Simbolična predaja motorne pile od strane argentinskog predsjednika Javiera Mileia Elonu Musku na godišnjem okupljanju konzervativaca (CPAC-u) trebala je poslati poruku da Muskov DOGE (eng. Department of Government Efficiency) radikalno kreše birokraciju i sve oblike nepotrebnog trošenja novca poreznih obveznika.
Za kritičare je taj čin bio reinkarnacija horor-filma Teksaški masakr motornom pilom koji metaforički vodi ka demontaži bitnih javnih funkcija države. Za druge koji vjeruju da je porez uglavnom trošak za koji se gotovo ništa ne dobiva zauzvrat, simbolični čin s motornom pilom predstavlja libertarijanski ideal – put ka slobodi od prisile, nepotrebne regulative i birokracije, s krajnjim ciljem rasta dohodaka i životnog standarda.
Da bismo shvatili koliko su i jedni i drugi u krivu moramo analizirati uzroke koji su doveli do oduševljenja scenskim performansom. Kada shvatimo uzroke, moći ćemo se baviti i posljedicama.
Uzroci i posljedice tiču se ograničenih kapaciteta modernih demokracija za rješavanje društvenih konflikata. Glavna teza glasi da je Zapad izgubio svoje centrističko liberalno sidro koje je osiguravalo ravnotežu između skepse spram državne intervencije i kontrole birokracije s jedne strane, i razvoja dokazano korisnih funkcija države s druge strane.
Podjele između zagovornika ekstremnih stavova o javnim prihodima, rashodima i funkcijama države rastu već dulje vrijeme, a ponegdje, kao u Argentini i SAD-u, dovode i do radikalnih politika. One nisu došle s novim vlastodršcima nego su obilježje tih država dulje vrijeme.
Gubitak sidra je započeo pred najmanje deset godina na krilima lijeve zelene agende i potpune ideologizacije gospodarske i fiskalne sfere, što je dovelo do zaborava činjenice da je gospodarski razvoj jedna od temeljnih funkcija modernog društva. Radikalno pandemijsko zatvaranje učinilo je to dramatično vidljivim.
Iako su naizgled nepovezane, ove dvije priče (radikalna zelena agenda i pandemijsko zatvaranje) počivaju na istom temelju – vjeri u nepogrešivost znanstvenih predviđanja i vjeri u vladinu birokraciju koja provedbom regulative također navodno nepogrešivo provodi znanstvene rezultate u život. Afirmacija ove nove radikalne religije dovela je do radikalne reakcije koja također počiva na vjeri u racionalnost i učinkovitost slabo nadzirane izvršne vlasti.
Tako se politička borba pretvorila u klatno između radikalnih pozicija u kojoj je teško razlikovati činjenice od dima i shvatiti što se zaista događa. Pokušat ćemo to malo razjasniti.
Kako je Argentina predala motornu pilu SAD-u
Argentina je zemlja čiji bi rashodi opće države od oko 38% BDP-a mogli zavarati kao „mali“ u usporedbi s desetak postotnih bodova više, koliko u prosjeku imamo u EU. Međutim, jedna brojka ne smije zavarati. Osim što su službeni argentinski javni rashodi prema standardima Južne Amerike visoki, u Argentini je državna intervencija prikrivena u državnim poduzećima kroz koja se subvencioniraju troškovi infrastrukture i cijene javnih usluga.
Desetljeća peronizma koji je na kaotičan način kombinirao čudnu inačicu socijalizma i korporativizma (oligarhijski zagrljaj velikih poduzeća i vlasti s puno institucionalizirane korupcije) nakratko su prekidana konzervativnim alternativama: Menem, Macri i sada Milei (3M). Alternative su se do Mileia, unatoč povremenim kratkoročnim uspjesima, pokazale neodržive. Prije ili kasnije ponavljale su pogreške političkih protivnika i vraćale su se visoke inflacije, valutne i financijske krize.
Milei je za sada politički čvrst jer usporava inflaciju, no to je tek početak neizvjesnog ciklusa. Nakon godinu dana nalazi se na pola puta. Inflacija je zaglavila na 2-3% (mjesečno) i tek ga čeka slamanje inflacije na podnošljivije razine.
Slaba argentinska federalna vlast u odnosu s moćnim peronistički nastrojenim pokrajinskim guvernerima nikada nije uspijevala nametnuti duboke institucionalne reforme, čak i kada su namjere bile smislene. Zbog toga su slabe institucije i korupcija imale višedesetljetni kontinuitet. Igrači na svim političkim stranama završavali su po sudovima i u zatvorima dok je Argentina dugoročno zaostajala. Da je u EU, Argentina bi bila na začelju s realnim dohotkom po stanovniku oko 11% ispod Bugarske. Govorimo o zemlji koja je u prvom dijelu 20. stoljeća bila jedna od najrazvijenijih država svijeta.
Prema tome, Mileia treba razumjeti kao radikalno potencijalno rješenje koje je spontano artikulirano (i zaslužilo je potporu birača) nakon dugih godina kaosa, stagnacije i zaostajanja. Argentinci su, umorni od svega i uvjereni da više nemaju puno za izgubiti, zaključili da je vrijeme za povijesni eksperiment. Tako se čovjek s motornom pilom našao na pozornici CPAC-a prošlog tjedna.
SAD prihvaća motornu pilu
U SAD-u, gdje je Musk prihvatio pruženu mu motornu pilu, geneza je drugačija. Izdaci opće države kao udjel u BDP-u slični su onima u Argentini, dakle za desetak i više postotnih bodova niži od europskog prosjeka koji iznosi 49% (SAD je na 37-38%) Američke institucije bolje su od argentinskih.
Međutim, panika je zahvatila Trumpov unutarnji krug zbog američkog fiskalnog deficita i javnog duga. Njih je Donald Trump pomogao proizvesti u prvom mandatu. On nikada neće priznati da sada lovi vlastiti rep. Skriva se iza činjenice da je njegovim repom najjače zamahnuo fiskalno aktivni Joe Biden. Trump isto tako nikada neće priznati da je u ovom mandatu još uvijek imao mogućnost fiskalno prilagoditi Ameriku bez velikog show-a s ukazima, parafiskalnim agencijama i motornim pilama. Amerika je početkom ove godine bila daleko od neizbježne fiskalne krize; bilo je dovoljno vremena za fiskalnu prilagodbu kroz demokratske institucije.
To se vidi iz novije fiskalne povijesti Amerike.
Clinton je provodio uspješnu fiskalnu konsolidaciju 90-ih nakon Reagana i Busha starijeg, a Barack Obama nakon krize 2008./2009. u kojoj je deficit eksplodirao do 10% BDP-a. Smanjio je fiskalni deficit na 2,4% BDP-a i zaustavio rast omjera javnog duga i BDP-a na oko 100% do 2015.-2016.
Njegov nasljednik Trump I je prije pandemijskog zatvaranja u većem dijelu prvog mandata (2017.-2019.) ponovo doveo fiskalni deficit do 4,6% i povećao javni dug na oko 108% BDP-a.
Zatvaranje u pandemiji dogodilo se u zadnjoj godini Trumpova prvog mandata. Fiskalni deficit i javni dug su eskalirali, prvi na od 1943. neviđenih 15% BDP-a. Taj dio fiskalne ekspanzije ne treba pripisati Trumpovoj namjeri. Bio je to ekonomski nužan korak koji je bio iznuđen okolnostima nametnutog zatvaranja 2020.
Međutim, i da nije bilo suludo snažnog lockdowna koji je provocirao strašnu fiskalnu i monetarnu ekspanziju, Trump I bi ušao u povijest kao predsjednik s velikim četvorogodišnjim deficitom i isto tako velikim rastom omjera javnog duga.
Nakon otvaranja, suprotno demokratskim prethodnicima, Biden je 2021. nastavio stazom koju su utabali Trump I i pandemijski šok 2020. Samo je, umjesto poreznim rasterećenjima, produbljivao deficit nastavljajući snažno gurati javne rashode kroz subvencije i transfere, uglavnom vezane uz zelenu agendu i novu industrijsku politiku. U svim tim godinama je i Muskova Tesla upila državne subvencije koje se mjere milijardama, po nekim izvorima 38 milijardi što je približno trećina američke pomoći Ukrajini za borbu protiv Rusije.
Tako je Trump II naslijedio deficit veći od 6% BDP-a i bruto javni dug od 121% BDP-a, ali se sam dodatno stjerao u kut obećavši republikancima daljnja porezna rasterećenja bez čega bi puno teže uspostavio kontrolu nad strankom.
Zbog toga je zaključio da mora djelovati brzo, nepredvidivo, spektakularno – onako kako je navikao raditi u biznisu. Trumpov tim vidi izlaz iz novonastale situacije u Muskovoj pili fiskalnih rashoda. To uključuje i smanjenje izdataka za obranu.
Državni tajnik za obranu Hegseth najavio je smanjenje budžeta svog resora po stopi od 8% na godinu (cca 50 milijardi dolara godišnje). Radikalno, naravno; kako bi drugačije? Zbog toga Amerikanci misle da su prisiljeni pustiti Europu niz vodu što se tiče jamstava sigurnosti (jer to košta Amerikance), a svaki bivši i budući dolar za Ukrajinu uvjetuju materijalnim kolateralima. Nema više Pax Americane, Its only business, pal!
Zbog toga današnju Ameriku koja kroz osobu Trumpa projicira snagu zapravo treba promatrati kao projekciju ekonomske odnosno fiskalne slabosti koja je nastupila nakon gotovo cijelog desetljeća fiskalne neodgovornosti. Međutim, Trumpovo rušenje zapadne vrijednosne liberalne i sigurnosne arhitekture nije trebalo biti iznuđeno američkim fiskalnim poteškoćama. Ono je provocirano nekim drugim sigurnosnim i geopolitičkim idejama.
Naime, održavanje američkih trupa u Europi (cca 60 000 ljudi ili pet puta manje nego 1989.), kao i trogodišnja pomoć Ukrajini (u prosjeku nešto više od 30 milijardi dolara godišnje ili promil američkog BDP-a) imaju marginalnu važnost u američkoj fiskalnoj rupi. Proračunski deficit SAD-a uzrokovan je unutarnjim američkim, a ne vanjskim sigurnosnim razlozima. Federalni deficit 2024. iznosi 1,83 bilijuna (tisuća milijardi) dolara, što znači da je trošak potpore Ukrajini na godišnjoj razini iznosio oko 2% federalnog deficita odnosno oko 0,5% ukupnih godišnjih federalnih izdataka od 2022. do 2024.
Razaranje Pax Americane preko noći i početak “pregovora” s Rusijom ne može se smatrati fiskalno iznuđenim. Uzroci su puno dublji. Politolozi i povjesničari imat će se čime baviti godinama, ali tek nakon što se kroz neko vrijeme vidi do čega će nova američka geopolitička strategija na kraju dovesti u istočnoj Europi. S obzirom na duboki zamor, gubitke i financijsku iscrpljenost Rusije i Ukrajine, Amerikanci sada mogu postaviti mostove prema obje strane i čekati da im umorni ratnici padnu za pregovarački stol. Ameriku ne treba podcijeniti i još neko vrijeme ima prostora za nadu da će doći do neke vrste smirivanja rata.
Pila demokracije
Fiskalna slabost SAD-a povezana je i s nesposobnošću Kongresa kao ultimativnog kreatora fiskalne politike da zauzda fiskalne rashode i deficit. Zbog toga Trumpov tim nije u stanju zamisliti fiskalnu prilagodbu kroz uobičajene demokratske procedure. Oni traže bespogovornu lojalnost republikanskih kongresmena da ne pitaju previše. Žele izbjeći zamorne demokratske pregovore, dogovore i natezanja po kongresnim odborima oko svake stavke u proračunu.
Tako je nastao DOGE – zaobilazni put ka rezovima rashoda koji se uklapa u Trumpov zaobilazni put vladanja predsjedničkim ukazima. Pravne i političke dileme na tom putu su ogromne. Neizabrani dužnosnici zarezuju široko u sve segmente javne potrošnje bez prethodne verifikacije i kontrole od strane Kongresa. (Ovdje ste mogli pročitati kako se isti politički problem izostanka parlamentarne kontrole događa i s carinama). Zbog toga se DOGE počeo susretati s nizom opstrukcija i sudskih izazova, što je samo naličje dubljeg problema novog modela upravljanja SAD-om koji je manje demokratski od uobičajenog i ide za time da testira ustavna ograničenja.
Za sada kroz PR-ovski dim nije moguće procijeniti koliki je makroekonomski značaj posla koji DOGE radi, a kamoli koliko će uštede biti politički i sudski održive na srednji rok. Musk možda uspije, a možda i ne. Zasad vrijedi zabilježiti da sudske izazove predsjedničkih ukaza i odluka DOGE-a ne poduzimaju samo politički protivnici i administracija pogođena otkazima. Sudsko stavljanje van snage ukaza kojim je zaustavljeno financiranje prihvata izbjeglica pokrenule su kršćanske i židovske vjerske udruge.
Uvod možemo zaključiti konstatacijom da je Americi i Argentini zajedničko to što su fiskalne motorne pile i sjekire jedan od posljednjih činova u dugoj drami fiskalne neodgovornosti. Oštri predmeti vade se tek kada zakažu demokratske institucije i „mirni pregovori“ o visini i rasporedu državnih izdataka, koji inače završavaju u parlamentima. Od 2009. do 2015. gledali smo isti scenarij, samo na manjoj skali, u Grčkoj.
Zašto u Europi nema motornih pila?
EU još nema krajnju polarizaciju oko fiskalnih pitanja kakvu pratimo u Argentini i SAD-u. Nacionalni parlamenti funkcioniraju kao ultimativni forumi za odlučivanje o politikama i javnim rashodima. Čak i novi europski konzervativci, koji inače osjećaju bliskost s Trumpom, baštine ideju države blagostanja i parlamentarne demokracije pokušavajući artikulirati svoje ciljeve i politike unutar zadanih institucionalnih i povijesnih ograničenja u Europi.
Tek se na temi radikalne zelene agende, odnosno njezinih troškova, vide snažne konzervativne reakcije na prethodne radikalno lijeve ekonomske politike koje su dovele od svakojakih gluposti od kojih je, bez sumnje, najveća njemačko gašenje nuklearki. Reakcija na to političko ludilo slična je kao u SAD-u, no tu sličnosti prestaju.
Vidjelo se to neki dan u nastupu talijanske premijerke Giorgie Meloni na spomenutom okupljanju konzervativaca CPAC-u. Dok je govorila o konzervativnim vrijednostima, slobodi i štetnosti radikalne zelene agende, govor Meloni bio je prekidan pljeskom. Međutim, dvorana je hladno popratila njezine napomene o tome da se Ukrajina bori protiv agresorske diktature i da su SAD i EU previše gospodarski povezane da bi carine bilo kome mogle donijeti koristi.
Sjeme fundamentalnih razlika između EU i SAD-a duboko je posađeno, a predstojeći rat carinama samo će ih cementirati ako pregovori ne dovedu do nekog kompromisa. Međutim, i prije carinskog obračuna treba ponoviti razliku: u EU ni radikalni konzervativci ne lamaću pilama. I to nije samo stvar stila.
Na primjer, netko bi mogao reći da se Alice Weidel (AfD) deklarira kao ekonomska libertarijanka, ali je njemački utegnuta pa joj ne pada na pamet raditi show s motorkama. No, ne radi se (samo) o tome; prije je riječ o tome da se njezino biračko tijelo ne bi oduševilo fiskalnom motornom pilom, kao i o tome da je Weidel dovoljno ekonomski pismena (ex Goldman Sachs) da zna da Njemačkoj fiskalna motorka nije ni potrebna, naprotiv. U takvim uvjetima sigurnije joj je igrati samo na migrante odnosno protiv njih, a teze o libertarijanizmu, koje prosječnom glasaču AfD-a nisu bitne, plasirati za intelektualnu i poslovnu publiku na Bloombergu gdje ima onih par ljudi koji bi to mogli popratiti i sa simpatijom (svakako preporučam pogledati i poslušati intervju s Weidel, 17 min).
Produbljivanju razlika između europskih i američkih konzervativaca doprinijet će i razlike u gledanjima na prošlost i budućnost (Ukrajine, ali ne samo Ukrajine, nego i šire – europske sigurnosti i globalnih trgovačkih odnosa). Još i više nego kod Meloni, te razlike (u gledanju na prošlost) došle su do izražaja kada je novi vođa francuske desnice (nasljednik Marine Le Pen) Jordan Bardella odbio održati govor na CPAC-u nakon što je notorni ideolog američke nove desnice Steve Bannon uzvikujući „Fight, fight, fight!“ „pozdravio“ nazočne na CPAC-u nacističkom desnicom ispruženom uvis.
Ako i dalje mislite da je priča o provociranju nacističkim pozdravom ljevičarska izmišljotina i manipulacija, pogledajte ovaj video klip pa prosudite sami.
Možda vam se sada čini da se ovaj tekst udaljio od teme politike proračuna, no nije tako: u politici je sve povezano. Fiskalna politika je samo financijski iskaz dubokih političkih sila. Radikalizacija fiskalne politike ide u paketu s radikalizacijom sveukupne politike.
Do kraja teksta moramo shvatiti koje okolnosti dovode do radikalizacije (fiskalne) politike i zašto je taj trend prisutan u SAD-u, a u EU (još) ne, pa se u ovdašnjem okviru postavlja pitanje je li u EU moguće prilagoditi fiskalnu politiku uobičajenim demokratskim putem, bez motornih pila?
Društvene mreže su i u Europi već prilično napučene ljudima koji vjeruju da je radikalizacija fiskalne politike (motornom pilom) jedini način za fiskalnu prilagodbu u Europi. No, i to je samo novi vid vjere u boga – državu, i u nove vlastodršce – sposobne i odlučne. Naivna je ideja da se američki show može jednostavno prekopirati ovdje. Kao i sve iluzije, i ona zanemaruje povijest, kontekst, institucije i razlike.
Službena europska konzervativna pozicija, koju trenutačno utjelovljuje najstabilnija konzervativna vlast u zapadnoj Europi, ona Giorgie Meloni, hladno drži vladine izdatke na nevjerojatnih 54% BDP-a (!) jer zna da bi je Talijani politički dekapitirali za pet minuta kada bi na tih 54% krenula motornom pilom. A svi oni koji slave AfD-ovih 20% na izborima i crtaju karte koje pokrivaju bivši DDR, ne spominju da AfD-ov postotak ima svoj pandan u gotovo istom broju mjesta u Budnestagu arhetipskih protivnika – Lijevih i Zelenih. Dakle, jedino što se događa je da radikalizacija i polarizacija idu dalje.
Usporedom SAD-a, gdje motorne pile rade punom parom, i EU, gdje još uvijek spavaju u alatnicama, uočavamo slojevite razlike: SAD ima manji udjel javnih rashoda u BDP-u od EU (37 naspram 49%), ali u isto vrijeme ima puno veći omjer deficita i BDP-a (6,4 naspram 3,5%) i omjer javnog duga (121 naspram 82% BDP-a). Cijena boljih omjera deficita i duga u EU su veći europski porezi koji umanjuju globalnu konkurentnost europskog gospodarstva. No, ni Amerika ne spava mirno iako je gospodarstvo manje fiskalno opterećeno: svijest o tome da je gospodarski rast proteklih godina bio neodrživ na Bidenovim fiskalnim steroidima progoni novu američku administraciju koja se zasad nada da će carine sve riješiti uz dogovor s IT-kripto svijetom u kojem plivaju kao ribe u vodi, uvjereni da je umjetna inteligencija nova utopija – nova nuklearna energija i novi put ka bogatstvu i globalnoj dominaciji Amerike. U tom smislu Trumpova administracija je produžetak AI hype-a.
To nas dovodi do pitanja kako funkcioniraju institucije koje proizvode spomenute fiskalne brojke. Tek tu počinje problem s američkom tehnološko-poslovnom utopijom koja potiče žeđ za „resursima“ („mineralima“) i energetskim kapacitetima, ali ne samo to: Urušava se cijela institucionalna struktura koja odvaja prostor javnog djelovanja od privatnog biznisa.
Institucije i pile
Osim što uopće ne računa na Kongres, tj. očekuje željeznu disciplinu republikanskih kongresmena (barem dok mu kreativna tumačenja ustava to omogućuju), sam Trump je otvoreno kapitalizirao svoju inauguraciju pretvorivši ju izdanjem „kriptovaluta“ Trump i Melania nekoliko dana prije inauguracije u svoju novu poslovnu investiciju. Vrijednosti Trumpa i Melanie su se nakon ludog dvodnevnog uzleta stropoštale ostavljajući naivne ulagače s gaćama na štapu u institucionalnom tvistu koji je prema europskom poimanju politike i uređenja javne odgovornosti i sukoba interesa nezamisliv.
Mi s ove strane oceana trebamo zdvajati nad nejasnim vezama Ursule von der Leyen i Pfizera iz kritične pandemijske godine (SMS afera), no priznajmo si da povremeni slučajevi korupcije i sukoba interesa političara u većini država članica EU izgledaju poput dječjih nestašluka u odnosu prema onome što u Americi prolazi pod normalno.
Poimanje države odnosno vladinog sektora kao poduzeća i instrumentalizacija demokratskih pravila prema interesima poduzeća i investitora nije nešto čega je EU lišena. Naprotiv. No pitanje je razmjera i javne kontrole nad oligarhijsko-koruptivnim modelom funkcioniranja institucija. U SAD-u su razmjeri ukorjenjenosti takvog modela društvene organizacije puno dublji, a javna kontrola puno slabija. Tome treba dodati i da, po novome, američko korumpiranje po stranim državama više ni deklarativno nije kazneno djelo. Sloboda globalne korupcije je iskaz duha, ne toliko samog Donalda Trumpa (i njega), nego ustoličenog američkog korporativizma kojim upravlja oligarhija sastavljena od nekoliko stotina vodećih vlasnika i menadžera najvećih poduzeća i financijskih institucija.
Ne zavaravajte se da je to nešto potpuno novo što je došlo s Trumpom i što će vrlo brzo dovesti do recesije i unutarnje turbulencije u SAD-u. Amerika sada samo radikalizira svoj model. Kao što kaže Warren Buffet, nikada se nemojte kladiti protiv Amerike.
Za nas je bitno uočiti da su institucije (formalne), ali i norme i običaji (neformalne institucije) važni. U različitim kulturama različite stvari se smatraju normalnima. Kulture i intitucije SAD-a i EU će u vrijeme Trumpa II dalje divergirati. Što se formalnih institucija tiče, SAD će još radikalnije ići u smjeru pro-Big Business modela, jer jedino što ova administraciji vidi i što ju zanima su velike investicije vodećih korporacija, i to na globalnoj skali.
Međutim, Big business koji se oligarhijski uvezuje sa središnjom vlašću uz slabi parlament prije ili kasnije postaje prepreka tržišnom natjecanju na dobrobit potrošača. I EU ima taj element utkan u svoje institucije i kulturu (npr. francusko poticanje korporativnih šampiona), no sklonost nadzoru nad takvim poslovno-političkim spregama u EU je ipak veća. Neke druge europske tradicije (britanski liberalizam, njemački ordoliberalizam) utemeljuju bolji nadzor nad velikim korporacijama kroz njihovo tjeranje na tržišno natjecanje, a ne na natjecanje za političke usluge.
U praksi, pro-Big Business model je već viđen. Trump I je već bio pokazao kako to funkcionira, a s Trumpom II može biti samo gore. Na primjer, raspale se neke carine, onda dođu, recimo, Apple, Microsoft, Ford, GM, Boeing i US Steel na sastanke, podastru listu komponenti koje uvoze i koje ne mogu lako supstituirati pa bi ipak trebalo skinuti carine na njih, onda to administracija tako i napravi, onda ti isti doniraju novce stranci i pojavljuju se na raznim političkim događajima, onda njihovi PR odjeli kod svake veće investicije koordiniraju s PR odjelom Bijele Kuće priču o tome da se takav veliki uspjeh bez Velikog šerifa u gradu nikada ne bi dogodio (navijači na društvenim mrežama divljaju od sreće jer, vidi kako Amerika investira i raste jer je slobodna), i tako se cijeli krug izvrti i se svi počnu ponašati prema obrascu koji daje „rezultate“.
To nema puno veze s „tržišnim gospodarstvom“. Tržište je u takvom modelu za male – one koji nemaju dovoljno za platiti lobiste koji će ih uvesti u neki državni ured gdje mogu prezentirati svoje liste prijedloga izuzeća od regulative. Oligarhijski korporativizam s puno ulaganja u PR i lobiranje dobar je za velike, premrežene dobro honoriranim članstvima u raznim odborima i klubovima, sa stranačkim iskaznicama, poslovima za srodnike i prijatelje. Uglavnom, moraš biti dio ključne mreže kao što je to u svome doktoratu o mrežama elita opisao Vuk Vuković.
Taj model, kada ga kopiraju na primjer Mađari, osuđuje zemlju prije ili kasnije na spori rast jer političari istoka koji su u mladosti bili komunisti pa kratko nekakvi liberali da bi kasnije u životu nekako došli do radikalnog konzervativizma i nacionalizma, hoće uprskati stvar. Previše se miješaju, ne slušaju, imaju neke svoje, u pravilu loše ideje. Međutim, u američkoj izvedbi taj model može puno bolje funkcionirati jer velike i uspješne korporacije s razumijevanjem cijeloga svijeta vode igru. Ima ona stara Schumpeterova teorija da su veliki privatni monopoli inovativni jer iz svojih sigurnih pozicija najviše ulažu u istraživanja i razvoj. Stoga ponovimo Buffetovu sintagmu: Don’t bet against America!
U Europi smo zasad većinom (uz mali broj iznimki zapadno od Rusije i Bjelorusije, poput Mađarske) pošteđeni otvorenog poslovnog avanturizma izabranih javnih dužnosnika i svođenja država na poduzeća. Naravno, korporativistički oligarhijski model svuda je prisutan u većim ili manjim razmjerima i uvijek se teži oteti demokratskom nadzoru i primjeni jednakih pravila igre za sve, iako i taj model ima razne inačice – negdje korporacije vode igru, negdje političari, a najčešće i nije moguće razlučiti gdje se događa prvo paljenje u klupku sprege privatnih i javnih interesa. Naivni zbog toga uvijek viču „svi su oni svuda isti“, i ne vide razlike. Ali, u većini članica EU to još uvijek nije postao sustav, opće mjesto.
Bili bismo u velikoj zabludi kada bismo pomislili da je EU zbog snažnijih institucija i nižeg omjera javnog duga i deficita u strukturno povoljnijoj fiskalnoj poziciji od SAD-a. EU ima vlastite (velike) fiskalne i demokratske probleme koji su u ovom trenutku nalik kvadraturi kruga. Postavlja se pitanje može li se to nekako početi rješavati bez radikalizma i paljenja pila?
Nemoguće fiskalno trojstvo: je li u EU rješivo bez motorne pile?
U uvjetima kada i EU i SAD imaju svatko svoje prednosti i mane, EU, u fiskalnom smislu, u cilju prilagodbe nagloj promjeni američke vanjske i sigurnosne politike i pokretanja rasta, ima tri velike zadaće:
- Povećati izdatke za obranu s oko 1,2% na oko 3,0% BDP-a, što je po nekim procjenama dovoljno za učinkovito odvraćanje Rusije sa ovakvim SAD-om (tj. bez njih).
- Otvoriti prostor za smanjenje poreznih opterećenja koja guše europsku konkurentnost (samo regulativna rasterećenja vjerojatno neće biti dovoljna za pokretanje ozbiljnijeg gospodarskog rasta, osim ako neće biti radikalna, što u EU nije za očekivati).
- Računati s rigidnim ili rastućim izdacima za mirovine i zdravstvo zbog starenja stanovništva (koje će još jače djelovati pro-stagnacijski i uzrokovati fiskalne poteškoće u uvjetima kada zbog političkih ograničenja i desnog pomaka treba računati s oštrijom kontrolom priljeva radnika-imigranata).
Naizgled nemogući fiskalni trokut u EU izgleda nerješivo, osobito ako podsjetimo i na neizvjestan efekt budućih Trumpovih carina. Carine bi mogle posebno snažno pogoditi Njemačku koja je najveći izvoznik u SAD, pa će i za taj problem trebati smisliti neki (i) fiskalni odgovor kako Njemačka i EU ne bi pale u recesiju u slučaju propasti trgovačkih pregovora EU i SAD-a.
Rješenje nemogućeg fiskalnog trojstva (ako dodamo i reakciju na američke carine onda je to kvadrat) zahtijeva veliko fiskalno restrukturiranje – što kroz prenamjenu rashoda, što kroz njihovo smanjenje, reda veličine između 5 i 10% BDP-a u razdoblju od 3 do 5 godina, kako u kojoj državi članici. Neke zemlje, poput ključne Njemačke, imaju dovoljan fiskalni kapacitet da dio naizgled nemogućeg trojstva riješe i kroz fiskalnu ekspanziju koju omogućava niska početna zaduženost (to sam objasnio u tekstu pred njemačke parlamentarne izbore). Pokretanje rasta zamrlog europskog i prije svega njemačkog gospodarstva u velikoj bi mjeri pomoglo rješenju, jer se političko-fiskalno restrukturiranje ne bi odvijalo samo kroz preraspodjelu postojećeg kolača nego bi dodana vrijednost za raspodjelu bila veća. Ako nova njemačka Vlada uspije to riješiti kod kuće, bit će lakše i cijeloj Europskoj uniji.
Kao što je pokazao ishod njemačkih parlamentarnih izbora 23. veljače, politički centar u EU i dalje ima (tanak) mandat za vođenje politike. Noževi i pile (još) nisu isukani ovdje. Merz odnosno CDU/CSU imaju dovoljno ekonomskih i političkih znanja i ključnu zalihu ekonomskih ideja i uvjerenja koje im mogu omogućiti razborito fiskalno upravljanje.
Tehnike razboritog javnog menadžmenta se znaju: stroga kontrola korupcije, eliminacija nepotrebnih rashoda kod kojih vaga javnih koristi spram troška nedovoljno jasno ukazuje na pozitivan ishod, osobna odgovornost od ministra do zadnjeg službenika uz nagrađivanje spobosnih i otpuštanje nesposobnih i nepotrebnih, stroga kontrola rashoda, naročito za plaće i materijalne troškove (Nijemci su u tome uvijek bili dobri – državni službenik je uvijek imao loše odijelo i nije „peglao“ korporativnu karticu, ali je bio cijenjen i imao je siguran posao ako ga je pristojno radio), jasno deklariranje ciljeva javnih politika i mjera njihove realizacije uz osobnu odgovornost u slučaju nepostizanja ciljeva. I sve to bez pila, uz parlamentarnu odluku i nadzor.
Povratak duha njemačke racionalnosti i političkog centrizma izraslog na ideološkoj tradiciji ordoliberalizma koji, kao što sam već napisao, osigurava ravnotežu između skepse spram državne intervencije i kontrole birokracije s jedne strane, i razvoja dokazano korisnih funkcija države s druge strane, mogao bi i drugim državama koje su u stanju slijediti dobru praksu pokazati kako se kopiranjem know-howa dobrog javnog menadžmenta može postići napredak kroz fiskalnu odgovornost. Samo tako se mogu otupiti, s jedne strane, oštrica sila koje će gurati oligarhijski korporativizam i u EU, a s druge strane, oštrica radikalne ljevice i sindikata u javnom sektoru. Oni u pravilu nastupaju s pozicija širenja moralne panike i manipuliranja s postavkama kejnezijanske makroekonomike kako bi obranili javnosektorski status quo, a gotovo svaki razuman zahtjev za boljim javnim menadžmentom nastoje ideološki diskvalificirati ako to za članove sindikata znači gubitak nekih stečenih prava ili zaštite od primjene kriterija djelotvornosti i efikasnosti javnog posla.
Stoga bi pojava novog europskog ambijenta i uzora dobrog javnog upravljanja mogli biti naročito korisni za zemlje poput Hrvatske koje imaju drugačiju (socijalističku) političku tradiciju, manje upravljačkih znanja u javnom sektoru i slabije institucije koje pogoduju korupciji, nepotizmu i interesnom lovu u mutnom pod krinkom javnog interesa.
Zaključak: optimizam je za naivne, a pile su možda budućnost
Nisam spreman kladiti se da će Merz (i drugi u EU, napose Francuzi, Talijani, Hrvati i ostali sa tradicijama prenapuhanih i neefikasnih javnih sektora) uspjeti, iako njemačka tradicija ordoliberalizma (slobode unutar reda s jednakim pravilima za sve koja potiču natjecanje) i organizacijske efikasnosti daje neku nadu u postojanje čvrstih temelja za bolji javni menadžment.
Prvo pitanje je s kim će i kako CDU/CSU sastaviti koaliciju: mogu li se socijaldemokrati – zasad izgledni koalicijski partner CDU/CSU (danas i službeno počinju koalicijski pregovori) – nakon mandata u kojem su zbog imperativa očuvanja koalicije sa Zelenima nametnuli niz loših politika i rješenja (zbog čega su na izborima prošle nedjelje potučeni do nogu) preobratiti i postati partneri u koaliciji čiji će primarni cilj biti revitalizacija njemačke ekonomije kroz rasterećenja, pametne javne investicije, poticanje privatnih investicija i mirovinsku reformu s kojom Njemačka – zemlja ponajviše pogođena starenjem stanovništva – notorno kasni? Ovo pitanje svih pitanja još uvijek u slučaju krize koalicijskih pregovora sa SPD-om može dovesti do radikalnog obrata i pokušaja u ovom trenutku nezamislivih razgovora između CDU/CSU i AfD-a. To bi, ako gledamo izolirano samo ekonomsku stranu političkih programa, bila prirodnija koalicija. No, izgledi za nju su mali. AfD je još uvijek s druge strane njemačkog ideološkog vatrozida. A i politički im je valjda oportunije da se kao takozvana anti-sistemska desna stranka odluče čekati novu priliku predviđajući polagani trulež crveno-crne koalicije nego da uđu u avanturu s ulaskom u Vladu u kojoj bi se kao junior partner mainstream konzervativaca nužno utopili u kompromise. No, ništa ne predviđam jer obrati su u ovakvim vremenima uvijek mogući.
Izvan Njemačke je pitanje koliko drugi u EU, a to se odnosi i na Hrvatsku, a posebno na Francusku, Italiju i Španjolsku, imaju kapaciteta za poimanje dubine ove problematike i dolaženje do dogovora koji bi omogućili racionalnije javno upravljanje. Iskustveno, ako trebate skresati ili prenamijeniti 1-2% BDP-a na godinu (2-4% ukupnih javnih rashoda, čitaj 1-1,5 milijardi eura godišnje u slučaju Hrvatske ili oko 250-350 milijardi eura godišnje na razini EU), to je moguće izvesti bez prevelikih političkih sukoba i lomova ako imate sposobne političare koji drže leđa upravljačima i vjerodostojno određuju i tumače političke prioritete te kontroliraju njihovo ostvarenje preko menadžera u javnom sektoru koji znaju efikasno upravljati.
Ovo zvuči kao da opisujemo planetu Vulkan: sposobni političari, kompetentni menadžeri u javnom sektoru, halo? Nije li to utopija? Nije li realnije reći da uspješan scenarij fiskalnog i regulativnog restrukturiranja Europske unije pretpostavlja ciljeve političkih elita, kompetenciju birokracije i moći demokracije kakvih na našem kontinentu više nema? Apsolutno je moguće da je polagano ali dugo umiranje razboritosti političkog centra kroz istiskivanje liberalnih principa i ekonomskih reformi uz bujanje birokracije poodmaklo toliko daleko da promjene više nisu moguće u okvirima funkcionalnih demokratskih institucija. Dugogodišnja negativna selekcija i otimanje birokracije i regulative ispod svjetala djelotvornog javnog i stručnog demokratskog nadzora morali su dati svoje: možda su u pravu oni koji misle da je promjena, bilo kakva, moguća samo kroz daljnju radikalizaciju političke scene.
Moguća je i pojava jedne nove prepreke ako preambiciozni probuđeni eurofederalisti pokušaju iskoristiti ovaj napeti politički trenutak da nametnu svoje ideje o jačanju europskih zajedničkih funkcija. To bi na dugi rok bio ogroman rizik jer bi mnoge sada otvorene prigode ostale propuštene.
Kao prvo, novo približavanje EU i UK na sigurnosnim pitanjima mogla bi biti prigoda za šire približavanje i nove aranžmane. To bi bilo sjajno, jer se UK i EU uzajamno trebaju. Gotovo deset godina nakon Brexit referenduma iz 2016. to dobro znaju. Naravno da će Trump držati klin zabijen između UK i EU koje će različito tretirati svojim carinskim strategijama (i tetošiti Britance “Dobro je da ste izašli.”). No, ovdje ne govorimo o tome da bi se stvari mogle vratiti na staro prije 2016. Govorimo o mogućnosti stvaranja jednog novog partnerstva u danim okolnostima. Kakvogod ono bilo, jer nije nam to tema, treba istaknuti da proces eventualnog novog približavanja UK i EU neće imati budućnost ako eurofederalisti u svojoj reakciji budu preambiciozni i agresivni jer ni najveći europejci u UK ne žele u birokratiziranu, skupu, centraliziranu i tromu EU. I u EU živimo mnogi koji vjerujemo da samo nacionalne demokracije u Europi postavljaju branu opasnostima od raznih totalitarizama u blažim ili jačim formama. To je vezano uz drugi rizik zbog kojeg bi aktualne prigode mogle biti propuštene: jačanje slabo nadzirane birokracije u središtu EU izazvat će resentiman nacionalnih biračkih tijela koja su zasad većinom racionalno postavljena: ljudi u velikoj većini nisu protiv EU, naprotiv; nisu ni protiv tješnje suradnje nacionalnih država u EU, ali su mahom protiv velikih novih delegiranja nacionalnih suvereniteta na europsku razinu koju intuitivno osjećaju dalekom i slabo nadziranom (problem tzv. power distance). Eto teme za sociologe.
Sljedeće dvije godine će pokazati ima li u političkim elitama u EU dovoljno razboritih vizionara sposobnih pogoditi ravnotežnu dozu europejstva i kroz to otvoriti put za fiskalno i regulativno restrukturiranje – ne samo zajedničkih poslova, nego, prvenstveno, vladinih sektora pojedinih država članica, iz čijeg će uspjeha ili neuspjeha proizaći uspjeh ili neuspjeh cijele Unije. Merz je prvi kandidat koji ima šansu nametnuti se nakon što Macron nije uspio (Macron je fiskalno oslabio Francusku slično kao što je Trump I oslabio SAD). No, daleko od toga da je Merzov uspjeh izgledan; čovjek je na samom početku.
Za uspjeh europske prilagodbe novim globalnim okolnostima potrebno je puno toga. Fiskalna ekvilibristika je samo tehnika. Prvo, treba jasno komunicirati novu političku i sigurnosnu viziju i za nju osigurati trajnu potporu većine. Drugo, treba jasno reći da nisu svi jednako ekonomski sposobni. Francuska, Italija i Španjolska su u lošem fiskalnom stanju i od njih se ne može očekivati ono što se može očekivati od Njemačke, Nizozemske i Švedske. Netko treba uravnotežiti sve to, da ne dođe do eksplozije napetosti i novog verbalnog političkog rata između sjevera i juga EU kao u doba Grčke krize. Treće, treba pokrenuti rast, prije svega u Njemačkoj, i vratiti pitanja konkurentnosti i gospodarskog rasta u centar politike (to je donekle krenulo). Četvrto, treba smisliti, minimalno, vjerodostojnu strategiju i taktiku odvraćanja Rusije od daljnjih vojnih avantura, a maksimalno, ustanoviti širu arhitekturu nove europske sigurnosti i mira u što će, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, biti uklopljena i Rusija (naravno, uz uvjet pristanka na bolju regulaciju nuklearnih prijetnji i odustanak od bilo kakvih daljnjih teritorijalnih pretenzija). Izgleda kao kvadratura kruga i teško je rješivo bez nekakve uloge SAD-a, zato opet ponovimo: ne kladite se protiv SAD-a.
Zbog toga, zaključno, car možda jest gol. Uz poznavanje povijesti i sposobnosti europske, a napose hrvatske birokracije da se odupru svakoj reformi u cilju obrane statusa quo, jednako je osnovano tvrditi da razborito javno upravljanje u narednim godinama neće biti moguće. Ni u Njemačkoj, ni drugdje. Govoriti da je EU trula i na zalasku nije plod nekog zagriženog anti-europejstva i slijepog nacionalizma, već dijagnoza s djelomičnim uporištem u stvarnosti. Pravi je put shvatiti tu parcijalnu dijagnozu ozbiljno i nešto promijeniti, kako ona ne bi postala cjelovita činjenica. Stoga ovaj tekst nema za cilj širiti optimizam bez pokrića iako mislim da EU nije bez šansi. Pogotovo sada, kada se zahtjev za racionalnijim i boljim javnim upravljanjem više ne predstavlja kao gnjavaža neoliberalnih zelota nego kao fundamentalno pitanje sigurnosti i preživljavanja Unije. To je prilika za vraćanje centrističkog liberalnog sidra u europsku politiku.
Cilj ovoga teksta bio je upozoriti na ono što slijedi ako EU, to jest države članice u čijemu su suverenitetu i nacionalnim parlamentima tj. demokracijama pohranjeni fiskalni ključevi, ne uspiju ojačati fiskalnu odgovornost, restrukturirati javne rashode prema novim političkim prioritetima i pokrenuti gospodarski rast kroz poboljšanje kvalitete javnih politika. Ako EU u tome ne uspije, i ovamo će – prije ili kasnije – doći vrijeme motornih pila.
Prethodni tekstovi koji su bitni za razumijevanje materije:
Zašto EU odmah nakon inauguracije nije stavljena na listu za carinski odstrel
Triilogija Kristijana Kotarskog: uvod u moderne trgovačke ratove i globalne raspukline