Pregledom stranica Vlade RH ustanovio sam da nigdje nema niti riječi o odluci Vijeća o uzvratnim carinama koje je EU u srijedu uvela SAD-u i potom stavila na led kroz 90 dana. Radi se o velikoj svjetskoj temi u kojoj je i Hrvatska akter jer može biti za ili protiv odluka u okviru EU, koja je carinska unija. Međutim, Vlada nema potrebu informirati građane o tome kako i zašto odlučuje na Vijeću, iako će ishod trgovačkog rata izravno i neizravno utjecati na naše gospodarstvo i životni standard u bliskoj budućnosti. Nama koji detaljno pratimo gospodarstvo ostaje da se informiramo i sklapamo širu sliku hvatanjem informacija koje se objavljuju u domaćim i svjetskim medijima.
Što je i kada odlučeno u EU
Vlada RH odlučila se prikloniti velikoj većini od 26 država članica (samo Mađarska je glasala protiv) koje su u srijedu bile za ublaženi i fazni odgovor na američke carine:
- EU je odlučila ne reagirati na Trumpove treće (recipročne) carine, što je dobro. Objasnio sam ovdje zašto ne treba reagirati.
- EU je u srijedu odlučila reagirati na prve Trumpove carine (25% na proizvode od čelika i aluminija), ne i na druge (25% na uvoz automobila).
- Reakcija je trebala biti nešto slabija i vremenski razvučenija nego što je ranije bilo najavljivano. Zamišljeni carinski revanš odnosi se na izvoz iz SAD-a u EU u visini od 21 milijarde dolara (svega oko 7% američkog izvoza u EU), što uključuje proizvode poput soje, motocikala i soka od naranče. Carine su trebale stupiti na snagu po fazama: carine na uvoz vrijedan oko 4 milijarde dolara idući tjedan, na najveći dio od oko 14 milijardi sredinom svibnja, a preostali, najmanji dio, aktivirao bi se na kraju ove godine.
Nekoliko sati nakon što je EU objavila svoje protumjere u srijedu, Trump je držao pressicu u Ovalnom uredu objašnjavajući zašto se odlučio na odgodu primjene recipročnih carina na 90 dana (što je vremenski prozor koji je otvoren za trgovačke pregovore – „taylored made negotiations“, kako ih nazivaju u Bijeloj kući), i zašto su ranije najavljene stope različitih recipročnih carina po zemljama (EU je bila „dobila“ 20%) svedene na najnižih 10%. Glavne Trumpove poruke mogu se sažeti u tri ključne točke:
- Kina je jedina reagirala nekontrolirano i osvetnički, a više od 70 zemalja i područja pokazalo je suzdržanost kakvu i očekujemo od prijatelja i saveznika (tu se broje i države članice EU). Kini smo pokazali do čega može dovesti trgovački rat: Trump je nakon kineskih odgovora eskalirao ukupnu carinu Kini na 145%, kazao da daljnje podizanje carinskih stopa nema smisla, i dodao: jako cijenim predsjednika Xia i vrijeme je da sjednemo za stol, i Kina to želi. Ali, onda je nemušto pričao nešto o nekom oružju koje nitko nema, samo ga Amerika ima.
- Nadalje, naglasio je: već otvaramo pregovore s prijateljima u Aziji – Japanom, Vijetnamom, Južnom Korejom i Indijom (zemlje koje je spomenuo državni tajnik Scott Bessent na svojoj kratkoj presici nakon Trumpove odluke).
- Trump je između redaka poslao i političku poruku: ja nisam lud, pratite me. Kazao je otprilike: Amerika mi je prva, ali i Svjet mi je važan.
Iako većina promatrača misli da je Trump potpuno eratičan i da njegovim izjavama ne treba pridavati dublja tumačenja, ne slažem se s time. Trump poručuje da američki izolacionizam, koji je duboko ukotvljen u ovoj administraciji, nije binaran. Umjesto crno-bijele perspektive treba uočavati nijanse sive iz kojih proizlazi važnost Svijeta i za američke izolacioniste. Razlika je u tome što izolacionisti predvođeni Trumpom mehanizme globalne koordinacije vide drugačije od američkih političara u zadnjih 80 godina. Glavni razlog je što oni misle da više ne mogu nadzirati globalne institucije, poput WTO-a, u srazu s Kinom.
Kada je netko od novinara u publici dobacio da je i EU uvela protumjere, Trump je djelovao iznenađeno. Promrsio je: „Loš tajming za njih.“. Na to se ubacio državni tajnik za trgovinu Howard Lutnick koji je stajao sa strane i uz za njega tipičan šeretski osmjeh kazao je otprilike: ništa strašno, uveli su to s odgodom i ta će odgoda bogme potrajati. Trump se doimao zadovoljan Lutnickovom intervencijom: nije htio ništa dalje komentirati.
Lutnick je bio u pravu (njegovi ljudi sigurno razmjenjuju informacije s Europskom komisijom i ispred medija su): Komisija je u četvrtak odlučila o odgodi primjene carinskog revanša na 90 dana.
Ocjena europske strategije i stav Hrvatske
Europska simbolična odmazda, dok je bila na snazi 24 sata do četvrtka popodne, odstupa od načela neuzvraćanja i pregovaranja koje sam detaljno objasnio u ranijim tekstovima ovdje i ovdje. Štoviše, europska odmazda bila je školski primjer štetnosti ulaska u trgovački rat i stoga ju treba dobro zapamtiti iako sljedećih 90 dana nije aktualna. Time ne bi bilo napravljeno ništa korisno za industrije koje su izravno pogođene prvim i drugim tipom američkih carina (čelik, aluminij, automobili), a bila bi nanesena šteta građanima koji troše soju, narančin sok i kupuju motocikle (i mnoge druge proizvode koji su na listi, ali se ne spominju). Dakle, trgovački rat je kada građani koji troše soju, narančin sok i motocikle financiraju pregovore administracije koja vjeruje da će zbog toga izbuksati nešto dobro za čelik, metal i automobile, ali nije sigurna u ishod pregovora. To je suština trgovačkog rata koja objašnjava koliko je besmislen i štetan.
Ipak, simbolična odmazda može imati smisla u nekoj teoriji, kao svojevrsna pokazna vježba jedinstva unutar EU: eto, sposobni smo donositi odluke koje mogu nanijeti štetu SAD-u.
Naime, do srijede 2. travnja spekuliralo se o tome da će Trump ići na izravno razbijanje EU tako što će razrezati više carinske stope državama članicama koje imaju najveći suficit u razmjeni sa SAD-om (npr. Njemačka, Slovačka) i minimalne onima koje imaju deficit sa SAD-om (npr. Nizozemska). Da, doista, Trump razrezuje posebne recipročne carine po zemljama, čak i onima s kojima ima suficit u razmjeni (Singapur je u šoku). No, kada je riječ o EU, Trumpova administracija je odustala od pojedinačnog pristupa i odlučila se za jedinstven pristup prema EU. Moguće je da su u Washingtonu tako odlučili jer su shvatili da u carinskoj uniji jedino takav pristup ima smisla. Ne troši Nizozemska sve što uveze iz SAD-a, nego uvoz ide preko nizozemskih luka pa se robe dalje distribuiraju unutar EU. Moguće je i da su iz strateških razloga jednostavno odustali od izravnog političkog udara koji bi signalizirao spremnost SAD-a da aktivno razgrađuje Europsku uniju. A moguće je i da se ne žele administrativno zafrkavati s 27 odvojenih pregovora kada mogu sve strpati u jedan; ionako je red pred ulazom u američko ministarstvo trgovine dugačak. U tom širem smislu, europska demonstracija jedinstva na pitanjima carina (točnije, 26/27 bez Mađarske, na što su u EU svi već navikli) imala je smisla kao učvršćivač poruke Trumpu: imamo i mi konja za trku i znamo donositi teške odluke.
Ako u tom kontekstu promatramo hrvatski glas za tu odluku, pokazuje se kao racionalan. Svako glasanje na Vijeću ima političku i stratešku težinu. U ovom trenutku bilo je puno bolje svrstati se u blok radi strateškog pozicioniranja (Hrvatske unutar EU), nego iz nekih purističkih ekonomskih razloga završiti u izolaciji s vagabundom Orbanom. Čak je i Trumpu najbliža Giorgia Meloni stala iza odluke Europske unije. To je važna stvar jer pokazuje koliko talijanski desničari misle dalje od strateški limitiranih novopečenih konzervativaca istočnoga tipa.
Dok sam u četvrtak ujutro razmišljao o posljedicama europskog mini-revanša Americi, prvo mi je palo na pamet kako bi bilo mudro još jednom demonstrirati jedinstvo, ali ovoga puta odlukom o odgodi prve faze malog carinskog revanša. Time bi se Bijeloj kući pokazalo da EU uistinu funkcionira kao jedinstveni carinski blok koji se može kretati u oba smjera – i na štetu, ali i u korist SAD-a. To bi ojačalo percepciju EU kao čvrste cjeline u Washingtonu. Bila bi to i korisna vježba za države članice pred pregovore koji će biti teški i kolebljivi i u kojima će trebati puno političke vještine za brzo dolaženje do usuglašenog stava velike većine država članica. Zadnje, i ne najmanje važno, bio bi to potez na korist europskih potrošača.
U četvrtak je objavljeno da je EU/EK suspendirala svoj mali carinski revanš na 90 dana. Time je EU uspješno prošla i drugi zavoj na (dugom) Trumpovom rollercoasteru. Sada treba analizirati što to znači za predstojeće pregovore i je li to možda znak da i EU počinje drugačije gledati na Trumpa?
Širi kontekst: nasilnik ili samoranjavatelj
Ako Ameriku odnosno Donalda Trumpa shvatite kao nasilnika (kao što to npr. tumači jedan od najutjecajnijih svjetskih ekonomskih komentatora, John Authers – ex FT, sada Bloomberg – koji kaže: „Donald Trump is a bully. If you don’t recognize this, the chances are that you had a better time at school than I did.“), onda ste prihvatili konceptualni okvir moje prve metafore za tumačenje stanja svijeta iz ranijih tekstova: naišli ste na nasilnika na školskom igralištu koji vas je udario, odmaknuli ste se i zavukli ruku u džep u kojem imate kamen, i rekli „Imam oružje, pusti me da prođem“, spremivši se za trk. EU je, za razliku od Japana, Švicarske, Australije, Singapura i mnogih drugih suzdržanih država sada i pokazala kamen oštrih bridova. U ovom modelu razmišljanja logika in ekstremis dovodi do zaključka da je Kina veliki dečko koji dolazi za vama, pomaže hvatanjem u koštac s nasilnikom i prisiljava ga na uzmak. Kada se izvede do krajnje konzekvence, ovaj model razmišljanja navodi na zaključak da bi se „ostatak“ svijeta u bloku trebao ujediniti protiv SAD-a. Sulud je to zaključak jer fundamentalni globalni problem jest Kina čije je gospodarstvo desetljećima udaljeno od makroekonomske ravnoteže. Imaju ogroman višak proizvodnih kapaciteta nastalih kroz državnu intervenciju u području politike investiranja, pa sada outpute tih kapaciteta ne mogu sami potrošiti i gledaju kome ih uvaliti. Kao što je ruski san bila EU koja gasi nuklearke kako bi joj Rusija mogla prodavati plin (znamo da se taj san ostvario i znamo kako je to završilo), tako je danas kineski san ultra-zelena EU jer Kina ima važne strateške sirovine (minerale) za baterije i kapacitete za proizvodnju baterija i električnih vozila koji nekoliko puta premašuju potrebe domaćeg tržišta. Kini bi kao as na desetku legao svijet naivaca spremnih da uđu s njom u carinsku uniju protiv SAD-a, pa da može nastaviti po starom. To se, naravno, neće dogoditi jer bi svatko tko strateški odlučuje na temelju modela bullyinga ispao povijesna budala.
U prethodnim tekstovima ponudio sam alternativnu psihološku metaforu Trumpa odnosno Amerike: osoba koja se samoranjava i kroz to zapravo traži pomoć koju sama nije u stanju artikulirati. Puno sam pisao o tome da je Trump revolucionar koji ima vizije, ali ne i strategiju i plan (prilagođava ih razvoju događaja po putu), kao i o tome da se MAGA pokret najviše približio strategiji u dokumentu glavnog Trumpovog ekonomskog savjetnika Stephena Mirana. No, taj dokument nije dovoljno dobar. Usmjeren je samo na (teoretsku) viziju koja ima šuplje elemente. Dokument je na rubu wishfull thinkinga.
Polazi od toga da je u dugom roku moguće pomiriti fiskalnu stabillizaciju, carine, reindustrijalizaciju Amerike i ulogu dolara kao svjetske valute tako što će carine i deregulacija navesti proizvođače da zaobiđu carine otvaranjem pogona u Americi; više izvoza i manje uvoza pomoći će stabilnosti tečaja dolara, a veći prihodi od poreza zbog rasta BDP-a, uz kontrolu federalnih rashoda, pomoći će stabilizaciji kamatnih stopa uz još jači dolar koji će neutralizirati utjecaj carina na domaću inflaciju. Tako će trgovački partneri platiti trošak restrukturiranja američkog i globalnog gospodarstva. Tko bude iskakao iz čamca (npr. osvetničkim carinama), ili će plaćati američku vojnu zaštitu, a ako ne bude htio plaćati, bit će iz nje isključen.
Najčešći problem s vizijama je što se svijet odupire njihovom ostvarenju. Hoće to tako i s ekonomskim teorijama. Donald Trump i državni tajnik za financije Scott Bessent iskusni su ljudi koji su od početka znali da se svijet neće ponašati prema predlošku koji je zamislio njihov teoretičar Miran, ali su se svejedno otisnuli u avanturu na bazi principa prilagođavanja po putu.
A svijet je pokazao otpor njihovoj početnoj viziji na nekoliko frontova:
- Ključno: oštar pad cijena dionica pokazao je da tržišta zasad ne vjeruju u obećanu viziju povratka zlatnog doba Amerike. Da investitori vjeruju u zlatno doba otvaranja novih pogona u SAD-u, dionice kompanija s takvim potencijalom oštro bi rasle. Tržišta misle da je svjetsko gospodarstvo previše povezano i kompleksno da bi ga se moglo mlatiti maljem, carinama koje su funkcionirale u 19. stoljeću (a i tada tako-tako). Naprotiv, svi očekuju inflaciju i/ili recesiju: ako američki potrošači jako smanje potrošnju, inflacije i ne mora biti, ali bit će recesije; ako ne smanje potrošnju, dobit će inflaciju zbog carina, a inflacija može izazvati recesiju. Na dugi rok, dakle, tko živ, a tko mrtav: vremenske perspektive su se skratile, zavladala je neizvjesnost i svi su se počeli prebacivati u mod „wait and see“. Bessent je prvi shvatio da u takvim uvjetima neće započeti realizacija obećane investicijske vizije (Markets don’t like uncertainty, 10.-ta minuta videa.) i da sve treba s jedne strane malo primiriti, a s druge, političko-administrativne strane, ubrzati (pregovore). Ne sumnjam da je Bessent bio ključan u uvjeravanju Trumpa da napravi prvu prilagodbu plana. Trump sigurno ima bully element karaktera i kladim se da je želio ući u pregovore s recipročnim carinama kakve je raspalio u srijedu 2. travnja, no pod pritiskom okolnosti odlučio je to malo modificirati.
- Također ključno: oštar pad cijena obveznica. Na isti način je Bessent donio vijest o rasprodaji američkih obveznica. To je neobično, jer kada cijene dionica padaju, cijene obveznica obično rastu. Šuškalo se da prodaju Kinezi, pa Japanci, pa neki hedge fondovi, pa je očito na kraju isplalo da su prodavali mnogi na svim krajevima svijeta i u samoj Americi, a to znači da je Mr. Market signalizirao da mu se nešto u temeljima pristupa ekonomskoj politici Donalda Trumpa ne sviđa.
- Korporativni interesi, koji su u Americi nezamislivo jaki i organizirani za europske pojmove, konsolidirali su se nakon shvaćanja što se zapravo događa i krenuli su lobirati (i pucati) iz svih oružja, i preko medija, i privatnim kanalima, i prema Kongresu. Gorljivi Trumpov podupiratelj i „prijatelj“ Elon Musk očekivano je izletio iz administracije usput se posvadivši s glavnim Trumpovim savjetnikom za međunarodnu trgovinu Peterom Navarrom proglasivši ga glupljim od vreće cigle. Amerikanci tako rješavaju stvari, po kaubojski: brzo, otvoreno i grubo, bez gubljenja previše vremena.
- U Kongresu su se iz dana u dan počele širiti napukline unutar republikanske stranke. Do sada sam nabrojao sedam stranačkih otpadnika koji su otvoreno napali Trumpovu carinsku politiku, ne samo „rinos“ (konzervativci starog kova koji dušom ne pripadaju MAGA pokretu), nego među njima i utjecajni Trumpov potpornik Ted Cruz (više u tekstu od utorka o anđelima i demonima). Iako je sve to još jako daleko od ozbiljnog sukoba unutar stranke odnosno MAGA pokreta, Trump je i kongresmenima morao posredno poslati neku poruku koja će zaustaviti ili usporiti proces erozije stranačkog jedinstva.
Prema tome, Trump ne žonglira samo s jednom (carine) nego s još devet loptica u zraku (susjedi bi rekli, „prekombinovao se“):
- kamatne stope na dugoročne državne obveznice,
- tečaj dolara i uloga dolara kao svjetske valute,
- izdaci za obranu (koje želi smanjiti),
- izvoz i uvoz na koje politika direktno utječe (npr. izvoz oružja i energenata, uvoz strateških sirovina koje Amerika nema),
- količina ali i kvaliteta novih investicija koje namjerava privući (automobili, farma i nove tehnologije, a ne majice i Najkice)
- cijene energenata (koje želi smanjiti radi smanjenja inflacijskih pritisaka, i u čemu je jednim dijelom uspio),
- utjecaj politika na inflaciju,
- stranačka/kongresna potpora,
- potpora javnosti (tu je zasad miran, jer američki potrošač-Trumpov glasač neće mijenjati svoje političke stavove sve dok ima robe na policama i cijena joj se ne mijenja).
Jedino uz smanjenje cijene nafte u čemu je Trump do sada uspio je komuniciranje spremnosti na samoranjavanje čime pokušava uspostaviti psihološki paritet s glavnim protivnikom koji je provjereno spreman na samoranjavanje (Kina), i usput zove svijet upomoć. Kolikogod Amerika bila velika i moćna, danas je svijet toliko složen da ni najmoćnija zemlja ne može žonglirati sama. Ugrubo, SAD je oko četvrtine globalnog BDP-a, a Kina i EU su po 15%.
Poziv upomoć je prilika za one koji na vrijeme shvate glavnu psihološko-geopolitičku pozadinu ove igre. Bullying koji je prisutan kao taktička metoda pregovaranja od sekundardne je važnosti. Hipoteza o bullyingu zaklanja suštinu američkog samoranjavanja dok se sam bullying može ublažiti razumijevanjem i aktivnim nuđenjem rješenja za samoranjavatelja. Jer, Amerikanci sada počinju osjećati bol (a bit će je sve više). Nakon što su u prvim tjednima nakon inauguracije komunicirali javnosti da će provesti jedan mali „detox“, sada se u kabinetu razgovara o „tranzicijskim troškovima“ i „tranzicijskim problemima“. Administracija vidi Ameriku u sistemskoj tranziciji, valjda nalik onoj kakvu je istok Europe prošao nakon pada Berlinskog zida. Spoznaja o tranzicijskoj boli ih je prisilila na odgodu recipročnih carina na 90 dana.
Ta odgoda je u srijedu uzdigla dionička tržišta u naletu bezrazložnog optimizma koji je djelovao kao privremeni anestetik. U stvari, Amerika i dalje krvari i ovaj val olakšanja neće dugo trajati. Dok dovršavam ovaj tekst u četvrtak 10.4. navečer S&P 500 je ponovo oštro pao. Dolar uporno ide u suprotnom pravcu od predviđanja iz Miranove teorije (slabi). To kratkoročno može odgovarati SAD-u jer njihov izvoz čini relativno konkurentnijim, a uvoz u SAD relativno skupljim. No, nastavak takvog trenda nije dobar za dolar kao svjetsku valutu. Trump hoda po rubu, ali to je vrsta politike u kojoj se on dobro osjeća za razliku od ostatka svijeta.
Trumpova objava odgode primjene recipročnih carina samo je dodatno oslabila dolar, i to jako:
Izvor: tradingeconomics.com
S time u vezi je i neugodno kretanje obvezničkih prinosa koji uporno odbijaju osjetnije spuštanje koje bi moglo pomoći ranjenom američkom fiskusu. Kamatne stope su tamo gdje su bile i na dan Trumpove izborne pobjede, doduše, dosta niže nego nakon inauguracije:
Izvor: tradingeconomics.com
Implikacije modela samoranjavanja
Dobro je što je EU odgodila primjenu novih carina na 90 dana, no komunikacija joj je suhoparna. Europa treba širu sliku i bolju komunikaciju za pripremu za pregovore. Prvo, prihvaćanje reugovaranja strateškog savezništva EU-SAD umjesto njegovog napuštanja u svađi, za EU je puno bolje rješenje sve dok bez Amerike nema obrambeno-sigurnosnog štita koji će na zajamčen i učinkovit način odvratiti nuklearnu silu Rusiju od pomisli na bilo kakve vojne avanture u Europi. Amerikanci (točnije MAGA-pokret) frustrirani su zbog nezahvalnosti Europljana za sve što su ovdje učinili od lipnja 1944. naovamo (od iskrcavanja u Normandiji), pa zašto EU u pregovorima ne bi aktivno pokazala neku zahvalnost, ako je to oportuno? Trgovati možemo svime jer se moralna komponenta savezništva isušila; Amerika više ne vidi Europu kao što ju je vidjela 80 godina nego očekuje monetarni uzvrat, a arhetipski neprijatelj koji ugrožava globalnog hegemona već dugo nije Rusija, to je sada i deklarirano Kina. Staro savezništvo je zauvijek narušeno, Američko povlačenje iz Europe je počelo, no nije to proces koji može biti prekinut sjekirom u par mjeseci. Radi se o još 5-10 godina, možda i duže, u kojima EU treba Ameriku, kakva god da je, a i Amerika treba EU jer joj je najvažnije izvozno tržište za robe i, posebno, za usluge u čijoj razmjeni ostvaruje veliki suficit od 50 milijardi dolara.
Unatoč tome, Amerikanci neće odustati od svojih carina. Do sada su izuzimali farmaceutske proizvode od carina, no čim dobiju realne signale mogućnosti povratka proizvodnji kući (njihove kompanije su masovno selile proizvodnju u Irsku), zacementirat će to carinama. Usto, Bessent spuštanje odgođenih recipročnih carina nije tumačio kao spuštanje gornjeg praga do kojeg carine mogu ići. 10% je, citiram, „temporary floor“, a ono što smo vidjeli u tablici od 2. travnja kada je EU „zaslužila“ carinsku stopu od 20% je maksimum uz uvjet da nema carinske odmazde. U teškoj su zabludi svi koji misle da je Trump od bilo čega odustao i da smo u srijedu vidjeli nekakav veliki prevrat. I dionička tržišta počinju to shvaćati. Za nekoliko dana ili tjedana ponovo ćemo biti u sličnoj situaciji kao i od 2. do 9. travnja i ponekad će se činiti da se sve raspada, osobito kada će emisari s pregovora nositi uznemirujuće vijesti da je sve zapelo u slijepoj ulici.
Prema tome, službeni europski prijedlog carina (0% za 0% za svu industrijsku robu) sigurno neće biti prihvaćen od strane Amerike. Ona u tome neće vidjeti rješenje za svoju reindustrijalizacijiu. Zubima će se držati svojih sektorskih carina (čelik, aluminij, automobili plus, očekivano, farmaceutski proizvodi). Kada bi EU mogla ponuditi kombinaciju uklanjanja necarinskih barijera i valutni aranžman euro-dolar u kojem bi se obvezala na partnersko održavanje tečaja prema kojem bi dolar bio dovoljno slab / euro jak, tako da to pogoduje relativnoj cijeni američkog izvoza/uvoza, a da dolar ipak bude dovoljno jak da ne izgubi svoju ulogu svjetske valute, bio bi to ozbiljan benefit za Ameriku. Ona bi tada vjerojatno pristala na 0-za-0. Slabiji dolar je dobar i za EU na troškovnoj strani, jer relativno pojeftinjuje značajan uvoz roba i usluga koji je na svjetskom tržištu denominiran u dolarima. Ako bi dolar ostao oko 1,10 za euro, EU bi samo na uvozu energenata uštedjela značajan iznos koji bi se, ako bi svjetska cijena nafte ostala oko 60 USD, popeo do 0,4% BDP-a (sjetite se da je Trump dosad uspio s najavljenim rušenjem cijene energenata i ostaje pitanje kako će to dalje kontrolirati uz pomoć svojih bliskoistočnih partnera). Međutim, valutni aranžman nije realan (o tome drugi put).
Ako na kraju neke carine ostanu, znači li to da bismo bili luzeri u srazu s bullyem sa školskog igrališta? Nipošto. Još uvijek sve može ispasti dobro jer će nekoliko čimbenika u predstojećim pregovorima biti na strani EU.
Prvo, Trumpu se žuri više nego EU. On je taj koji remeti temelje globalnih ekonomskih odnosa i želi stvoriti predvidive uvjete za ulaganja u Ameriku u kojima će carine djelovati kao poticaj za dovlačenje strateški važnih proizvodnji. Pozitivni učinci investicija moraju se vidjeti prije međuizbora za Kongres koji su već u studenom 2026. Ako nešto pođe u krivo (inflacija, recesija) Trumpa će pojesti njegovi sljedbenici, a drugi dio mandata bit će mu pakao – nalik drugom dijelu prvog mandata, ili još gori. Tako, kada pregovori malo potraju, tamo u lipnju, Trump bi se mogao zadovoljiti i manjim zalogajem ako za njega nije ponižavajući (to nikada neće prihvatiti kao što neće ni odustati od carina) jer će mu se žuriti.
Drugo, EU ima veliku psihološko-političku rezervu ako se od gotovo pa protivnika spremnog na uvrijeđeno okretanje od SAD-a pretvori u kooperativnog igrača spremnog na razumijevanje šire američke strategije (koja je još u formiranju) i prostora kompenzacija povrh užeg problema carina. Teško mi je uopće naglasiti koliko je važno ovo pitanje carina istrgnuti iz strateškog sraza u modelu školskog igrališta i preseliti ga na širi teren modela samoranjavanja.
Treće, za pregovore će biti važno da SAD osjeti kako smo iskreno na njihovoj strani kada je u pitanju sraz svih srazova – SAD vs. Kina. Ne zaboravimo: to nam je u interesu u onoj mjeri u kojoj je Amerika (zasad) više tržišno gospodarstvo od Kine kada je riječ o ulaganjima kapitala (investicijama). Naime, Kina je snažnim državnim uplivom u investicijske odluke stvorila ogromne kapacitete u nekim sektorima (npr. EV) čije proizvode nema tko kupiti, pa ih kineske kompanije sada nude širom svijeta po niskim cijenama. Toleriranje takve politike vodi ka afirmaciji merkantilističke doktrine u kojoj se izvoz promatra kao dobitak, a uvoz kao gubitak za društvo u cjelini. Ta (pogrešna) doktrina, uz snažan državni intervencionizam, prožima Kinu, a preko Trumpa je zarazila i SAD (o tome je pisao Kristijan Kotarski u ciklusu uvoda u Trumpove trgovačke ratove u vrijeme inauguracije Donalda Trumpa). Razlika je u tome što SAD još nije ni u povojima kada je riječ o sposobnosti za generiranje trgovačkih viškova, dok se Kina nalazi u zreloj fazi pretjerane industrijalizacije s gomilom potencijalno promašenih investicija čije će gubitke morati socijalizirati (u protekle četiri godine to se događalo u nekretninskom sektoru, što je usporilo tamošnji gospodarski rast). Zasad ništa ne upućuje na to da bi Kina mogla promijeniti svoj model rasta s ekstremnim udjelom investicija u BDP-u iznad 40% i udjelom osobne potrošnje do 40%, koji jamči misalokaciju kapitala i makroekonomske neravnoteže. Ni sa ekstremno visokim fiskalnim deficitom od oko 8% BDP-a (više nego SAD) Kina ne može dovoljno razbuditi unutarnju potrošnju, što znači da ima još prostora za financiranje vojnih izdataka zaduživanjem iako joj je deficit golem, a agencije za kreditni rejting ruše svoje ocjene. Uistinu, Kimera je stvorila dva teška makroekonomska bolesnika koji čine oko 40% svjetske ekonomije i vjerojatno puno više svjetske vojne moći. Uistinu „vesela“ povijesna situacija.
EU nema interesa slijepo slijediti Amerikance u njihovom trgovačkom srazu s Kinom, ali ima interesa biti na strani Amerike. Drugim riječima, nema razloga ponašati se ili razmišljati kao američki vazal: EU će sama odrediti svoje odnose s Kinom. No, interes EU je da, umjesto opasnog merkantilizma, u svijetu prevlada slobodna razmjena ako je i proizvodnja utemeljena na fer principima otvorenog tržišnog natjecanja. EU nije jedina koja tako misli. Nakon sklapanja ugovora o sporazumu o slobodnoj trgovini s Mercosurom i Čileom i neočekivano brzog početka pregovora sporazuma o trgovini s Indijom, zadnjih se dana u reakciji na Trumpa pojavljuju ideje sa svih strana o liberalizaciji trgovine s Australijom, Novim Zelandom, Vijetnamom, Malezijom, Singapurom, Kanadom i Meksikom. Geografija je u trgovini važna i ne treba imati iluzija da mnoštvo malih sporazuma na udaljenim destinacijama može zamijeniti Ameriku kao uvoznika, no ipak: izvoz EU u SAD je oko 530 milijardi eura na godinu, u Australiju oko 40, u Kanadu malo više od 20, itd. No, sjetite se da u ovoj igri ništa nije crno-bijelo. Prevladat će nijanse sive, što znači da na kraju ni trgovina s Amerikom neće presahnuti preko noći. Do nekog će sporazuma doći, a kako će vrijeme sve više pritiskati Trumpov tim dok će u Europi sazrijevati svijet o tome da savezništvo nije nepovratno puklo, taj sporazum ne mora biti toliko loš kao što se činilo 2. travnja.