Budući da je američki trgovački deficit s Meksikom i Kinom veći od deficita u razmjeni s EU, i budući da su Meksiko. Kina i Kanada politički i ekonomski lakše mete, Donald Trump se u prva četiri tjedna mandata fokusirao na lakše protivnike. Daleko od toga da je osigurao dobitke, ali njegova carinsko-pregovaračka logika je jasna i daje dobru podlogu za razumijevanje šireg konteksta predstojećeg trgovačkog rata i pregovora s EU. U ovom tekstu ćemo objasniti zašto Donald Trump do sada nije raspalio posebne carine za EU na tragu posebnih carina koje je uveo ili namjerava uvesti Kanadi, Meksiku i Kini, i što možemo očekivati nakon uvođenja recipročnih carina za cijeli svijet, a koje će, ako budu primijenjene, najviše pogoditi europsku farmaceutsku i auto-industriju.
Carine u novom geopolitičkom okviru
U slučaju Meksika, prve carine (25%) koje su objavljene odmah po stupanju na dužnost, služe kao pregovarački token u paketu s drugim stvarima. Trump želi bolju kontrolu granica i – još i više – zaustavljanje ili usporavanje vala kineskih investicija kod južnog susjeda. U širem smislu, Kanada na sjeveru (i Grenland, o čemu više nešto kasnije) i Meksiko na jugu (zajedno s Panamom tj. Panamskim kanalom) Trumpove su poluge u pozicioniranju SAD-a za dugoročni globalni sraz s Kinom koju Trump želi što dalje od američkih dvorišta nakon što je ta zemlja bacila rukavicu u lice SAD-u. To bacanje rukavice objasnio je Kristijan Kotarski u seriji tekstova koje smo na Labu objavili kao uvod u razmatranja modernih trgovačkih ratova. Stoga je 10% opće carine na kineska dobra možda tek uvod. Kina je odgovorila odmjereno ciljanim carinama u rasponu od 10 do 15% na LNG (kinesko tržište amerikancima nije važno za LNG) i neke američke strojeve.
Kako se Kanada našla u ovoj priči? Trump u susjedstvu želi državu-vazala (ili, po mogućnosti, 51. državu SAD-a), i to iz tri razloga. Prvo, Kanada dijeli mainland SAD od Aljaske koju od kineske saveznice Rusije pak dijeli uski morski tjesnac od svega četrdesetak kilometara s otokom između (da, zemlja je okrugla i mala). Drugo, Kanada je bogata sirovinama. Treće, Kanada ima elemente socijalne države europskog tipa i očekivani životni vijek stanovništva od 82,6 godina, što je više od tri godine dulje nego u SAD-u. Takav prvi susjed izaziva zavist (manjeg) dijela Amerikanaca ali i iritaciju drugoga dijela koji Kanadu smatraju socijalističkom državom na pragu Amerike. Kanadsko gospodarstvo jako zavisi o izvozu u SAD, pa su se Trumpu i njegovim geostratezima carine učinile kao pogodan instrument za destabilizaciju susjeda i, barem, ishođenje ustupaka u pregovorima ako već ne mogu nagovoriti Kanađane da na referendumu izglasaju pripojenje SAD-u (što sigurno neće uspjeti jer Kanada nije nastala kao prćija nego je ozbiljna država s puno krvi prolivene za nezavisnost). Kanada je odmah pokazala zube i udarila po uvozu hrane i pića iz SAD-a (nemalih 100 milijardi dolara na godinu) istom carinskom stopom od 25%.
I u slučaju Meksika i u slučaju Kanade carine su nakon početnog povlačenja poteza suspendirane na 30 dana čime se otvorila mogućnost pregovaranja šireg paketa i smanjenja udjela carina u konačnom dogovoru. Međutim, i prije isteka roka od 30 dana Trump je raspalio s novim carinama na aluminij i čelik (25%), i to ne samo Kanadi, Meksiku i Kanadi nego svima, uz najavu uvođenja takozvanih recipročnih carina, o čemu više kasnije u tekstu jer je to najnoviji instrument u arsenalu koji se spominje tek od ovog tjedna.
Postupno širenje arsenala carinskih mjera pokazuje da carine ne možemo razumjeti samo kao dio širih pregovaračkih geopolitičkih paketa kao što su to u početku tumačili Trumpu skloni komentatori. Postoje i dublji domaći američki razlozi. Na primjer: (1.) lobiranje domaćih proizvođača (Trump koji vjeruje u carine prilika je sektorima i proizvođačima koji su posrnuli pred globalnom konkurencijom da se zaštite), (2.) potreba da Amerika s ogromnom rupom u proračunu (više od 6% BDP-a) pronađe nove izvore javnih prihoda i (3.) očuvanje ili razvoj strateških proizvodnji koje mogu biti važne u ratnim okolnostima (čeličane i farma su dio te priče).
Zasad se unutarnji ekonomski i politički i vanjski geopolitički razlozi uvođenja carina miješaju na kaotičan način. Kaos i improvizacija strateški su izbor jer omogućavaju prilagođavanje u hodu bez puno objašnjavanja i ostavljaju dojam da iza svega stoji grande-strategija i još genijalnija taktika koju običan smrtnik ili kakav profesor ekonomije nije u stanju razumjeti. No u politici se gotovo uvijek i svuda radi o improvizaciji i snalaženju po putu na temelju neke ranije formulirane velike ideje koja se tek nakon preuzimanja uzdi vlasti u ruke testira u srazu sa stvarnošću. Iz neshvatljivog razloga velik broj pametnih ljudi smatra da su politike strašno promišljene i pametne iako stvarnost i iskustvo upućuju na suprotno – sve je improvizacija uz prilagođavanje u hodu.
U najnovijem primjeru s 25% carine na čelik i aluminij Trump nije propustio ponovo usmjeriti komunikaciju prema Kanadi koja izvozi puno proizvoda od čelika i aluminija u SAD, a koja bi, prema Trumpovim riječima, bila prekrasna 51. država SAD-a pe ne bismo imali tu umjetnu liniju koja nas dijeli od Aljaske. Međutim, većina smatra da je ta priča samo dim. Iza ove carine stoji zabrinutost administracije (i lobiranje američkih čeličana) zbog pada domaće američke proizvodnje proizvoda od čelika. A čelik je strateški, naročito u ratu. Kina ima puno čeličana (iako i njima proizvodnja pada). A opet, ako američki čelik i aluminij i proizvodi od čelika i aluminija nisu konkurentni, kako će kupci tih proizvoda, na primjer, američka autoindustrija, reagirati na zaštitu domaće proizvodnje njihovih inputa koje su do sada dobavljali od povoljnijih dobavljača iz inozemstva (prvenstveno iz Kanade i Meksika)? CEO Forda bio je neobično jasan i hrabar jer je jako rizično kritizirati Trumpa: očekivali smo poticaje, a dobili smo puno troškova i puno kaosa. Ne treba sumnjati u to da će Trumpov odgovor na tu vrstu unutarnjih pitanja biti zaštitit ćemo i vas – uvest ćemo veće carine na uvoz automobila iz EU. Ili će se netko u operacionalizaciji koncepta dosjetiti da komponente za američku autoindustriju od čelika i aluminija neće biti obuhvaćene tim carinama. Vrag je uvijek u detaljima, a detalja zasad nema. Proći će mjeseci dok svi tehnički preduvjeti za primjenu ne budu ispunjeni.
Velika slika, nezamaranje detaljima i geopolitičke teme u prvih su mjesec dana sigurno u fokusu Donalda Trumpa jer se domaća ekonomska situacija još nije stigla promijeniti, a niti jedna carina još nije stupila na snagu. U isto vrijeme, dok je počinjao trgovački rat, državni tajnik Marc Rubio je za prvi posjet inozemstvu odabrao Panamu gdje je kineska kompanija preuzela menadžment prometa u Panamskom kanalu koji su izgradili Amerikanci 1914., a kontrolu nad kanalom prepustili Panami tek 1978. u vrijeme predsjednika Cartera. Upravo kreću i nekakvi pregovori o ratu u Ukrajini.
Kada se sve gleda zajedno, tri stvari su jasne. Prvo, carine nisu autonomni instrument ekonomske politike koji se koristi radi povratka proizvodnji u Ameriku kao što su mislili naivni. Iako je priča o vraćanju proizvodnje savršeno služila kao obećanje dijelu glasača, i premda je japanski premijer u jednom od prvih susreta s Trumpom na tom tragu najavio veliki val japanskih investicija u SAD radi izbjegavanja carina (što bi se ionako ostvarilo jer Japan koji demografski implodira odavno predstavlja previše skučeno tržište za japanske mega-kompanije), seljenje proizvodnji u SAD tek je sekundarni cilj koji se dobrim dijelom i ne mora ostvariti. Jer, kome treba skupa proinflacijska proizvodnja tehnološki jednostavnih proizvoda koji bi se jeftinije mogli proizvoditi drugdje – zanimljive su samo tehnološki napredne proizvodnje visoke dodane vrijednosti ili strateške proizvodnje koje su važne u ratu. U tom kontekstu važniije je drugo – preoblikovanje cjeline globalnih političkih i ekonomskih odnosa za očekivani dugoročni sraz s novim globalnim tehnološkim, ekonomskim i političkim izazivačem Kinom. U tom segmentu carine su tek jedan pregovarački token na kupu većeg broja žetončića. Treće, u općem ambijentu u kojem su carine od strane Trumpa proglašene „najljepšom riječi u rječniku“, kratkovidni unutarnji razlozi kao što su lobiranje pojedinih industrija i punjenje proračuna mogu povremeno postati važniji od geopolitičkih tema. Kao što ćemo pokazati do kraja teksta, u potencijalnim unutarnjim američkim ekonomskim stresovima leži najveća opasnost za globalno gospodarstvo. Štoviše, američka fiskalna situacija određuje veliki broj Trumpovih unutarnjih i vanjskih politika, pa otud i mogući treći motiv za carine – radi punjenja posrnulog američkog proračuna.
Politički okvir za carine: one man show
25% na čelik i aluminij za EU nije bitno, osim za Njemačku – čitaj ThyssenKrupp – iz kojeg su priopćili da nove carine neće nanijeti bitnu štetu njihovom poslovanju s Amerikom. Imali su sedam godina za pripremu nakon što je Trump 2018. prvi puta uveo takve carine, pa ih je Biden ukinuo. Njemački mega-koncern možda se dobro pripremio za rizik povratka Trumpovog carinskog režima. Dobro informirani vide unaprijed, no pitanje je koliko je unaprijed moguće vidjeti kada se mijenja kompletan politički okvir koji uređuje carine odnosno, kada se mijenjaju politička pravila upravljanja carinskim sustavom u SAD-u.
Zapitajmo se zašto detalji carinskih prijedloga još uvijek nisu jasni i zašto su trebala proći gotovo četiri tjedna da Trump počne komunicirati uvođenje recipročnih carina prema načelu „if they charge us, we charge them“? Uočite da je to već treći oblik carina koji se najavljuje. Imamo posebne carine za pojedine zemlje (Kina, Kanada, Meksiko) od kojih su neke privremeno suspendirane a neke ne, imamo posebne carine za pojedine sektore ili grupe proizvoda (čelik, aluminij) i sada imamo i recipročne carine „if they charge us, we charge them“, pri čemu još uvijek nema provedbenih detalja, uputa i slično, pa nije poznato ni kako se ovi carinski oblici međusobno odnose u konkretnim primjenama.
Teška čitljivost Trumpove strategije i taktike s carinama rezultat je slabo poznate činjenice da američki predsjednici do sada nisu samostalno odlučivali o carinama dok je Trump to promijenio. O bitnim okvirima carinske politike odlučivao je Kongres kroz donošenje zakona. Na primjer, Hawley-Smootov zakon o carinama s početka 30-ih godina prošlog stoljeća koji je produljio i produbio Veliku krizu pretvorivši ju u pogonsko gorivo kasnijih katastrofalnih povijesnih događaja donesen je u Kongresu. Oduvijek su se izrađivali i naširoko obrazlagali zakoni koji su regulirali pitanja međunarodne trgovine što je, barem jednim dijelom, značilo predvidivost i konzistentnost carinske politike. Ne uvijek, naravno, kao što pokazuje spomenuti primjer od prije gotovo stotinu godina. Trump sada koristi jedan poseban zakon koji je ranije služio za uvođenje sankcija drugim državama, a koji se po novome tumači kao predsjednikovo pravo da s carinama čini što ga je volja i kad ga je volja. Kako je Trump sposoban za brze zaokrete u okviru takozvanog transakcijskog, potpuno personaliziranog pristupa vođenju politike, jasno je da jedan od najosjetljivijih instrumenata u međunarodnim odnosima postaje podložan promjenama na tjednoj razini i dugom čekanju tehničkih obrazloženja i uputa (koje će se vjerojatno stalno mijenjati kako će se mijenjati predsjednikova volja). To ima destabilizacijski potencijal po međunarodne odnose, predvidivost američke politike i kredibilitet u pregovorima. No, svijet će se brzo naviknuti na poslovanje s takvim Trumpom; aktualna teška čitljivost tek je privremena početna faza. Ono na što će se još trebati naviknuti je da sve ovo nije rezultat američke snage koju Donald Trump pokušava projicirati, nego slabosti.
SAD vs. EU, NATO, rat u Ukrajini i otvoreno pitanje budućnosti Rusije
Dakle, zašto u kontekstu koji smo dosad opisali Trump čeka s ispaljivanjem prvog carinskog hica samo prema EU? Zašto je pristup prema EU drugačiji od pristupa prema Meksiku, Kanadi i Kini? EU je vrlo malo pogođena carinama na čelik i aluminij, ali bit će pogođena primjenom načela reciprociteta kada detalji njegove primjene postanu jasniji. Zasad se fokusiramo na činjenicu da za razliku od Meksika, Kanade i Kine EU nije udarena ciljanim carinama samo za EU.
Razloge odgode treba tražiti u dvije stvari. Prvo i najvažnije je naravno – geopolitika. Kao i u slučaju Meksika, stratezi u Washingtonu su vjerojatno bili uvjerenja da moraju posložiti cijeli paket u kojemu bi se carine trebale naći zajedno s ekonomskim i političkim odnosima EU i Kine, i ratom u Ukrajini. Što se prvoga tiče, Washington želi osigurati poluge kojima će navesti EU da slijedi politiku SAD-a prema Kini. Iznenađujuće isticanje pitanja Grenlanda treba tumačiti u tom paketu – paketu borbe za dominaciju nad sjeverom prema kojemu je Kini otvoren put preko njezine aktualne saveznice bez rezerve – Rusije. Navodno gore ima još puno neotkrivenih resursa čiju će eksploataciju tehnologija omogućiti u budućnosti. Što se tiče drugoga, rata u Ukrajini, Trump želi poentirati mirovnim sporazumom Moskve i Kijeva. Ne samo da je to bilo njegovo najveće vanjskopolitičko obećanje iz kampanje, nego je to geoekonomski i geopolitički gledano daleko najveći ulog zbog povijesno još uvijek nejasne pozicije Rusije. Sada je prilično jasno kako Washington vidi Rusiju u uvjetima velikog globalnog auzmeša.
Iz trenutačne perspektive EU, Putinova Rusija je nepovratno izgubljena, no u Washingtonu sigurno računaju s time da se u perspektivi dugoga roka Rusija neće tako lako svesti na lutku na koncu Pekinga. Od Rusije svatko razuman i iole upoznat s poviješću očekuje da će pokušati igrati dio svoje buduće igre samostalno, kao nekada kada je bila puno veća globalna sila. Rusija pod snažnom kontrolom Kine je u perspektivi od nekoliko desetljeća noćna mora, a Amerikanci računaju da je možda tako i za same Ruse. Danas je Rusija opasnost za SAD koji više nema fiskalne resurse biti svjetski policajac samo još zbog nuklearnih glava i Trump vjerojatno misli da taj dio rizika može kontrolirati ako održi kakve-takve odnose s Moskvom. Ako ostavimo po strani bijes zbog ruske agresije u Ukrajini, Moskva koja nije u svemu na gumbu Pekinga i koja je spremna na razgovor sa SAD-om o globalnoj nuklearnoj sigurnosti je i u širem europskom interesu ako već promišljamo o velikom novom preslagivanju globalnih odnosa.
U isto vrijeme, Washington želi što prije početi s obnovom Ukrajine. Bidenova administracija je ulagala u obranu Ukrajine, Trumpova, koja je kao što ćemo objasniti, još više stješnjena rupom u proračunu (preko 6% BDP-a) želi što kraće trošiti na obranu Ukrajine i krenuti s investicijama i povratima na ulaganja. Zahtjev da Ukrajina ponudi svoju sirovinsku bazu kao zalog za nastavak američke pomoći neskriven je pledge na buduće investicije i poslove kada prestane rat. Ekonomskim rječnikom rečeno, Trump želi visok povrat na dosadašnja i buduća ulaganja SAD-a u Ukrajinu.
Investicije i sirovinska baza ključne su riječi u novoj administraciji koja je prožeta idejom da će nova energetika, sirovine, računalni kapaciteti i umjetna inteligencija odrediti globalne odnose u 21. stoljeću pri čemu njih primarno zanimaju srazovi duž tih osi s Kinom. Dakle, novi washingtonski stratezi vjerojatno se nadaju da mogu poklopiti dvije muhe jednim udarcem – i sirovinski biznis u Kijevu i utjecaj u Moskvi. Mislim da neće biti jednostranih pogodovanja Moskvi jer Amerika ima ogromno institucionalizirano znanje o tome kako se može pregovarati s Rusima, ali bit će pokušaja kompromisa. Za to im trebaju Ukrajina i EU koje neće previše iskakati iz američke strategije, EU koja će uzeti najveći dio troškova na sebe i koja će se prestati oslanjati na novac američkih poreznih obveznika za svoju sigurnost i zaštitu. Trump je dakle poslao jasnu poruku da visoko zadužena Amerika s ogromnim deficitom mora birati svoje prioritete jer više nema fiskalnu snagu za cijeli svijet, a američki prioriteti su kontrola štete u odnosima s Kinom, Meksiko i Kanada. Držanje EU, koja još nije do kraja osvijestila novu američku stvarnost, na koncu carinskim ucjenama vjerojatno se Washingtonu čini kao pametna pregovaračka taktika. Meni izgleda da je vjerojatna procjena Washingtona da su recipročne carine dovoljne; proći će mjeseci do primjene, taman koliko treba za pregovore po paralelnim linijama: Ukrajina, budućnost NATO i ekonomski odnosi. Pri tome NATO neće biti žrtvovan ako se unutar Saveza može postići pravednija podjela troškova, ali sve članice moraju znati da će SAD pokušati makar malo odvući Rusiju od Kine, jer ta igra je sada njihov prioritet.
Drugi razlog zašto Trump na samome početku nije stavio EU u paket s Kinom, Meksikom i Kanadom je snaga jedinstvenog tržišta EU i činjenica da SAD ostvaruje veliki trgovački suficit u razmjeni usluga s EU. SAD treba paziti da ne izazove carinski rat do istrijebljenja s Europljanima (naravno, vrijedi i obratno – ravnoteža straha je dobra za buduće pregovore). Prema podacima za 2023. godinu, EU ostvaruje višak u razmjeni roba sa SAD-om od 155 milijardi eura (slično ukupnom višku Meksika). Točno je da je to uglavnom njemački izvoz automobila, strojeva i tehnologija (izvoz u SAD je oko 4% njemačkog BDP-a), ali EU ujedno ostvaruje manjak, a SAD višak, u međusobnoj razmjeni usluga u vrijednosti od 50 milijardi. Ukupan deficit SAD-a u razmjeni roba i usluga s EU (oko 100 milijardi) manji je od ukupnih deficita s Meksikom i Kinom jer američke kompanije ostvaruju vrijednost izvoza usluga na velikom tržištu EU od oko 400 milijardi dolara (usporedbe radi EU izvozi roba u SAD u vrijednosti oko 600 milijardi). Samo američki izvoz usluga u EU je gotovo 1,5% američkog BDP-a. Na toj strani najvažniji je Big Tech – kompanije poput Mete, Microsofta, Alphabeta itd. – koje su ujedno i glavne sastavnice dioničkog indeksa S&P 500. Njima su prihodi u EU toliko veliki dio ukupnih prihoda (kod nekih i oko i preko trećine) da bi veći problem s europskim tržištem mogao ozbiljno poremetiti ne samo njihov razvoj i profitabilnost nego i trend indeksa na Wall Streetu koji je na ekranima Trumpove administracije jedan od najvažnijih indikatora za mjerenje zdravlja domaćeg ekonomskog organizma. U usporedbi s EU, izvoz usluga u zatvorenu Kinu je zanemariv.
Probemi američkih Big Tech korporacija u EU nisu ništa novo. GDPR, anti-monopolske i porezne kazne svakodnevica su njihovog poslovanja ovdje. Francuska je svojedobno bila uvela i porez na digitalne transakcije. U nemogućnosti točnog utvrđivanja rezidentnosti porezne osnovice na globalnim platformama, poreznici su se dosjetili neke vrste glavarine. Budući da je lako utvrditi broj korisnika Facebooka ili Instagrama u svakoj zemlji, odredi se plaćanje lokalnog poreza od strane platformi koji se obračuna na per capita principu. To je u biti porez na pravo raspolaganja podacima o građanima, koje su u ranijim tehnološkim fazama moderne povijesti imale samo nacionalne države. Jasno je da nacionalne države, a ni dio građana, ne žele samo tako ustupiti pravo na podatke američkim ili bilo kojim drugim tehnološkim kompanijama jer građani nad državama imaju demokratsku kontrolu, a nad tehnološkim kompanijama nemaju (osim uskrate podataka bijegom s mreža, za što je kasno sada kada su navučeni na njih). Onda barem neka Big Tech plati. Francuska je od ove vrste poreza u međuvremenu odustala, no kao što znamo iz povijesti poreza, jednom uveden pa ukinut porez često se vraća. Prema tome, u općem trgovačkom ratu sukob će se vrlo brzo preseliti i na područje razmjene usluga te me ne bi me čudilo da za koju godinu dočekamo potpuno nove međunarodne regulatorne režime korištenja digitalnih platformi i IT usluga. Ako stvari odu posve ukrivo.
Prije nego što eskalira u tom smjeru, trgovački rat će se pokušati dovesti u neku koliko-toliko kontroliranu ravnotežu koja bi bila u interesu obje strane. Kada potpredsjednik Vance neki dan u Parizu govori o umjetnoj inteligenciji i potrebi slobode, te poručuje Europljanima „deregulirajte!“ (digitalne usluge), on govori u ime stotina milijardi dolara američkog izvoza usluga u EU. No, zašto bi EU bila slobodno dvorište za američke usluge ako će europski proizvođači automobila i nekih drugih stvari (tj. njihovi američki kupci) morati plaćati puno veće carine nego dosad? Vratit ćemo se tom pitanju ravnoteže u fer igri, jer ono je ključno, pogotovo sada nakon što je Trump najavio recipročne carine po načelu if they charge us, we charge them.
EU se nakon ranijih iskustava pripremila za novu fazu trgovačkog rata. U prethodnoj, u vrijeme prvog Trumpovog mandata, nakon što je SAD ispalio prvi hitac carinama na ne samo europske (a s gledišta EU čitaj njemačke) proizvode od čelika i aluminija (25% i 10%), EU je odgovorila ciljano na motocikle (Harley Davidson) i još neka dobra poput burbona, gađajući vidljive brendove i proizvođače iz područja u kojima Donald Trump ima snažnu bazu glasača. Na tome je tada sve stalo jer Trump razumije argument sile i inteligentnog odgovora i prilagođava mu se sve dok mu se čini da na kraju može proglasiti pobjedu tj. dobiti više no što je imao na početku. No, to je bila mala kiki-riki igra s proizvodima za bogate pijandure. U odnosu na težinu pitanja koja će se sada naći na stolu sve je bila dječja igra jer sada su ulozi – i ekonomski, i ne samo ekonomski, puno veći.
Na ovoj poveznici možete pronaći jako dobar kratak pregled trgovačkih odnosa, carina i otvorenih pitanja između EU i SAD-a koji je sastavljen u Centru Wilson u Washingtonu. Trump je potpuno u pravu kada zdvaja nad činjenicom da EU ima carine na uvoz američkih automobila od 10%, dok SAD primjenjuje carine na europske automobile po stopi od samo 2,5%. Međutim, isto je tako činjenica da SAD ima carinu na europske kamione od visokih 25% (čime štiti svoje mega-popularne gutače goriva i pick-up truckove koje proizvode Ford i General Motors, dakle isti oni koji su sada uplašeni jer se ne snalaze i ne vide kako se njih štiti), a opet, EU više carini američko meso nego što SAD carini europske prehrambene proizvode.
Kada se stvari gledaju u paketu, ali samo s ekonomske strane, EU ima na raspolaganju širok arsenal. Ne samo odmazde, nego i ustupaka koji uopće ne moraju biti previše bolni. Spuštanje carina kao mogući ishod pregovora ne treba tumačiti kao spuštanje gaća, osobito ako to može biti na korist europskih potrošača i proizvođača i ako Trump ostane vjeran ideji reciprociteta pa spusti carinu na uvoz EU ako EU spusti carinu na istu skupinu dobara na uvoz iz SAD-a, u što ne treba polagati nadu. Preko nekih medija već se prenosi neprovjerena informacija da je EU spremna unilateralno smanjiti carine na uvoz američkih automobila jer procjenjuje da američki automobili u EU neće biti osobito konkurentni (oni koji donekle jesu odavno proizvode ovdje poput Forda), dok će američko tržište bez zelenih ograničenja još dugo ostati važno, a možda će mu i rasti važnost za europske proizvođače automobila s motorima na unutarnje izgaranje nakon što je Trump potukao radikalnu zelenu agendu. Međutim, ne treba biti naivan i misliti da će Trump tako lako prihvatiti da ostaje 2,5% carine na uvoz automobila iz EU ako EU na isti način tretira američke automobile jer zaštita slabo konkurentne američke domaće proizvodnje automobila i dodatni prihodi u proračunu vjerojatno će ga navesti na traženje nove ravnoteže na višoj razini zaštite američkih proizvođača koji će i sami biti potaknuti na dodatno lobiranje za zaštitu jer im neke druge zaštite (čelik, aluminij) povećavaju troškove. Tako je to sa zaštitama: jedna vuče drugu jer je sve jako povezano. Utrka prema dnu lako krene.
EU zapravo odgovara što slobodniji režim trgovine. Europska komisija hvali se nedavnim sporazumima o slobodnoj trgovini s Mercosurom (Argentina, Brazil, Paragvaj, Urugvaj) i Čileom (koji je izvan Mercosoura), koji će Europi olakšati pristup tamošnjoj sirovinskoj bazi, a u srazu s čime se olakšana konkurencija za izvoznike argentinskog mesa i urugvajske soje na europskom tržištu uopće ne čini kao loša protuteža. (OK, to još mora proći ratifikaciju kod Francuza i Poljaka, što nije izvjesno zbog snažnih poljoprivrednih lobija u tim zemljama). No na tom tragu, što bi europski potrošači imali za izgubiti ako se ukinu carine na američko meso i automobile? Dapače.
Ako proširimo priču na energente, EU SAD-u može obećati još više kupnji američkog LNG-a i vojne tehnologije. Potonje se ne uklapa samo u ispunjavanje NATO standarda izdvajanja 2% BDP-a za obranu što je bio Trumpov zahtjev još u prvom mandatu, nego se uklapa i u eventualno još veći zahtjev koji američki predsjednik sada komunicira (spominje 5% BDP-a za obranu, a ideja nije strana vrhu NATO saveza; tajnik NATO Mark Rutte po novome spominje 3%). Ma koliko Trumpov zahtjev za 5% bio nerazuman, to je još jedan povećani početni ulog za pregovore i Trump sigurno zna da to nije moguće postići u dogledno vrijeme. On zna i da se svijet promijenio i da Europljani nakon ruske agresije na Ukrajinu žele ojačati svoje obrambene kapacitete. To je bila njegova poruka još u prvom mandatu kada je imao itekako pravo dok je upozoravao da EU premalo izdvaja za obranu i da se previše oslanja na ruske energente. Blijedo su ga gledali i govorili da nije normalan. A čovjek im je samo došao reći da se svijet toliko promijenio da Amerika više nema gospodarske resurse za cijeli svijet i da će se prije ili kasnije morati više okrenuti sama sebi i jedinoj bitnoj stvari koju vidi u svijetu – Kini.
Francuzi, uvrijeđeni, u skladu s interesima svoje obrambene industrije, sada guraju ideju da bi nabavke vojne opreme trebale biti „domaće“, europske, međutim izostavljanje američkih dobavljača praktički nije moguće ni pametno sve dok postoji NATO standard, dok postoji i potreba i spremnost Amerike da NATO bude sačuvan, i dok postoje značajne zemlje poput Poljske koje snažno povećavaju svoj obrambeni kapacitet računajući na kapu NATO-a i američku vojnu tehnologiju i pomoć. Uostalom, s pomakom europskog političkog pejzaža udesno, ideje o potpunom odvajanju europske obrane od NATO i SAD-a automatski će nestati. A neće ni Trump trajati vječno, iako se ne treba zavaravati da je ovo samo Trump. Ovo je Amerika, i budućih nekoliko američkih predsjednika će vjerojatno voditi sličnu (geo)politiku, možda samo s umjerenijim instrumentima i više takta. Hrvatska ima tradicionalne obrambene veze s SAD-om i sigurno bi se našla na strani obrane interesa slobodne nabavke američke obrambene tehnologije u EU.
Naposljetku, i europske, a ne samo japanske kompanije, imaju interes jačanja ulaganja u SAD. Dovoljno je reći da su izravna strana ulaganja iz EU u SAD do sada iznosila 3,5 bilijuna dolara (više od 10% američkog BDP-a), pri čemu je njihov rast konstantan. Amerika je daleko najveće nacionalno tržište na svijetu i svako globalno ozbiljno i ambiciozno poduzeće jest i bit će tamo prisutno. EU političari nemaju problem obećati da će raditi na tome da se u narednih 10 godina dogodi još bilijun izravnih stranih ulaganja iz EU u SAD – to su brojka i metoda ekonomske suradnje koju Trump otvoreno obožava. Sva obećanja takve vrste koja strani državnici izgovore nakon sastanka s njim Trump javnosti predstavlja kao svoj uspjeh i odgovor na prijetnju carinama iako se dobrim dijelom radi o političkoj igri. Političari ne mogu nikome narediti da investira (mogu ohrabriti) i najveći dio tih investicija bi se ionako događao bez carina i cijelog showa. U ovome treba tražiti imprint Trumpove poslovne povijesti i mindseta; on je Investitor više nego Trgovac i njegovu je politiku lakše shvaćati kroz prizmu logike investicija nego kroz prizmu logike trgovine, iako se često čini da je obratno.
Kada se na sve to doda ranije spomenuta želja američkih Big Tech kompanija čiji prihodi i dobit u značajnoj mjeri zavise o tržištu EU da u političkim i ekonomskim odnosima ne dođe do prevelikih disrupcija i odmazdi, svakome s malo pregovaračkog iskustva prilično je jasno da je takozvani deal space u odnosima SAD-a i EU vrlo velik. To je i logično i očekivano za dva tako velika područja. Nitko na svijetu nema ni približno razvijene uzajamne trgovačke i kapitalne tokove kao SAD i EU. Cijela moderna povijest Zapada sadržana je u tome i to se neće tako lako promijeniti čak i ako se cijela poslijeratna američka geopolitička strategija mijenja iz temelja.
Najvažnije: unutarnje napukline u SAD-u (s naglaskom na fiskus)
I sve bi bilo u velikoj mjeri predvidivo (kratak i ograničen trgovački rat EU i SAD s minimalnim posljedicama) kada bi s druge strane bio brzopotezni Trump koji je gladan brzih dobitaka i koji svaki ustupak američkoj strani odmah javnosti predstavlja kao osobni trijumf, a kada bi s ove strane postojala EU sposobna donositi odluke. Ovoga puta neće biti tako lako. Trump u drugom mandatu je s jedne strane jači nego u prvom, a s druge slabiji, što će jako utjecati na njegovo drugačije ponašanje. A EU je trenutačno u limbu dok se čeka ishod njemačkih parlamentarnih izbora 23. veljače i sastavljanje nove vlade, te dok se čeka rasplet političke drame u Francuskoj koji je moguć tek najesen ako ne potraje i do sljedećih predsjedničkih izbora. Iako u ovom trenutku još nije vrijeme za pretjerani pesimizam, ni za veliki optimizam nema puno mjesta.
U SAD-u stvari su iznutra još složenije nego u EU i isto tako podložne stvaranju unutarnjih napuklina po putu. Treba shvatiti zašto je Trump izraz slabe, a ne jake Amerike.
Trump je u drugom mandatu politički jači iznutra zbog iskustva prvog mandata, kontrole nad oba doma i pomnije osmišljene nove geopolitičke strategije. Ne ulazim u pitanje koliko je ta strategija pametna i je li neka druga bila moguća; nisam ekspert za to. No, ono što je jasno je da strategije ne nastaju u zraku; one imaju i svoja ekonomska, a ne samo ideološka ili usko politička utemeljenja. Dakle, EU ili značajan dio EU bit će konstantno iritiran otvaranjem pitanja Grenlanda, užasnut transakcijskim pristupom pregovorima s Ukrajinom i Rusijom, pogotovo nakon nemogućnosti gutanja ideje o „humanom preseljenju“ Palestinaca i prodaji Gaze SAD-u, kao da je kakav plot za izgradnju hotela. Štogod mislili o tome, kolikogod se zgražali i bez obzira što je gotovo sigurno da dio Trumpovih najava neće moći biti ostvaren, nova strategija je tu i valja ju uzeti kao činjenicu koja je već prilično jasno iskomunicirana kroz geopolitičke pretenzije novog SAD-a ka sjeveru i jugu. Uzeti tu strategiju kao činjenicu ne znači povinovati se i prihvatiti sve, jer EU ima svoj interes, a taj je prvenstveno da Rusija nekako ostane vezana na uzici i pametno se prilagoditi – uvažiti novoartikulirani interes druge strane radi realizacije vlastitog interesa na nov način. A taj interes jest slobodna trgovina.
S druge strane, a ovo je najvažnije, Trump je slabiji nego u prvom mandatu jer nasljeđuje trend produbljavanja fiskalnog deficita koji je u prošloj godini iznosio 6,3% BDP-a i visok javni dug, dok je u isto vrijeme obećao rezove poreza koji su jako važni njegovoj za sada čvrsto postrojenoj republikanskoj bazi. Rezove poreza jako je teško pomiriti sa smanjenjem deficita proračuna, osobito u uvjetima kada bi imao mega problem u proračunu i bez poreznih rezova. Trump je imao puno veći fiskalni prostor za porezne rezove u prvom mandatu. Kako on od obećanja ne odustaje, jedino što sada može napraviti kao kompenzaciju najavljenih poreznih rasterećenja je ogroman rez na rashodnoj strani proračuna (za što je angažirao Elona Muska koga je politički lako žrtvovati ako rezovi zapnu ili ako Trumpu počne padati popularnost) i pokušaj nalaženja novih izvora federalnih prihoda.
Godišnji prihodi od carina u proračunu SAD-a iznose oko 80 milijardi dolara na oko 3,5 bilijuna dolara uvoza ili tek malo više od 2%. Ako digne carine, s efektivno naplaćenih 10% u prosjeku godišnji prihod od carina mogao bi narasti za oko 1% BDP-a ako se ništa drugo ne promijeni. To je jedna šestina budžetskog deficita – i puno i malo, ovisno kako se gleda. Ako se Muskov DOGE – parafiskalna agencija zadužena za pojednostavljenje regulacije i rezove javnih rashoda – susretne s ozbiljnim preprekama, što je vrlo izgledno, svaki dodatni dolar od carina mogao bi se pokazati spasonosnim za porozne javne financije SAD-a. „If they charge us, we charge them“ mogao bi postati moto iz prošlosti koji će prerasti u „We charge them because we need money.“ Stoga Trumpov pregovarački stav o carinama neće zavisiti samo o kombinacijama s drugim (geo)političkim i strateškim tokenima u pregovorima, nego i o razvoju situacije u proračunu kod kuće. Nad proračunom nova administracija još nema kontrolu i pitanje je kako će ga i kada postići.
Moguće usporavanje američkog rasta u ovoj godini može pojačati fiskalnu napetost i snagu unutarnjih lobija koji teže očuvati ili stvarati profite kroz zaštitu od inozemne konkurencije. Amerika s Trumpom nije imuna na ulazak u ono što ekonomisti zovu loša ravnoteža. Loša ravnoteža mogla bi se ostvariti ako bi kombinacija recesije i posljedičnog povećanja fiskalnih teškoća dovela do carina koje bi se u nekom kraćem roku činile kao „izvrsno“ rješenje (jer u isto vrijeme mogu spriječiti pad domaće proizvodnje i puniti proračun), no već u srednjem roku takva rješenja jačaju inflacijske pritiske i usporavaju gospodarski rast. Bila bi to mega-napuklina, prvenstveno unutarnja, američka, ali s posljedicama za cijeli svijet. Vrhunac paradoksa je što bi tada i cijela velika strategija strateške pripreme za dugoročni sraz s Kinom naišla na ozbiljne prepreke, a oporba bi vrlo brzo mogla početi graditi protuudar pod sloganom da pod Trumpom „America will never be great again“.
Kada je podatak o inflaciji u siječnju u SAD-u neki dan sve iznenadio (rast 0,5% na mjesec, približno kao u Hrvatskoj da se i mi malo „pohvalimo“), a 10-godišnji obveznički prinos zbog toga odletio s 4,5 na 4,7%, Trump se sjetio FED-a na kojeg je privremeno bio malo zaboravio i odmah poručio (na tragu brojnih takvih zahtjeva iz prvog mandata): rušite kamatne stope! No Trump nema izravnu nadležnost nad FED-om kao što zasad ima nad carinama. FED je neovisna institucija, a šef FED-a Powell odmah je iskazao zabrinutost i oprez u pogledu daljnjih koraka monetarne politike. Ministar financija Bessent je pokušao izgladiti stvar izjavom da ga ne brinu kratkoročne nego dugoročne kamatne stope, no nije rekao što to konkretno znači. Jedino kako administracija može utjecati na dugoročne kamatne stope je smanjenje fiskalnog deficita, a to za sada nije na vidiku. Kada je o FED-u riječ, na pomolu je još jedna velika unutarnja napuklina. Trump i Bessent to neće otvoreno reći, ali jedan od načina da pomire porezne rezove s rezanjem deficita je inflacijski porez – monetarna ekspanzija i inflacija koja će obezvrijediti američki javni dug. Jako jako rizično, tema za jedan drugi tekst.
Prema tome, sve ovo je još jako daleko od mogućnosti prepoznavanja nekog izglednog scenarija. Financijska tržišta su zasad vrlo mirna, što znači da taj kolektivni um još važe opcije i ne vidi neki najvjerojatniji scenarij. Trump nije pozdravljen euforijom tržišta, ali nema ni straha. Business as usual, zasad sve po trendu koji je profiliran već dulje vrijeme. S ekonomske strane, Trump nosi svoje rizike kao što su rizik pretjeranog vjerovanja u carine i širenje prostora neizvjesnosti (zbog velikih nedorečenosti i kolebanja u ekonomskim politikama), no treba biti fer i dati mu još malo vremena da vidimo vodi li on sve u kaos kao što govore jedni, ili u zlatno doba kao što govore drugi, ili je, kao što se meni čini, Trump znak jednog teškog doba za Ameriku u kojemu ta zemlja mora uskladiti svoju globalnu ulogu sa svojim ograničenim fiskalnim kapacitetima u uvjetima uspona velikog izazivača na istoku. Predstojeći pregovori o Ukrajini imat će određenu katalizacijsku snagu i bit će važan znak – znak propasti ako propadnu i znak uspjeha ako uspiju, no usuđujem se zaključiti da ova temeljna projekcija (relativno) sve veće slabosti SAD-a ostaje kao povijesna činjenica, bez obzira kako predstojeći val pregovora završi. Sve strategije i politike trebale bi se rukovoditi ovom činjenicom.
Kada se sve zbroji i oduzme, reugovaranje trgovačkih odnosa između SAD-a i EU bit će teško, složeno; bit će podložno zaokretima u hodu zbog promjena okolnosti, naročito međunarodnih u četverokutu SAD-Rusija-Ukrajina-EU i domaćih američkih fiskalnih okolnosti, no daleko smo od toga da reugovaranje neće biti moguće. Ekonomski deal space je velik. Bit će to, američkim rječnikom rečeno, jedan veliki rollercoaster ride koji tek počinje.