Američke carine ponovo su glavna tema, ali sada u suprotnom smjeru. Nakon što je Vrhovni sud SAD-a jučer presudio da je veliki dio Trumpovih carina neustavan, otvara se nova serija pitanja:
- što će sada Donald Trump; hoće li iz federalnog proračuna morati vratiti novac prikupljen carinama i kako će projicirati svoju navodnu pregovaračku genijalnost nakon što mu je Sud oduzeo glavne pregovaračke žetone;
- kako će se SAD reindustrijalizirati s manjim osloncem na carine;
- kako će reagirati trgovački partneri (prije svega nas zanima kako će reagirati EU);
- kako će reagirati financijska tržišta;
- kako ovaj događaj izgleda u kontekstu objave o slabom rastu američkog BDP-a u zadnjem kvartalu prošle godine?
Prvo: što se dogodilo i koliko to umanjuje snagu carinske politike kao pregovaračke poluge
Trump se dugo trudio kadrovirati i utjecati na Vrhovni sud jer je bio svjestan moći neovisnog sudstva u američkoj demokraciji. Od devet sudaca imenovao je troje „republikanskih“ (konzervativnih) sudaca u prvom mandatu (Gorsuch, Kavannaugh i Barett). Mandati su dugi (doživotni), pa rijetka imenovanja poput onih koja su igrom slučaja bila neobično koncentrirana u prvom Trumpovom mandatu dovode do toga da je današnji sastav Suda dominantno republikanski (6:3) s predsjednikom suda Robertsom na toj strani. On, uz spomenutu trojku i još dva suca (Alito i Thomas), čini konzervativnu većinu u odnosu na „liberalnu“ trojku (Sotomayor, Kagan i Brown Jackson). Naravno, suci su dužni odlučivati stručno i neovisno o ideološkim i stranačkim orijentacijama. Stoga je Trump neprestano stvarao pritisak na Vrhovni sud, šaljući poruke i „svojim“ sucima, osobito nakon što u testnom slučaju vezanom uz smjenu guvernerke FED-a Cook nije uspio odnijeti brzu pobjedu koju je očekivao (slučaj još traje ali je Vrhovni sud odbio argument hitnosti koji je zahtijevala Trumpova administracija).
Sada je drugi put dobio odbijenicu, i to na još većoj stvari, što se svodi na sljedeće:
- približno 2/3 carina uvedenih od „Dana oslobođenja“ početkom travnja uvedene su neustavno;
- Trump je koristio Zakon o izvanrednim situacijama iz 1977. (koji niti jedan predsjednik nikada nije koristio za uvođenje carina), a Vrhovni sud je odlučio da takva uporaba toga zakona nije dopuštena;
- argument suda glasi da su carine vrsta poreza, što znači da ih nije moguće mijenjati izvan zakonskog okvira koji usvaja Kongres;
- time je pod znak pitanja stavljen značajan dio prihoda federalnog proračuna od carina koji je u prva četiri mjeseca ove fiskalne godine (u SAD-u fiskalna godina počinje 1.10.) iznosio 174 milijarde dolara; pomnožimo li to s tri radi procjene godišnjeg iznosa, na kocki je veći dio od oko pola bilijuna očekivanog prihoda od carina (ranije se očekivalo 300-400 milijardi), što je približno 25% zjapećeg fiskalnog deficita koji se kreće oko 2 000 milijardi dolara ili 7% BDP-a;
- kada bi se novac prikupljen carinama zbog odluke Vrhovnog suda morao vratiti, nestalo bi cjelokupno očekivano poboljšanje salda federalnog proračuna koje je i s carinama djelovalo prilično skromno u odnosu na dramatičnu visinu deficita;
- svjesni toga, suci Vrhovnog suda prešutjeli su pitanje povrata (Kavanaugh se u izdvojenom mišljenju izravno suprotstavio ideji povrata novca prikupljenog carinama), što uvoznicima ostavlja uži prostor za pokretanje novih procesa zahtijevanja povrata carina na nižim sudovima, pa će se i to pretvoriti u sudske trakavice.
Izvan suhih fiskalnih brojki i popravljanja posrnulih javnih financija SAD-a, carine su posebno važna tema jer su u Trumpovoj slagalici imale još tri funkcije:
- Trump ih je postavio kao ključni alat pritiska u bilateralnim pregovorima s drugim državama, čiji je krajnji cilj (tih pregovora) preoblikovanje svjetskog poretka i uspostavljanje kontrole nad ekonomskim, političkim i vojnim usponom Kine;
- Trumpova administracija vidjela je carine kao ključni instrument reindustrijalizacije SAD-a i smanjenja ovisnosti o nabavi rijetkih metala i industrijskih dobara iz Kine;
- carine su za Trumpa imale središnje političko mjesto u pogledu projekcija moći i obećanja zaštite i re-kreacije radnih mjesta u SAD-u kroz privlačenje investicija (ideja je bila privući inozemna izravna ulaganja koja stvaraju domaću proizvodnju, umjesto uvoza).
Prema tome, carine su toliko centralne i važne da ova odluka s jedne strane pogađa izravno u srce Trumpovog (MAGA) političkog i ekonomskog projekta, dok, s druge strane, Trump jednostavno ne može odustati od njih jer je preduboko ugazio u te vode. Već pri prvom javnom obraćanju nakon odluke Vrhovnog suda komunicirao je druge alate koje namjerava korisiti; jedan takav alat, odmah najavljen, predsjedniku daje mogućnost uvođenja carina do 15% u izvanrednim ekonomskim situacijama. Neke od carina (npr. one na aluminij i čelik) uvedene su po drugim propisima čiju primjenu Sud još nije propitivao.
Prema tome, slijedi prilagodba, borba, moguće i retorička i politička eskalacija koju J. D. Vance već najavljuje oznakom odluke Suda apsurdnom rječju “bezakonje”, no ništa se neće promijeniti preko noći. Trump će na kraju vjerojatno biti primoran pokušati dio carina provući legalnim putem kroz Kongres, što mu neće biti lako (neki smatraju da i nije moguće). Dakle, snaga carinske politike kao pregovaračke poluge bitno je umanjena, no nije potpuno nestala. Trump nije odjednom posve razoružan preko noći, iako je realno ostao bez dobrog dijela arsenala.
Drugo: reindustrijalizacija bez snažnog oslonca na carine
Carinska politika najuže je vezana uz politiku reindustrijalizacije. Ključni Trumpovi ljudi ne vide problem reindustrijalizacije kao nekakav opći ekonomski problem; dovoljno su ekonomski obrazovani da razumiju historijsku i tehnološku neizbježnost smanjenja udjela industrije i rasta udjela usluga u BDP-u. Za njih je problem reindustrijalizacije pitanje nacionalne sigurnosti – smanjenja ovisnosti lanaca nabave o Kini u dijelu inputa za medicinsko-farmaceutsku, vojnu, i druge kritične industrije.
Taj vid reindustrijalizacije ostat će u fokusu američke politike i uz smanjeni oslonac na carine. Postoje drugi instrumenti industrijske politike – regulacije, subvencije, politika javne nabave i drugi modaliteti izravne i neizravne državne intervencije, uključujući i sudjelovanje vlade u vlasničkim strukturama poduzeća. To nije ono što Amerikanci znaju dobro raditi (za razliku od Kineza), no i tamo ima pametnih ljudi, brzo uče i prilagođavaju se – već su počeli – sjetite se samo ulaska vlade u 10%-tno vlasništvo Intela i priče o Tik Toku.
Ako na to gledamo iz historijske perspektive, jasno je da su rizici povećanog državnog intervencionizma ogromni i dobro poznati: misalokacija kapitala, stvaranje domaćih monpola, dugoročno sporiji gospodarski rast, konsolidacija interesnih skupina koje demokraciju pretvaraju u svoju prćiju („vojno-industrijski kompleks“), i tako dalje. Trumpov krug je svega toga svjestan, ali strah od uspona Kine i gubitka globalnog primata u dugom roku toliko je jak da su sigurni kako nema alternative. Kao što smo nekoliko puta pisali na Labu, ako Kina ne može postati sličnija Americi, Amerika će postati sličnija Kini, samo je pitanje do koje mjere.
Ta mjera sličnosti nije arbitrarna, slučajna. Određena je poviješću i institucijama, što vidimo iz aktualnog slučaja. Paradoks je, naime, da ova odluka Vrhovnog suda pokazuje gdje je granica te mjere; pokazuje u čemu je suštinska razlika između pravih demokracija i autokracija, a što prvima u dugom roku daje snagu iako u kratkom roku dovodi do eskalacije u demokraciji uvijek vidljivih političkih sukoba. Unutarnje tjeranje od strane neovisnih institucija na prilagođavanje politike i pronalaženje alternativnih političkih alata sa širom političkom potporom izvor je snage demokracija. A kako SAD nije jedina velika demokracija, nego ju imamo i u Europi, otvara se pitanje kako će, odnosno kako bi trebali, na ovu odluku reagirati glavni trgovački partneri, osobito EU.
Treće: kako će reagirati EU
Dio publike, ali i političkih (uglavnom lijevih) političkih elita, likovat će zbog ovog događaja te će u svojim crno-bijelim projekcijama svijeta naglašavati, ne bez osnove, da je ovo „rušenje“ temelja, „početak kraja“, uvod u gubitak izbora za Kongres najesen, i slično. Ima u tome nešto, no likovati nije pametno. Postavimo li odluku Vrhovnog suda u širi kontekst koji je prošloga tjedna definiran i govorom državnog tajnika Rubia na konferenciji o sigurnosti u Minhenu, odmjerena europska reakcija bez likovanja i pritisaka najpametnije je rješenje.
Za razliku od promašenog i dijelom uvredljivog govora J. D. Vancea na istoj konferenciji prošle godine, Rubio je pobrao pljesak naglaskom na partnerstvo, savezništvo i porukom „svi smo mi djeca Europe“ koja zaključuje prvi dio govora. Drugi dio govora i trčanje Orbanu u Budimpeštu koji se suočava s teškom situacijom na parlamentarnim izborima za 45 dana odmah nakon govora bili su otriježnjenje od lijepih riječi, no EU iz ovih događaja može izvući jednu važnu pouku. Kao što sam naglašavao u seriji tekstova o carinama „Oko za oko, zub za zub“ s proljeća prošle godine, igrati kooperativno, pa i prihvaćati dio onoga (npr. carina) što se emotivno i intuitivno na prvu želi odbaciti (jer izgleda kao podlijeganje ultimatumima), duboko je razumno. Ameriku jednim dijelom treba promatrati kao prerano naraslog i fizički strašno jakog mlađeg brata koji se samoranjava zbog eskalacije pojave novog snagatora na horizontu, unutarnjih slabosti, podjela i političkih neravnoteža koje pronalaze odraza u gubitku samopouzdanja i fiskalne ravnoteže. S obzirom na zajedničke temelje – pripadnost istoj povijesti i korijenima slobodarskih ideja (nešto što je Rubio naglasio) – itekako ima smisla ne odustajati jedni od drugih, nego uporno tražiti kompromise i dodirne točke. To je jedini način da se Amerika i Europa zajedno suprotstave sve jačim autokracijama širom svijeta.
Radi se o autokracijama koje ne traže samo svoje mjesto pod suncem i ravnopravnost, što bi zahtijevalo drugačiju reakciju. Riječ o autokracijama koje napadaju prema zapadu ako im se ukaže i najmanja prilika. Agresija Rusije na Ukrajinu i potpora koju Rusija ima u Kini to zorno potvrđuju. Naposljetku, Amerika želi da Europa postane sposobna samostalno se braniti i pri tome ne želi razoriti NATO ali ga želi ustrojiti na novim osnovama koje podrazumijevaju jaču Europu. Teško je tome naći bilo koji oblik prigovora, jer što ćemo mi ovdje ako Amerikanac ne želi ginuti za neku europsku zemlju (a realno, ne želi, kao što nitko ovdje ne želi ginuti za Ameriku)? Ljudi su zaboravili koliko je Churchill od 1938./1939. nagovarao Roosevelta da se uključi u rat, i kako je tek splet okolnosti (Pearl Harbour) doveo do kasnog ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat potkraj 1941. Ako ne znate povijest, sjetite se zadnje scene Kuma – one rasprave za stolom između braće, porijeklom Talijana.
Dakle, reindustrijalizacija radi sigurnosti i obrane slobode i demokracije zajednički je interes EU-a i SAD-a. Ključno je zadržati otvorenost jednih prema drugima pri čemu otvorenost nije samo politička, nego i ekonomska, vojna. Francusko traženje potpune europske autonomije u tom je smislu stranputica, a pragmatičniji pristup koji podrazumijeva uključenost SAD-a i otvorenost za njihove standarde i vojno-tehnološke proizvode, što snažnije zagovaraju Njemačka i Italija, u zajedničkom je interesu EU, pa i u hrvatskom interesu.
Četvrto: kako će reagirati tržišta
Lijevak teksta dovodi nas do užih ekonomskih tema. Prva uža, a ukupno četvrta tema, odnosi se na reakciju financijskih tržišta. Ona su nakon objave odluke Vrhovnog suda uglavnom ostala relativno mirna pri čemu riječ relativno relativizira promjene koje gledamo u kontekstu uobičajenih varijacija. Iako je riječ tek o prvome danu (petak 20.2.), reakciju možemo svesti na sljedeće:
- dionički indeks S&P 500 reagirao je pozitivno, no magnituda reakcije nije ni blizu intenziteta koji smo gledali u drugu stranu (pad) kada je Trump uvodio carine; tržišta dionica su po definiciji sklonija kratkoročnim kolebanjima, pa uzletu u petak ne bih pripisao preveliku važnost, osobito u svjetlu činjenica da:
- državne obveznice (dospijeća 10 god.) nastavile su se kretati u uskom rasponu od 4,05 – 4,10% gdje se nalaze još od petka 13.-og nakon objave inflacije ispod očekivanja koja je najavila i slabije očitanje rasta BDP-a u zadnjem kvartalu prošle godine, ipak, dnevna varijacija od 4,05 do 4,10% ukazuje na to da je tržište postupno apsorbiralo novu informaciju reagirajući na sličan način kao kada su carine uvođene (rast prinosa) čemu je doprinijelo i nešto veće očitanje inflacije mjerene PCE indeksom za (ipak sada već davni) prosinac (2,9%);
- tečaj EURUSD nije značajnije reagirao (za razliku od kolebanja u vrijeme kada su se uvodile carine, a kada je dolar naglo slabio) jer slabljenje s 1,175 ujutro na 1,178 dolara za euro navečer spada u kategoriju uobičajenih varijacija.
Mislim da priča o reakciji tržišta završava s prigušenom reakcijom jer je pipeline događaja koji mogu poremetiti tržište već od idućeg tjedna takav da ćemo vrlo brzo gledati nova kolebanja zbog drugih stvari. Na primjer rasplet pregovori s Iranom ili ograničen napad, kao i sama nepredvidivost Trumpa, otvaraju pitanje neće li on u reakciji na odluku Vrhovnog suda izvući neku neočekivanu bazooku kao onomad 6. siječnja 2020.? Iako u ovom slučaju, kao ni onda, bazooke ne mogu Trumpu donijeti pobjedu, on je čovjek koji si ne može pomoći. Zbog toga ponekad nagonski ide u bitku koju će na kraju 99% izgubiti, ali nije se u stanju zaustaviti sve dok vidi i najmanju mogućnost od preostalih 1% da ostvari neki dobitak.
Peto: kontekst slabog rasta BDP-a u zadnjem tromjesečju 2025.
Petak 20.2. kao da je za Trumpa bio petak 13.-i: objavljen je i rast (realnog) BDP-a od svega 1,4% na godišnjoj razini, što daje ukupnu stopu rasta od 2,2% za prvu godinu Trumpova mandata te predstavlja usporavanje u odnosu na 2,8% iz zadnje godine Bidenova mandata. Trgovački deficit je unatoč carinama ostao na razini od oko 900 milijardi dolara, tako da vanjski sektor – glavni fokus Trumpove politike – nije donio značajne učinke na rast BDP-a. Rast 2025. u cijelosti se objašnjava rastom osobne potrošnje i investicija koje su pogonjene ulaganjima IT/AI sektora. Da nema AI ludnice, rast BDP-a bio bi ispod 2%. Sve su to, povijesno gledano, ipak solidne stope rasta.
No s Trumpom su se izrazito povećala kratkoročna kolebanja. Na slici (kvartalne stope rasta ali dignute na godišnju razinu nakon desezoniranja) vidimo pad odnosno slabašan rast na početku i na kraju godine i izrazito pozitivne stope rasta u sredini godine, što samo po sebi ništa ne znači. Podsjetimo, prvi kvartal 2025. donio je ogromnu neizvjesnost: Muskovo ordiniranje po ministarstvima i agencijama, kontrakciju državnih izdataka, negativne efekte prvih uvođenja carina, akumuliranje zaliha, pa su sljedeća dva kvartala imala svojevrsni učinak otponca nakon prilagodbe na Trumpova iznenađenja.
Iz toga ne možemo izvesti zaključak da nam zadnje tromjesečje (1,4%) ukazuje na neku fundamentalnu stopu rasta. Sada je upitno što će biti sa carinama, a inflacijska očitanja su ambivalentna: jedan indeks od petka 13.-og pokazao je usporavanje rasta cijena, drugi indeks (PCE) objavljen jučer pokazao je blago ubrzanje. FED je podijeljen u pogledu kamatnih stopa, svi gledaju na svibanj kada s mjesta guvernera odlazi Jay Powell, i sve u svemu, jedino što je izgledano je da će se kolebanja nastaviti i da će trebati godine za saldiranje stvarnih i trajnih učinaka Trumpovih politika. Kratkoročno gledano, u zadnjem kvartalu prošle godine dogodioi se i government shutdown koji je uzrokovao pad izdataka države što je povuklo BDP prema dolje. Tog efekta neće biti u ovom kvartalu pa će 2026:Q1 vjerojatno biti dobar podatak o rastu, no ni to suštinski neće ništa značiti. Osim da se velika kolebanja nastavljaju.
Zasad su se i zloguki proroci katastrofe i apologeti nadolazećeg zlatnog doba Amerike pokazali naivni, dok Amerika i cijeli svijet zajedno s njom nastavlja s pokušajima prilagodbe Trumpovoj politici, instrumentima, stilu i retorici. S tom razlikom što američki poduzetnici čine to aktivno, kontinuirano podnoseći sudske tužbe protiv vlasti, od kojih neke – kao što smo vidjeli – i mogu dobiti. Tako je to u demokracijama.