Kao što sam napisao u jučerašnjem tekstu: zato što ne treba uzvratiti nego treba u miru pripremiti sljedeći kokrak za pregovore.
Ako vam se ovo čini glupo ili kao iskaz slabosti, vodite računa da su takvu strategiju već objavile ozbiljne zemlje s velikim političkim i ekonomskim kapacitetima, Australija, Japan i Švicarska. U EU Italija i Španjolska. Jesu li to luzeri koji se „boje“ Trumpa, ili je štos samo u tome što Giorgia Meloni dobro kotira kod Trumpa (teško bi se to moglo reći za španjolske socijaliste)?
Veliki dio političara i javnosti u EU prihvatio je Trumpovu igru „tko ima veći“, pa će im se ovaj prijedlog činiti promašen. Čast i ponos su u pitanju. Samo hrabri uspijevaju! Neće nas nitko gaziti! Međutim, Christine Lagarde je u govoru u Europskom parlamentu pred dva tjedna iznijela procjenu da će Trumpove carine usporiti rast u EU za 0,3 postotna boda na godinu, a u slučaju europskog revanša to bi se moglo povećati na 0,5. Francuzi za sebe u startu procjenjuju 0,5.
Prema tome, revanš je i pucanj u vlastitu nogu, na štetu vlastitih potrošača i razvoja. Unatoč tome, ponosni misle: (a) mala je to cijena naše časti; shvaćat će nas ozbiljnije ako uzvratimo, (b) snažan uzvratni udarac prisilit će ga na uzmak.
Ova „logika“ ima tri rupe.
Prvu smo objasnili – sebi nanosimo štetu, barem u kratkom roku. Što je sa srednjim i dugim rokom? Drugo, pokreće se nepredvidiva spirala skupih kontra-odmazdi SAD-a, koje neće imati samo ekonomske nego i političke implikacije. Trump je već najavio odgovor ako EU krene u trgovački rat: 200% na pića koja dolaze iz EU. Takvi kontraodgovori ciljaju na izazivanje razdora. Jasno je da bi 200% carine na pića puno više pogodilo Italiju, Francusku i Irsku nego primjerice Njemačku i Nizozemsku. Dugoročni učinci na odnose Amerike i EU također su najblaže rečeno upitni.
Treće i najvažnije, za odmazdu ima vremena. Nemamo što za izgubiti ako malo pričekamo i prvi potez odigramo kooperativno. Pomoći će dvije metafore.
Prvo, prolazimo školskim igralištem i u džepu imamo kamen. Možemo i brzo trčati. Nailazimo na nasilnika koji nas udara; fizički je jači, odmičemo se. „Ne želim se tući, ali imam oružje. Pusti me da prođem.“ To je racionalan odgovor jer ne znamo pravu prirodu i motive nasilnika; ne znamo predviđati njegov sljedeći potez i ne znamo kako će nas procijeniti. Sukob eskalira ako nasilnik pokuša napasti i drugi put.
Druga metafora je psihijatrijska: Trumpova Amerika se samoranjava. Jasno je, a lijepo se vidi i kako tržišta dionica na taj način čitaju budućnost, da je teorija o tome kako trošak carina neće snositi američki potrošači nego izvoznici u Ameriku – šuplja. Carine su previsoke da bi ova teorija funkcionirala. Obećanje „short term pain, long term gain“ (zbog carina će mnoštvo izvoznika navodno investirati u Ameriku) previše je apstraktno i neizvjesno. U ovom trenutku nitko ne kalkulira s obećanim „zlatnim dobom Amerike“: Trumpu se ne vjeruje, više mu ne vjeruju ni dojučerašnji podupiratelji i prijatelji magnati. Svi kalkuliraju samo short term pain koji je prilično izvjestan: inflacija i/ili pad osobne potrošnje o kojoj zavisi američki BDP u kome osobna potrošnja sudjeluje s oko 70%. Glasači još ne registriraju tu opasnost. Sve izgleda mirno, no za nekoliko mjeseci moglo bi biti „veselja“ razočaranih glasača kada počnu očitavati nove cijene na policama.
Prvi korak u pristupu samoranjavatelju je bolje razumijevanje dubokih motiva, a tek onda se razvija strategija terapije. Samoranjavanje se u medicinskoj literaturi tumači kao poziv u pomoć koji onaj tko se samoranjava nije u stanju artikulirati zbog psiholoških prepreka. O tome svjedoči i način kako je Trumpov tim izračunao recipročne carine (trgovački deficit po zemljama kroz uvoz u Ameriku pa kroz dva), koji nema nikakve veze s ekonomskom analizom i zdravim razumom na koji se Trump toliko poziva. To sam im mogao čak i ja izračunati u noći inauguracije.
Postavlja se ključno pitanje zašto je američki predsjednik čekao 70 dana s objavom svoje vježbice u Excelu usput tresući cijeli svijet. Možda je u tome jednostavno – uživao? Ili je, potpuno suprotno projekciji moći koju ostavlja kao javna osoba, duboko nesiguran?
Trump projicira moć velikog majstora šaha, no u stvarnosti ima samo revolucionarne vizije i grube ideje. Nema detaljno razrađenu strategiju i taktiku. Osjeća se relativno komotno u tome, jer je navikao improvizirati u uvjetima kaosa nakon što mu je bogato poslovno iskustvo pokazalo da se u toj vrsti odnosa snalazi bolje od drugih koji mrze nepredvidivost. Mogu zamisliti kako su mu suradnici proteklih tjedana donosili razne varijante tablica, a on ih enigmatično promatrao čuvajući u sebi odluku do posljednjega sata jer – jednostavno – ni sam nije imao jasnu ideju kojim će putem krenuti. Po svemu što se čuje, Trump ne daje detaljne tehničke naloge nego komunicira vizije i grube ciljeve, a nakon toga voli da mu ljudi dođu s tehničkim prijedlozima koje onda važe. To je povezano s drugim čimbenikom – narcisiodnim karakterom koji u sprezi s položajem najmoćnijeg čovjeka na svijetu stvara unutarnju organizacijsku strukturu u administraciji u kojoj je on usko grlo. Trump ima skoro 80 i ljude oko sebe koji ga doživljavaju kao karizmatičnog lidera. Nalik je tvorcu firme čija okoštala struktura koči njezin daljnji razvoj, ali i dalje sebe vidi kao najboljeg pregovarača. Prvo udara, kreće maksimalistički, da bi u pregovorima dobio što više.
Kada se sve zbroji racionalno je udahnuti i ući u pregovore bez gađanja kamenom na prvu. Nuditi ustupke za ustupke je trenutačno najbojli način za zaštitu vlastitih interesa. To stvara mogućnost da Trump, takav kakav je, proglašava svoje male pobjede. Tek ako osjetimo da Amerika zlorabi to i igra nekooperativno u drugom krugu, krećemo u kuvertiranu strategiju oko za oko, zub za zub pa nek se vidi čija mačka crnu vunu prede.
Još jedna metafora: krdo bikova koji su spustili pogled i isturili rogove, i jure prema rubu litice: u krdu je toplo, ali postoji li neki drugi razlog da bismo bili u njemu? Ako podignemo pogled s poda uočit ćemo i neke iznenađujuće pozitivne uzgredne efekte Trumpove politike koje treba uzeti u obzir pri razradi strategije odgovora.
Kombinacija pokliča Drill Baby Drill, efekta objave carina, napada na Hutije u Jemenu (što je izazvalo ushićenje u Rijadu gdje se, uz SAD, proizvodi najviše nafte na svijetu), i vjerojatno ne slučajne odluke OPEC-a da poveća proizvodne kvote, dovela je do toga da je cijena barela Brenta iskazana u eurima (što je važno, jer je Trump posredno pojeftinio dolar pa uvoz energenata u EU manje košta i po toj osnovi) pala oko 27% od sredine siječnja do danas. Vidi vraga: EU u SAD godišnje izveze roba u vrijednosti oko 550 milijardi eura, ali uvozi gotovo 400 miliijardi vrijednih energenata, od čega samo nafte i naftnih derivata gotovo 300 milijardi. Carine će koštati izvoznike, ali bit će i dobitaka za sve na drugoj strani. Ajmo povećati broj varijabli u jednadžbi dok dižemo pogled s poda.
Ako većina saveznika odigra kooperativno na prvu, onda postoji šansa da prva faza krvoprolića na financijskim tržištima vrlo brzo završi. Naravno, to nije nikakvo jamstvo da se rollercoaster neće nastaviti. Bit će svega s Trumpom, ali poruka je da treba gledati širu sliku.
U široj slici i druge važne stvari su na bubnju: Ukrajina i europska sigurnost, promijenjena priroda transatlantskog savezništva, uloga Amerike u sigurnosnoj zaštiti plovidbenih puteva svjetskim morima, podjela efekata inovacija i tehnološkog razvitka kroz suradnju i zaštitu intelektualnog vlasništva, i još štošta drugo. Trumpova administracija koja odustaje od Pax Americane na većini ovih tema izazvala je bijes, povrijeđenost, nerazumijevanje, moralno zgražanje, ali što da mi sad radimo: niti smo glasači u Americi, niti pri zdravom razumu možemo tvrditi da postoji neki božji ili ljudski zakon po kojem bi se Amerika „morala“ ponašati onako kako mi mislimo da treba. Radi se o gusto isprepletenoj mreži odnosa pa zakrpe i flastere treba stavljati polako, razumno i pažljivo, ponajprije bolje razumijevajući što se zapravo događa i što želi globalni hegemon (i zašto radi to što radi).
Na primjer, notorno je poznato da Amerika ima problem s time što ih NATO previše košta. Problem je još širi, kao što smo vidjeli u onoj nesretnoj epizodi s curenjem korespondencije sa Signala kada su „mladi lavovi“ Vance i Hegseth pljuckali po Europi jer da zašto oni riskiraju američki novac, avione, rakete i vojnike, kada je morski prolaz uz obale Jemena puno važniji za EU nego za Ameriku? Trump je ipak udario Hutije. Ali ne zbog toga što mu djed emigrirao u Ameriku iz Bavarske pa je htio dati donaciju Europi, nego zbog prijatelja u Rijadu koji su mu važni zbog Bliskog istoka i svjetske cijene nafte (ta ne odvijaju se pregovori s Rusijom u Rijadu bez veze). Stari Trump se ipak pokazao sposobniji za igru šaha od njegovih linearnomislećih mladih lavova. Mladi su, naučit će.
Čemu ova priča? Zbog ilustracije kako je sve povezano na jako složene načine i dobrim dijelom nepredvidivo. Prema tome se treba postavljati smireno i s pogledom na dulje predstojeće razdoblje u kojem treba provocirati Ameriku da što prije i jasnije iskaže svoje strateške stavove i opredijeljenja. Na primjer: ne želite više štititi globalne plovidbene putove? OK, što želite? Potpuno se povući iz svijeta? Ili želite biti leasing kompanija koja će rentati svoje vojne resurse uz plaćanje asseta unaprijed? Ako je drugo, koliko to košta pa da vidimo je li nam cijena prihvatljiva ili moramo sami stvoriti proizvođača koji će istu uslugu priskrbiti uz bolji odnos cijene i kvalitete. Budimo racionalni, trgujmo i investirajmo: to bi trebao biti jezik koji Trump razumije.
Najvažnija pouka iz epizode s carinama nije ono o čemu svi pišu i pričaju, a što izaziva opće moralno zgražanje i strah od pada neba na zemlju. Rast američkog izolacionizma zbog unutarnjih ekonomskih i političkih problema (npr. duboke društvene podjele, fiskalni deficit i javni dug, o čemu sam puno pisao na Labu) nije od jučer – to je dugoročni trend koji pratimo najmanje 10 godina. U tom smislu, nema prevelikih iznenađenja. Iznenađenje je koliko je Trump nepripremljen i spor. Samo najvjerniji poklonici u svakom njegovom potezu i riječi vide skrivenu veliku strategiju i taktiku koju mi obični smrtnici nismo u stanju dokučiti. Sorry, Trump je slabo pripremljen, spor i okružen ljudima koji mu se dive, i to je najveći rizik Donalda Trumpa – ne što radi, nego kako to radi.
Stoga aktualnu eskalaciju ekonomske neizvjesnosti ne treba toliko objašnjavati samim Trumpovim odlukama, koliko njihovom sporošću. Jedan od načina strateškog smanjenja neizvjesnosti je da ga se ubrza (što s 80-godišnjacima nije lako postići). Taktički, to znači izbjeći sve što je gubitak vremena i što prije ući u fazu „ajmo zajedno vidjeti što možemo napraviti“. To je četvrti argument za strategiju neuzvraćanja: ne gubimo vrijeme u trgovačkom ratu jer vrijeme je najvrijedniji resurs. A vrijeme je i ono što Trumpu sada najviše nedostaje.