Sutrašnji parlamentarni izbori i proces sastavljanja nove njemačke vlade te formuliranja politika koji će uslijediti do proljeća pokazat će kako se najvažnija europska mainstream politička stranka – CDU/CSU – nosi sa izazovom zaokreta pod novim liderom i vjerojatnim sljedećim kancelarom Friedrichom Merzom.
Otvorena ekonomska pitanja u Njemačkoj iznimno su važna, no nije ih moguće sagledati izvan šireg političkog konteksta. U užem smislu, ključ leži u fiskalnoj politici nove vlade. No, problem je puno širi od same fiskalne tehnike.
Njemačka je, za razliku od Francuske, Italije i UK, nisko zadužena. Ima mali strukturni fiskalni deficit i veliki kapacitet za osjetnu fiskalnu ekspanziju. Takva je politika poželjna sada kada se stvarni BDP kreće putanjom daleko ispod potencijalnog. Usto, njemačke politike bit će važne za cijelu EU jer njemački BDP je gotovo četvrtina europskog BDP-a i stanje njemačkog gospodarstva u velikoj mjeri određuje stanje europskog gospodarstva.
Slika pokazuje gdje se njemački omjer javnog duga i BDP-a (62%) nalazi u odnosu na realni BDP per capita u EU okviru. I bez previše ekonomske analize očito je da Njemačka ima prostor za povećanje javnog duga, što znači fiskalnu ekspanziju – povećanje fiskalnog deficita kroz neku kombinaciju povećanja javnih rashoda i, eventualno, poreznih rasterećenja.
Izvor: Eurostat
Trenutno postoje četiri jaka argumenta u prilog njemačke fiskalne ekspanzije:
- Njemačko gospodarstvo stagnira dulje od dvije godine. Štoviše, rast 2021. i 2022. bio je samo odbijanac nakon pada u rupu izazvanu lockdownom 2020., a to znači da stagnacija zapravo traje od 2019. godine; nikada nakon Drugog svjetskog rata Njemačka nije tako dugo gospodarski stagnirala.
- Njemačka će trebati povećati unutarnju, domaću potražnju kako bi kompenzirala negativan učinak na izvoz koji će vjerojatno proizaći iz Trumpovih carina, što je rizik kojemu je Njemačka najviše izložena među svim državama članicama EU budući da izvoz u SAD čini oko 4% njemačkog BDP-a.
- Nakon što je Donald Trump kako u ovom trenutku izgleda porušio temeljne postavke Pax Americane (a potpredsjednik Vance zaprijetio potpunim povlačenjem američkih vojnih snaga s tla Europe nakon 80 godina) jasno je da će Njemačka morati preuzeti aktivniju ulogu u povećanju izdataka za obranu u Europi.
- Njemačka fiskalna ekspanzija ima širu važnost na razini EU, jer druga velika gospodarstva (Francuska i Italija) imaju prevelik dug i deficit, što znači da nemaju fiskalni kapacitet. Od značajnijih zemalja, Njemačku s ekspanzivnom politikom mogu slijediti samo Nizozemska i Švedska (Poljska ima nizak dug ali velik deficit i već je fiskalno jako napeta zbog velikog rasta izdataka za obranu). Udjel država s ozbiljnijim fiskalnim kapacitetom u BDP-u u EU trenutno ne prelazi 30%, što stavlja veći teret na malobrojne snažnije države koje mogu povećati javnu potrošnju jer su odgovorno čuvale fiskalni kapacitet za krizna vremena.
Međutim, Njemačka ima ustavno ograničenje: fiskalni deficit ne smije prijeći 0,35% BDP-a kada se računa kao strukturni deficit (korigiran za utjecaj poslovnog ciklusa). Nova će Vlada ili morati promijeniti Ustav, ili će morati pronaći kreativna tumačenja definicije strukturnog deficita koja će omogućiti povećanje proračunskih izdataka. U svakom slučaju, domaće fiskalno-ustavno ograničenje koje je Merkel uvela 2009. u ovom trenutku puno više koči Njemačku od fiskalnih pravila eurpodručja.
Politička borba za poništenje negativnih učinaka predstojećih Trumpovih carina te za povećanje izdataka za obranu i koordinaciju politika s europskim partnerima odvijat će se u kontekstu četiri dodatna izazova.
Prvo, sama fiskalna ekspanzija neće riješiti puno toga ako se rast ne pokrene iz temelja uz pomoć strukturnih promjena: na primjer, relaksacijom regulativnih ograničenja i povećanjem efikasnosti administracije. Taj problem je proteklih mjeseci osvješten i za očekivati je da će sljedeća njemačka Vlada. za razliku od prethodne koja je hiperregulirala gospodarstvo, vratiti neke fundamentalne postavke dobre ekonomske politike. No, to je najlakši izazov.
Drugo, raspad Pax Americana (čitaj: povlačenje fiskalno posrnulog SAD-a iz Europe uz patronizaciju dojučerašnjih saveznika) otvara pitanje njemačkog nuklearnog štita. Sam Merz je javno načeo ovu temu: ako se više nitko sa sigurnošću ne može osloniti na SAD, Njemačka i veći dio EU koji nema nuklearno oružje trebat će dogovoriti nuklearnu zaštitu s Francuskom i/ili Ujedinjenim Kraljevstvom (Francuzi su to već ponudili u skopu svoje strategije “strateške autonomije”, ali Nijemci nisu odgovorili). To bi imalo svoju cijenu, a još veću cijenu imao bi razvoj vlastitog nuklearnog programa koji bi, uz financijska, naišao na dublja politička i povijesna ograničenja koja su povezana sa sljedećim izazovom.
Treće, Njemačka je navikla živjeti s inhibicijama koje su posljedica nacizma. Jedna od njih odnosi se na ograničenja govora i političkog zalaganja koje bi se moglo označiti pro-nacističkim. Musk i Vance su ta ograničenja već proglasili nedemokratskim otvoreno smatrajući da se ona zloupotrebljavaju u političkoj borbi, stajući tako na stranu AfD-a. AfD bi i bez potpore izvana mogao biti iznenađenje nedjeljnih izbora i povrh vrlo dobrog rezultata koji mu predviđaju ankete (20%). Ako CDU/CSU bude prisiljen sastaviti vladu s AfD-om (što je Merz unaprijed odbacio), to bi moglo naići na simpatije kod Trumpa ali i izazvati teška unutarnjepolitička trvenja u Njemačkoj pa i samom CDU/CSU. Vjerojatniji scenarij već je viđen u Austriji kada je unatoč relativnoj pobjedi desne Slobodarske stranke FPO kancelar Niemayer dobio mandat da sastavi novu veliku koaliciju s još nekim proširenjima. To bi bilo u skladu s njemačkom političkom tradicijom, no takav će ishod pojačati patronizaciju Njemačke od strane Trumpove administracije i umanjiti izglede za kakvo-takvo približavanje razlika u stavovima oko Ukrajine i carina. Također, takvo rješenje nosi veliki rizik za one koji u njemu sudjeluju: na primjeru Austrije možemo pratiti kako neprirodno izbacivanje relativnog pobjednika iz prilike da sastavi vladu dodatno jača igrača koji je izbačen iz igre – FPO je u austrijskim anketama već na 34% i dalje raste.
Četvrto, rat u Ukrajini nastavit će se uz još veći teret potpore na leđima EU (u čemu Njemačka neće moći izbjeći i veći udio od onoga koji je do sada davala), ili će voditi ka nekom obliku primirja s neizvjesnim krajnjim ishodom pod okriljem Trumpove Amerike. Primirje na temelju zatečenog stanja ne mora umanjiti opasnost od Rusije, nego na srednji rok može održati stare apetite Moskve koja je uvjerena da ima pravo držati nuklearne projektile u sred istočne Europe u Bjelorusiji i diktirati uvjete obrane bivših sovjetskih republika na Baltiku i Poljske u skladu s doktrinom ograničenog suvereniteta država na koje velesile polažu svoje interese ili prava. Trumpova administracija po svemu sudeći dijeli isti pogled na suverenitet država. Stoga će neki oblik primirja/dogovora u Ukrajini ubrzati potrebu učvršćivanja europskog štita na istoku, osobito na Baltiku, kao i neposrednog čuvanja leđa Poljskoj koja je dovoljno snažna i povijesno samosvjesna za obranu u konvencionalnom ratu čega su Rusi vjerojatno svjesni, a što je trenutačno uz ljudske i materijalne gubitke Rusije u Ukrajini glavni faktor odvraćanja od nastavka Putinovog povijesnog revizionizma. No, osim fiskalne cijene koju će trebati platiti za novu arhitekturu europske sigurnosti, njezina izgradnja bit će izniman politički izazov za Njemačku, koji će zahtijevati puno povijesne i političke mudrosti. Na planu međunarodnih odnosa zahtijevat će sposobnost filigranskog kalibriranja odnosa u četverokutu ključnih igrača Francuska – Italija (ne potcjenjujmo Italiju, ona ima ozbiljnu obrambenu industriju) – Njemačka, s iznuđenim povratnikom – Ujedinjenim Kraljevstvom – koji je također shvatio da je vrag odnio šalu i da se više ne može oslanjati samo na svoje stare privilegirane odnose sa SAD-om (a i jedina je zemlja potpisnica Budimpeštanskog sporazuma koja još ozbiljno drži do svoga potpisa kada je Ukrajina u pitanju). Naravno, u to balansiranje trebat će uključiti i Ameriku za koju se unatoč sveprisutnoj nepredvidivosti ipak ne treba očekivati povlačenje iz Europe preko noći. Na unutarnjem političkom planu oblikovanje novih odnosa zahtijevat će veliku vještinu osiguranja široke potpore i povjerenja kako bi novi sigurnosni aranžmani bili demokratski održivi, tj. kako ne bi osnažili negativnu reakciju uz daljnje jačanje krajnje ljevice ili krajnje desnice.
U predstojećoj šahovskoj igri u Europi Njemačka je kraljica. Slijedi ekspanzija njemačkog proračuna, no ne znamo kada, u kom smjeru i obliku. No, proračun je samo financijski iskaz politika. Ne znamo za koje je politike Friedrich Merz sposoban. Ne znamo koliki je kapacitet Merzovog CDU/CSU za aktivno sudjelovanje u prilagođavanju EU novoj geopolitičkoj stvarnosti. Ne znamo za što su sve Nijemci sposobni u vrlom novom svijetu u kojemu se tragovi Drugog svjetskog rata i povijesno dugog perioda mira u Europi pomalo gube u pijesku. Na sreću ili nesreću, živimo u vremenu kada se događaji razvijaju takvom brzinom da nećemo dugo morati čekati na odgovor.