The Soviets could one day be dropping bombs on us from space like kids dropping rocks onto cars from freeway overpasses.
Lyndon Johnson
DeepSeek-R1 is AI’s Sputnik moment.
Marc Andreessen
U prva dva teksta smo pokazali kako eskalirajući trgovački ratovi odražavaju dijametralno suprotstavljene interese Kine i Zapada unatoč sve izraženijem riziku da Zapad na vrijeme ne percipira potrebu prepoznavanja i artikulacije zajedničkog interesa. Tome svjedoči užarena transatlantska retorika koju je prošli vikend započeo Donald Trump. Nasuprot tome, zajednički interes Zapada sastojao bi se u stvaranju velikog zajedničkog tržišta koje je u stanju osigurati ekonomiju razmjera za naprednu industrijsku proizvodnju, te u smanjenju ovisnosti o kineskim opskrbnim lancima. Kako je to moguće ostvariti? U ovom trenutku na horizontu se nažalost ne vide konture zajedničkog pristupa problemu jačanjem međusobne suradnje i pružanjem ruke brzorastućim ekonomijama u razvoju koje se nalaze na “klackalici“ između Zapadnog i kineskog utjecaja.
Ipak, ono što SAD i EU već sada mogu nedvojbeno osjetiti na svojoj koži svakako je činjenica da odnos komplementarnosti i sudjelovanja u globalnoj podjeli rada ne funkcionira onako kako je izvorno zamišljen u Zapadnim menadžerskim i političkim krugovima, tj. kao odnos prema kojemu će Zapadne multinacionalne korporacije uvijek uspijevati zadržati tehnološku prednost u odnosu na kineske konkurentne i osigurati značajno višu profitabilnost. Odmicanjem vremena takva oklada sve manje drži vodu. Unatoč ekonomskim problemima na tržištu nekretnina, plesu po rubu deflacije i sve lošijoj demografskoj slici, u Kini trenutačno postoji 250 korporacija s tržišnom kapitalizacijom većom od milijardu američkih dolara i slobodnim novčanim tokom većim od 10%. Za usporedbu, Europa ima 60, a SAD čak 100 korporacija manje koje zadovoljavaju prethodno navedene kriterije.
Stoga je jasno kako Kina početkom 2025. predstavlja državu koja je sve više u stanju preuzeti ulogu globalnog tehnološkog lidera te se ozbiljno približava “oštrici tehnološke revolucije“ kao što to ovih dana pokazuje i pomutnja koju je izazvao kineski chatbot DeepSeek. Iz tog razloga u narednim ćemo retcima pokazati kako funkcionira kineski državni kapitalizam i kako se Kina razvila u globalnu inovacijsku silu. Takva analiza će ukazati na važnost tehnologije i tehnoloških promjena kao kontrapunkta fenomenu trgovačkih ratova. Tehnologija i trgovina tehnološkim proizvodima ključ su globalne dominacije u 21. stoljeću.
Za vidjeti je koliko će šok izazvan pojavom kineskog DeepSeeka nalikovati šoku kojega je svojedobno izazvao SSSR lansiranjem Sputnjika. Napoleon Bonaparte davno je rekao kako je Kina uspavani div koji će protresti svijet kada se probudi. Kina se probudila i premda joj određeni trendovi (npr. demografski, op. ur.) dugoročno ne idu u korist, Kina ima sve veću snagu da u slučaju percepcije “zatvaranja prozora mogućnosti“ pokuša silom preokrenuti trendove koji joj uskraćuju status hegemona, kao što je to nekoć pokušao i imperijalni Japan. Za nas je u ovom trenutku pravo pitanje da li će se Zapad probuditi na vrijeme i osvijestiti prijetnju?
Kineski državni kapitalizam i agresivni merkantilizam: dva naličja iste kovanice
Već je u prvom tekstu istaknuto kako kineski državni kapitalizam ne cilja na stjecanje komparativne, već apsolutne prednosti. Kina ima namjeru ostvariti dominaciju u gotovo svim naprednim industrijama i kontrolirati glavninu svjetske industrijske proizvodnje. Neki će istaknuti kako je ovo cilj svih velikih industrijskih sila u dosadašnjoj povijesti i kako u niti jednoj ne postoji čisto tržište bez određenog oblika državne potpore. I to je u određenoj mjeri točno. Globalizacijske silnice tijekom zadnjih nekoliko desetljeća učinile su izvjestan stupanj koordinacije između privatnih korporacija i država domaćina ulaganja nezaobilaznim alatom za ostvarenje interesa obje strane. Ipak, nitko ne utjelovljuje ovakav tip “javno-privatnog partnerstva” bolje od kineskog državnog kapitalizma, partnerstva na steroidima koje se u trgovinskoj politici manifestira u obliku merkantilizma i enormnih trgovinskih neravnoteža.
Kina predstavlja daleko najopsežniju i najintenzivniju primjenu državne industrijske politike u povijesti i time znatno odskače od tradicionalnog natjecanja i međunarodnih trgovinskih principa. Bez prevelikog nećkanja kineska država pruža snažnu financijsku, političku i logističku potporu “nacionalnim šampionima”, ali za razliku od ranijih i poprilično neuspješnih inačica takvih industrijskih politika primjenjivanih u Europi, u Kini postoji daleko veći politički pritisak na poduzeća u privatnom i državnom sektoru u smislu isporuke očekivanih rezultata. Od njih se očekuje da ne djeluju samo u smjeru povećanja vlastitog profita, već i da djeluju kao eksponenti kineskih strateških interesa u zemlji i inozemstvu. U novije vrijeme pristup tehnološkoj politici ukorijenjen je u konceptu “cjelokupne nacije“ (eng. whole nation) koji uključuje tržišne mehanizme u svrhu optimizacije alokacije resursa, ali uz državno upravljanje. Za razliku od nekadašnjih maoističkih masovnih kampanja mobilizacije, Kineska komunistička partija naučila je sve bolje koristiti tržište koje više ne predstavlja prljavu riječ u partijskom vokabularu.
Tablica 1 ugrubo sažima razliku u razvojnom pristupu američkog liberalnog kapitalizma i kineskog državnog kapitalizma:
Tablica 1
| Američki sustav | Kineski sustav | |
| Ultimativni cilj | Oslanjanje na komparativnu prednost i tržišne sile | Trijumf u globalnom tehnološkom natjecanju stjecanjem najnaprednijih tehnoloških kapaciteta |
| Neposredni cilj | Potrošačev probitak (ili blagostanje radnika za ljevicu) | Nacionalna moć |
| Proces | Postizanje alokacijske učinkovitosti koja se temelji na uvažavanju preferencija potrošača i proizvođača | Dinamička i produktivna učinkovitost (proizvodnja najveće moguće količine na temelju dostupnih resursa) |
| Preferirani pristup trgovini | Slobodna trgovina / protekcionizam za New Deal ljevicu i MAGA desnicu | Trgovina u funkciji povećanja nacionalne moći |
| Instrumenti tehnološkog napretka | Financiranje bazične znanosti | Financiranje domaćih tehnoloških alternativa i njihova masovna komercijalizacija |
| Opravdanje ulaganja | Investiranje motivirano što višom stopom povrata na uloženo | Investiranje motivirano povećanjem tržišnog udjela |
| Ključan sastojak ekonomskog rasta | Potrošnja (pogotovo da se održi što viša zaposlenost) | Investicije (pogotovo u strateške sektore) |
| Razvoj tehnologije | Bez unaprijed zacrtanog puta | Identificiranje naprednih industrijskih i tehnoloških sektora u kojima se želi osigurati svjetsko vodstvo |
| Fokus na industriju | Agnosticizam oko poželjne industrijske strukture | Industrijska struktura ukorijenjena u državne strateške prioritete |
| Pristup politici | Agregiranje sukobljenih privatnih interesa | Nacionalni interes uspostave sinocentričnog svjetskog poretka |
Izvor: ITIF
Samodostatnost svakako predstavlja prvi i ključni strateški interes države, a onda se iz njega izvode i preostali interesi poput korištenja trgovine kao alata vanjsko-političke kontrole i utjecaja. Kinesko vodstvo ima namjeru stvaranja i razvoja svih industrija koje mogu proširiti izvoz i smanjiti potrebu uvoza. Naravno, ključnu ulogu trebaju imati poduzeća u kineskom vlasništvu i pod kontrolom kineske države. Za ilustraciju mogu poslužiti dva primjera. Udio u prodaji vozila Zapadnih proizvođača na kineskom tržištu smanjen je s 53% u srpnju 2022. na samo 33% u istom mjesecu 2024. Drugo, u ICT sektoru i sektoru proizvodnje čipova Kina je nedavno izdala smjernice prema kojima se de facto zabranjuje korištenje Intelovih i AMD-ovih čipova, te operativnog sustava Microsoft Windows, u svim računalima i serverima povezanima s kineskom Vladom i Kineskom komunističkom partijom.
Osim argumenta tehnološke autonomije i otpornosti na potencijalno iskorištavanje odnosa ovisnosti od strane inozemnih dobavljača i njihovih matičnih država, kinesko vodstvo takvim potezom posredno želi ostvariti i cilj stvaranja moćnog domaćeg tehnološkog sektora. Ono ga primarno potiče kreiranjem snažne domaće potražnje koja je presudna u stvaranju ekonomije razmjera. Pri tome su strane korporacije poput Applea i Tesle dobrodošle, ali samo dok služe kao izvor specifičnog znanja i kao katalizator promjena, prvenstveno usmjerenih na stvaranje snažnih domaćih igrača. U kasnijoj fazi misija domaćih igrača sastoji se u tome da postanu dovoljno konkurentni kako bi svoje učitelje istisnuli ne samo sa kineskog, već i s globalnog tržišta.
Nedvojbeno je da kineska ekonomija trenutačno usporava i da kineski državni kapitalizam generira niz ekonomskih neefikasnosti koje bi bile teško prihvatljive unutar demokratskog političkog okvira. Ipak, kineski inovacijski i proizvodni sustavi daleko su snažniji u odnosu na većinu procjena Zapadnih ekonomista. Kina se uistinu može osloniti na ogroman broj relativno jeftinih i sposobnih znanstvenika i inženjera koji kontinuirano rade na poboljšanju postojećih proizvoda i stvaranju novih. Inovacije su očito ipak moguće u kineskom državnom kapitalizmu.[1]
U sljedećim odjeljcima istaknut ćemo kakvu ulogu u svemu tome ima koncept industrijske koevolucije i reformirana kineska državna poduzeća, te koliko je Kina uistinu snažna u inovacijskom i proizvodnom smislu.
Industrijska koevolucija kao kineski “tajni umak“
Kineski pristup sve više utjelovljuje sustav “industrijske koevolucije” u sklopu kojega se dvije ili više povezanih industrija razvijaju u iterativnom i međusobno prožimajućem odnosu. Ukoliko postoji “slaba karika” u klasteru strateških industrija, kineska središnja država predvođena Ministarstvom industrija i informacijske tehnologije intervenira, čak ukoliko je intervencija u kratkom i srednjem roku na štetu povezanih industrija. Izuzetno dobar primjer predstavlja razvoj industrije baterija i električnih vozila. Kineski proizvođači vozila u ovom trenutku nabavljaju samo 10% čipova od strane domaćih proizvođača, što je daleko manje od proklamiranog cilja s početka 2024. godine kada je partijsko vodstvo postavilo cilj samodostatnosti u čipovima za automobile od 25%. Skaliranjem proizvodnje partijsko vodstvo pokušat će istovremeno smanjiti ovisnost o stranim opskrbnim lancima, ali i dati vjetar u leđa domaćim proizvođačima kao što je to bilo s drugim industrijama poput baterija i električnih vozila.
Stvaranjem preklapajućih industrijskih ekosustava pojačavaju se dinamički efekti industrijske politike osiguranjem prelijevanja znanstvenih dostignuća i praktičnih vještina u cijelom nizu komplementarnih industrija. U Kini je ekonomija aglomeracije ili grupiranje proizvodnje na točno određenim mjestima neizostavan element uspjeha. Tehnologije i proizvodi koji su se nekoć percipirali kao potpuno odvojene kategorije (npr. automobili i pametni telefoni) sve više se integriraju posredstvom spajanja hardwarea i softwarea. Vozila više nisu samo električna vozila, već električna inteligentna vozila. Stoga kineske tehnološke kompanije sve više postaju tehnološki ekvivalent “švicarskog vojnog noža“. Obično počinju u jednom sektoru i nakon toga se rapidno šire u druge sektore za koje se do jučer smatralo da su zaštićeni od svakog oblika izvansektorske konkurencije. Tome svjedoči nekoliko primjera. Proizvođač pametnih telefona Xiaomi ušao je na tržište električnih automobila. Najveći svjetski proizvođač dronova DJI širi poslovanje na proizvodnju lidara ili optičkog radara. Proizvođač baterija BYD krenuo je prije nekoliko godina u proizvodnju električnih vozila, da bi recentno zakoračio i u proizvodnju čipova. Proizvođač vozila Li Auto radi iskorake u proizvodnji humanoidnih robota, dok se internetski div Baidu okreće proizvodnji autonomnih vozila.
Slika 1 prikazuje preklapajuće koncentrične krugove koji predstavljaju ključne tehnološke sektore i pozicije moćnih kineskih korporacija unutar njih:
Slika 1
Izvor: Kylie Chan
Industrijska koevolucija vidljiva je i u odnosu komplementarnosti između kineske teške i zelene industrije. Prečesto je zanemareno kako upravo kineska teška industrija daje snažan vjetar u leđa razvoju industrije električnih vozila, baterija, solarne i vjetroindustrije. Kina ima 54% svjetske proizvodnje čelika, 59% svjetske proizvodnje aluminija, 51% svjetske proizvodnje cementa i 52% svjetske proizvodnje ugljena. Za razliku od Europskog zelenog plana koji nije razmišljao o potrebi teške industrije kao podloge za zelene proizvode više dodane vrijednosti, Kina je shvatila da buduća dominacija u zelenim tehnologijama podrazumijeva privremeno toleriranje pojačanog zagađenja i viših emisija, sve dok zelene tehnologije ne postignu ekonomiju razmjera. Njihova uloga u dekarbonizaciji teške industrije manifestirat će se tek kasnije prilikom prijelaza na proizvodnju “zelenog čelika“ i “niskougljičnog aluminija“. Zadnje i ne najmanje važno, u tome iznimno važnu riječ igraju velika kineska državna poduzeća koja postaju neprepoznatljiva u odnosu na nekadašnji socijalistički način organizacije i funkcioniranja.
“Utrenirana“ kineska državna poduzeća
Nakon postupnih reformi državnih poduzeća koje su kulminirale masovnom privatizacijom ne-strateških poduzeća pod vodstvom kineskog premijera Zhu Rongjia 1998., kinesko vodstvo nastojalo je sve više profesionalizirati upravljanje državnim poduzuećima. Unatoč političkim otporima spram privatizacije i činjenici da su u privatna poduzeća i dalje u prosjeku učinkovitija od svojih državnih pandana, Kina je uspjela znatno poboljšati funkcioniranje državnih poduzeća i osnažiti njihov doprinos inovacijskom kapacitetu ekonomije. Tome svjedoči transformacija niza državnih poduzeća iz potpuno ne-efikasnih poslovnih organizacija u prošlosti u organizacije koje su poprilično sposobne u osiguranju državnih ciljeva poput dominacije u zelenim tehnologijama. Ovakav pomak dobro objašnjava koncept “upravljanog ili orkestriranog natjecanja”.
S jedne strane, kineski upravljači pokušavaju izbjeći “pretjerano natjecanje“ koje bi moglo naštetiti cjelokupnoj industriji ukoliko bi značilo utakmicu prema dnu i dugoročno slabljenje kapaciteta industrije. Industrija električnih vozila jedan je od primjera prevelikog broja aktera na tržištu koji ruše profitabilnost, što se ne uklapa u viziju Partije koja podrazumijeva manji broj tržišnih aktera s većom profitabilnošću, sposobnih financirati nova ulaganja i razvoj. S druge strane, Kina također ne želi “trome dinosaure“ u državnom vlasništvu kao kočničare tehnološkog napretka.
Dobar primjer“upravljanog ili orkestriranog natjecanja“ predstavljaju dvije najveće kineske kompanije za izgradnju željezničke infrastrukture, China Railway Group Limited (CREC) i China Railway Construction Corporation (CRCC). Obje su organizirane stupnjevito i svaki stupanj organizacije ima po nekoliko podružnica koje imaju izvjestan stupanj poslovne autonomije te se međusobno natječu na različitim tenderima za izgradnju linija brze željeznice u Kini i inozemstvu. Istovremeno, tvrke-majke, CREC i CRCC zadržavaju koordinacijsku ulogu, premještaju resurse, radnu snagu, tehnologije i menadžment između podružnica s ciljem zadržavanja uravnotežene strukture “natjecatelja“. Državna poduzeća natječu se za poslove na tržištu, ali u okviru koordiniranog industrijskog ekosustava. Važno je napomenuti da se “upravljano natjecanje“ oslanja na snažno prožimanje državnih i privatnih poduzeća čime se pokušava spojiti najbolje od dva svijeta. Značajan uspjeh takvog pristupa moguće je iščitati iz pogleda na ljestvicu Fortune Global 500 kompanija na kojoj dominiraju kineska državna poduzeća koja su na tom samom vrhu ljestvice čak profitabilnija od privatnih poduzeća (Slika 2, 3 i 4).
Slika 2
Izvor: Autorov izračun na temelju podataka Kyle Chan
Slika 3
Izvor: Autorov izračun na temelju podataka Kyle Chan
Slika 4
Izvor: Autorov izračun na temelju podataka Kyle Chan
Zadnji primjer “orkestriranog upravljanja“ vrijedan spomena predstavlja prelijevanje učinaka industrijske politike između sektora proizvodnje čelika, brodogradnje i offshore vjetroelektrana. Kineska državno potpomognuta industrija čelika predstavlja snažan oslonac u razvoju brodogradnje, te Kina danas čini gotovo 50% svjetske brodogradnje u odnosu na samo 5% s početka 21. stoljeća. Povećanje kapaciteta kineske brodogradnje pak omogućava iskorak u nove specijalizirane niše poput gradnje masivnih brodova za postavljanje offshore vjetroelektrana, vjetroelektrana čije lopatice mogu dosegnuti raspon od čak 100 metara. Trenutačno Kina proizvodi 90% takvih brodova u svijetu. Iz ovoga je razvidno kako je osnovni cilj teške industrije osigurati obilati, stabilni i jeftini pristup sirovinama za industrije koje se nalaze niže u proizvodnom lancu.
Zaključno, uloga kineskog državnog aparata ne percipira se kroz optiku ispravljanja “tržišnih promašaja” kao što je to slučaj u liberalnim demokracijama. Nasuprot tome, tržišta u Kini služe kao alat za “popravljanje” i jačanje državnog kapaciteta, pri čemu profit nije ultimativni cilj već sredstvo ostvarenja kineskih strateških nacionalnih interesa.
Stvarni razmjeri kineskog inovacijskog kapaciteta
Zahvaljujući desetljećima ulaganja u akvizicije stranih poduzeća koja posjeduju ključne tehnologije i znanje (npr. kupovina njemačkog proizvođača industrijskih robota KUKA), oslanjanju na beskrupuloznu industrijsku špijunažu i inzistiranju na formiranju joint-venturea kada je riječ o stranim ulaganjima u Kini s ciljem osiguranja transfera znanja kao cijeni ulaska na kinesko tržište, Kina je stvorila moćan inovacijski ekosustav u području naprednih tehnologija. Ovakav splet praksi mogli bi označiti terminom “inovacijski merkantilizam“. Suprotno prevladavajućem mišljenju prema kojemu je inovacijski kapacitet Kine navodno ograničen jer se obrazovni sustav temelji na repetitivnom učenju, raširena je kultura nesklonosti preuzimanju rizika zbog presnažnog naglaska na poštivanje autoriteta, slaba je zaštita intelektualnog vlasništva i sve je praćeno neučinkovitim oblicima državnog intervencionizma, Kina je postala inovacijska supersila. Pri tome kineski ljudski resursi čine sve važniju prednost u srazu Kine i Zapada. Prema CSET-ovim podacima za 2020. godinu, 41% svih diplomiranih studenata u Kini čine STEM studenti dok dotična brojka za SAD iznosi 20%. S obzirom da je Kina populacijski brojnija država svakako je važno istaknuti i razliku u apsolutnim brojkama. Naime, Kina svake godine “izbacuje” na tržište preko 3.5 milijuna diplomiranih studenata u STEM području u usporedbi sa 800.000 američkih studenata. Veći broj obrazovanih STEM-ovaca sve se više ogleda u podatcima koji pokazuju transformaciju kineske znanosti u globalnog lidera.
U 2024. godini Kina je prema istraživanju Australian Strategic Policy Institutea imala najveći istraživački odjek u čak 57 od ukupno 64 kritičnih tehnologija poput biotehnologije, kvantnog računarstva i umjetne inteligencije.[2] Critical Technology Tracker pokazuje da je Kina podebljala svoje vodstvo za 5 kritičnih tehnologija od 2023., a ukoliko za usporedbu uzmemo razdoblje 2003. – 2007. svjedočimo dramatičnom napretku. Naime, Kina je tada imala najveći istraživački odjek u samo 3 od 64 kritične tehnologije.[3] Naravno, postoje područja u kojima Kina značajno vodi u znanstvenim istraživanjima, ali još uvijek zaostaje u razvoju industrijskih prototipova i komercijalizaciji tehnologija, kao što je to vidljivo na primjeru naprednih zrakoplovnih motora.
No, čak i u hipotetskom slučaju izostanka većih probitaka u području bazične znanosti, a koji bi se mogli manifestirati zbog pokušaja sve snažnije Partijske kontrole nad fondovima rizičnog kapitala temeljem čega je u 2023. nastalo 20% manje start-upova u odnosu na 2022., Kina i dalje ima uvjete za ubrzani razvoj.[4] Za razliku od američkih investitora u fondove rizičnog kapitala koji također ulažu u niz pothvata bez jasne neposredne komercijalne primjene, kineski inovacijski ekosustav puno je usmjereniji prema ostvarenju globalnog tehnološkog primata posredstvom liderstva u nizu tehnologija široke primjene. Zvuči pomalo ironično da kineski uspon dolazi na leđima niza inovacijskih pomaka ostvarenih upravo u Silicijskoj dolini i tehnološkim parkovima Zapadne Europe, a najbolji primjer predstavljaju sektor nuklearne energije i sektor obnovljivih izvora energije. Koristeći zapuštene izume nastale na Zapadu, Kina ih je prilagodila i usavršila, te je sada prema procjenama washingtonskog think-tanka Information Technology & Innovation Foundation minimalno 10 godina ispred Zapada u tehnologijama nuklearne energije. Povrh toga, snažna domaća potražnja koja se ovog trenutka očituje u gradnji čak 25 nuklearnih reaktora, što je više nego u ostatku svijeta zajedno, omogućit će dodatan uspon na krivulji učenja i osigurati koristi od ekonomije razmjera. Sažeto, Kini za ostvarenje premoći u globalnoj tehnološkoj i geopolitičkoj utakmici još uvijek ne ide toliko snažno u prilog sposobnost da napravi skok s 0 na 1 u najzahtjevnijim područjima poput čipova i umjetne inteligencije (premda podatci ASPI-ja pokazuju brzu transformaciju), koliko joj bolje nego Zapadu polazi za rukom napraviti skok s 1 na 100. Oslanjajući se na ekonomiju razmjera omogućenu gigantskim tržištem – nešto na čemu su zapinjali raniji američki konkurenti poput Japana – Kina briljira u korištenju tehnoloških izuma koji su ranije nastali na Zapadu.
Tome u prilog govori procjena industrijskih kapaciteta u strateški važnim industrijama mjereno metodom koju je usvojio američki think-tank Information Technology & Innovation Foundation. Procjena se temelji na statističkom pokazatelju pod nazivom “lokacijski koeficijent“ koji mjeri razinu industrijske specijalizacije neke regije ili države u odnosu na veću geografsku jedinicu. U ovom slučaju radi se o omjeru nacionalne industrijske specijalizacije u odnosu na ostatak svijeta. “Lokacijski koeficijent“ računa se kao udio pojedinačne industrije u BDP-u određene države podijeljen s udjelom dotične države u svjetskom BDP-u. “Lokacijski koeficijent“ veći od 1 znači da je udio neke države u globalnoj proizvodnji neke industrije veći od globalnog prosjeka. Na primjer, 2020. godine američki udio u globalnoj proizvodnji motornih vozila iznosio je 14% u odnosu na udio SAD-a od 24,7% u svjetskom BDP-u. Kvocijent od 0.57 pokazuje da SAD ima samo 57% proizvodnje u odnosu na očekivanu veličinu proizvodnje temeljem veličine cjelokupne ekonomije. Slike 5, 6 i 7 pokazuju kretanje “lokacijskog koeficijenta“ za 10 strateških industrija u SAD-u, Kini i EU u periodu od 2000. – 2020. Veličina kružića predstavlja vrijednost industrijske proizvodnje po industrijama u 2020. godini, za kada su zadnje dostupni podatci OECD-a o dodanoj vrijednosti u industrijskoj proizvodnji. Vidljivo je da Kina ima veće vrijednosti “lokacijskog koeficijenta“ u odnosu na SAD i EU u 7 od 10 industrija, a zaostaje u ostaloj transportnoj opremi, IT uslugama i farmaceutskim proizvodima. Ali, i tu s vremenom smanjuje jaz.
Slika 5
Izvor: ilustracija autora na temelju podataka ITIF-a
Slika 6
Izvor: ilustracija autora na temelju podataka ITIF-a
Slika 7
Izvor: ilustracija autora na temelju podataka ITIF-a
Trgovački ratovi između saveznika: začarani krug pada profitabilnosti i inovacijskog kapaciteta
Kao što smo vidjeli, napredna kineska industrijska proizvodnja ozbiljno istiskuje udjele američkih, europskih, korejskih i japanskih multinacionalnih korporacija, prvenstveno na kineskom tržištu, a onda i na tržištima brzorastućih ekonomija u razvoju te, u konačnici, na domaćim tržištima Zapadnih korporacija. Time sve ozbiljnije zagriza u njihove korporativne profite koji su se do sada činili neosvojivima. Autorov nedavni izračun u tekstu objavljenom koncem prošle godine na ovom portalu pokazuje da od globalne financijske krize 2008. godine američke, europske i japanske multinacionalke u pravilu ostvaruju u prosjeku između 60-70% ukupne profitabilnosti Forbes 2000 korporacija. Istovremeno, temeljem podataka EU Industrial R&D Investment Scoreboarda koji pokriva 2500 najvećih svjetskih korporacija, udio dotičnih korporacija u izdatcima za istraživanje i razvoj također se kreće u rasponu od 60-70%. Iz podataka je vidljivo kako snažan kineski ulazak u niz sektora tradicionalno kontroliranih od strane Zapadnih korporacija ugrožava mehanizam pozitivne povratne sprege: visoki početni izdaci za R&D – viši prihodi – povećanje izdataka za R&D – još viši prihodi. U takvim uvjetima, trgovački ratovi između Zapadnih država ozbiljno prijete dodatnom fragmentacijom zapadnih tržišta i ubrzanim urušavanjem preostale inovacijske prednosti.
Od ukupno 10 najbrže rastućih trgovinskih koridora u periodu od 2018. – 2022., njih 6 ima završetak u Kini (Kina-Vijetnam, Kina-Malezija, Australija-Kina, Kina- Indija, Kina-Nizozemska i Tajvan-Kina), samo dva u SAD-u (Vijetnam-SAD, Južna Koreja-SAD). Broj bilateralnih i regionalnih trgovinskih sporazuma u svijetu kontinuirano raste, a mogao bi dodatno porasti u slučaju Trumpove neselektivne carinske politike koja vodi u daljnju diverzifikaciju i smanjenje kineske trgovinske ovisnosti o tržištu SAD-a. Vrijeme će testirati Trumpovo “umijeće dogovora”, ali od 2017. godine ključni američki trgovinski partneri pokazali su više umijeća. Naime, od Trumpovog prvog stupanja na predsjedničku dužnost 2016. SAD nije uspio potpisati niti jedan novi trgovinski sporazum dok je EU sklopila novih 8 trgovinskih sporazuma, a Kina čak 9, uključujući najveću zonu slobodne trgovine na svijetu, Regional Comprehensive Economic Partnership (RCEP). Osim članica ASEAN-a, tu su još Australija, Novi Zeland, Japan, Južna Koreja i naravno Kina.
Sve u svemu, SAD teško može zadržati postojeći raskorak između činjenice da zauzima 25% globalne ekonomije i samo 15% globalne trgovine. Udio ekonomije EU u svjetskoj ekonomiji također brzo pada, svakih 3-4 godine za 1-postotni bod. U takvim uvjetima Donald Trump dobro prepoznaje važnost trgovine kao alata državništva, no njegovi potezi ne bi trebali ići u smjeru povlačenja iz globalne trgovine, podjele između dosadašnjih saveznika i prepuštanja inicijative drugim igračima, prvenstveno Kini. U konačnici, cilj američke reindustrijalizacije i usvajanje modela “kapitalizma nacionalne moći“ u sklopu kojega država ima značajnu ulogu pružanja aktivne podrške u ostvarenju tehno-ekonomske premoći u odnosu na Kinu, nije moguć bez određenog stupnja slobodne trgovine, pogotovo među (dojučerašnjim?) saveznicima. Nadajmo se da unatoč unatoč opravdanom nezadovoljstvu SAD-a vezanom uz dosadašnju ekonomsku inertnost i strateški oportunizam EU, SAD nije odustao od EU. No, EU će se isto trebati radikalno mijenjati jer samo ojačana EU može imponirati kao partner i računati da će njezini globalni interesi biti poštivani.
Izv. prof. dr. sc. Kristijan Kotarski, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
[1] Inovacija je proces pretvaranja izuma u korisne proizvode i stvaranje uvjeta za globalnu komercijalizaciju. Izumi mogu lakše nastati u liberalnom kapitalizmu zbog slobode eksperimentiranja, ali inovacije koje zahtijevaju preskakanje visokih prepreka komercijalizacije vrlo su zastupljene u Kini.
[2] Istraživački odjek mjeri se udjelom u 10% najcitiranijih istraživanja u svijetu kao vodećem indikatoru znanstvene izvrsnosti, strateške namjere i potencijalnih sposobnosti neke države u području znanosti i tehnologije. Upravo ovaj tip publikacija ima daleko veće šanse obilježiti ciklus razvoja nove tehnologije i proizvesti patente.
[3] Također, prema podatcima Global Innovation Indexa, Kina je u 2023. imala 24 od ukupno 100 najvećih znanstveno-tehnoloških klastera na svijetu, u usporedbi sa 21 u SAD-u.
[4] Ključno pitanje koje se često ignorira u raspravama oko američko-kineskog tehnološkog natjecanja sastoji se upravo u tome da li je liderstvo u bazičnoj znanosti dovoljan uvjet za održavanje vojno-tehnološkog primata.