Trgovački ratovi: novo normalno u svijetu geopolitičkih napuklina (I)  

Objavljeno

Ad
Ad

Nakon inauguracije Donalda Trumpa u njegovom drugom mandatu približava se i odgovor na pitanje kako će nova administracija preoblikovati globalne ekonomske odnose, napose s Kinom. Za bolje razumijevanje predstojećih poteza važno je razumjeti njihove uzroke i ključne čimbenike koji će utjecati na njih. Tome je posvećen ovaj tekst. U narednim tekstovima ćemo pokušati ocrtati obrise optimalnog očekivanog odgovora. Posebnu pažnju ćemo posvetiti mogućoj novoj ulozi zapadnog savezništva. Amerika, suočena s kineskim izazovom, ovoga puta neće moći sama iznijeti teret preoblikovanja globalnih ekonomskih i političkih odnosa.

Ricardov svijet komparativne prednosti i slobodne trgovine…

Česta ekonomska zabluda sastoji se u percipiranju deficita na tekućem računu bilance plaćanja između zemlje i inozemstva kao ekvivalenta razlike prihoda i rashoda poduzeća.[1] Obrnuto, na suficit tekućeg računa bilance plaćanja često se gleda kao na ekvivalent profita. Međutim, ako bi globalni kumulativ suficita bio izjednačen s profitima, a globalni kumulativ deficita s gubitcima, tada međunarodna trgovina ne bi imala smisla; svijet bi bio igra nulte sume. Takav pristup ignorira opće koristi od međunarodne trgovine koje proizlaze iz izvoza dobara u kojima država ima komparativnu prednost, za čiju se proizvodnju specijalizira u zamjenu za uvozna dobra u kojima ne posjeduje komparativnu prednost.

Svijet međunarodne razmjene u kojemu je suma koristi od transakcija veća od nule prvi je opisao klasični liberalni ekonomist David Ricardo u svojoj knjizi On the Principles of Political Economy and Taxation davne 1817. godine. U knjizi je kao primjer naveden primjer specijalizacije Portugala za proizvodnju vina, a Engleske za proizvodnju tekstilnih proizvoda, čime obje strane podjelom rada ostvaruju bolju alokaciju oskudnih resursa i korištenje ekonomije razmjera. Ricardova poruka glasi kako viša razina trgovine, neovisno o tome da li država trenutačno ima trgovinski deficit ili suficit, podrazumijeva veće ekonomsko blagostanje svih uključenih strana.

Osim toga, deficit na tekućem računu bilance plaćanja često je neizostavan element ekonomskog razvoja jer služi kao sredstvo za privlačenje kapitala i povećanje investicija, koje pak podižu potencijalni rast.

Tako je to u svijetu u kojemu svi, pogotovo najveće trgovinske sile, igraju prema pravilima i normama ekonomskog liberalizma, te u kojemu je trgovina svake države dugoročno uravnotežena, tj. na globalnoj razini ne postoje trajne podjele na blok suficitarnih i deficitarnih država te izostaju globalne krize koje nastaju zbog naglih korekcija strukturnih neravnoteža u međunarodnoj razmjeni i tokovima kapitala. [2]

Pomicanje trgovinskog klatna od Ricarda prema načelu konkurentske prednosti: dobrodošli u svijet globalnih trgovačkih neravnoteža

Neki od ključnih protagonista međunarodne trgovine ne shvaćaju trgovinu na Ricardov način. Umjesto komparativne prednosti neke države vode se načelom konkurentske prednosti začinjenim dobrom dozom državnog intervencionizma. To su države koje nastoje održavati trgovinske suficite oslanjajući se na ekonomske politike koje implicitno i/ili eksplicitno dovode do transfera dohotka od strane kućanstava (kontrola domaće osobne potrošnje) prema proizvođačima (poticanje proizvodnje za izvoz). Ovo je dobar opis Kine u 21. stoljeću nasuprot SAD-u gdje se monetarnom i fiskalnom politikom potiče osobna potrošnja i pušta prilagodba uvoza koji logično raste usporedo s domaćom potražnjom.

Navedeni unutarnji transfer dohodaka u državama koje kontinuirano bilježe suficite tekućeg računa bilance plaćanja obuhvaća kombinaciju sljedećih mjera: podcijenjeni devizni tečaj, politiku financijske represije koja kamatne stope drži niskima i političkim odlukama alocira kapital prema strateškim, napose izvoznim industrijama, represivne zakone o radu koji su postavljeni u korist poduzeća, labave ekološke propise i kazne, štedljive proizvodnje javnih dobara poput zdravstva i obrazovanja[3], strateško korištenje javne nabave u sklopu industrijske politike, preferencijalne trgovinske aranžmane u svrhu osiguranja pristupa resursnoj bazi i enormne investicije u infrastrukturne projekte. Ove mjere imaju za cilj potisnuti domaću potrošnju, povećati investicije, osigurati konkurentnost izvoza i osloniti se na inozemnu potražnju u svrhu ostvarenja gospodarskoga rasta.

Opisani pristup stvara makroekonomske neravnoteže. Možemo ih promatrati na razini pojedinih država kroz dugoročno kretanje salda tekućih računa bilanci plaćanja, ali i na razini svijeta kao sumu tih salda pri čemu se odvojeno zbrajaju suficiti i deficiti, kao na Slici 1.

Slika 1

Izvor: Council on Foreign Relations, Global Imbalances Tracker

Iz slike je vidljivo da su makroekonomske neravnoteže između ključnih ekonomskih blokova kulminirale prije izbijanja globalne financijske krize 2008. godine, te se zadnjih godina vraćaju kao točke prijepora. Dodatno, Tablica 1promatra pojedine države i njihov doprinos globalnim makroekonomskih neravnotežama. U periodu od 1993. do 2022. SAD je generirao  46,24% svih globalnih deficita tekućeg računa bilance plaćanja, a ukoliko tome pribrojimo preostale anglosaksonske ekonomije dolazimo do brojke od 58,84%. U isto vrijeme, kombinirani suficiti Njemačke, Japana i Kine gotovo su potpuno ekvivalentni deficitu SAD-a i iznose 39,62%.

Tablica 1

Izvor: Kotarski (2023)

Postavlja se pitanje je li ovo funkcionalan globalni trgovački sustav? Funkcionalan globalni trgovački sustav onemogućio bi stvaranje vrlo trajnih neravnoteža i paradoksa prema kojemu kapitalni tokovi – koji se kreću u obratnom smjeru od salda tekućeg računa – u značajnoj mjeri cirkuliraju od država u razvoju prema nekim od najrazvijenih ekonomija svijeta. Na primjer, kada akteri iz Kine, a to je uglavnom tamošnja središnja banka, svoje devizne viškove ulažu u kupnju američkih vrijednosnica, onda vidimo kako su financijski tokovi zrcalna slika tekućih (dakle, SAD uvozi kapital koji financira tekući deficit, a spomenute zemlje sa tekućim suficitima izvoze kapital čiji je višak nastao kroz viškove u tekućim razmjenama).

Neki će na to cinično odmahnuti rukom i istaknuti da države sa tekućim suficitima razmjenjuju vrijedna dobra i usluge u zamjenu za obične “komadiće papira” (SAD “tiska” dolare kojima plaća višak uvoza, a zemlje sa suficitima ih vraćaju kroz kupnju američkih vrijednosnica). Prema tom gledanju na proces, države s deficitima konzumiraju svoj “besplatan ručak” koristeći privilegij izdavanja svjetskih rezervnih valuta. Međutim, i to je pogrešno gledanje na problem, slično merkantilističkoj pogrešci s početka teksta.

Nakon što detaljnije razmotrimo što točno znači gomilanje “papirića” u rukama inozemnih vjerovnika, vidjet ćemo da u ekonomiji i politici nema besplatnog ručka na dugi rok. Jer, gomilanje inozemnog duga nizanjem deficita narušava međunarodnu neto-investicijsku poziciju dužnika i “komadići papira” postaju potvrda o tražbini prema nacionalnom kapitalu dužnika. To nije problem dok su neravnoteže održive – dok povećavaju dugoročni razvojni potencijal obje strane koje su uključene u razmjenu. Međutim, problem raste ako u procesu nizanja deficita dužnik postupno gubi proizvodne potencijale koji su u stanju generirati bogatstvo. Ako se usredotočimo samo na industrijsku bazu, tj. na onaj njezin dio koji je vezan uz energetiku i obranu, problem je još veći ako u opisanom procesu dolazi do erozije proizvodnog potencijala koji je važan kao jamstvo nacionalne sigurnosti.

Trgovačke neravnoteže: dobar, loš, zao

Prema tome neravnoteže u međunarodnim ekonomskim odnosima ne možemo označiti kao problematične same po sebi. Održive (dobre) neravnoteže mogu imati pozitivnu ulogu u ekonomskom razvoju i hvatanju ekonomskog priključka manje razvijenih država. Takve neravnoteže mogli bi označiti kao dobre jer povećavaju blagostanje svih uključenih strana.

Međutim, neke neravnoteže rezultat su kontinuiranog oslanjanja na inozemnu potražnju (na početku opisana politika državnog poticanja izvoza) te predstavljaju iskaz specifičnih ekonomskih politika usvojenih u stadiju kasne industrijalizacije. Takve politike usvojili su Japan i “azijski tigrovi” nakon Drugog svjetskog rata.

Japan je najbolji primjer kako neravnoteže mogu biti održive-dobre neko vrijeme (čak i nekoliko desetljeća), no kada se pretjera, to jest, kada predugo traju, neravnoteže dovode do svoga neizbježnog kraja u vidu smanjenog kapaciteta za rast.  Problem je što opisane politike predugo traju, ne mijenjaju se, zbog institucionalne ovisnosti o prijeđenom povijesnom putu i dugoročno vode prema trajnim trgovinskim neravnotežama. Nakon nekog vremena države koje vode industrijske politike s osloncem na izvoz naprosto ne uspijevaju upariti porast produktivnosti i kupovne moći radnika zbog toga što takav pristup zahtijeva redistribuciju dohotka, prvenstveno između potrošača i proizvođača, ali u biti između različitih segmenata domaćeg stanovništva. To ima unutarnje političke posljedice. Izostanak takve redistribucije onemogućava jačanje domaće i smanjenje ovisnosti o inozemnoj potražnji. Današnja Kina koja se već neko vrijeme nalazi pod deflacijskim pritiscima i bilježi znatno usporavanje gospodarskoga rasta nalazi se upravo u takvoj situaciji.

Težinu ovog problema pojačava činjenica da su države duboko ukotvljene u posthladnoratovsku sigurnosnu strukturu predvođenu SAD-om, kao i institucionalnu strukturu međunarodnih ekonomskih odnosa koja je oblikovana davne 1944. godine u Bretton Woodsu prema zamislima SAD-a. Važno je napomenuti da su međunarodne ekonomske institucije koje su nastale kao izdanak Bretton Woodsa bolje podešene za ograničavanje domaće potrošnje kada se deficiti otmu kontroli (što prijeti naglim prekidom priljeva kapitala i krizama – tu nastupa MMF), ali su manje uspješne u ograničavanju prekomjernih suficita država koje potiskuju domaću potrošnju, što predstavlja svojevrsnu asimetriju kada govorimo o cilju globalnog uravnoteženja bilanci plaćanja.

Neovisno o prethodnoj tvrdnji, konfiguracija ekonomskih institucija opisanih u slučaju Japana, Njemačke i “azijskih tigrova” nema toliko prijeteći prizvuk vis-à-vis anglosaksonskih liberalnih demokracija koje generiraju trgovačke deficite. One su se nakon Drugog svjetskog rata uglavnom pokazale sposobne za razborito autonomno upravljanje domaćom potražnjom i za prevenciju kriza.  Ipak, nakon 2008. pojavile su se ozbiljne napukline. Slučaj Grčke i nekolicine drugih europskih država pokazao je da u razvijenom svijetu postoje zemlje čije se makroekonomske neravnoteže lako mogu oteti kontroli. A slučaj SAD-a je pokazao da može nastati problem socijalne kohezije unutar deficitanih država koje gube industrijsku bazu i solidno plaćena radna mjesta za koje nisu potrebni najviši stupnjevi obrazovanja.

Dakle, na skali dobar, loš, zao, spomenute primjere neravnoteže možemo označiti lošima, stupanj ispod najgore vrste neravnoteža koju predstavljaju neravnoteže u režiji autoritarnih režima koji u intelektualnom smislu žive merkantilističku ideologiju odnosno viziju ekonomskih odnosa između zemlje i inozemstva prema kojoj, kao što je opisano na početku, nema razlike između bilance plaćanja zemlje i računa dobiti i gubitka. Njihov modus operandi sastoji se u stvaranju asimetričnih ovisnosti i novih hijerarhija moći oslanjanjem na instrumente trgovačke, investicijske i industrijske politike. Tako stvorene neravnoteže predstavljaju daleko najveći ekonomski i sigurnosni izazov za globalnu sigurnost.

Dolazak Donalda Trumpa na političku pozornicu (i šire, uzlet cijelog MAGA pokreta u SAD-u) 2016. možemo objasniti urušavanjem socijalne kohezije (krajem “američkog sna”) zbog pogoršanja položaja cijele generacije industrijskih radnika u SAD-u, koja je bila pogođena deindustrijalizacijom Amerike u ovome stoljeću. U tu dijagnozu uklopio se početak američko-kineskog trgovačkog rata kojega je 2018. pokrenuo upravo Donald Trump u svom prvom mandatu (i prijeti njegovim rasplamsavanjem tijekom drugog mandata). Prema svemu sudeći, u drugom Trumpovom mandatu ovi će se odnosi preliti na temu nacionalne sigurnosti koja će dominirati u sljedeće četiri godine. Stoga, kada će se jednog dana podvlačiti crta ispod Trumpove političke ostavštine, detektiranje kineskog merkantilizma kao najozbiljne prijetnje i pokušaj snažnog odgovora na nju svakako će činiti njezin najvažniji element. Trump je definitivno pomaknuo Overtonov okvir o opravdanosti trgovačkog i tehnološkog rata s Kinom u smjeru konfrontacije i time presudno utjecao i na Bidenovu administraciju koja u protekle četiri godine nije odstupala od Trumpove doktrine spram Kine, ali će se utjecaj protegnuti i buduće generacije američkih političara.

U nastavku teksta ćemo pokazati zbog čega je Trumpova procjena Kine u velikoj mjeri točna. Što bi njegova administracija trebala učiniti da doraste spomenutoj prijetnji i izazovu bit će tema drugog teksta.

Povijest se ne ponavlja, ali se rimuje

Velikan ekonomske misli, Albert O. Hirschman, objavio je 1945. svoju prvu i od strane srednjestrujaških ekonomista zanemarenu knjigu National Power and the Structure of Foreign Trade. Knjigu je napisao potaknut traumatičnim iskustvom bijega od pogroma, borbom u Španjolskom građanskom ratu, te kasnije u Drugom svjetskom ratu na strani Saveznika. Fokus knjige stavljen je na merkantilističku politiku njemačkog carskog i nacističkog režima u prvoj polovici 20. stoljeća.

Prema Hirschmanu, ključni naglasak tadašnje njemačke politike nije stavljen na maksimizaciju slobodne trgovine ili pasivnu zaštitu vlastite industrije protekcionističkim mjerama, već na postupnu promjenu relativne moći između država u iznimno kompetitivnoj međunarodnoj areni. Taj zahvat bilo je moguće postići instrumentaliziranjem međunarodne trgovine i kapitalnih tokova. Ekonomske politike carske Njemačke i nacističkog režima nisu bile usmjerene samo na unaprijeđenje vlastite ekonomske i vojne moći. Imale su za cilj oslabiti ekonomski kapacitet njemačkih geopolitičkih rivala, čak i kada je to podrazumijevalo gubitak ekonomskog blagostanja za Njemačku u usporedbi s kontrafaktualnim scenarijem slobodne trgovine.

Povijesna je ironija da aktualno kinesko vodstvo na rastuću domaću potrošnju, otvaranje domaćeg tržišta prema uvozu (napose usluga) i uravnoteživanje ekonomske strukture, u odnosu na postojeći ekonomski model oslonjen na ogromna državno poticana ulaganja i izvoz, gleda kao na oportunitetni trošak nastojeći da putem kontrole ključnih industrijskih sektora i s njima povezanog izvoza osigura autonomiju i ekonomsku prisilu prema „neposlušnim vazalima“.[4] S druge strane, liberalizacija uvoza, osobito uvoza usluga i priznavanje međunarodnog prava zaštite intelektualnog vlasništva ne razmatraju se kao opcije jer bi mogle izravno ugroziti kontrolnu moć Komunističke partije Kine. Za razliku od srednjestrujaškog shvaćanja prema kojemu prekomjerni industrijski kapacitet narušava kinesku ekonomsku efikasnost te prema kojemu jeftiniji kineski izvoz predstavlja blagoslov za zapadne potrošače, a kojega obilato subvencioniraju financijski nepismeni i politički pasivizirani kineski građani, industrijski kapacitet u svijetu obilježenom rivalstvom ekonomskih i političkih sustava predstavlja ekonomsko oružje.

Analizirajući poteze njemačkih režima tijekom prve polovice 20. stoljeća, Hirschman je razlikovao dva efekta agresivnog merkantilizma: efekt opskrbe i efekt utjecaja. Efekt opskrbe odnosi se na pristup uvoznim dobrima potrebnim za vođenje rata, preusmjeravanje trgovine prema prijateljskim državama i državama vazalima, te kontrolu nad ključnim pomorskim pravcima.[5] Također, važnu ulogu igrala je industrijska špijunaža u osiguranju pristupa ključnim tehnologijama bez kojih nije bila moguća industrijska nadogradnja. Isto možemo istaknuti kao neizostavan element današnjeg kineskog merkantilizma.

Efekt utjecaja podrazumijevao je stvaranje mreže ovisnosti; otežavanje trgovinskim partnerima napuštanja trgovine s imperijalističkom, a kasnije nacističkom Njemačkom. Napuštanje strateških trgovačkih odnosa nije jednostavno, pogotovo ne u kratkom roku (vidjeli smo to na primjeru energetskog zagrljaja Rusije i Njemačke odnosno cijele srednje Europe). Naime, njemačko je vodstvo od početka 20. stoljeća svjesno težilo stvaranju asimetrične ovisnosti kada je u pitanju pristup superiornim njemačkim izvoznim proizvodima poput strojeva i kemikalija, a također je nastojalo učiniti trgovinske partnere ovisnima o pristupu njemačkom tržištu. Sličan obrazac ovisnosti možemo gledati u sklopu kineske inicijative “Jedan pojas, jedan put“, ali i u nizu trgovinskih odnosa između Kine i njezinih bogatijih trgovinskih partnera.[6]

Prema Hirschmanu, stvaranje neuravnoteženih obrazaca uvoza i izvoza dovelo je do ukorjenjivanja interesnih skupina u ekonomski podređenim državama koje su bile orijentirane na zadržavanje statusa quo. U svrhu otežavanja diverzifikacije izvoza trgovačkih partnera, imperijalistički i kasnije nacistički režim koristili su niz metoda poput manipulacije deviznim tečajem i stvaranja ovisnosti u trgovanju određenim intermedijarnih i finalnim dobrima. Ovakvo usmjeravanje trgovačkih tokova i kreiranje ekonomske politike zahtijeva visok stupanj koordinacije ekonomskih aktera, od kojih bi mnogi preferirali alternativnu politiku i viši stupanj poslovne autonomije da su se mogli izvući izvan domene utjecaja njemačke politike. Visok stupanj kontrole nad poslovnim elitama imperijalistička i nacistička Njemačka mogle su postići zahvaljujući snažnoj autonomiji i kapacitetu državnih struktura koje su vodile i usmjeravale njemačka privatna poduzeća. Kao i u današnjoj komunističkoj Kini, promjena vlasničke strukture i imenovanje na najviše funkcije u sustavima korporativnog upravljanja nije bilo moguće bez odobrenja države. Podatci pokazuju da od 500 najvećih kineskih privatnih poduzeća čak 92% ima partijsku ćeliju u upravljačkim strukturama poduzeća. Ta činjenica najbolje ilustrira limite privatnih vlasničkih prava i stvarne odnose moći u vodećim kineskim poduzećima.

Kineska merkantilistička mašinerija: gorila od “800 funti”

Nakon što smo uz pomoć Hirschmana izveli povijesne paralele između njemačke imperijalističke i nacističke politike s jedne, te kineske merkantilističke politike s druge strane, korisno je detaljnije analizirati nerazmjer između industrijske proizvodnje Kine i Zapada kao ključnog elementa u kineskom ostvarenju industrijske hegemonije.

Kielski institut za proučavanje svjetske ekonomije procjenjuje da Kina u pogledu državne pomoći poduzećima prednjači najmanje 3-4 puta u odnosu na zapadnu konkurenciju. Kineske industrijske subvencije iznosile su 221 milijardu eura ili 1,73% kineskog BDP-a 2019. godine.  Za usporedbu, etatistička Francuska iste godine imala je udio državnih pomoći u BDP-u od 0,55%, Njemačka 0,41%, a SAD 0,39%. Državne subvencije primilo je čak 99% kineskih kompanija izlistanih na burzi 2022. Dok studija OECD-a izlazi s procjenama da su kineske kompanije u razdoblju od 2005. do 2019. u prosjeku primile gotovo 3% svojih prihoda u obliku bespovratnih sredstava i/ili povlaštenih uvjeta financiranja, procjena je da se u članicama OECD-a ostvaruje oko 0,2% takvih prihoda poduzeća.

Slika 2 iz znanstvene studije Foul Play? On the Scale and Scope of Industrial Subsidies in China raščlanjuje doprinos različitih mjera državne pomoći ukupnom iznosu subvencija u milijardama eura i u odnosu na nacionalni BDP. Vidljivo je da u slučaju Kine najvažniju ulogu igraju državni investicijski fondovi koji usmjeravaju ulaganja u strateške sektore kroz subvencije i izvore financiranja pod nekomercijalnim uvjetima.

Slika 2

Izvor: Bickenbach, F. Dohse, D. Langhammer, R.J. i Liu W-H. (2024)

Stoga ne treba čuditi da je 2023. godine 150 od ukupno 181 država obuhvaćenih MMF-ovom bazom Direction of Trade Statistics imalo trgovinski deficit s Kinom. Među preostalom šestinom država koje nisu imale trgovinski deficit nalaze se primarno izvoznice bogate sirovinama poput Konga, Angole, Australije i Brazila.

Kada se uzme u obzir visina kineskog izvoza, deficiti kineskih trgovačkih partnera poprilično su visoki u odnosu na njihov BDP. Stoga su 2023. 43 države imale trgovački deficit veći od 5% BDP-a, 41 država veći od 3% BDP-a, a 51 država između 1-3% BDP-a. Takav scenarij nije moguć na slobodnom tržištu bez radikalnih državnih intervencija s kineske strane.  Pojedinačno, Kina čini nešto manje od petine svjetskog izvoza industrijskih proizvoda, dok sljedećih devet izvoznika po veličini doprinosi svjetskom izvozu s 40%. Za usporedbu, 1995. godine kineski izvoz činio je samo 3% svjetskog izvoza, a udjel izvoza sljedećih devet najvećih izvoznika iz 2020. smanjio se sa 60%. U 2024. Kina je dosegnula novi rekord kada je pitanju trgovački suficit koji je iznosio 992 milijarde američkih dolara, od čega 361 milijardi otpada na trgovinski suficit sa SAD-om.

Ovakav razvoj događaja ozbiljno prijeti nacionalnoj sigurnosti liberalnih demokracija jer podrazumijeva eroziju njihovih industrijskih baza koje su od ključne važnosti u eri ponovnih teritorijalnih osvajanja koju je, donekle paradoksalno, otvorila Rusija koja je ekonomski patuljak u usporedbi s Kinom i Zapadom. S BDP-om na razini Italije na početku rata, Rusija se u jednom specifičnom povijesnom trenutku osjetila dovoljno snažnom za pokretanje agresije upravo zbog posjedovanja tradicionalne (premda tehnološki prilično zaostale) industrijske baze. Nakon tog događaja nitko pri zdravoj pameti više ne može promatrati međunarodnu trgovinu izvan konteksta nacionalne sigurnosti. Jer, ako se Kina odluči na rat, njezina će snaga biti mnogostruko veća od snage odnosno slabosti koju je od 2022. naovamo pokazala Rusija. S ukupnim BDP-om na razini EU i znatno većom i tehnološki naprednijom industrijskom bazom od one koju ima današnja Rusija, Kina je, globalno gledano, potpuno druga priča.

Nakon što smo fenomen modernih trgovačkih ratova smjestili u povijesni kontekst, u nastavku ćemo analizirati ključne fronte u eri trgovačkih ratova na početku 2025. godine. Analizirat ćemo potencijalna savezništva i opcije kojima glavni igrači raspolažu u novom geopolitičkom pokeru. Trump u drugom mandatu ima povijesnu priliku oblikovati koherentnu i dobitničku strategiju spram Kine, ali teško da u tome može uspjeti sam. Stoga će analiza također propitati da li je i pod kojim uvjetima moguće izmiriti nesuglasice između SAD-a i saveznika kao preduvjet realizacije optimalne geopolitičke strategije.


Izv. prof. dr. sc. Kristijan Kotarski, Fakultet političkih znanosti

 

[1] Glavninu salda tekućeg računa bilance plaćanja čini saldo trgovine dobrima i uslugama, ali je također potrebno ukazati na saldo primarnog (devizne doznake, dividende, kamate) i sekundarnog dohotka (međunarodna pomoć, međuvladini transferi).

[2] Upravo je zbog toga John Maynard Keynes zagovarao stvaranje Međunarodne klirinške unije nakon Drugog svjetskog rata, kao globalnog oblika koordinacije ekonomske politike. Ključni cilj koordinacije sastojao bi se u tome da države s prevelikim vanjsko-trgovinskim deficitima u odnosu na BDP budu obuzdane u pretjeranom uvozu i potrošnji te počnu izvoziti, a u čemu bi im podršku davale suficitarne države kupovinom i uvozom njihovih proizvoda.

[3] Kineski sustav registracije stanovništva hukou omogućava korištenje javnih dobara isključivo rezidentima velikih gradova dok je migrantska populacija podrijeklom iz ruralnih sredina isključena iz njihova korištenja, premda radom u dotičnim gradovima ostvaruje dohodak i plaća lokalne poreze.

[4] Osim toga, kinesko vodstvo na povećanje državne socijalne potrošnje gleda kao na podrivanje komunističkih ideala i temelja poretka koji proizlazi iz moći nomeklature, a ne iz dobrovoljnih odluka slobodnih pojedinaca.

[5] Fascinantna je sličnost s potezima kineskog komunističkog vodstva nakon inauguracije Xi Jinpinga. Prvo, kinesko vodstvo nastoji osigurati prehrambenu, energetsku i tehnološku autonomiju. Drugo, Kina se sve više u svojoj trgovini oslanja na Globalni jug i diverzificira trgovinske veze u odnosu na dosadašnju naslonjenost na tržišta SAD-a, EU i Japana. Treće, Kine je u međuvremenu izgradila najbrojniju pomorsku flotu na svijetu. U 2022. godini Kina je prema kriteriju tonaže proizvedenih brodova imala 354 puta veću proizvodnju od SAD-a.

[6] Na primjer, u proizvodnji OLED displayja za mobilne uređaje, računala i TV prijamnike vodeći kineski proizvođač BOE dobiva državne subvencije ($532 milijuna) koje premašuju njegov profit, te time može proizvode nuditi po duplo nižoj cijeni od svojih rivala, stvarajući odnos ovisnosti o kineskim komponentama i proizvodima.