Novi američki ministar trgovine odnosno državni tajnik za trgovinu, a prema hrvatskoj vladinoj nomenklaturi ministar gospodarstva Howard Lutnick, uklapa se u obrazac profesionalnog i političkog djelovanja koji sam opisao u tekstu o ministru financija Scottu Bessentu. No, Lutnick je puno više od ptice selice iz tabora demokrata u kamp Tramp. On je čovjek koji puni svaku sobu u koju uđe, lice američke patnje na povijesni dan 9/11, feniks koji se dizao iz pepela i … osoba koja, za razliku od Bessenta, nema iskustva za posao koji obavlja. Iako to danas više ne znači ništa – uobičajeno je u mnogim zemljama, s obzirom na izravnu nadležnost za vruće carine kojima se u dugoj karijeri još nije bavio, valja nam upoznati Howarda Lutnicka i promisliti možemo li kroz upoznavanje njegove vidljive osobnosti predvidjeti nešto o predstojećim carinskim zapletajima.
Političke ptice selice
Za početak podsjetimo na glavne dijelove iz teksta o državnom tajniku za financije Scottu Bessentu, jer kod Lutnicka se radi o istom političkom obrascu: Bessent simbolizira preobražaj politički poraženog poslovnog dijela elite američke demokratske stranke. Skupina ljudi kojoj je pripadao i novi američki ministar trgovine (gospodarstva) Howard Lutnick nakon pobjede Donalda Trumpa nad Hillary Clinton u studenom 2016. slijedila je Trumpa na republikansku stranu. To se dogodilo nakon što duge godine političkih ulaganja kroz donacije demokratima nisu dale rezultata. Unatoč ustrajnosti uz Hillary Clinton do samoga kraja, u kratkom periodu između poraza Clinton u studenom 2016. i inauguracije Donalda Trumpa u siječnju 2017. započela je velika migracija s lijeva na desno koja je uključila i dva ključna čovjeka nove Trumpove administracije.
Lutnick danas umanjuje važnost nekadašnjih donacija demokratima. Ističe kako se on time nije previše bavio jer je to bio politički izbor njegove supruge. Kakogod bilo (zašto mu ne bismo vjerovali da je slušao ženu?), te prijelomne 2016. Lutnick se odlučuje na politički prijelaz. Kasnije je to pravdao time što je demokratska stranka otišla previše ulijevo. Činjenica je, međutim, da se prijelaz u redove republikanaca dogodio tek nakon što demokrati nisu dobili ključne predsjedničke izbore, i to nakon što su Lutnickovi donirali ne samo Hillary, nego i kampanju Kamale Harris za Senat 2016. (izvor: Wiki).
Prebacivši se u Trumpov tabor, Lutnick i formalno krči put prema predsjedniku. To mu nije teško jer se godinama dobro poznaju iz njujorških elitnih poslovnih krugova. Njegove kampanje fundraisinga nisu izdašne kao Bessentove, iako je Lutnick prema procjenama oko četiri puta bogatiji (osobna neto imovina oko 2,2 milijarde dolara). Za Trumpovu kampanju 2020. u toku 2019. prikuplja svega 5 milijuna dolara, a u toku 2024. podiže ulog na 15 milijuna, više nego tri puta manje od samozatajnog i učinkovitog Bessenta.
Da li zbog manje težine žetona ili burnog karaktera (Trumpu navodno ide na živce omniprisutnost glasnog Lutnicka koji ispuni svaku sobu u koju uđe), u izravnom srazu Bessenta i Lutnicka kao kandidata za ključno mjesto Treasury Secretary Trump se naposjletku odlučio za Bessenta dok Lutnicku pripada manje vidljivo mjesto ministra trgovine iako su Lutnickove profesionalne kredence upućivale na mjesto u financijama. Kada je državna riznica u pitanju, za Besenta i Lutnicka vrijedila je ona pjesma da je ovaj grad premali za nas.
Trumpov odabir je zanimljiv ne samo zbog očite korelacije s dolarskim doprinosima za troškove kampanje (mjesto Treasury Secretary na aukciji ipak vrijedi više), nego i zbog evidentne razlike karaktera i javnih nastupa dvojice ključnih ljudi zaduženih za gospodarstvo. Bessent je sušta suprotnost Trumpu: više je akademski tip, sporijega, ponekad i presporog govora koji je odmjeren do razine dosade i zakopčan do grla, dok je Lutnick hodajuća erupcija otvorenosti, emocija i projekcija individualne snage kojom stilski pomalo nalikuje samome predsjedniku.
Cantor Fitzgerald i 9/11
Lutnick je cijelu karijeru od 1983. godine proveo u investicijskom društvu Cantor Fidgerald. Mladi broker se u drugoj polovini 80-ih strelovito penjao korporativnim ljestvama i ubrzo preuzeo vođenje osobnog portfelja osnivača društva, Geralda Cantora. To ga već 1990., dakle prije navršene tridesete godine života (rođen je 1961., još jedna sličnost s karijerom Bessenta (rođ. 1962.) koja je dostigla vrhunac već 1992.), dovodi u poziciju da ga ostarjeli osnivač Gerald Cantor imenuje nasljednikom na čelu tvrtke. Cantor posebno cijeni Lutnickove sposobnosti dovođenja novih klijenata i orijentaciju ka tehnološkom razvoju društva širenjem skalabilnih elektronskih platformi za trgovanje vrijednosnicama. Tako tehnologija postaje Lutnickov i Cantorov forte. Elektronska platforma za trgovanje Cantor Fitzgeralda postat će dominantna platforma za trgovanje američkim državnim obveznicama i glavni izvor prihoda tvrtke. Cantor Fitzgerald je i danas član probrane skupine od 24 financijske institucije koje imaju status primarnih dilera američkih državnih vrijednosnica. 1600 zaposlenih radi u više od 60 ureda u dvadesetak država.
Nakon intenzivnih unutarnjih borbi s konkurentima za mjesto predsjednika društva, što je uključivalo i pravne bitke s Cantorovim nasljednicima koji su pokušali opovrgnuti želju Geralda Cantora da upravo Lutnick nastavi voditi kompaniju, Lutnick iz prve polovice devedesetih izlazi kao pobjednik u sudskim sporovima, a Cantor Fidgerald pod Lutnickovim vodstvom dalje napreduje.
Tvrtka danas posluje u stabilnoj niši probranih institucionalnih klijenata i jedna je od manjih među poznatijim asset management tvrtkama. Sama kompanija ima bilancu od 13 milijardi dolara što nije veliko za američke financijske standarde. No, imovina nije toliko bitna jer brokerski (posrednički) poslovi i naknade za trgovanje i dalje predstavljaju forte Cantor Fitzgeralda u kojem Lutnick kontrolira većinski udjel (oko 60%), čija procijenjena vrijednost čini najveći dio njegovog osobnog bogatstva.
Nakon ulaska u administraciju Donalda Trumpa Lutnick je upravljanje prepustio sinu Brandonu. Jedno od Lutnickovo četvoro djece imalo je nevjerojatnu ulogu u drami 9/11 u kojoj je igrom sudbine ocu posredno spasilo život.
Ključan događaj Lutnickova života bio je napad Al-Quaide na Blizance 11. rujna 2001. Uredi Cantor Fitzgeralda nalazili su se na vrhu sjevernog nebodera. Poginulo je svih 658 zaposlenika koji su se u tom trenutku nalazili u zgradi. Dvije trećine od ukupnoga broja Lutnickovih zaposlenika. I Lutnickov brat Gary. Howard je preživio pukim slučajem jer je upravo bio odvezao sina u vrtić. Za to mu je trebalo više vremena nego inače jer je toga tjedna počinjala mala škola, pa se zadržao. Lutnick se u trenutku napada oko 9 ujutro tek vozio iz vrtića prema uredu.
Šok je značio dramu koja je ugrozila opstanak tvrtke. Lutnick u prvom trenutku nije imao novca za isplatu naknada obiteljima pogunulih. Dio internetskih izvora danas navodi to kao „kontroverzu“ (jer je Lutnick s Crvenim križem dogovorio hitnu isplatu po 30 000 dolara članovima obitelji). Prema uobičajenim populističkim tumačenjima sebičnosti bogataša, bio je to znak da prokletnik ne da novac. Međutim, Lutnick je uspio podići Cantor Fitzgerald koji je odmah nastavio s operacijama iz svojih drugih ureda iako je izgubio više od 60% zaposlenika i izmirio jsve obaveze prema obiteljima poginulih. Već u listopadu 2001. započele su isplate ukupno 45 milijuna dolara obiteljima, na što je dodano još 5 milijuna iz isplate dobiti 2002. Lutnick će kroz godine nastaviti s humanitarnim aktivnostima preko Cantor Fitzgerald Relief Funda koji je primjerice donirao 10 milijuna dolara obiteljima pogođenima uraganom Sandy.
Lutnick je nakon 9/11 postao nacionalno poznata figura – simbol američkog šoka i suza u probuđenom jedinstvu. Predaja kaže da neko vrijeme nije radio ništa drugo nego obilazio sprovode poginulih zaposlenika i provodio dane na telefonu razgovarajući s članovima obitelji. Svakako odvojite malo manje od deset minuta kako biste pogledali legendarni intervju Connie Chung s Lutnickom, prisjetili se tragedije od pred gotovo 24 godine, i kako biste pokušali proniknuti u dubinu karaktera survivora koji je u međuvremenu ojačao i kroz dijagnozu raka pred nekoliko godina, kojeg je zasad pobijedio.
Tehnokrat? Baš i ne…
Za razliku od Bessenta koji se bavi poslom koji savršeno odgovara njegovim kompetencijama, Lutnicka ništa u karijeri nije pripremilo za bavljenje najkontroverznijim dijelom ekonomske politike Donalda Trumpa – carinama. Lutnick o carinama uči u hodu oslanjajući se na svoju pamet, iskustvo i generalno poznavanje gospodarstva, ali i na ljude koji ga okružuju u administraciji. Jasno je da ljudi s karijerama i predispozicijama poput Lutnicka mogu učiti velikom brzinom unatoč poodmaklim godinama (64), no Lutnick se prije svega doima poput menadžera koji zna mobilizirati suradnike i uspostaviti motivirajući odnos povjerenja nakon što detektira najbolje članove tima. Spobonost vođenja tima i selekcije vrijednih informacija u ovoj se vrsti posla mogu pokazati važnijima od osobnih tehničkih kompetencija kao što su poznavanje pravnih okvira i povijesti carinske politike. Važno je imati ljude koji to znaju.
Pregled Lutnickovih recentnih javnih nastupa otkriva nekoliko važnih stvari iz kojih možemo izvesti i neka predviđanja o razvoju događaja u pogledu carina, imajući u vidu čovjeka koji vodi taj dio posla u administraciji.
Za razliku od Bessenta, Lutnick nastupa glasno i personalizirano, označavajući Trumpa frazom „Moj predsjednik“. Time naglašava osobnu emotivnu komponentu u politici i lojalnost. To je njegov stil – igra s otvorenim emocijama. Fajterska strana Lutnickova karaktera dolazi do izražaja u ovom intervjuu u kojem je isprovociran nastupom novinara bio u stanju vikati u kameru: „Are you OK? … You gotta be kidin’ me! Stop it! Stop it! Stop it!“ (14.-ta minuta); pri tome je mahao rukama ne bi li pojačao dojam o tome kakvom glupošću smatra pitanje o bilo kakvoj povezanosti nove administracije sa slabim ekonomskim statistikama koje, prema Lutnicku, treba pripisati isključivo djelovanju Bidenove administracije. Novinari nisu bili nešto posebno ni šokirani ni impresionirani takvim ponašanjem državnog tajnika za trgovinu.
Lutnick nije svjestan, ili to saznanje vješto skriva, da neizvjesnost u pogledu buduće carinske politike može izazvati trenutačne gospodarske probleme, pad potrošnje i odgode investicija zbog utjecaja očekivanja na trenutačne odluke ekonomskih aktera. Drugim riječima, loše vijesti iz američkog gospodarstva mogu nastati i zbog ponašanja nove administracije, a ne samo zbog vremenskog odmaka u efektima odluka stare. U prvom slučaju katalizator utjecaja su očekivanja, a u drugom inercija, oba fenomena dobro poznata u ekonomiji i financijama. A Lutnick, kao da ne zna što znače rizik, neizvjesnost i volatilnost (naravno da zna), i bez da trepne, nastavlja u javnosti tumačiti carinsku politiku koja se miijenja iz mjeseca u mjesec kao da je to najnormalnija stvar: „Ožujak je za fentanil!“ glasno će u spomenutom intervjuu, naglašavajući kako posebne carine za Meksiko i Kanadu zapravo nisu dio ekonomske nego sigurnosne politike. Cilj je kroz pregovore u kojima su carine samo jedan od čipova prisiliti susjede da čvršće nadziru granice.
Također, bez da trepne, najavljuje da će administracija tek 2. travnja predstaviti analizu i mjere takozvanih recipročnih carina (ako imate problema s pojmovima, ovdje ćete pronaći moje prvo objašnjenje različitih vrsta carina, a zasad je dovoljno znati da su to carine tipa The way you treat us, we treat you). Pri tome nije jasno hoće li analiza i mjere do toga datuma obuhvatiti sve države (prema ranijim najavama hoće), ili samo Kanadu, Kinu i Meksiko koji su do sada bili u fokusu nove administracije.
Kada Lutnick najavljuje analizu i mjere za početak travnja može se dobiti dojam da će recipročne carine stupiti na snagu u travnju, nakon čega će se pregovarati s trgovačkim partnerima. No, novinarka koja vodi intervju je informirana i vješto izvlači više informacija iz Lutnicka. Ona naglašava da su zakonske procedure uvođenja carina vremenski zahtjevne (pogledajte ključni dio intervjua od 7. do 12. minute). Lutnick prvo govori da će za uvođenje carina trebati nekoliko tjedana, no minutu ili dvije kasnije snalazi se i odgovara uz napomenu o nekoliko mjeseci procedura, uz paralelan proces pregovaranja s trgovačkim partnerima. Moguće je da ni sam Lutnick još ne zna kakav će pravni i vremenski okvir biti primijenjen u travnju budući da je Trump do sada koristio rupe u zakonodavnom sustavu da progura svoje odluke o carinama mimo Kongresa iako ga kontrolira (sve bi prošlo, no ovako je brži i ne mora nikoga ni za što pitati).
Iz toga proizlaze dvije stvari: (1.) Lutnick ne vlada pravno-tehničkim aspektima carinskog procesa – ne zna za što trebaju dani, za što tjedni, a za što mjeseci – stoga nije u stanju komunicirati jasnu vremensku stazu razvoja događaja i umanjiti neizvjesnost koja guši tržište, i (2.) kaotičan ambijent s carinama vjerojatno će se razvući kroz dulje vremensko razdoblje pa ni investitori ni potrošači neće moći formirati racionalna očekivanja. Napipavat će u mraku.
Postupno stupanje carina na snagu i paralelni pregovori koji ih mogu promijeniti znače da će neizvjesnost u pogledu krajnjeg ishoda carinskog rata vjerojatno trajati ne samo godinu dana nego, možda, i cijeli mandat Donalda Trumpa. Osim ako se u međuvremenu sam Trump uz pomoć svojih ključnih suradnika – Bessenta i Lutnicka – ne uvjeri u štetnost za samu Ameriku diskrecijskog stop-go pristupa carinama kojemu se ne vidi kraj. Stoga, prije ili kasnije, a to znači da može i sada, zapitat ćemo se mogu li Bessent i/ili Lutnick uvjeriti Trumpa da se zaustavi? To je pitanje koje se kroz cijeli prvi Trumpov mandat postavljalo za njegove najbliže suradnike Pencea, Pompea, Mnuchina i Rossa, pa će se postaviti i ovaj put, unatoč zasad naglašenoj lojalnosti obojice Velikom vođi.
Ova administracija se u fazi pripreme za preuzimanje vlasti očito nije pripremila na to da odmah započne pregovore s drugim zemljama s ciljem postizanja fer carinske ravnoteže koju komuniciraju kroz inače razuman slogan The way you treat us, we treat you (što je dobro polazište za pregovore). Zbog nepripremljenosti, administracija nije mogla reagirati na signal iz EU o spremnosti dogovora u vezi s od Trumpa najviše problematiziranim carinama na automobile. Čeka se analiza, pa tek onda početak paralelnog procesa stupanja na snagu carina i pregovora s desecima država, što će potrajati tko zna dokad, osim ako Trump, Bessent i Lutnick ne odluče promijeniti pristup i/ili bitno ubrzati odluke. Zasad nije jasno kako bi se to moglo dogoditi.
Lutnick je sigurno svjestan kompleksnosti Pandorine kutije koju je otvorio. Međutim, nije u stanju biti konzistentan i pružiti nasušno potrebnu redukciju neizvjesnosti. Isto zasad nije sposoban ni Bessent, koji o carinama govori kao o one-off podešavanju relativnih cijena iako je očito da one-off u stvarnom svijetu koji uključuje procedure i pregovore može značiti bilo što između jedne i četiri godine. A to je razdoblje u kojemu će se premija rizika i neizvjesnosti već stići duboko ugraditi u ekonomske trendove.
Doprinoseći kaotičnim informacijama, Lutnick s jedne strane govori o nužnosti zasebnog tretmana posebnih skupina proizvoda kao što su prijevozna sredstva i farmaceutski pripravci (spomenuti intervju, minuta 6.), pri čemu već u srijedu stupaju na snagu posebne carine na čelik i aluminij, dok s druge strane komunicira da se u carinskoj politici ne može ići različitim pristupom od skupine do skupine proizvoda (?!) jer administrativno i pregovarački to nije izvedivo, nego treba primijeniti makro-definiciju fer recipročnih carina (što bi po mom mišljenju značilo da zemlje uzajamno imaju sličnu prosječnu efektivnu carinu). Ovdje možete vidjeti kako Lutnick prema Indijcima komunicira takav pristup i zaobilazi jasan odgovor na pitanje Indijca o tome može li Amerika razumjeti da Indija u kojoj opsatanak stotina milijuna siromašnih ljudi zavisi o zaštiti tržišta poljoprivrednih proizvoda ne može jednostavno otvoriti svoje tržište? Tema očito ostaje za pregovore koji će početi tko zna kad i po svemu sudeći završiti još kasnije.
Glupost oko obračuna bruto domaćeg proizvoda
Kako rizici i neizvjesnost u pogledu carina počinju stvarati short term pain prije nego što se na horizontu ugleda bilo kakav long term gain, Lutnick i Bessent postaju ključni za eventualnu buduću korekciju smjera i tempa Trumpove carinske politike. Iako administracija zasad naizgled hladno ignorira ispuhavanje burzovnog indeksa S&P 500 za 8% u kratkom razdoblju od 19. veljače do jučer (dok Elon Musk u isto vrijeme na Tesli gubi nevjerojatnih 33%, odnosno 50% od kraja prošle godine), možda ulazimo u zonu promjena koje ne mogu ostati bez posljedica.
Prva Trumpova reakcija na početak korekcije dioničkog tržišta bila je očekivano iz želuca: „Dionice prodaju globalisti!“. Bessentova i Lutnickova reakcija bila je promišljenija (PR-ovski promišljenija, ali suštinski netočna): „Za ovo je kriv Biden!“. Međutim, iza medijske scene, oba – i Bessent i Lutnick – imaju detaljne mikro informacije s financijskog tržišta kao i ogromna znanja i iskustva koja su potrebna za točnu interpretaciju tih signala. Osim toga, imaju dnevne osobne kontakte s desecima tržišnih aktera i investitora, tako da približno u ovom trenutku shvaćaju da se možda zbiva nešto neobično i da bi se nastavak perioda neizvjesnosti u toku ove godine mogao pokazati pogubnim: „We urgently need some good news, Scott…“, zamišljam kako Lutnick šapće Bessentu, a Scott, kao i obično, enigmatično šuti, zamišljen i zagledan u daljinu, jer dobro se sjeća kako je S&P 500 u Trumpovom prvom mandatu od inauguracije do 10. ožujka već bio narastao za nekih 4-5%. Ipak, korekcije u zoni 8-10% relativno su česti tržišni događaji koji se relativno brzo ispravljaju. Tek osjetniji proboj -10% može značiti nešto puno ozbiljnije. I Lutnick i Bessent znaju da još nisu pali preko ruba, ali se opasno ljuljaju na rubu.
Što se tiče njih dvojice, postavljaju se tri ključna pitanja:
- Kada će si moći priznati da nisu na najboljem putu i da nešto treba mijenjati u pristupu? Okladio bih se: vjerojatno kada S&P 500 padne ispod 5 500 (sada je još iznad 5 600).
- Ako si to u nekom trenutku priznaju, kako to komunicirati predsjedniku (i Musku, ako procijene da je on još uopće bitan)?
- Ako se s predsjednikom dogovore o promjeni pristupa, kako to uopće izvesti, a da Trump samome sebi ne skoči u usta i da sve izgleda kao kontinuitet politike koju je ranije osmislio neki mastermind (tako da ostane dojam da je sve pod kontrolom i ide po planu)?
Zasad se čini da je smireniji Bessent prvi kandidat za osmišljavanje i komuniciranje neke vrste promjene u pristupu ekonomskoj politici nove administracije. Međutim, postavlja se pitanje nije li Scott premiran i neuvjerljiv (sjetite se mojeg jučerašnjeg teksta ako niste čitali)? Uostalom, carine nisu u njegovom portfelju. Lutnick bi bio bolji jer je karakterni vjetar s Dinare, Trumpov prijatelj, a carine su mu u nesporednoj nadležnosti. No, čovjek-bura ima manje prethodnih znanja o materiji i neće se osjećati sigurno u zaokretu. Trenutačno (točnije: danas, jer stvari se mijenjaju iz dana u dan) je ipak vjerojatnije da će njih dvojica još malo čekati na tragu standardne logike: ma ovo je pretjerano, okrenut će se to, smirit će se … Ali telefoni zvone, Wapp je užaren…
Lutnick mi na poziciji na kojoj se nalazi ne izgleda kao netko tko je sposoban inicijator promjene. Mogao bi, da je riječ o nečemu o čemu više zna, u čemu je doma, ali ovako…
Primjer njegove sklonosti poskliznućima na terenu na kojem nije potpuno kod kuće je statistička gimnastika koju su neki dan smislili u njegovu uredu u vezi računanja bruto domaćeg proizvoda.
Naime, Muskova motorna pila, kao što sam najavio u tekstu iz veljače, naišla je na prve veće prepreke. Točnije, na dvije: (1) prva odluka Vrhovnog suda kojom je potvrđena ranija odluka niže sudske instance o nastavku dijela isplata iz proračuna koje je odobrio Kongres, a koje je DOGE zaustavio (što će vjerojatno voditi poplavi sličnih sudskih slučajeva), i (2) prošlotjedni sastanak kabineta na kojem je bio i Musk, a na kojem je Trump pod dojmom zadnjih događaja zaključio da DOGE može davati analize i preporuke u pogledu državnih izdataka, ali konačne odluke donosi nadležna administracija. Usto, netko se sjetio da bi podaci o BDP-u za prvi kvartal mogli biti jako loši zbog kontrakcije državne potrošnje. To bi moglo biti politički neugodno, jer travanj i svibanj, kada se objavljuje BDP za prvi kvartal, sada su još daleko, a s terena već dolaze prve informacije (preko republikanskih kongresmena) da narod ne gleda blagonaklono na sve fiskalne planove Washingtona. Stoga je Lutnick kupio nečiju „genijalnu“ ideju i javno komunicirao da će nova američka metodologija nacionalnih računa – izbaciti vladin sektor iz obračuna BDP-a!
Kakva zabava za nas makroekonomiste. Nije bitno to što postoji metodologija nacionalnih računa koja se desetljećima usuglašava na razini cijelog svijeta. Nije bitno to što je zadnja metodologija bez uključenog doprinosa vladinog sketora bila sovjetska metodologija materijalnih računa. Bitno je da shvatite suštinu, a ona je sljedeća:
BDP je ukupna vrijednost proizvodnje finalnih roba i usluga. Ako ih klasificiramo prema načinu finalne uporabe, onda se BDP sastoji od onoga što konzumiramo (osobna potrošnja (C)), plus ono što država troši da proizvede svoja dobra i usluge (G), plus proizvodi i usluge koji su utrošeni za investicije (I), plus proizvodi i usluge koji su prodani nerezidentima poznatiji kao izvoz (X), minus proizvodi i usluge koje su proizveli drugi i dio su njihovih proizvodnji pa se ne broje u naš BDP, ali smo ih mi kupili od njih, pa taj dio, poznatiji kao uvoz (M), moramo oduzeti od BDP-a:
BDP = C + G + I + X – M
Iz jednadžbe je jasno da velika kontrakcija vladinih proizvoda i usluga (G) može utjecati na smanjenje BDP-a ovisno o proporciji G/BDP koja se u svijetu uglavnom kreće između 15 i 30%. „Genijalno“ je rješenje da se taj šok izbjegne tako da se G izbaci iz obračuna. Uostalom, zar država radi nešto korisno; zar ona ne služi samo tome da pretače iz šupljeg u prazno (ovo je moja sarkastična interpretacija)?
Mjerenje slavnog „G“ duga je tema koja je sama za sebe toliko zahtjevna da treba zaseban tekst. Možda uskoro. Zasad je bitno zapamtiti da metodološka masaža brojki izbacivanjem G-a još nije pala na pamet ni okorjelim režimima novoga doba. A onima koji „masiraju“ brojke (kao što Kina radi s BDP-om, a Argentina s inflacijom) nitko ne vjeruje, i to utječe na kreditni rejting zemlje. Amerika je izgleda odlučila srušiti svoj kreditni rejting.
Za našu je priču najvažnije da je upravo bučni i omniprezentni Lutnick kupio tu „genijalnu“ ideju, što može biti indikator njegove pogubljenosti, i što bi Bessenta, koji sve ovo jako dobro razumije, moglo ostaviti samog na ledini.
Još malo makroekonomskog sarkazma za kraj. Imam bolji prijedlog za novu administraciju. Umjesto namjeravane modifikacije formule za BDP, Americi bi, ako već idu na promjenu metodologije, bilo bolje da prestane računati uvoz. M/BDP u SAD-u je oko 14%, pa kada bi formula bila
BDP = C + G + I + X,
pad G bi uzrokovao puno manji utjecaj od pozitivnog efekta ukidanja minusa zbog izbacivanja M-a iz računice. BDP bi snažno rastao, a tako bi i trgovački saldo (X – M) postao pozitivan (brojao bi se samo X). Amerika bi riješila problem trgovačkog deficita i Kinezi bi se mogli frigati.
Zaključak
Lutnicku nije lako. Cijeli život mu nije lak. Nitko bolje od njega ne ilustrira onu poznatu da „I bogati plaču.“. Sviđa mi se jer je survivor, borac. Otvoren je, direktan, iskren. S njim znaš na čemu si. Pitanje je zna li on na čemu je s carinama.