U Hrvatskoj dosad nepoznat, Trumpov Treasury Secretary (ministar financija) Scott Bessent iznimno je interesantna i važna figura. Dobar povod za predstavljanje je njegovo otvoreno priznanje da se američka ekonomija “malo ljulja”. Tako bih preveo njegovu frazu “roll a little bit” izrečenu u intervjuu CNBC-u prošli petak.
U prvom dijelu teksta kratko ćemo o ljuljanju američke ekonomije, a u drugom, važnijem i većem dijelu, slijedi dio o liku i dijelu Scotta Bessenta. Analizirat ćemo karijeru i politički utjecaj ovog dugogodišnjeg partnera Georga Sorosa i velikog donatora demokratske stranke koji je završio kao ključni Trimpov čovjek za gospodarstvo. Iz priče o Scottu Bessentu možemo naučiti puno o funkcioniranju američke demokracije.
Ljulja se…
Evo kako Bessent objašnjava ekonomsko „ljuljanje“ SAD-a: (1.) Biden je držao gospodarstvo na steroidima fiskalnih izdataka; Amerika je sada u svojevrsnoj fazi odvikavanja kada prelazi s javnih na privatne izdatke, pa je normalno da sve ne ide glatko; (2.) carine nemaju puno veze s inflacijom i životnim standardom u kratkom roku: riječ je o jednokratnoj promjeni odnosa cijena koja donosi dugoročne benefite kroz radna mjesta i rast dohodaka.
Iz izjava Trumpovog ključnog čovjeka za gospodarstvo možemo zaključiti da se nova administracija zasad se ne da impresionirati prvim znacima ekonomskog usporavanja u SAD-u. Priča da će se Trump ustrašiti na prvi znak pada Wall Streeta bila je samo priča. Ova administracija ima i teoriju i vjeru koje ju upućuju na ustrajanje na započetom putu. A ima i priču da je za sve loše što se dogodi na početku kriv Biden. Dramatičan pad vrijednosti indikatora pouzdanja potrošača i loše informacije s tržišta rada zasad prešućuju; vjeruju da će brzo proći. Kresanje državne potrošnje vide kao povijesnu nužnost, a carine su u njihovim očima dobar instrument jer će natjerati izvoznike u SAD da dosele industrijske pogone kao što su to već najavili Honda (proizvodnja Civica u SAD-u) i tajvanski proizvođač čipova TSMC. Bessentu to daje vjeru u efekt koji je poznat kao „short term pain, long term gain“.
Niti FED još nije pretjerano ustrašen. Predsjednik Jay Powell jasno je poručio da ne vidi razlog za smanjenje kamatnih stopa dok politika carina i njezini očekivani efekti ne budu jasniji. Vidjet ćemo kako članovi Federalnog odbora za operacije na otvorenom tržištu stvarno dišu kada se s Powellom sastanu 18. i 19. ožujka ne bi li i formalno odlučili o kamatnim stopama.
Lik i djelo
Bessent je i privatno zanimljiv zbog seksulanog opredijeljenja i karijere koji ga naizgled čine neočekivanim članom Trumpovog tima. Ovaj 63-godišnjak je deklarirani gej. Njegov suprug s kojim ima dvoje posvojene djece poznati je odvjetnik iz New Yorka, John Freeman. Bessentovo imenovanje pokazuje da seksualno opredijeljenje nije prepreka za Trumpa i uži krug koji je zadužen za “ideološka pitanja”, ako uopće ima nekoga osim potpredsjednika JD Vancea koji takva pitanja smatra važnim. Trump, Vance i društvo jesu žestoki kritičari spolnog odnosno rodnog relativizma, a Trumpov ukaz kojim se proglašava da u SAD-u postoje samo dva spola, muški i ženski, izazvao je eforiju u konzervativnim krugovima. Međutim, nečije seksualno opredijeljenje i posvajanje djece od strane istospolnih parova nisu problem za Trumpove ultra-konzervativce. Po tom pitanju su liberalni, i ja bih im to brojao kao plus.
Drugo, nimalo neočekivano, Scott Bessent je veoma bogat čovjek. Prema nekim procjenama nije milijarder već mu se neto vrijednost zajedno sa suprugom procjenjuje na oko pola milijarde dolara. Prije pokretanja vlastitog hedge fonda KeySquare bio je partner navodno najmoćnijeg privatnog financijera takozvane “lijeve kabale” ili “deep statea” Georga Sorosa – arhetipskog neprijatelja Viktora Orbana, Vladimira Putina i ostalih istočnoeuropskih stvarnih ili wannabe diktatora koji se vole deklarirati kao konzervativci i dobro se razumiju s Trumpom. Ovaj mentalni tvist koji ruši uobičajene komunikacijske obrasce o Trumpovom ultra-konzervativnom pokretu još je uvjerljiviji ako spomenemo da je mladi Bessent bio ključni čovjek Sorosevog londonskog ureda početkom devedesetih kada je zahvaljujući operaciji klađenja protiv funte na financijskim tržištima s londonskim timom priskrbio Sorosu prvu milijardu. I Bessent je iz te epizode sigurno izvukao lijepu svotu.
Taj čin je pokrenuo pisanje stotina knjiga i tisuća bombastičnih analiza o globalnoj financijskoj kabali koja postaje jača od najjačih država i ugrožava demokracije. Uistinu, zbog njihove operacije 1992. zatresao se cijeli europski tečajni mehanizam iz kojeg je funta prisilno i nepovratno ispisana.
Britanci mu nisu zamjerili mladenačke grijehe. Iz njihove današnje perspektive pokušaj s ERM-om početkom 90-ih ionako je bio ludost. I bolje da je propalo, i bilo je davno. Bessent je u Londonu čest i rado viđen gost u elitnim krugovima. U Daily Mailu se pojavila informacija da on i suprug prijateljuju s Kraljem Charlesom i Camillom. Naravno, medijske prezentacije takve vrste odnosa koji u tabloidu kakav je Daily Mail nazivaju prijateljstvo treba uzeti s rezervom.
Bessentova suradnja sa Sorosem nastavit će se s prekidima sve do 2015. A njegov političko-financijski angažman slijedit će uobičajeni obrazac bogataša koji su se donatorskim novcem probijali kroz labirinte utjecaja američke demokratske stranke.
Bessent nije bio samo privatni donator nego i neposredni organizator fundraising kampanje za demokratskog kandidata na izborima 2000., Ala Gorea. Gore nije ostao upamćen samo kao sudionik najtješnjeg predsjedničkog natjecanja s Bushom juniorom koje je definitivno izgubio odlukom suda o broju glasova. Pamtimo ga i kao vodećeg svjetskog klimatskog alarmista čija se strašna predviđanja otprije 25 godina nisu obistinila. Tko zna, da je Gore tada postao predsjednik, možda bismo Bessenta gledali u istoj fotelji pred 25 godina: je li tada taj jedan elektorski glas koji ga je (možda) dijelio od položaja Treasury Secretary uzrokovao osobnu frustraciju i zakletvu Bessenta samome sebi da će jednoga dana uspjeti?
Bessent je bio ustrajni donator Baracka Obame i Hillary Clinton. Do izbora 2016. podržavao je Clinton. Nakon Trumpove pobjede u studenom te godine Bessent je brže-bolje donirao milijun dolara Odboru za inauguraciju Donalda Trumpa. Time je kupio ulaznicu za Trumpov politčki klub, ali je za uspon do samoga vrha morao podizati ulog. Činio je to više nego predano i uspješno. Sve je kulminiralo donacijom (ne samo njegovom, nego kroz privatni fundraising koji je organizirao) u visini od respektabilnih 50 milijuna dolara za zadnju Trumpovu kampanju. To mu je omogućilo da sredinom 2024. postane glavni ekonomski savjetnik predsjedničkog kandidata Trumpa, a nakon izborne pobjede i Treasury Secretary SAD-a (izvor: Wiki). Bessent je ovoga puta uspješno predviđao i pametno ulagao, kao uglavnom u životu.
Tako je to u Americi: politička moć je na prodaju. Ona se kupuje, kao i većina mjesta u diplomaciji. Točnije, u to se investira da bi se potom, uz rizik, ostvarilo povrate, a to je posao u kojem je Bessent kod kuće. Zbog toga za razumijevanje američke politike treba slijediti trag donatorskog novca i osobne povijesti ljudi poput Bessenta. Kada ogolimo politiku od komunikacijskih strategija, slogana i fraza koje ionako osmišljavaju vrhunski profesionalci, u skladu s teorijom konkurencije unutar elite bolje shvaćamo kako je dio elite demokrata, koji se u toj stranci godinama nije uspio probiti na sam vrh pored krugova oko Clintonovih i Obame, napravio poslovno-političko restrukturiranje i postigao cilj izbijanja na sam vrh kroz republikansku stranku. Neki su u tome bili predvodnici poput Trumpa, a neki su bili followeri poput Bessenta, Muska, Lutnicka i mnogih drugih čija imena nisu pod tolikim svjetlom reflektora.
Prikazivanje osobnih povijesti poput Bessentove šokantno je svjedočanstvo za većinu naivnih koji su vjerovali da gledaju dubok ideološki i civilizacijski sukob u ime očuvanja demokracije i osobnih sloboda. Dio ideološki inspiriranih propovjednika poput JD Vancea jako dobro dođu radi održavanja vjerovanja u klasični oblik političke borbe koji bi se trebao odvijati oko ideja i ideoloških sadržaja, dok se u ključnom dijelu političke pozadine odvija borba za realizaciju osobnih ambicija i nekih vrlo konkretnih ekonomskih politika.
Prikazanu osobinu američke politike koju simboliziraju ljudi poput Bessenta treba promatrati kao rezultat predsjedničkog sustava izvršne vlasti u kojemu je predsjednik jedini izabrani dužnosnik. Ne postoji pravilo prema kojemu bi netko od izabranih senatora ili kongresmena trebao ući u predsjednikovu vladu. Izvršna vlast se s razlogom kolokvijalno ne naziva vlada nego administracija. Očekuje se da predsjednik u njoj ima svoje tehnokrate poput Bessenta, a za tehnokrate je bolje da nemaju neka jako izražena uvjerenja jer moraju biti fokusirani na tehničku kvalitetu posla i ne gnjaviti oko ideoloških i drugih pitanja izvan svoje nadležnosti. Političari koji su izabrani samo potvrđuju i, u teoriji, nadziru tehnokrate koji vode administraciju. Amerika zapravo ima tehnokratsku vladu koju vodi izabrani predsjednik.
Naravno, osobne povijesti i trag donatorskog novca ne mogu nam ništa pouzdano reći o krajnjim motivima i profesionalnim kompetencijama takvih ljudi. To da svi idu za dolarom prazna je floskula jer ljudski su karakteri i motivi neslućeno složeni i različiti. Netko s više od 60 i pozamašnom hrpicom na računu može biti motiviran i mišlju da je vrijeme za doprinos društvu i javnom dobru. Netko drugi takav možda vidi angažman tek kao dobru investiciju za daljnju multiplikaciju svoga bogatstva nakon mandata. Netko treći može misliti da je došlo vrijeme za pokazati ljudima kakav je genij i oblikovati zemlju i povijest prema osobnim misaonim predlošcima koje je prethodno usuglasio s predsjednikom koji ima demokratski legitimitet za provedbu politički podržanih ideja. Kod mnogih ključnih ljudi u administraciji ovi i neki drugi motivi se isprepliću.
U profesionalnom smislu ne treba sumnjati u Bessentove kompetencije. Čovjek koji je zaradio ozbiljan novac na trgovanju valutama po definiciji mora biti vrh vrhova u smislu makroekonomskih znanja. Bavio se onim što se naziva makro-trejding, a stavljanje dolarski teškog zlatnog žetona na Trumpa 2024. pokazuje da je Bessent navikao na big game i ima dobar nos za vjerojatnosti i predikcije.
Za posao kojim se Bessent bavio nije dovoljno samo poznavati monetarnu politiku nekolicine vodećih središnjih banaka svijeta i fiskalnu politiku kojom će se baviti u Trumpovoj administraciji. Treba istovremeno poznavati fiskalnu politiku svih značajnih država i uspješno pratiti i predviđati poteze mnogih vlada, kao i načine kako će financijska tržišta reagirati na njih (ako se želi zaraditi na trgovanju parovima valuta). Za to nisu dovoljna samo tehnička znanja – makroekonomsko i financijsko modeliranje. Tehničke tričarije mogu se prepustiti klincima koji rade kao singerice za 100-200 tisuća dolara na godinu. Treba poznavati ljude, društvene procese i povijest. A Bessent je diplomirao političke znanosti na Yaleu gdje je predavao i kolegije iz područja ekonomske povijesti.
Sa zanimanjem sam potražio njegove znanstvene radove iz područja ekonomske povijesti, međutim ni uz pomoć umjetne inteligencije nisam pronašao niti jedan. Ne treba isključiti da mu je Yale statusom adjunct professor koji se najčešće daje za kraće cikluse predavanja, i najbliže je našem statusu predavača, želio odati neku vrstu počasti za sudjelovanje u stvaranju ekonomske povijesti. U SAD-u, gdje su vodeća sveučilišta privatno financirana, to je često i zahvalnica za nešto – jer „lectured at Yale“ lijepo stoji u CV-u – no ne mora biti plaćeno. Katedre su otvorene za to da studenti tijekom semestra čuju nešto od ljudi iz prakse. A Bessentova epizoda sa Sorosem iz Londona 1992. uistinu je važan dio ekonomske povijesti; čovjek je više od 30 godina simbol „history in the making“.
Zbog toga nakon pretrage baze Google Schoolar tražilica ne izbacuje Bessentove knjige nego knjige o njemu. Izlazak većine knjiga o Bessentu tempiran je na proteklih nekoliko mjeseci (nove još uvijek izlaze), što je rezultat vibrantnosti i veličine američkog tržišta knjiga i fokusa javnosti i autora biografija na ključnog čovjeka za gospodarstvo Trumpove administracije. Pretragom kratkih sadržaja svih tih knjiga može se utvrditi da su pisane kao panegirici Bessentovoj financijskoj genijalnosti.
Radi se dakle o iznimno umreženom i uspješnom čovjeku, pravom američkom role-modelu koji bi to bio i da nije navodnog prijateljstva s britanskim kraljevskim parom. Prema rezimeu na stranicama US Department of Treasury, obitelj Bessentovih je u Južnoj Karolini, odakle potječu, osnovala rehabilitacijski centar i dječju bolnicu. Scott je bio predsjednik investicijskog odbora Rockefeller fundacije koja financira sveučilište istog slavnog imena. Donirao je Dječju zonu u Harlemu. Član je Ekonomskog kluba New Yorka i Vijeća za međunarodne odnose, utjecajnog think tanka Council of Foreign Relations.
Ključno pitanje je kako netko tko se pored trgovanja svjetskim valutama bavio i ekonomskom poviješću može zagovarati carine i trgovački rat kada je iz ekonomske povijesti mogao naučiti da je zadnji veliki globalni trgovački rat pokrenut Smoot-Hawleyevim zakonom o carinama iz 1930. Taj zakon je produbio i produljio Veliku krizu, uveo međunarodne odnose u fazu velike napetosti i ako ne direktno uzrokovao, a ono barem stvorio globalno ozračje koje je pogodovalo slijedu događaja koji su završili s Drugim svjetskim ratom. To je najveća enigma gospodina Scotta Bessenta – enigma koju i on sam možda u svojoj glavi nije do kraja razriješio s obzirom na kaotičan stop-go američke administracije s carinama. To je ujedno enigma za cijeli svijet.
Zanimljivo je pogledati Bessentov duži intervju koji je neki dan dao CNBC-u. Carine predstavlja kao mjeru za uspostavljanje fer globalne trgovine. Amerika će na početku travnja predstaviti detaljnu analizu i politiku, nakon čega slijede pregovori s drugim zemljama. Nije imao odgovor na pitanje kako će kompanije investirati u SAD ako ne očekuju da će carine biti trajne. U priču je sam upleo problem nejednakosti: Bessent je zabrinut, jer 50% osobne potrošnje u SAD-u dolazi od top 10% (To je „loša ravnoteža koju moramo ispraviti.“); ali, ne kaže kako, nego nastavlja o poreznim rezovima (koji dolaze na red tek kasnije u toku godine) i deregulaciji koji će potaknuti privatne investicije i obnoviti američki san. Kada je u svjetlu priznanja da se američko gospodarstvo ljulja upitan o mogućem trajanju short term pain faze nije imao uvjerljiv odgovor osim fraze: ako imate dobru politiku, stvari će doći na svoje.
Bio je to generalno neuvjerljiv nastup. Jedini dobar point koji je imao je da će niže cijene energije imati umirujući učinak na inflaciju, no naravno da nije komentirao usku korelaciju između recentnog pada cijena energenata i pojave loših podataka o stanju američkog gospodarstva.
Ako vas Bessent zanima u opuštenijem okružju, pogledajte jedan raniji intervju s njim. Uvjerit ćete se koliko ekonomske povijesti i globalnih makroekonomskih odnosa stvarno poznaje. No, otvoreno je pitanje je li to dovoljno za dobrog Secretary of Treasury Donalda Trumpa.
Stvarnost između utopije i distopije
Zaključno, Bessentova biografija važna je priča kroz koju se prelama radikalna društvena polarizacija oko povijesne pojave Donalda Trumpa. Za jedne koji u svemu vide distopiju radi se o konačnom padu arhaične američke demokracije čije se temeljne postavke nisu mnogo mijenjale nakon više od 200 godina starih početnih zamisli Founding Fathers. Kroz meki sir labavih ustavnih postavki uzleće novi poredak u kojemu će nestati razlika između političkog sektora i sektora velikih korporacija, naročito iz IT/AI sektora, i financijskih institucija. Osobe koje stoje iza tog projekta beskrupulozni su bogataši s izrazitim narcističkim porivima. Njih ne zanimaju ljudi nego grafit, litij i drugi minerali, rast ega i naravno novac u svim pojavnim oblicima. Amerika se prema ovom motrištu ubrzano transformira u novovjeki imperij koji se sprema za konačni obračun s imperijem-izazivačem (Kinom). Prošlotjedno poigravanje rječju rat u svim mogućim oblicima između Kineza i američkog ministra obrane Hegsetha prvi je indikator kojim će dvije zemlje ići kroz veći dio ovog stoljeća (naravno, ne brzo i ne preko noći). Na tom putu Amerika i Kina postajat će sve sličnije; ne tako što će Kina postajati sve sličnija Americi, nego će Amerika postajati sve sličnija Kini. Imat ćemo nešto nalik replici pandemije kada je kineski model radikalnog zatvaranja cijelog društva poslužio kao uzor borbe protiv virusa za cijeli svijet. Svi smo tada nakratko postali Kina. Ovo što gledamo je tek početak prvog čina predstave čiji će daljnji razvoj zavisiti o tome ima li američka demokracija iznutra snagu da kroz sustav checks and balances koji uključuje sudsku kontrolu odluka izvršne vlasti i oštru političku kompeticiju ograniči administraciju koja kod kuće grabi moć povlačeći se istovremeno iz svijeta uz opsesivni fokus na Kinu.
Za druge koji vjeruju u utopiju, radi se o potpuno novom pristupu politici koji je nužan u prijelomnim vremenima. Tehnokratski masterminds poput Scotta Bessenta neophodni su za pronalaženje optimalnih staza prilagodbe kroz kaos koji Trump strateški kreira. Kako je to dobro sažeo jedan novinar s CBS-a, Trumpova politika može se opisati u jednoj rečenici: „I am the volatility!“ Trump želi promjenu, a promjena kroz kaos jedna je od često korištenih metoda koja može funkcionirati ako znate koji je end-game i imate ljude i instrumente koji mogu navigavati kroz kaos do krajnjeg cilja. A krajnji cilj Donalda Trumpa je, jasno – business, i to business kao utopija. Njegova vizija je cijeli svijet kao jedna velika poslovna zona za investicije. A za investicije je potreban mir. Trump je autentičan kada sanja o zaustavljanju ratova i govori o tome da mu je krajnji cilj svijet bez nuklearnog oružja. Iako je kao dijete rođeno sa zlatnom žlicom bio daleko od hipi-pokreta 60-ih, njegova generacija (rođen je 1946.) ima duboki neuralni imprint utopijskog peace and love pristupa životu i svijetu koji je u Trumpovom umu transformiran u viziju peace and investment. Prema tom razumijevanju svijeta, Trump stvara bolji svijet jer eliminira amatere i birokrate iz politike i dovodi dokazane tehnokratske matermindove koji će ostvariti viziju investicijske sreće.
Bez obzira vjerujete li u utopiju ili distopiju, ili poput mene ne vjerujete ni u što osim u ishode koji otkrivaju prave karaktere namjera, okolnosti i odluka (samo rezultati se broje), uvijek se sjetite ključne fraze s početka ovog teksta: short term pain, long term gain. U društvu bez kritike, feedbacka, i s republikanskim dijelom Kongresa koji se svake tri minute diže na noge uz pljesak velikom vođi (slika s prošlotjednog obraćanja u Kongresu), long term gain lako seli s one strane onostranog, a short term pain kroz malo duže vrijeme postaje trajno stanje. A opet, sjetimo se Warrena Buffeta: Don’t bet against America! (iako je prorok iz Omahe proteklih mjeseci likvidirao značajan dio pozicija i akumulirao cash).
Još uvijek se ne ubrajam među distopičare. Mislim da američka demokracija ima unutarnje snage i institucije koje ju mogu prilagoditi. Dajem šansu utopistima da vide nešto što ja ne vidim, ali sve više sam usredotočen na mjerenje ishoda jer dajem šansu i distopiji. Stara mudrost o podvlačenju prve crte nakon prvih 100 dana primjenjuje se i u ovom slučaju. Da barem još nešto od staroga svijeta ostane na snazi. A ulogu Scotta Bessenta u predstojećim procesima tek ćemo vidjeti.