U prvom tekstu objavljenom nakon inauguracije Donalda Trumpa objasnili kako se svijet više ne nalazi u globalizacijskoj epohi obilježenoj komparativnom prednošću, agnosticizmom oko poželjne industrijske strukture i potrošačevim probitkom kao ultimativnom vrijednošću. U vrlom novom svijetu čije se konture iscrtavaju Kina postavlja cilj globalne tehnološke i ekonomske dominacije iz koje proizlaze svi ostali oblici dominacije. To potvrđuju i riječi kineskog vođe Xi Jinpinga: Institucionalna, tj. sistemska prednost predstavlja najveću prednost neke države, institucionalno ili sistemsko natjecanje predstavlja temeljni oblik natjecanja između država.
Industrijska proizvodnja kao oružje globalne hegemonije
Početkom 2000. godine SAD i ostale liberalne demokracije činile su više od 70% globalne industrijske proizvodnje, u usporedbi sa samo 6% kineske proizvodnje. 2022. godine “stolovi su se okrenuli“ te se kineski udio u globalnoj industrijskoj proizvodnji popeo na čak 35%. Time je bio veći od zbroja sljedećih devet ekonomija koje se nalaze na listi 10 najvećih proizvođača na svijetu.
Prema projekcijama UNIDO-a (United Nations Industrial Development Organization), Kina bi uz nepromijenjene trendove trebala povećati svoj udio u globalnoj industrijskoj proizvodnji na rekordnih 45% do 2030. godine. Ovakva koncentracija industrijske proizvodnje zabilježena je do sada samo dva puta u povijesti; prvi puta nakon Industrijske revolucije koja je započela u Velikoj Britaniji početkom 19.stoljeća, te drugi puta u SAD-u nakon savezničke pobjede u Drugom svjetskom ratu.
Slika 1 i Slika 2 pokazuju odnos obujma industrijske proizvodnje i dodane vrijednosti u industrijskoj proizvodnji između Kine i Rusije s jedne strane, te Zapada s druge strane. Premda Kina i Rusija još uvijek zaostaju za Zapadom prema kriteriju dodane vrijednosti, prema obujmu industrijske proizvodnje već su dosegnule paritet. Osim toga, Kina ubrzano tehnološki napreduje, što predočuju i podatci WIPO-a (World Intellectual Property Organization) prema kojima je Kina u 2023. prijavila najviše patenata na svijetu. Stoga je za očekivati da će se jaz u industrijskoj proizvodnji sukladno kriteriju dodane vrijednosti s vremenom smanjivati, pogotovo ukoliko Zapad ne pojača istraživačke napore i uspješno ih komercijalizira.
Slika 1
Izvor: UNIDO, obrada autora
Ostvarenje UNIDO-ovog scenarija zacementiralo bi redistribuciju ekonomske i vojne moći u korist Kine, kojoj bi u slučaju nekog budućeg konflikta teško mogla parirati široko sastavljena alijansa demokratskih država. Štoviše, Kina bi se u takvom scenariju lakše odvažila na konflikt ukoliko joj ne bi pošlo za rukom ostvariti interese alatima ekonomske prisile. U slučaju poraza Zapada u konvencionalnom ratu, korištenje nuklearnog oružja od strane gubitnika osiguralo bi samo jedno: uzajamno uništenje.
Slika 2
Izvor: UNIDO, obrada autora
SAD još uvijek drži ulogu vojne supersile s obzirom da na vojsku troši više nego što zajedno troši sljedećih devet država s najvećom vojnom potrošnjom. Ipak, ovakav nesrazmjer između vojne i ukupne industrijske proizvodnje dugoročno nije održiv. Između 2021. i 2024. kineski vojno-industrijski kompleks proizveo je više od 400 modernih borbenih aviona i 20 velikih ratnih brodova, udvostručio broj nuklearnih bojevnih glava i više nego udvostručio broj balističkih i krstarećih raketa, te razvio novu generaciju nevidljivog bombardera. Sve u svemu, Kina danas proizvodi oružane sustave tempom koji je 5-6 puta brži od onoga u SAD-u.
Proizvodnju predvode kineska državna poduzeća zadužena za razvoj i opskrbu novim oružanim sustavima. Trenutačno četiri od deset najvećih poduzeća na svijetu s kombiniranim vojnim i ne-vojnim prihodima dolaze iz Kine. Prva dva su Aviation Industry Corporation of China i China State Shipbuilding. Nevjerojatno zvuči podatak da Kina prije 10 godina nije imala niti jedno poduzeće na popisu 100 najvećih. Stoga aktualne trgovačke ratove i strategije ključnih protagonista (SAD, Kina i EU) treba sagledati kroz prizmu pitanja nacionalne sigurnosti odnosno industrijske i tehnološke hegemonije. Za bolje razumijevanje trgovačkih ratova potrebno je identificirati opcije tri ključna protagonista, što je tema ostatka teksta.
America first, baby!
Već smo naveli kako će povijesna ostavština Donalda Trumpa biti detektiranje kineskog merkantilizma kao najozbiljne prijetnje za SAD i Zapad. Ipak, ključno pitanje glasi koliko će Trump uspješno koncipirati strategiju za suočavanje s kineskim merkantilizmom. Ukoliko će se osloniti na sveobuhvatne carine na sve države s kojima SAD ostvaruje deficit tekućeg računa bilance plaćanja, Trump će izolirati SAD u trenutku kada su mu potrebni snažni i lojalni saveznici. Tvrdnja o carinama kao najljepšoj riječi u engleskom riječniku ima uporište samo ukoliko carinska retorika služi kao pregovarački alat i omogućava kirurški precizan ekonomski pritisak na aktere koji ugrožavaju sigurnost SAD-a. S druge strane, uvođenje neselektivnih carina imalo bi nekoliko negativnih posljedica po snagu američkog gospodarstva i njegovih političkih savezništva, te ne bi učinilo ništa po pitanju sve većih američkih trgovinskih deficita kao što to prikazuje Slika 3:
Slika 3
Izvor: U.S. Bureau of Economic Analysis
Prvo, neselektivne carine poskupjele bi niz ugradbenih komponenti koje američki proizvođači uvoze iz savezničkih država ili država s kojima imaju ugovore o slobodnoj trgovini, te bi umjesto smanjenja američkog trgovinskog deficita najvjerojatnije došlo do njegovog povećanja, kao što je to već bio slučaj tijekom njegovog prvog mandata.
Drugo, uvođenje carina na trgovinu sa državama koje ne predstavljaju sigurnosnu prijetnju SAD-u vodilo bi prema odmazdi i padu američkog izvoza, pogotovo poljoprivrednih proizvoda. Gotovo je izlišno spomenuti da bi najveći danak platili američki radnici i potrošači, pogotovo oni s najnižim dohotkom.
Treće, više carine dovele bi do aprecijacije deviznog tečaja, što bi smanjilo konkurentnost američkog izvoza. Aprecijacija dolara u kontekstu sveobuhvatnih carina na strateške i ne-strateške proizvode poništila bi prvobitni gubitak konkurentnosti kineskog izvoza strateških proizvoda poput optoelektronike, te bi smanjila efekt carinske zaštite za američke proizvođače.
Četvrto, više carine ne dovode automatski do povećanja domaće proizvodnje i posljedičnog pada cijene proizvoda s obzirom na tranzicijski period u kojemu se domicilni proizvođači suočavaju s manjom konkurencijom i ograničenom ponudom faktora proizvodnje poput adekvatne radne snage.
Peto, ubrzanje inflacije uzrokovano povećanom cijenom uvoza rezultiralo bi povećanjem kamatnih stopa pod pretpostavkom zadržavanja neovisnosti FED-a, što bi se opet negativno odrazilo na gospodarski rast.
Imajući u vidu sva ograničenja isključivog oslanjanja na carine kao alat uravnoteženja trgovačkih odnosa s drugim državama, optimalna američka strategija sastojala bi se od tri noseća stupa.
Prvi stup čine kalibrirane carine na kineske proizvode u strateškim sektorima s ciljem smanjenja ovisnosti i preusmjeravanja američke potražnje na domaće i proizvode savezničkih država.
Drugi stup čini slabiji tečaj američkog dolara u odnosu na košaricu valuta trgovinskih partnera. Snažan dolar godinama je bio istican kao mantra američke financijske i vanjsko-političke zajednice (uz sve veće oslanjanje na politiku financijskih sankcija protiv suprotstavljenih režima), te je indirektno produbljivao probleme konkurentnosti američkog industrijskog sektora. Nasuprot tome, snažan dolar i primat američkog financijskog sektora treba sagledati kao posljedicu konkurentnosti cjelokupnog gospodarstva i nacionalne moći, a ne kao njihov uzrok.[1] Nažalost, SAD ne može lako ponoviti Reaganov trik iz 1985. i uvjetovati aprecijaciju deviznog tečaja trgovinskih partnera uskratom “nuklearnog štita“ s obzirom da se s druge strane nalazi Kina kao istovremeno najveći izvoznik i geopolitički rival. Sredinom 1980-ih Japan, Francuska, Zapadna Njemačka i Velika Britanija suočavali su se s uvjetima povišene inflacije ali su “lakše progutali“ aprecijaciju svojih valuta zbog toga što im je inflacija još uvijek bila niža od one u SAD-u i za njima je bilo dugo razdoblje slabljenja njihovih valuta spram dolara koji je jačao nakon Nixonovog prekida sa pokrićem u zlatu, pa se nominalna aprecijacija jena, franka, marke i funte posljedično nije negativno odrazila na dugoročni realni devizni tečaj . U odnosu na tu povijesnu epizodu, početkom 2025. godine Njemačka i Kina suočene su s deflacijskim impulsima i teže im je pristati na monetarno stezanje koji vodi aprecijacijskim pritiscima na njihove valute spram dolara. U takvim uvjetima za očekivati je da neće olako prihvatiti aprecijaciju kao dio rješenja, pogotovo kada se zbog krnje domaće potražnje oslanjaju na inozemnu potražnju. Doduše, SAD može temeljem International Emergency Economic Powers Acta oporezivati inozemne držatelje američkog javnog duga, tj. uskratiti im dio kamatnih prihoda. Takav potez svakako bi smanjio potražnju za američkim državnim obveznicama i posljedično dolarima što bi rezultiralo deprecijacijom. Naravno, on predstavlja vrlo riskantnu igru šibicama jer bi se mogao negativno odraziti na kreditni rejting SAD-a i rezultirati rastom kamatnih stopa, pa bi ga možda trebalo koristiti tek kao mjeru u krajnjoj nuždi ako pametno osmišljene carine i mjere industrijske politike ne dovedu do značajnijeg smanjenja američkog trgovačkog deficita. Također, pristup bi podrazumijevao racionalnije postupanje s američkim državnim proračunom i niže fiskalne deficite, a tek ćemo vidjeti kakav će biti doprinos Elona Muska i Viveka Ramaswamyja u sklopu novosonovanog DOGE-a (Department of Government Efficiency) u mjesecima koji dolaze. Zaključno, drugi stup američke strategije sa slabljenjem dolara definitivno bi se uklopio u ambiciju Scotta Bessenta, novog ministra financija, koja cilja na reformu postojećeg monetarnog poretka utemeljenog u Bretton Woodsu.
Treći stup strategije odnosi se na re-industrijalizaciju Amerike. Premda je Bidenova administracija ispravno prepoznala potrebu sveobuhvatne re-industrijalizacije, učinak njezinih politika iznimno je skroman. Istraživanje Financial Timesa iz kolovoza 2024. ukazuje na kašnjenje ili odgodu čak 40% projekata pokrenutih pod egidom Inflation Reduction Acta. U obzir su uzeti projekti veći od $100 milijuna koji kasne ili su odgođeni unutar godine dana od njihove najave, a kao glavni razlozi za tako nepovoljan trend izdvojene su nestašice kvalificiranih radnika, problemi izdavanja dozvola, rigidni propisi koji zahtjevaju određeni postotak ugradbenih komponenti, te nedostatak sindikaliziranih radnika ili pripadnika određenih manjina u redovima zaposlenika. Eklatantan primjer rastrošnosti i neefikasnosti predstavlja pokušaj izgradnje mreže električnih punionica za električna vozila diljem SAD-a. Nakon dvije godine provedbe Inflation Reduction Acta i potrošenih $7.5 milijardi, Bidenova administracija može se “pohvaliti“ sa samo 8 punionica. Nasuprot tome, Trumpova administracija ima povijesnu priliku osigurati učinkovit porast industrijske proizvodnje tako što će razdvojiti industrijsku politiku od “progresivnih ciljeva“ Bidenove socijalne politike. Ukorijenjen u tradiciju prvog američkog ministra financija Alexandra Hamiltona, takav pristup uskladio bi interese poslovnog sektora s nacionalnim ciljem globalne dominacije u naprednoj industrijskoj proizvodnji. U narednim mjesecima vidjet ćemo koliko je Trumpova administracija zrela za implementaciju ovakve strategije.
Xi Jinping: učvrsti kontrolu kod kuće pa podjeli i zavladaj
Drugi bitan akter je Kina. U ovom trenutku, Xi Jinpingova domaća strategija sastoji se u seljenju kapitala iz sektora nekretnina u tehnološki-intenzivnu industrijsku proizvodnju koju vidi kao temelj budućeg prosperiteta i nacionalne moći. Sukladno tome, dugoročni ekonomski rast vođen je investicijama u tehnologiju. Usmjeravanje investicija u povećanje ponude koja raste brže od domaće potražnje potiče deflacijske pritiske i dovodi do smanjenja profitnih marži, čak i kada se radi o poduzećima iz tehnološkog sektora. Prema tome, u trenutačnim geopolitičkim okolnostima ključni cilj Komunističke partije Kine više nije maksimizacija BDP-a, već stvaranje samodostatne i tehnološki moćne države imune na pokušaje ograničavanja njezinog uspona od strane SAD-a. Stoga su kreatori kineske ekonomske politike u ostvarenju ključnog cilja spremni zanemariti dobrobit potrošača, radnika i investitora. Na duge straze, Xi Jinpingova vizija ostaje nepromijenjena: tehnološka moć i samodostatnost važniji su od rasta i profita.
Govoreći o kineskoj globalnoj strategiji, pogotovo u kontekstu trgovačkih ratova, nemoguće ju je pojmiti bez pokušaja poniranja u misaoni svijet Xi Jinpinga, najmoćnijeg kineskog lidera nakon Mao Zedonga. Poznato je da Xi Jinping u svojim političkim prosudbama koristi koncepte i analogije iz kineske povijesti, a najveći intelektualni utjecaj na njega ima povijesni roman o “Tri kraljevstva“. Roman tematizira kolaps dinastije Han između 184 – 280. godine naše ere. Tri zaraćena kraljevstva, Wu, Wei i Han, dugotrajno su ratovala za nadmoć prije ponovnog ujedinjenja Kine pod dinastijom Jin.[2] Ključna lekcija romana za Xi Jinpinga sastoji se od izbjegavanja istovremenog rata na dvije fronte. Borba s jednim kraljestvom podrazumijeva privremeno paktiranje s drugim i obrnuto. Za očekivati je da će se kineska strategija oslanjati na pokušaj širenja anti-Zapadne koalicije na zemlje Globalnog Juga, te na podjelu Zapada, tj. poticanja razdora između SAD-a i EU. U toj namjeri Kina će koristiti suprotstavljanje kratkoročnih interesa pojedinačnih europskih država, kao što je nedavno bilo vidljivo prilikom glasovanja na Vijeću EU oko uvođenja carina na kineska električna vozila. Tom prilikom EU se podijelila na blok “protiv carina“ (Njemačka, Mađarska, Slovačka i Slovenija) i blok “za carine“ (Italija, Francuska, Poljska, Nizozemska, Danska, Irska i još četiri manje članice) dok je 10 članica (među njima i Hrvatska) bilo suzdržano. Drugi dobar primjer pokušaja podjele EU predstavlja i nedavna europska turneja Xi Jinpinga uz stanice u Parizu i Budimpešti (i Beogradu na pragu EU), s ciljem izbjegavanja trgovačkog rata Kine i EU.
Prema tome, Kina će se u odnosima s SAD-om, a najvjerojatnije i s EU, oslanjati na tri stupa svoje strategije: ekonomsku odmazdu, prilagodbu i diverzifikaciju.
U sklopu prvog stupa odmazde, Kina je od izbijanja pandemije koronavirusa kreirala zavidan arsenal izvoznih kontrola (npr. grafit, galij, germanij), restrikcija na dolazna i odlazna ulaganja, kao i “regulatornih maljeva“ za strana poduzeća koja posluju u Kini. Ovo je bitno jer Kina kao neto izvoznik ne može na svaku carinsku mjeru trgovinskih partnera odmah odgovoriti protumjerom.
U sklopu drugog stupa prilagodbe, Kina planirati koristiti monetarnu i fiskalnu politiku kao alate za ublažavanje posljedica očekivanih trgovinskih restrikcija po ekonomski rast, a pogotovo se planira osloniti na daljnju deprecijaciju deviznog tečaja yuana, naravno uz snažne kapitalne kontrole kako bi izbjegla snažan odljev kapitala.
Treći stup strategije obuhvaća diverzifikaciju dosadašnjih trgovinskih i investicijskih obrazaca. Kineski izvoznici u zadnjih nekoliko godina vrše strelovit proboj na inozemna tržišta država u razvoju, pa je Kina u 2023. po prvi puta ostvarila veći izvoz u države koje sudjeluju u inicijativi “Pojas i put“ u odnosu na izvoz namijenjen SAD-u, EU i Japanu zajedno.
Nedvojbeno je da SAD ima jače karte od Kine koja je strukturno ovisna o inozemnoj potražnji i ozbiljno je počinju pritiskati starenje stanovništva, deflacija, dugovi i trend porasta trgovinskih restrikcija, čak i od strane BRICS partnera. Stoga će ključan naglasak Xi Jinpingove strategije biti na sijanju i iskorištavanju podjela između SAD-a i EU. Zadnje i ne najmanje važno, Kina će nastojati povećati izravna strana ulaganja u države koje imaju ugovore o slobodnoj trgovini s EU i SAD-om kako bi time zaobišla rastuće carinske zidove.
EU: usamljeni i nemoćni politički patuljak?
Treći važan akter je EU. U prethodnih sedam godina SAD je radio na aktivnoj diverzifikaciji trgovine i investicija u odnosu na Kinu. Japan se također počeo intenzivno distancirati. Nasuprot tome, EU je nastavljala produbljivati svoje trgovinske i investicijske veze s Kinom unatoč krizi opskrbnih lanaca za vrijeme pandemije i rastućih geopolitičkih tenzija. Prvi razlog za takav kurs EU treba tražiti u masovnom uvozu zelenih tehnologija u kontekstu zelene tranzicije. Drugo, visoke cijene energenata nakon izbijanja rusko-ukrajinskog rata povećale su uvoz kemijskih proizvoda s obzirom na povećane troškove proizvodnje u EU. Treće, EU je znatno sporije počela smanjivati uvoz nisko-tehnoloških proizvoda iz Kine poput tekstila i namještaja u odnosu na Japan i SAD. Ključna razlika u odnosu na spomenute države leži u izostanku mehanizma “mrkve i batine“ za europske kompanije koje se previše oslanjaju na dobavne lance iz Kine. EU inicijative poput Critical Raw Materials Act (CRMA) i Net Zero Industry Act (NZIA) u domeni “rijetkih metala“ i zelenih tehnologija ne nude ništa više od aspiracijskih i neobvezujućih ciljeva bez detaljnih smjernica i financijskih poticaja. Zadnje i ne najmanje važno, izravna strana ulaganja EU u Kinu, primarno Njemačke, značajno su porasla unatoč proklamiranom cilju smanjenja rizika tj. smanjenja ovisnosti o trgovinskim i investicijskim odnosima s pojedinim partnerima poput Kine.
Iz svega je vidljiva kratkoročna orijentacija EU i pokušaj izbjegavanja direktne konfrontacije s Kinom. U pojedinim krugovima, strategija oportunističkog iskorištavanja direktne eskalacije trgovačkog rata između SAD-a i Kine čak zvuči kao primamljiva opcija, pogotovo ako izvoz EU bude suočen s američkim carinama. Takav scenarij bio je na djelu nakon izbijanja prvog trgovačkog rata između SAD-a i Kine 2018. godine. Ipak, ovoga puta takav scenarij nije realan. Kina ne samo da nije spremna apsorbirati europski izvoz, već je također počela istiskivati europske proizvođače na njihovom domaćem terenu. Od 2010. godine udio kineskog suficita u trgovini industrijskim dobrima u odnosu na globalni BDP skočio je s 0.75% na 1.7%, a udio sume japanskog i njemačkog suficita istovremeno je prepolovljen s približno 1 na 0.5% globalnog BDP-a. To govori u prilog predviđanju da će kineski sektori s najvećim potencijalnom rasta u ovom trenutku (električni automobili, litij-ionske baterije, elektrolizatori, vjetroturbine i solarni paneli), dodatno nagrizati udjele Njemačke i Japana, te posljedično njihovu zaposlenost i socijalnu stabilnost.
Stiješnjenoj između pritiska dva ekonomska giganta, SAD-a i Kine, Europskoj uniji je potrebna strategija preživljavanja jer teško može preživjeti posljedice deindustrijalizacije nakon “drugog kineskog šoka“. Istraživanje eminentnih američkih ekonomista pokazalo je da je SAD izgubio 2.4 milijuna radnih mjesta u industrijskoj proizvodnjinakon “prvog kineskog šoka“ uvjetovanog kineskim pristupanjem WTO-u. U slučaju EU na kocki bi bilo daleko više radnih mjesta s obzirom na veći udio industrijske proizvodnje u BDP-u u odnosu na SAD, a stvar bi dodatno zakomplicirao nedostatak konkurentnosti i inovativnosti EU u području digitalnih tehnologija ako bi se europski izvoz u Kinu našao pred novim preprekama.
U EU postoji samo jedina država koja može uspješno raspetljati postojeći gordijski čvor kojim se ekonomski rast Unije veže uz pretjeranu ovisnost o inozemnoj potražnji. Njemačka kao posrnula ekonomska lokomotiva EU treba preispitati svoje rigidne stavove oko poželjnosti velikih trgovinskih suficita i restriktivne fiskalne politike koja je uvjetovana ustavnim ograničenjem fiskalnog deficita.
Multilateralna suradnja usmjerena na mjere potrebne za smanjenje trgovinskih suficita pojedinih država, pogotovo onih koje se oslanjaju na agresivni merkantilizam, predstavljaju prvi korak. Koordinirane carine država pogođenih kineskim merkantilizmom i veće oslanjanje suficitarnih država poput Njemačke na domaću potrošnju i investicije predstavlja prvi stup strategije. Njemačka mora osvijestiti ono što je davnih dana rekao Henry Kissinger: “Njemačka je prevelika za Europu, a premala za svijet“.
Drugi stup strategije odnosi se na potrebu stvaranja zajedničke europske industrijske politike koja bi spriječila fragmentaciju jedinstvenog tržišta EU uslijed činjenice da iza 80% državne pomoći odobrene poslovnim subjektima u EU stoje Francuska i Njemačka. Zajednička industrijska politika mogla bi se financirati carinama na uvoz država koje prakticiraju agresivni merkantilizam, a sredstva bi bila usmjerena na ulaganje u europska javna dobra čija efikasna proizvodnja ne bi smjela biti narušena beskonačnim raspravama o “neto platišama“ i regulatornom zarobljenošću struktura zaduženih za implementaciju takve politike.
Treći stup strategije odnosi se na intenziviranje suradnje s SAD-om koja bi obuhvaćala pitanja Ukrajine, NATO saveza, odnosa prema Kini i međusobne trgovine. Ukoliko već ne postoji dovoljno političkog kapitala za stvaranje uvjerljivo najvećeg područja slobodne trgovine na svijetu između SAD-a i EU, prijetnju Trumpovih carina moguće je otupiti povećanjem uvoza američkog ukapljenog plina, naprednih oružanih sustava i poljoprivrednih proizvoda. Također, u domeni sigurnosti, moguće je ponuditi povećanje obrambenih izdataka na 3% BDP-a i veću ulogu europskih obrambenih resursa u osiguranju mira nakon okončanja rata između Rusije i Ukrajine.
Četvrto, u slučaju eskalacije najgorih protekcionističkih instinkta s američke strane, što nije najrealniji scenarij, ali je svakako moguć, EU ima na raspolaganju snažnu polugu u vidu američkog suficita s EU u trgovini uslugama, pri čemu najveći udio u tome imaju velike tehnološke kompanije poput Mete i Aphabeta koje bi bile snažno pogođene ako bi EU počela zatvarati svoje tržište za njihove digitalne usluge.
Zadnje i ne najmanje važno, EU ima opciju sklapanja trgovinskih sporazuma s brojnim i brzorastućim tržištima po uzoru na nedavno zaključen sporazum s Mercosurom, iznad kojega još uvijek visi Damoklov mač francuskog protekcionizma poljoprivrednih proizvoda. Vezivanje brzorastućih ekonomija (eng. emerging markets), na čiji se teren prebacuje bitka SAD-a i Kine za utjecaj, uz tržište EU imalo bi istovremeno ofenzivan i defanzivan karakter: pristup većem tržištu europskim proizvođačima omogućio bi ekonomiju razmjera i diversifikaciju izvoza, što istovremeno uskraćuje Kinezima primjenu takve strategije prema rastućim tržištima.
Slika 4
Izvor: U.S. Bureau of Economic Analysis
Zaključak: što bi bila optimalna strategija Zapada?
Ishod predstojećih trgovačkih ratova koje smo obradili u ova dva teksta dat će nam odgovor na pitanje da li demokracije mogu uspješno smanjiti trgovinsku ovisnost o autokracijama i intenzivirati međusobnu suradnju kreiranjem proširenog prostora međunarodne trgovine potrebnog za postizanje ekonomije razmjera u tehnologijama budućnosti. Optimalna strategija sastojala bi se u intenzivnoj koordinaciji trgovačkih, tehnoloških i industrijskih politika Zapada. Najvažniji element takve strategije svakako jest izbjegavanje međusobnog podmetanja i uspostave zajedničkog stava spram Kine, uz pružanje ruke suradnje prema dinamičnim i brzorastućim ekonomijama poput Indije, koje će za nekoliko desetljeća činiti glavninu globalne srednje klase.
S ciljem prevladavanja ovisnosti o kineskoj industrijskoj proizvodnji, osim jačanja vlastitih industrijskih kapaciteta i njihove sofisticiranosti, potrebno je osmisliti model natjecanja za uspostavu globalnih središta industrijske proizvodnje izvan Kine za proizvode koji se teško mogu efikasno proizvoditi u najrazvijenijim državama s višim troškovima rada. Osnovna ideja iza ovakvog pristupa jest adresiranje problema prekomjerne redundantnosti i dupliranja proizvodnih kapaciteta na više lokacija koje onemogućuju postizanje ekonomije razmjera.
Natjecanje za dobivanje statusa ključne lokacije za proizvodnju pojedinih industrijskih dobara počivalo bi na uklanjanju prerestriktivnih regulacija, unaprjeđenju kvalitete ljudskog kapitala na rastućim tržištima izvan Kine, osiguranju financijskih poticaja i pristupa infrastrukturi. Dvije-tri države koje bi pobijedile u nadmetanju profitirale bi od financijskih poticaja Zapada kao i dugoročnih ugovora o isporuci dobara za koje su se specijalizirale. Npr. potrošačka elektronika spada u dobra u kojima Kina posjeduje najveću polugu u slučaju geopolitičkog sukoba sa SAD-om i saveznicima, kao što to pokazuju i brojke McKinseyja Institute. Kina je 2022. imala udio od 80% svjetskog izvoza laptopa i 68% svjetskog izvoza mobilnih uređaja. Izgledni kandidati za buduće proizvodne aglomeracije za takva dobra trebali bi imati nekoliko karakteristika, pri čemu bi najvažnija karakteristika bila veličina potencijalne radne snage s ciljem eliminiranja uskih grla u proizvodnji uz zadržavanje poticajnog regulatornog i inovacijskog ekosustava. Najizgledniji kandidati za tu ulogu svakako su Vijetnam, Bangladeš, Indija, Indonezija, Nigerija i Meksiko.
Zaključno, vojno-industrijska strategija Zapada koja je u stanju odgovoriti na opasan uspon Kine, a koji smo detaljno opisali u prethodnim retcima, uključuje tri elementa: 1) carine i ne-carinske barijere na kineske proizvode koje mogu privremeno zadržati poplavu kineskih izvoznih proizvoda, a koja vodi prisilnoj deindustrijalizaciji i posljedičnom valu socijalne nestabilnosti; 2) industrijska politika koja je u stanju održati i proširiti proizvodni kapacitet demokratskih država; 3) veliko zajedničko tržište izvan Kine kako bi se ne-kineski proizvođači mogli osloniti na potrebnu ekonomiju razmjera, a pri tome bi posebno važnu ulogu igrale i brzorastuće ekonomije Globalnog Juga. Stoga je teško prenaglasiti važnost ovog povijesnog trenutka i trgovačkih ratova, koji uz tehnološke ratove predstavljaju dvije ključne arene koje će odrediti karakter svijeta u 21. stoljeću.
Izv. prof. dr. sc. Kristijan Kotarski, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
[1] Snažna industrijska baza dugoročno je važnija za američku nacionalnu moć od statusa dolara kao ključne rezervne valute. Ratovi se ne sprječavaju ili u najgorem slučaju ne dobivaju upravljanjem tokovima kapitala, već mobilizacijom proizvodnje i korištenjem kinetičkih oružja.
[2] Roman također naglašava vrijednost: strateških partnerstava, oslanjanja na koncept “ravnoteže snaga“, izbjegavanja direktne konfrontacije, strpljenja, dugoročnog promišljanja, izbjegavanja pretjerane arogantnosti, oslanjanja na pažljivo konstruirane narative o moralnoj superiornosti i legitimnost, itd.
Prvi tekst iz serijala možete pročitati ovdje. Autor planira pripremiti još jedan tekst početkom veljače, koji će obraditi problematiku inovacija i visokih tehnologija.