koristi za Kanadu. Online streaming platforme (npr. Netflix, Spotify, YouTube) imaju obvezu financirati kanadski sadržaj. Digitalne platforme (npr. Google, Meta) imaju obvezu plaćati kanadskim medijskim kućama za vijesti; Meta je na to odgovorila potpunim blokiranjem vijesti na svojim platformama u Kanadi umjesto plaćanja. Zabrana kupnje stambenih nekretnina od strane ne-Kanađana, na snazi od siječnja 2023., produžena je do siječnja 2027. Također, Kanada je u međuvremenu ukinula porez na digitalne usluge.
[3] Kanada je 1971. bila produktivnija od prosjeka G7 zemalja; do ranih 1980-ih taj se odnos preokrenuo, a jaz prema SAD-u posebno se proširio od početka 2000-ih. Da je kanadski rast produktivnosti od 2000. pratio prosjek ostalih G7 zemalja, kanadski BDP danas bi bio otprilike 9% viši, što odgovara gotovo 7.000 USD po stanovniku. Kao tri ključne poluge za rješenje navodi: (1) bolju investicijsku klimu; (2) jačanje konkurencije u sektorima s ograničenim brojem igrača (telekomunikacije, promet, financije); (3) ulaganja u ljudski kapital. Kako ovo podsjeća na Draghijev izvještaj o konkurentnosti EU i našu uvodnu priču o savezu slabih u opadanju!
[4] U analizi viceguvernerke stoji: 1984. kanadsko gospodarstvo proizvodilo je 88% vrijednosti američkog gospodarstva po satu rada; do 2022. taj je omjer pao na svega 71%. U tom razdoblju Kanada je zaostala za svim G7 zemljama osim Italije. Problem nije samo u opremi i strojevima, nego sve više u nedovoljnom ulaganju u intelektualno vlasništvo (patenti, licence i softveri). Zvuči poznato?
[5] Prema studiji kanadskog Fraser Instituta (iz srpnja 2026.), realna poslovna ulaganja po radniku u SAD-u premašivala su kanadska u svakoj godini od 2007. do 2024. Kanadska ulaganja pala su za 852 CAD po radniku, dok su američka poslovna ulaganja porasla za 11.203 CAD po radniku. Jaz se proširio nakon 2014. Dok su 2014. kanadske pokrajine Alberta, Newfoundland i Labrador te Saskatchewan imale veća ulaganja po radniku od SAD-a, do 2024. američka su ulaganja nadmašila sve pokrajine osim Saskatchewana. Još jedna studija Fraser Instituta uspoređuje ekonomske rezultate Kanade i SAD-a u razdoblju 1999.–2025. kroz pet ključnih pokazatelja — BDP po stanovniku, medijalni prihod od zaposlenja, strukturu zaposlenosti, poslovna ulaganja i produktivnost rada. Podaci govore kako je Kanada izgubila utrku, i to ponajviše u posljednjih desetak godina. Do 2014. Kanada je držala korak sa SAD-om, a na pojedinim je pokazateljima čak i blago prednjačila. BDP po stanovniku u Kanadi iznosio je 2014. godine 83,1% američke razine, što je bio vrhunac u promatranom razdoblju, naspram 81,7% na početku 1999. Slično, medijalni prihod od zaposlenja u Kanadi popeo se s 84,2% američke razine (2010.) na 89,0% (2014.). Sve se to promijenilo nakon 2014. godine. Amerika je nastavila rasti, dok je kanadsko gospodarstvo počelo stagnirati. Godine 1999. kanadski BDP po stanovniku iznosio je 48.076 CAD naspram 58.842 CAD u SAD-u (izraženo u CAD, baza 2017., prilagođeno kupovnoj moći). Do 2024. taj se jaz više nego udvostručio, na 23.757 CAD. Gledano kroz stope rasta, američki je BDP po stanovniku od 1999. rastao 1,7 puta brže od kanadskog (41,5% naspram 23,8%). Gotovo cijeli taj zaostatak nastao je nakon 2014.: između 2014. i 2024. kanadski je BDP po stanovniku porastao tek 3,2%, dok je američki skočio 20,1% (Hub-ova analiza niže navodi blago drugačiju brojku od 20,2% za isto razdoblje, budući da se oslanja na PPP-prilagođenu metodologiju umjesto na nominalni CAD izračun Fraser Instituta — razlika je metodološka, ne pogreška). Razlike se vide i u strukturi zaposlenosti: od 1999. do 2024. javni sektor zaposlenosti u Kanadi rastao je prosječno 2,0% godišnje, naspram 1,3% u privatnom sektoru. U SAD-u je omjer obrnut: privatni sektor rastao je 0,8% godišnje, državni 0,6%. Posljedica je da je udio privatnog sektora u ukupnoj zaposlenosti u Kanadi pao s 81,2% (1999.) na 78,5% (2024.), dok je u SAD-u porastao s 85,8% na 86,5%. Također, od 1999. do 2025. produktivnost je u Kanadi porasla 26,7%, a u SAD-u 67,9%. Dakle, američki rast bio je više od 2,5 puta veći. Kanada je u promatranom razdoblju zabilježila čak šest godina pada produktivnosti, naspram dvije godine u SAD-u.
[6] Kanadski konzervativni odnosno klasično liberalni Fraser Institute, partner hrvatskog Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA), navodi kako neto doprinosi Alberte kanadskom federalnom proračunu premašuju doprinose bilo koje druge provincije (321,9 mlrd CAD u razdoblju 2007./08.–2026./27., gotovo četiri puta više od Britanske Kolumbije i više od pet puta više od Ontarija). Pritom Fraser Institute navodikako je udio javne potrošnje u Alberti svega oko 30 %, mnogo niže nego u drugim provincijama (a prema navedenom institutu optimalna razina za maksimiziranje ekonomskog rasta je 26 do 30 %). Fraser Institute navodi i kako je Alberta ekonomski najslobodnija kanadska provincija.
