Većina promatrača će se složiti da Trump nema plan. To ne znači da nema ni viziju ni cilj. Na primjer, vizija je da rat između Rusije i Ukrajine mora stati. Ono što Trump nema je plan kako to postići. Snalazi se po putu jer je puno loptica u zraku. S jedne strane, Rusija mu treba da ju odvoji od Kine (obratna Nixonova strategija odvajanja Kine od Rusije pred više od 50 godina) i pomogne oko nadzora nad iranskim nuklearnim programom. S druge strane, prostor za stiskanje Ukrajine ograničen je raspoloženjem američke javnosti i interesima SAD-a u Europi. Nekog osobitog plana za Ukrajinu u tom složenom kolopletu nema. Stoga Trump ne „vodi pregovore“ nego uskače u njih na temelju grube projekcije cilja, ambicije i snage, a zatim manevrira po putu.[1]
Bugarski politolog Ivan Krastev u tome uočava karakteristike revolucionarnog uma. Trump teži velikoj, globalnoj promjeni. Za nju ima viziju, ali nema plan. Svi revolucionari kroz povijest znali su da je njihova energija tako visoka, a cilj – vizija toliko ambiciozan, da će mnoge stare veze biti pokidane. Stoga neki detaljan plan i nema previše smisla. Važnija je spremnost za snalaženje po putu, prilagodljivost. Neki dobar plan će se već kristalizirati s vremenom.
Odnos Trumpove administracije prema carinama i problemima svjetskog monetarnog sustava s dolarom u njegovom središtu uklapa se u ovu dijagnozu. Trump ima namjeru provesti revolucionarnu promjenu, ali još nitko ne zna kako. Ponajmanje to zna on sam. Doduše, Trumpov predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika Stephen Miran razradio je teoretske opcije: objasnio je problem, definirao cilj i moguće opcije, odvagnuo njihove pluseve i minuseve, objavio sve to u dokumentu koji je javan, ali u kojemu nije zaključio ništa. Jer nema plana.
Unatoč tome, vrijednost Miranova dokumenta je u tome što definira problem i viziju.
Naslov dokumenta zavarava: Uputstvo za restrukturiranje globalnog trgovačkog sustava. Zavarava, jer uputstvo bi trebalo biti plan za upotrebu, čega nema. Točniji naziv bi glasio Upustvo za promišljanje o restrukturiranju globalnog trgovačkog sustava.
Danas znamo da se o Miranovom dokumentu raspravljalo u Mar-a-Lagu u tjednima prije inauguracije 20. siječnja 2025. (dokument je objavljen u studenom prošle godine). Neki su ga, promašujući bit, prozvali „Mar-a-Lago Accord“ (Sporazum iz Mar-a-Laga), asocirajući ovaj dokument sa Sporazumom iz Plaze (Plaza Accord), događaj kada su se predstavnici 5 najvećih gospodarstava svijeta 1985. dogovorili o ciljanom slabljenju dolara. No, ovdje nema ničeg sličnog, čak ni osnovne podloge za neki sličan sporazum. Štoviše, Miran odbacuje mogućnost novog valutnog sporazuma jer smatra kako postoje bolji instrumenti od deprecijacije dolara da SAD ostvari svoje interese.
Ključna rečenica, zapravo zaključak Miranovog dokumenta, glasi: Postoji put da Trumpova administracija preoblikuje globalni trgovački i financijski sustav na korist SAD-a, no taj put je uzak i zahtijeva pažljivo planiranje, točnu izvedbu i pažljive korake u cilju minimalizacije mogućih negativnih posljedica.
Dakle, dobrodošli na globalni monetarno-trgovački rollercoaster: put je uzak, a negativne posljedice su moguće.
Prvo ćemo opisati u čemu je problem SAD-a, odnosno dolara. U drugom dijelu ćemo prikazati opcije kako ih je definirao Miran. U trećem dijelu ćemo analizirati opcije iz dokumenta, komentirati je li Miran negdje pogriješio, odnosno je li nešto propustio.
Problem dolara kao svjetske valute
Iz američke perspektive, dolar kao svjetska valuta je i blagoslov i prokletstvo. Da bismo objasnili obje strane jednadžbe, prvo moramo objasniti što je svjetska valuta.
Svjetska valuta se masovno koristi daleko izvan državnih granica u svim novčanim funkcijama – kao mjerilo vrijednosti, sredstvo razmjene i sredstvo štednje. Na primjer, rudnik u Čileu prodaje bakar koji završava u Rheinmetalu ili Thyssenu u Njemačkoj; netko iz Nigerije kupuje pšenicu od nekoga iz Ukrajine; hrvatska aviokompanija plaća lizing aviona lesoru iz Irske; mirovinski fond iz Norveške kupuje američke državne obveznice od investicijskog fonda sa sjedištem u Londonu. Sve transakcije ugovaraju se i plaćaju u dolarima, iako samo manjim dijelom imaju veze s američkim gospodarskim subjektima (samo u slučaju norveškog fonda, i to posredno).
I Kinezi tako naplaćuju dobar dio svoga izvoza u SAD, ali i drugdje po svijetu. Onda izvoznici, koji zarade dolar, trebaju juan renminbi za isplatu plaća, plaćanje domaćih proizvodnih inputa, kamata, najmova. Dolari zarađeni u izvozu nude se za lokalne valute koje jačaju prema dolaru jer su sve traženije kako izvoz raste.
Međutim, kineska središnja banka ne želi da joj valuta jača prema dolaru. Njoj paše jaki dolar. Ona zbog toga intervenira: kupuje dolare i emitira novu domaću valutu. Povećanje ponude domaće valute sprječava njeno jačanje. Možda ju i pogura niže u odnosu na dolar. Dolar tako de facto postaje podloga za renminbi (kao što su njemačka marka i kasnije euro bili u podlozi kune).
Kineska središnja banka (i mnoge druge kao kineska) nakon intervencije ima višak dolara: zašto da ih drži na nekom računu kada može više zaraditi ako kupi američku državnu obveznicu koja nudi solidan prinos? Razne dolarske imovine, a najčešće su to sredstva na računima i državne obveznice niskog rizika i visoke likvidnosti, sudjeluju u svjetskim rezervama s gotovo 60%. To je karakteristika svjetske rezervne valute. Usporedbe radi, euro danas čini oko 20% svjetskih monetarnih rezervi.
Dolar kao svjetska valuta je blagoslov jer Americi daje dva oblika moći. Prvo, Amerika može pratiti globalne financijske tokove, prijetiti financijskim sankcijama ili ih provoditi, te kroz to postizati svoje političke ciljeve bez angažmana drugih vidova prisile, npr. vojske. Drugo, američke državne obveznice tražene su u cijelome svijetu, ne samo kod kuće, i to ne samo od privatnih ulagača nego i od strane službenih ulagača kao što su središnje banke. Stoga se američka državna riznica uvijek može izdašno i povoljno zadužiti.
Ona to redovito i čini – nema problema s financiranjem velikih fiskalnih deficita koji su u drugim zemljama u pravilu puno manji od onih koje bilježi Amerika, što osobito vrijedi u krizama.
S druge strane, svjetska valuta je prokletstvo. Dolar je stalno tražena (dakle jaka) valuta bez obzira što se događa u američkom gospodarstvu. Kretanje vrijednosti dolara ne zavisi o odnosu američkog izvoza i uvoza. Puno više zavisi o međunarodnim tokovima kapitala. A oni pak zavise o promjenama kamatnih stopa, tj. o promjenama njihove razlike između SAD-a (dolara) i ostatka svijeta. Međutim, potražnja za dolarom zavisi i o nečemu što nema direktne veze s promjenama takozvanog kamatnog diferencijala. Zemlje poput Kine koje uvijek više izvoze (i zarađuju dolara) nego što uvoze (i plaćaju u dolarima), stalno akumuliraju svoje dolarske rezerve; njihova potražnja za dolarima stalno raste, bez obzira na promjene kamatnih stopa u SAD-u.
Stephen Miran ovu pojavu naziva neelastičnost potražnje za dolarskim rezervama. Ta potražnja uvijek postoji i uzrokuje realnu aprecijaciju dolara (cijene i troškovi u zemlji rastu brže no što vrijednost dolara pada). Štoviše, proces postaje spiralan, samoispunjavajući: jaki dolar znači da su cijene (i troškovi) u SAD-u veći nego u inozemstvu, pri čemu je ta razlika veća od razlike koju opravdava fundamentalna razlika produktivnosti između zemlje i inozemstva. Kako takva situacija traje godinama, proizvođači i trgovci joj se prilagođavaju. S jedne strane, isplati se uvoziti (u SAD), s druge strane ne isplati se izvoziti (iz SAD-a; jer je proizvodnja u SAD-u skupa). Tako se javlja trajna neravnoteža (nema uobičajene makroekonomske prilagodbe u dugom roku), sa sljedećim obilježjima:
- realno jaki dolar,
- širenje deficita u tekućim ekonomskim odnosima s inozemstvom (američki trgovački deficit) i deindustrijalizacija,
- širenje deficita američkog federalnog proračuna (u sprezi s deficitom na tekućem računu bilance plaćanja, nastaje situacija dvostrukog deficita – fiskalnog i vanjskog).
Na donjoj slici pratimo kretanje američkog dvostrukog deficita (fiskalnog i vanjskog u odnosima s inozemstvom) u ovome stoljeću.
Godine s početka stoljeća (2001.-2008.) grupirane su lijevo gore u zoni manjeg fiskalnog deficita (koji mjerimo na osi y) i većeg tekućeg deficita u razmjeni s inozemstvom (os x). U godinama najdubljih kriza (2009. i 2020. – u dnu slike) dolazilo je do velikih fiskalnih deficita i smanjenja deficita na tekućem računu platne bilance. Do toga je dolazilo jer je Amerika na vrhuncima ovostoljetnih kriza 2009. i 2020. manje uvozila zbog pada potrošnje i proizvodnje u zemlji, ali je fiskalni deficit tada naglo rastao zbog pada prihoda države i rasta fiskalnih izdataka kako bi se ublažio gospodarski pad.
Izvor: St. Louis FRED, obrada autora
Bilo koja druga zemlja na svijetu koja bi u krizama reagirala s tolikim (dvoznamenkastim) fiskalnim deficitima u postotku BDP-a vrlo bi brzo upala u još dublju krizu. No, to se nije događalo SAD-u. SAD su – zbog dolara kao svjetske valute i sveprisutne globalne potražnje za američkim državnim obveznicama – mogle sebi priuštiti radikalne fiskalne odgovore na krize; bile su to nezapamćeno snažne fiskalne i monetarne ekspanzije. Krize u SAD-u su zbog toga vrlo kratko trajale, puno kraće nego na primjer u EU.
Danas je teško reći jesu li SAD produktivnije od EU zbog toga što imaju svjetsku valutu ili zbog toga što izdaju svjetsku valutu te zbog toga imaju puno kraće i pliće krize.
Pogledajmo što se događalo u razdobljima između kriza: od 2010. do 2019. fiskalni deficit se zahvaljujući ekonomskom oporavku smanjivao (godine se grupiraju prema desno gore na slici), dok se deficit na tekućem računu nije bitno mijenjao (kretao se između 2 i 3% BDP-a). Međutim, nakon lockdown-šoka 2020., u toku ovoga desetljeća fiskalni deficit se nije tako brzo smanjio kao nakon krize 2009., dok je deficit tekućeg računa platne bilance bio veći nego u prethodnom desetljeću (3-4% BDP-a).
Prema tome, različite putanje izlazaka iz kriza 2009. i 2020. objašnjavamo uz pomoć tri čimbenika:
- Amerika je u ovom stoljeću postajala sve veći fiskalni ovisnik. To nije održivo jer je omjer američkog javnog duga i BDP-a iznosio 55% 2000., 85% 2009. i 135% sredinom 2020., pri čemu je lockdown-kriza od ožujka 2020. do sredine 2021. po prvi puta u povijesti bila obilježena (ne odveć velikim) padom vrijednosti dolara (dolar inače u globalnim krizama jača) i potražnje za američkim državnim vrijednosnicama. Ako Amerika, kao i svaki ovisnik, u svakoj novoj krizi treba sve jači šut za isti efekt, onda se negdje u budućnosti, za 10 ili 30 godina – svejedno je – nalazi majka svih kriza u kojoj će javni dug eksplodirati, a vijednost dolara snažno pasti usporedo sa slabljenjem potražnje za državnim papirima. To će izazvati istovremenu fiskalnu, valutnu i gospodarsku krizu s nesagledivim posljedicama kakve Amerika nije iskusila od Velike krize 1929.-1933. Scenarij majke svih kriza nije neposredno prijetio u siječnju ove godine, ali u Americi ima ljudi koji su se uplašili ovog scenarija i zaključili da Amerika hitno mora riješiti svoju fiskalnu ovisnost. To objašnjava Muska i njegovu pilu za istjerivanje fiskalnih demona.
- Kina je u ovom stoljeću jako narasla u odnosu na SAD. Dok je kinesko gospodarstvo bilo relativno malo u odnosu na SAD, kineska i svaka druga slična međunarodna potražnja za dolarskim rezervama nije bila toliko bitna. Međutim, s rastom relativnog udjela Kine i općenito BRICS država koje puno ulažu u dolarske imovine (američki udjel u globalnom gospodarstvu pao je s 32% 2000. na 26% 2023., pri čemu je u jednom trenutku 2009. bio pao na svega 22%), problem neelastičnosti potražnje za dolarskim rezervama postajao je sve važniji za SAD. Prema tome, u ovom stoljeću možemo pratiti paralelna tri povezana procesa: Kina postaje relativno sve veća u odnosu na SAD, svjetska potražnja za dolarskim rezervama postaje sve manje elastična i, treće, SAD postaje sve veći fiskalni ovisnik. Ljudi iz Trump-kampa procijenili su da paralelizam ta tri procesa u jednom trenutku u budućnosti dovodi do mega-krize koja znači silazak SAD-a s povijesne pozornice i definitivni nastup Kine kao globalnog hegemona.
- Struktura gospodarskog sustava s trajno jakim dolarom funkcionira tako da s prolaskom vremena Amerika ostaje bez izvoznog kapaciteta i industrije. Ono što na kratki rok Americi daje najveću moć (dolar kao svjetska valuta), na dugi rok tu istu moć umanjuje (jer Amerika zbog jakog dolara postupno ostaje bez industrijskih kapaciteta, i to upravo onih koji su bitni za vođenje rata, kao što su industrija čelika, aluminija, prijevoznih sredstava i farmaceutska industrija, koje se u Kini iznimno brzo razvijaju).
Kako riješiti ovaj problem? Amerika se ne želi odreći autorskih prava nad svjetskom valutom. Ne pada joj na pamet pustiti da dolar padne kao kamen. Naprotiv, sve koristi koje proizlaze iz valutnog autorstva nad svjetskom valutom – na primjer širok manevarski prostor za fiskalnu i monetarnu ekspanziju koji skraćuje i ublažava krize – Amerika želi zadržati. Ali, pri tome želi u najvećoj mogućoj mjeri otkloniti slabosti (prokletstvo) koje za nju iz toga sustava proizlaze.
Prije nego što pogledamo kako bi to Amerika mogla otkloniti svoje prokletstvo povezano s izdavanjem svjetske valute važno je uočiti da stav o prokletstvu ima dublje političko i povijesno utemeljenje. Trump-kamp ima snažan osjećaj da je Amerika žrtva i da joj svijet duguje zahvalnost jer: (a) smatraju da se izdavanjem svjetske valute Amerika jednim dijelom žrtvuje u korist drugih (pruža uslugu čuvanja svjetske rezerve vrijednosti) ne dobivajući dovoljno zauzvrat, naprotiv – i sama pati kroz deindustrijalizaciju koja potencijalno umanjuje njezinu ratnu moć u odnosu na Kinu, i (b) američki sindrom svjetske žrtve dodatno je pojačan pružanjem usluge sigurnosti saveznicima kroz NATO, koji ti isti saveznici preskromno financiraju svaljujući prevelik financijski teret na SAD.
Nećemo puno raspravljati o tome koliko je dijagnoza o Americi koja se žrtvuje i koju – kako Trump običava reći – svi drugi „gule“, smislena. Na tren ćemo zaboraviti koliko je poslijeratni mir (Pax Americana) koristio samoj Americi. Na tren, zaboravit ćemo na međunarodnu razmjenu usluga u kojoj Amerika ostvaruje ogroman suficit i uživa pravni okvir koji, barem izvan Kine, omogućava zaštitu intelektualnog vlasništva i ekspanziju vodećih američkih tehnoloških kompanija na čijemu usponu Wall Street počiva već godinama; smetnut ćemo s uma koliko su NATO standardi i centralno mjesto SAD-a u NATO-u pogodovali razvoju i dominaciji američke obrambene industrije; zaboravit ćemo koliko je dosadašnji sustav bio fleksibilan omogućivši Americi intervencije (fiskalne i monetarne) kojima su brzo suzbijane gospodarske krize; zaboravit ćemo i na takozvanu meku moć, koja je kroz kulturna dobra i utjecaj na percepciju većine američkih proizvoda i usluga širom svijeta iste predstavila kao domaća ili prijateljska dobra. Ako zaboravimo na sve to, te načas zamislimo da je svijet igra nulte sume u kojoj svaki tok materije i informacija u svakom trenutku treba biti plaćen, poravnat i balansiran (nema ulaganja u dugoročne odnose), onda ćemo konačno ugledati sliku o Americi – žrtvovanoj i iskorištenoj – kakvom ju vide Donald Trump, Stephen Miran i ostali iz Trump-kampa (oznaka koju u dokumentu koristi sam Miran): to je slika Amerike u položaju globalnog hegemona koji ona nikada nije željela i u kojem se, barem tako njima izgleda, nije baš najbolje snašla.
Naravno, temelj slike o žrtvi je američki izolacionizam. Taj pokret, koji nije ništa novo u američkoj povijesti, filozofski ide do dubljih razina u koje ovdje ne možemo zaroniti. Kako se s Trump-kampom o tim dubokim razinama poimanja svijeta i uloge Amerike u njemu ne može raspravljati – jer radi se o pitanju temeljnih uvjerenja koja ljudi nisu u stanju mijenjati – polazimo od pogleda koji Trump-kamp ima na navodno oslabljenu Ameriku koja, kao što i sam slogan MAGA govori, tek treba ponovo postati „velika“ (što znači da je sada „mala“).
U nastavku ćemo razmotriti moguća rješenja ovog problema na ekonomskom terenu, točnije, razmorit ćemo rješenja kako ih vidi Stephen Miran, a zatim ćemo analizirati da li i u čemu Miran griješi. Analizirat ćemo i je li Miran možda propustio navesti još neka moguća rješenja.
Miranove opcije
Prva opcija su carine. Upravo gledamo direktan prijenos kako Trump-kamp realizira ovu opciju. Miran smatra da su carine najbolja opcija ako kompenziraju jačanje dolara i obratno (ako jačanje dolara kompenzira inflacijski učinak carina) te ako nema carinskog revanšizma (trgovačkog rata). Trgovački ratovi su veoma skupi za sve uključene strane, pa optimalnost carinskog instrumenta počiva na Miranovoj pretpostavci da će trgovački partneri SAD-a prihvatiti carine koje su optimalne za Ameriku (više o tome zašto bi oni to prihvatili slijedi u nastavku teksta nakon što objasnimo ulogu tečaja dolara).
Očekivana proporcionalnost carina i promjena tečaja osigurava da u najboljem od mogućih svjetova carina nema učinak na inflaciju u Americi. Evo kako to u teoriji funkcionira: zamislite uvoz robe u vrijednosti od 100 eura u SAD pri tečaju EURUSD 1,10 (uvoz vrijedi 110 dolara). Amerika uvede carinu na to od 10%. Kada bi tečaj ostao nepromijenjen, dolarska vrijednost uvoza bi narasla na 121 dolar zbog uvećanja vrijednosti robe od 110 dolara za 10%. To bi utjecalo na inflaciju u Americi. Međutim, ako tečaj dolara u isto vrijeme ojača na 1:1, nema inflacijskog efekta: 110 dolara (sada s uključenom carinom) x 1 (tečaj EURUSD) = 110 dolara, kao i prije carine pri slabijem tečaju dolara. Jači dolar dodatno učvršćuje svoju ulogu svjetske rezervne valute (Amerika zadržava blagoslov). Izbjegnut je inflacijski efekt carina, a proračun se bolje puni carinom koju u konačnici plaća zemlja izvoznik. Vrijednost BDP-a zemlje izvoznika pala je u dolarima proporcionalno padu vrijednosti njezine valute spram dolara.
Ali, što je sa širim prokletstvom – proizvodnjom i izvozom SAD-a? Zasad samo znamo da u idealnom svijetu poništavajuće aprecijacije dolara nema inflacije i ima povećanja američkog javnog prihoda (od carina). To je zasad lijepo zamišljeno, no „mali“ problem u Miranovoj ekonomskoj slici svijeta leži u tome što jači dolar ne pogoduje američkom izvozu. Ako Harley Davidson prodaje motocikle u Europi po istoj dolarskoj cijeni kao ranije, i uz pretpostavku da nema carinskog revanšizma, europski kupac će platiti motocikl 10% skuplje u eurima jer je euro za toliko oslabio prema dolaru. Veća cijena vjerojatno znači pad potražnje uz nepromjenjivost svih drugih čimbenika. Tako se nastavlja začarani krug cjenovne nekonkurentnosti američkog izvoza.
Ova teoretska neugodnost u Miranovom se modelu neutralizira na dva načina. Prvo, reformama na strani ponude: Miran poziva na deregulaciju i porezna rasterećenja u SAD-u (koja su sada moguća jer carine pune proračun). Takve reforme će američki izvoz učiniti troškovno konkurentnijim. Miran misli da su moguće deregulacije i porezna rasterećenja koja će Harley Davidsonu omogućiti troškovno efikasnije poslovanje u SAD-u.
Ako to ne bude moguće, na scenu stupa drugi mehanizam (to jest, on uvijek djeluje paralelno s prvim): pritisak na proizvođače iz zemalja izvoznica u Ameriku da otvore pogone u Americi. Miran to ne eksplicira tako jasno, ali on zapravo misli ovako: ako Harley i ne uspije, natjerat ćemo carinama Hondu da proizvodnju iz Meksika preseli u SAD (Honda je to i najavila), pa će radnici iz Harley Davidsona prijeći u Hondu (ovo shvatite kao moju ilustraciju procesa). Osim toga, tu je i efekt jačeg dolara u sprezi s carinama: izvoznik iz Europe u SAD, koji je do sada izvozom ostvarivao 100 eura prihoda prije carina, sada ostvaruje i dalje 100 eura nakon carine, jer 110 dolara izvoza neto nakon carine je 100 dolara, a tečaj je ojačao na 1:1, pa je to 100 eura. Zašto bi izvoznik želio preseliti proizvodnju u SAD? Ako bi preselio proizvodnju i ostvario 110 dolara (jer nema carine ako proizvodi u Americi), dobit od posla vrijedit će više eurima jer sada proizvodnja u Americi u našem primjeru vrijedi 110 eura.
Naravno, postoje rizici vezani uz preseljenje proizvodnje: različiti porezni tretmani kompanija, očekivana kolebanja tečaja (ne znamo kakav će biti tečaj za 2-4 godine); uglavnom, mnogo je frikcija koje mogu narušiti jednostavnu kalkulaciju, a tehnološke promjene da i ne spominjemo. Miran zbog toga piše da Amerika, dok još ima globalnu moć, treba koristiti tu moć kako bi zadržala blagoslov svjetske valute i otklonila prokletstvo tako što će politički natjerati izvoznike iz drugih država da presele tehnološki sofisticiranu proizvodnju u Ameriku. To se osobito odnosi na američke kompanije koje proizvode u drugim državama i otamo izvoze u SAD (npr. američke farmaceutske kompanije imaju velike pogone u Irskoj), što se može učiniti političkim pritiskom. No, jednako je važno pritisnuti druge države iz kojih dolazi izvoz da ne ometaju proces realokacije tehnološki sofisticiranih pogona. Ako se radi o saveznicima koje Amerika vojno štiti, Amerika im može zaprijetiti uskratom zaštite ako pokušaju protumjerama spriječiti preseljenje tehnološki sofisticiranih proizvodnji u SAD. Takva zemlja ide u drugi red slabih saveznika, ili u treći red neprijatelja Amerike. U prvi red saveznika idu oni koji ne ometaju koncentraciju strateških proizvodnji u Americi; njih se može štititi kao i dosad.
Usto, Miran promatra carine u paketu s porezima. Za njega je PDV isto što i carina, što je potpuno besmisleno jer PDV je porez na potrošnju bez obzira na porijeklo potrošačkog dobra. PDV ne štiti domaće proizvođače. Druga je stvar što se PDV obračunava i na carinu, čime se efekt carinske stope od 10% u zemlji sa stopom PDV-a od 25% efektivno povećava na 12,5%. No, taj efekt je znatno manji od efekta o kojem piše Miran, a koji se odnosi na promatranje ukupne stope PDV-a kao da je carinska stopa. Takvim miješanjem problematike carina i poreza na potrošnju srušeno je temeljno načelo Svjetske trgovačke organizacije da su carine odvojeno pitanje od poreznih sustava koji su unutarnja stvar država. SAD ovim pristupom tjera sve zemlje koje žele „fer“ trgovinu prema definiciji SAD-a da imaju slične porezne sustave i terete kao SAD. Početkom travnja ćemo vidjeti s kakvim će recipročnim carinama SAD ući u pregovore – je li administracija prihvatila Miranov prijedlog, ili se odlučila na drugačiji tretman razlika u porezima između SAD-a i zemalja izvoznica.
Naposljetku, Miran preporuča da SAD trebaju iskoristiti svoju geopolitičku moć da odvrate zemlje od carinskog revanšizma i ulaska u trgovački rat s SAD-om. Tko uđe u carinski rat, pada u drugi krug nepouzdanih saveznika koji ne uživaju istu razinu zaštite kao poslušni koji ostaju u prvom krugu. Stari kriteriji koji su vrijedili nakon Drugog svjetskog rata – slobode, demokracija i sl. – pri tome više nisu bitni; ne spominju se.
Prema tome, Miranov priručnik nije ekonomska analiza ili model. Dokument je, prije svega, geopolitička i geostrateška teorija o novoj paradigmi korištenja međunarodne moći SAD-a, u čemu se gospodarstvo promatra samo kao instrument pripreme za obranu od rastuće Kine. Temeljna pretpostavka modela je da je Kina opasnost koju se u okviru starih globalnih institucija više ne može odvraćati.
Unatoč rastu kineske moći, Miran pretpostavlja da SAD za barem još neko vrijeme može pomiriti blagoslov i prokletstvo – zadržati jaku i atraktivnu svjetsku valutu i osigurati rast i razvoj strateških proizvodnji koje su bitne za vojnu i geostratešku moć, na svome tlu. A u očekivanom srazu s Kinom, svaka zemlja koja ima znatan izvoz u Kinu i vuče brojne lance nabave iz Kine, sumnjiva je: može biti ucijenjena i nepouzdan je saveznik SAD-a. Stoga više nije bitno je li zemlja demokracija ili autokracija, je li do sada bila saveznik ili ne, i što je bilo u 80 godina nakon Drugog svjetskog rata; što je bilo, bilo je. Bitno je jedino gdje su pojedine države sada u odnosima s Kinom, gdje namjeravaju biti, i kako reagiraju na novu strategiju SAD-a – uvažavaju li novoartikulirane američke interese ili ne. Sve se svodi na moto s nama ili protiv nas, uz to što Trump ipak dopušta i međurazred koji nije ni s Amerikom ni protiv nje. No, tko je u tome razredu nije pouzdan saveznik i plaćat će carine.
Miran je svjestan dvije velike prepreke u realizaciji idealnog modela preoblikovanja svijeta uz pomoć carina i nastavka politike jake valute. Prvo, nije siguran da će američka moć biti dovoljna da spriječi carinski revanšizam. Carinski ratovi mogu izazvati nepredvidiva kolebanja. Drugo, nije sigurno da će dolar ojačati taman onoliko koliko je potrebno da poništi efekt carina i zajamči da u SAD-u nema inflacije. Ako u našem primjeru EURUSD ne ojača do 1:1 nego ostane na 1,10 ili krene prema 1,20, Amerika ima problem jer u tom slučaju carine bude inflaciju. FED mora dizati kamatne stope, a inflacija zbog troškovnog šoka dovodi do gospodarskog usporavanja. To je napeta konstelacija. Neke elemente takve konstelacije vidimo nakon dva mjeseca Trumpovog mandata: dolar je otišao u krivu stranu – oslabio je zbog očekivanog gospodarskog usporavanja koje je potaknuto neizvjesnošću oko trgovačkog rata. Miran je i najavio mogućnost velikih kolebanja i neizvjesnosti, jer put kroz njegov model optimalnih carina, podsjetimo se početka, „vrlo je uzak“ i pun rizika. Miran je stoga razmatrao i druga moguća rješenja.
Druga opcija su novi valutni aranžmani vezani uz dolar. Kada je slična situacija u globalnom monetarnom i trgovačkom sustavu nastala u prvoj polovini 80-ih godina, Amerikanci su sjeli s Francuzima, Nijemcima, Britancima i Japancima, i dogovorili programirano slabljenje dolara kroz koordinaciju monetarnih i tečajnih politika. Sastanak je u ekonomskoj povijesti poznat kao Sporazum iz Plaze (Plaza Accord) 1985. Simbolično, sporazum je postignut tri godine prije nego što će Trump kupiti taj najslavniji njujorški hotel, šest godina prije nego što će se pojaviti u slavnoj sceni iz foajea u filmu Sam u kući s Macaulay Culkinom, i desetljeće prije nego što će Trump prodati Plazu uz procijenjeni gubitak na tome poslu od 80 milijuna dolara.
Koliko je svijet bio jednostavniji te 1985.; pet država činilo je veliku većinu svjetskog gospodarstva. Ljudi u Plazi Kinu nisu ni vidjeli na mapi. I sporazum je funkcionirao: dolar je oslabio, ostao je svjetska valuta i SAD je smanjio tekući deficit u odnosima s inozemstvom.
Danas ni cijela EU, a kamoli dvije spomenute zemlje članice (Njemačka i Francuska) i jedna bivša (UK), Americi nije više toliko bitna za ovu priču. Europodručje i UK ne pripadaju skupini monetarnih područja koja stvaraju neelastičnu potražnju za dolarskim rezervama (jer Eurosustav ne kupuje dolare i američke državne obveznice kroz izravne intervencije na tržištu). Europodručje kao posve autonomno monetarno područje zapravo predstavlja konkurenciju Americi u nuđenju usluge svjetske rezervne valute.
No, problem je (zasad) primarno na strani (prevelike) potražnje za dolarima. Pravi američki valutni problem su Kina i slična brzorastuća monetarna područja, uglavnom iz jugoistočne Azije, koja prikupljaju ogromne dolarske rezerve. Sastav za novu Plazu, kada bi do nje uopće moglo doći, trebao bi biti posve drugačiji od sastava iz 1985. s Kinezima u glavnoj ulozi.
Miran smatra da nova Plaza nije moguća. Amerika više nema povjerenja u zemlje koje akumuliraju dolarske rezerve i tjeraju dolar na aprecijaciju. Pogledajmo kratki historijat. Barack Obama je godinama bezuspješno pokušavao prisiliti Kineze na promjenu monetarne politike u smislu jačanja kineske valute prema dolaru. Ispravno je vidio problem jakog dolara kao zrcalnu sliku slabog renmimbija i, također ispravno, u slabljenju dolara spram renminbija tada još nije vidio problem. Naime, do 2016. dolar je bio dominantniji nego danas, tako da i nešto slabiji dolar ne bi ugrozio svoj položaj svjetske rezervne valute. Nakon Obame, Trump 1.0 je zaoštrio odnos uvođenjem carina, što je Kineze natjeralo da sjednu za stol s Amerikancima. Tako je 2019. sklopljen (i 15. siječnja 2000. formalno potpisan) takozvani Prvi fazni sporazum SAD-a i Kine o novom uravnoteženju trgovačkih odnosa.
Miranova je interpretacija da su Kinezi taj sporazum izvrdali i da je Amerika izgubila svaku nadu da će s Kinezima moći postići bilo kakav trgovački ili valutni sporazum koji bi uravnotežio interese obje strane. Američko tumačenje ishoda Prvog faznog sporazuma je u korijenu stava da se Kinezima ne može vjerovati i da će Kina biti sve agresivnija kako bude ekonomski i tehnološki dalje jačala.
Ne znam dovoljno detalja o Prvom faznom sporazumu i njegovoj provedbi da bih mogao procijeniti je li Miran u pravu i postoji li ikakav prostor za nekakav valutni sporazum s Kinezima u budućnosti. No, bitna je sljedeća poruka: Amerikanci su u proteklih pet godina i kroz interpretaciju Prvog faznog sporazuma s Kinom učvrstili svoj osjećaj žrtve, odnosno osjećaj da ih svi samo iskorištavaju.
Odnos s Kinezima je bitan i za shvaćanje zašto je Miran uvjeren u to da su carine bolje rješenje od pregovaranja novih valutnih sporazuma. U Miranovo sjećanje urezala se činjenica da je nakon uvođenja prvih Trumpovih carina na kinesku robu (po stopi od 17,9% 2018.-2019.) juan renmimbi pao prema dolaru za 14%, dakle gotovo onoliko koliko bi bilo idealno prema Miranovom modelu, i suprotno od onoga što je želio Obama (koji je želio slabljenje dolara odnosno jačanje kineske valute). Prema Miranu, čak i ako prijenosi carinskih stopa na stope jačanja dolara neće biti idealni, eventualni inflacijski efekt carina bit će jednokratan (eho ovog Miranovog stava mogli smo čuti u brojnim izjavama državnih tajnika za financije i trgovinu Bessenta i Lutnicka). Štoviše, čak i u tom slučaju postoji šansa da se proinflacijski efekt ne prenese na potrošače ako svi u lancu smanje svoje marže (zvuči poznato). Zbog toga Miranova preporuka glasi da se carine ne podižu naglo i jednokratno nego postupno, kao u prvom trgovačkom ratu s Kinom 2018.-2019., kada su bile potrebne gotovo dvije godine da se dođe do carinske stope od 17,9%.
Trump nije poslušao Miranov savjet. Odmah je Kini raspalio carinu po stopi od 20%. Takva je sudbina ekonomskih savjetnika: previše teoretiziraju.
Dakle, poanta je da u svijetu bez carina, u kojemu bi se sva prilagodba odvijala preko slabljenja tečaja dolara, Amerika nema partnera za pregovore kojem vjeruje, a uloga dolara kao svjetske valute bila bi ugrožena. Naime, svi vlasnici dolarskih imovina očekivali bi pad protuvrijednosti dolarskih prihoda i imovina iskazano u njihovim domicilnim valutama. Prijenos slabijeg dolara na inflaciju u SAD-u i reakcija FED-a mogli bi izazvati stagflaciju. Drugim riječima, Miran je predvidio da je slabiji dolar veća opasnost za Ameriku od carina.
Treća opcija je međunarodni porez („naknada“) na financijske transakcije dolarskim rezervnim imovinama ili preuzimanje obveze restrukturiranja američkog duga za sve aktere koji drže američki državni dug kao rezervnu imovinu. Ova opcija nije samostalna, nego može biti dopuna uz prethodno. Treba ju razumjeti u paketu s carinama, pružanjem sigurnosne zaštite i novom segmentacijom svijeta prema stupnju savezništva s Amerikom u pogledu njezine nove strategije. Na primjer, zemlje odnosno područja na koje se carine ne bi primijenile i kojima bi SAD nastavile pružati sigurnosne garancije, plaćale bi zaštitu kroz obvezu kupnje 100-godišnjih američkih obveznica i/ili kroz opcijsko plaćanje naknade proporcionalno vrijednosti akumuliranih dolarskih rezervi u službenim institucijama.
Miran je maštovit, pa zamišlja razne scenarije za različite zemlje ovisno o stupnju pouzdanosti savezništva. Svjestan je da se neće sve moći dogovoriti odjednom i da će dugo trajati pregovori kroz koje će se s vremenom kristalizirati što svaka pojedina zemlja želi, odnosno koliko gori da izbjegne carine, i na što je sve spremna pristati u pregovorima s SAD-om. Miran stoga predlaže da se naknada uvodi postupno, prvo po stopi 1%, pa zatim se podigne na 2%, i tako dalje, a kada se sa zemljom postigne konačan sporazum, rast naknade se zaustavlja ili se potpuno ukida ovisno o Američkoj procjeni koristi od cjelovitog sporazuma odnosno o procjeni koliko je zemlja pouzdan saveznik u srazu s Kinom.
Komentar Miranovih opcija
Miranov dokument je teorija koja vjerojatno nije točna u svim svojim elementima, mjestimice je konfuzna (jer proizvoljno kombinira ekonomsku i političku argumentaciju), ali je važna jer razotkriva brojne detalje o načinu razmišljanja u Trump-kampu. Mediji su, vjerojatno zbog kompleksnosti teme i nemanja dostatnih kapaciteta za analizu, proglasili taj dokument „Mar-a-Lago Accordom“, iako je riječ o dokumentu posve drugačijeg karaktera. Nominalno, dokument spada u kategoriju „policy discussions“, a politički, radi se o skeneru stanja uma u Trump-kampu.
Kada će se jednom vrednovati s povijesne distance od 10 ili 20 godina, Miran će moći reći da dokument nije bio pisan kao preporuka odnosno plan (uistinu nema takva obilježja), nego kao upozorenje o „uskom putu“ za optimalno (s američkog gledišta) uravnoteženje globalnih monetarnih i trgovačkih odnosa. No, ono što će još godinama biti ključno pitanje, ne samo Miranovog dokumenta, nego i cjelokupne Trumpove ekonomske strategije, glasi je li Trump-kamp nešto propustio, ili u nečemu pogriješio?
Postoje dvije stvari koje Miranova teorija ne razmatra, a koje su bitne za konačno sklapanje šire slike:
- Uloga međunarodne razmjene usluga i dohodaka
Miran se nije bavio međunarodnom razmjenom usluga i računima međunarodnih tokova dohodaka koji su također dio tekućih ekonomskih odnosa zemlje i inozemstva. Štoviše, salda ovih tekućih pod-računa bilance plaćanja čine gotovo polovinu salda robne razmjene (slika ispod). U slici svijeta Trump-kampa tih pod-računa računa nema, sve je vezano uz robnu razmjenu (industrijske proizvode). Međutim, kada se sklopi cjelovita slika tekućih ekonomskih odnosa SAD-a i inozemstva, bolje se mogu uočiti nijanse i Miranovi propusti.
Prvo, za razliku od roba, čija je razmjena u debelom deficitu, SAD ima suficit u razmjeni usluga. Uglavnom je riječ o izvozu IT usluga Big Tech kompanija (Google, Meta, Apple, Microsoft itd.) širom svijeta. U tome je za njih daleko najvažniji izvoz u EU. Isto se odnosi na izvoz usluga vezanih uz obranu i sigurnost. Globalni uspjeh američkog uslužnog sektora koji se uglavnom sastoji od vojnih i ICT usluga izravna je posljedica starog poretka, Pax Americane. Unatoč tome, Trump-kamp se ne plaši da će dokidanjem Pax Americane potaknuti političke i potrošačke bojkote američkih usluga na tržištima savezničkih država koje će biti pogođene carinama i političkim pritiscima (zbog čega će padati i američki soft-power). Trump-kamp ne vidi potrebu daljnjeg jačanja političkih odnosa radi osiguranja tržišta za daljnji rast izvoza američkih usluga u kojima SAD ostvaruje veliki suficit, što je veoma neobično. Jesu li podcijenili rizike po izvoz svojih tehnološki najsofisticiranijih usluga?
Drugo, negativni doprinos sekundardnog dohotka tekućem računu bilance plaćanja uglavnom se odnosi na državne transfere iz SAD-a u inozemstvo. Na primjer, u 2023. godini radilo se o 74 milijarde dolara (0,25% BDP-a) koje uglavnom nisu vezane uz vojnu pomoć (tu su donacije za ekonomski razvoj, humanitarnu pomoć, zdravlje i sl.). Amerikanci su zbog fiskalne konsolidacije prisiljeni rezati ove izdatke i režu ih mačem (sjetimo se slučaja USAID-a), no nije im palo na pamet selektirati projekte od strateške važnosti za Zapad i predložiti saveznicima preuzimanje dijela troškova. To je očekivano.
Treće, ogroman deficit u razmjeni roba (sivi dio stupca na donjoj slici) uglavnom je vezan uz uvoz jeftinih komponenti i finalnih proizvoda iz lokacija kao što su Kina i Meksiko. Ta dobra su nižih cijena nego što će ih SAD ikada više moći postići. I taj dio razmjene nije bitan za nacionalnu sigurnost i globalno tehnološko natjecanje. Prema tome, iako Trump govori o problemu deficita robne razmjene s inozemstvom (merkantilistički pogled), većina polit-ekonomskih razmatranja u Miranovom dokumentu zapravo ne problematizira sam deficit nego govori o potrebi smještanja tehnološki sofisticiranih i strateški važnih proizvodnji na američkom tlu. Isto, u biti, govori i Trump.
Miran je svjestan da je posve svejedno gdje Whirlpool danas proizvodi veš-mašine jer je taj proizvod moguće dovesti sa svih krajeva svijeta po dobroj cijeni. Međutim, kada je riječ o tehnološki sofisticiranim proizvodnjama kao što su napredna vozila s integriranim aplikacijama i proizvodnja komponenti za satelite, njihovo doseljavanje u SAD je puno lakše postići industrijskom politikom nego carinama. Industrijska politika neće antagonizirati saveznike, neće aktivirati rizike širenja carinskog rata, a može izravno ciljati strateške djelatnosti i pogone kroz poticaje. Drugim riječima, Amerika do daljnjega može zadržati svjetsku valutu, stabilan dolar i postići kritičnu razinu reindustrijalizacije u tehnološki sofisticiranim i strateškim proizvodnjama. Zašto se Trump-kamp umjesto na industrijsku politiku odlučio za carine?
Problem je što industrijska politika umanjuje prihode (porezni poticaji) ili povećava rashode (subvencije), dok carine pune proračun. Stoga možemo spekulirati o tome da je najveća početna privlačnost carina za Trumpa, Bessenta, Lutnicka i Mirana u tome što carine pune proračun u trenutku kada oni još ni sami ne znaju hoće li moći i kada će moći obuzdati rashode uz pomoć Muskove motorne pile.
A možda još ni sami nakon 60 dana u Bijeloj kući nisu sigurni što će zapravo raditi (jer nemaju plan nego će se prilagođavati po putu). Na primjer, kada je u prvom obraćanju Kongresu potkraj veljače govorio o brodogradnji, Trump nije govorio o carinama nego o poticajima – dakle, o industrijskoj politici. Brodogradnje koju bi se štitilo ili željelo privući iz inozemstva nema. Trump je mislio na izgradnju vojnih borbenih plovila koja je u SAD-u stala i koju namjerava obnoviti, a to nije moguće bez industrijske politike.
- Odnos s EU: propušta li Amerika nešto bitno, ili više propušta EU?
Prema kraju analize postavlja se sljedeće pitanje: nije li Trump-kamp propustio vezati EU čvršće uz sebe ako želi dugoročno učvrstiti i ojačati superioran položaj SAD-a u međunarodnoj razmjeni usluga i smanjivati udjel SAD-a u raznim vrstama međunarodnih pomoći; nije li Miran u svom dokumentu propustio ustanoviti posebnost transatlantskog partnerstva kada je pisao o segmentaciji država u tri skupine ovisno o stupnju pouzdanosti savezništva odnosno neprijateljstva u svjetlu nove američke dugoročne strategije? Vjerojatan odgovor je ipak ne, i to iz razloga koji su i političke i ekonomske prirode.
Politički gledano, strateški ciljevi SAD-a i EU odnosno njenih ključnih članica previše se razlikuju u tri svjetske neuralgične točke: Tajvan, Bliski istok (Izrael) i Iran. EU nije u stanju razumjeti stratešku želju SAD-a za obnovom veza s Rusijom (obratna Nixonova strategija) radi zabijanja klina između Pekinga i Moskve i asistencije potonje u kontroli situacije na Bliskom istoku tj. nad Iranom, točnije, nije u stanju razumjeti što Trumpa navodi na pomisao da su Rusi vjerodostojan partner.
Imajući na umu političke razlike, mogli bismo okrenuti pilu naopako: propušta li EU nešto bitno u novim odnosima s SAD-om kada se cjelokupan odnos lomi s obzirom na Ukrajinu? Možda je još uvijek moguće na temelju inicijativa EU održati transatlantsko partnerstvo? Da su Europljani ispravno i na vrijeme iščitali Miranov dokument, možda bi shvatili da je pitanju – novac. Možda su umjesto suvišnih komplikacija sa carinama i valutnim aranžmanima Europljani jednostavno mogli Amerikancima ponuditi neku fiksnu godišnju svotu na ime neuvođenja carina i plaćanja zaštite. Naravno, to bi bilo teško prodati domaćoj javnosti koja bi se pobunila na otvoreno plaćanje ucjene i zaštite, kao da je Amerika kakav mafijaš. Birači s obje strane najviše cijene fluidne osjećaje kao što su ponos i čast, a plaćanje za ucjenu i zaštitu previše ogoljuje međunarodne odnose pa je možda i bolje ne činiti to tako otvoreno.
Druga stvar koju Europljani mogu učiniti uz ili u zamjenu za plaćanje zaštite je – izbjeći trgovački rat. To znači povinovati se Trumpu i ne uvoditi carine odmazde, kalkulirajući da će Trump to znati cijeniti na putu prema konačnom cjelovitom dogovoru. To je ono što priželjkuje Miran – saveznike koji prihvaćaju optimalnu carinu s motrišta SAD-a.
Takva opcija zasad nije bez izgleda. Christine Lagarde je u svom redovnom obraćanju Europskom parlamentu prošlog četvrtka jasno i glasno rekla (naravno, uz uobičajene ograde spram nepouzdanosti procjena u neizvjesnim vremenima) da su prve procjene ECB-a u slučaju američkih carina od 25% na svu europsku robu usporavanje rasta za 0,3 postotna boda, a ako EU odgovori carinskom odmadzom, usporavanje bi se moglo povećati na 0,5 postotnih bodova. Prema tome, carinski revanšizam nanosi štetu objema stranama. Italija (Meloni) će nastojati čuvati dobre osobne odnose s Trumpom, a i američka najava odmazde na odmazdu (200% carinske stope na alkoholna pića) izravno cilja razdor unutar EU jer je jasno da će time biti najviše pogođene Italija, Francuska i Irska.
Ponuda plaćanja godišnje zaštitarine i/ili pasivno podnošenje američkih carina bez odmazde za značajan broj ljudi predstavlja neprihvatljivu gubitničku strategiju iako se možda radi o optimalnom odgovoru. Ipak, neke činjenice govore protiv teze da bi plaćanje Americi i pasivan odnos prema carinama zadovoljili Ameriku. Amerika ne vjeruje EU jer se politički odnosi u EU stalno mijenjaju, a i u svakom trenutku ključni akteri misle različito, no najvažnije – EU, točnije europodručje, najozbiljniji je konkurent Amerike u ponudi usluge svjetske rezervne valute.
Podsjetimo da je primarni cilj razmatranja u Miranovom dokumentu pronaći formulu kako da dolar što duže ostane svjetska valuta, a da se pri tome ublaži prokletstvo izdavatelja odnosno umanji neelastičnost svjetske potražnje za rezervnim imovinama. Miran nije pisao o kriptovalutama, ali je indikativno da je Trumpova administracija najavila snažnu podršku razvoju kriptovaluta odnosno kriptoimovine, i u isto vrijeme zactala oštro protivljenje digitalnim valutama koje bi izdavale središnje banke. To je dijametralno suprotno od europskoga stava koji uključuje oštro protivljenje kriptovalutama/kriptoimovinama i zagovaranje digitalnog eura. Dijametralna suprotnost američkog i europskog stava nije slučajna. A samo neinformirani i naivni misle da to ima neke veze s ideološkim postavkama (više sloboda u SAD-u i više državne kontrole u EU).
Računato prema udjelima u rezervnim imovinama u svijetu, dolar zasad odnosi pobjedu s ne toliko ogromnih 55%:20% (a dolar je oko 200 godina starija valuta).[2] Ne treba zaboraviti i neke druge derivate pobjede dolara. Na primjer, Visa je 13. kompanija po veličini u dioničkom indeksu S&P 500 s tržišnom kapitalizacijom oko 650 milijardi dolara, a MasterCard je 15. s kapitalizacijom 488 milijardi. Usporedbe radi, najveća europska kompanija prema kriteriju tržišne kapitalizacije je danska farmaceutska kompanija NovoNordisk s tržišnom kapitalizacijom od 353 milijarde dolara. Osim profita koji generiraju svojim dioničarima, Visa i Master imaju ogromnu vrijednost u kontroli nad podacima o platnim transakcijama sviju nas (pretpostavljam da svi koji čitate tekst imate barem jednu od te dvije kartice u džepu).
Kada bi postojao digitalni euro na efikasnoj platnoj infrastrukturi za ultra-jeftina instantna plaćanja (tehnologija već postoji) i kada bi se na toj platformi počeo razvijati konkurentan ekosustav s platnim aplikacijama, kome bi još trebali Visa i MasterCard?
Americi dakle odgovara slaba EU. Naročito joj ne odgovara euro. Iako bi širenje eura kao svjetske valute umanjilo pritisak na dolar i smanjilo problem neelastičnosti svjetske potražnje za dolarskim rezervama (upravo ono što Americi treba), u Trump-kampu su definitivno zauzeli stav da bi veliko slabljenje vrijednosti dolara bio prevelik rizik. Stoga Americi odgovaraju podjele u EU i globalne projekcije slabosti EU. Odgovara joj histerija u vezi digitalnog eura koji će pokušati prikazati kao narušavanje slobode iako je naša demokratska kontrola nad našim osobnim podacima u posjedu američkih Big Tech i kartičarskih kuća nikakva, a nad podacima na tlu EU dostižna. Americi odgovara radikalizacija u EU i uvjeravanje da je digitalni euro opasnost za privatnost, i da je to projekt čiji je krajnji cilj zabraniti gotovinu (što nije točno jer je raspoloživost gotovine kamen međaš svakog monetarnog sustava). Bez vođenja računa o konkurenciji za položaj svjetske rezervne valute (i moć te poslovni ekosustav koji na tome izrasta) nikada nećemo shvatiti kako je moguće da jedna država kao što je Amerika preferira privatne kriptovalute nad digitalnim valutama središnjih banaka.
Američki plan s kriptovalutama zasad nije posve jasan. Kao i u većini drugih stvari, izgleda da plan još ne postoji. Jedino što postoji je odluka o centralizaciji svih vodećih kriptovaluta koje su različite američke agencije do sada zaplijenile u protu-kriminalnim i protu-terorističkim aktivnostima. Prema ovom izvoru, to je nešto više od 17 milijardi dolara bitcoina koji je najveći dio tih zapljena koje čine oko 1,2% od ukupno izdanoga broja bitcoina (veliki dio je zaplijenjen od hakera Jamesa Zhonga u slavnom slučaju njegove pljačke prve burze tamnog web-a, Silk Road).[3]
Sama centralizacija državne imovine nije ništa neobično, no neobični su:
- Trumpova predizborna najava da će pretvoriti Ameriku u kripto-prijestolnicu svijeta,
- Trumpovo i Melanijino izdanje vlastitih kriptovaluta dva dana prije inauguracije,
- Uloga Petera Theila, milijardera koji je prvi podržao Trumpa još 2015. i koji je poznat kao kriptoentuzijast i libertarijanac koji smatra da je demokracija propao politički sustav.
Najave da Trumpova administracija ima velike planove s kriptom su gotovo udvostručile tržišnu vrijednost bitcoina od početka listopada 2024. do inauguracije 20. siječnja. Miranov dokument ne spominje kripto, ali kriptoimovine, posebno bitcoin čija je ponuda limitirana, uklapaju se u američki cilj povećanja elastičnosti potražnje za dolarskim svjetskim rezervama. Naime, kada bi SAD mogao nekako kontrolirati bitcoin i u isto vrijeme navesti zemlje s viškovima da akumuliraju bitcoin u svojim rezervama, rasteretio bi dolar i zadržao kontrolu nad monetarnim sustavom. Jedini problem je: kako bi službene institucije SAD-a mogle kontrolirati bitcoin?
SAD ga ima malo i morao bi ga dokupiti. A državna riznica, vidjeli smo, nema novca za to, kao ni za mnoge druge stvari. Kada su tržišta shvatila da Trump nema plan kako pretvoriti Ameriku u glavni kriptograd svijeta, cijena bitcoina se korigirala oko 20%. Čekaju se nove najave (možda i planovi) za novi uzlet.
Jedina institucija koja ima financijsku moć da bude gamechanger je – naravno – FED. No, neovisan FED je dogma, tabu. Doduše, administracija je ubila svaku pomisao o digitalnom dolaru, što je u njenom mandatu. FED je nešto radio na tom projektu, no nije na FED-u da odlučuje treba li Amerika novi oblik svoje valute (kao što o digitalnom euru neće moži odlučiti Upravno vijeće Eurosustava bez parlamenata). Međutim, mandat FED-a za kupnju kriptovaluta je druga stvar. Za tako nešto trebalo bi otvoriti pitanje neovisnosti FED-a, a to je još jedna od rijetkih Pandorinih kutija koja u Americi nije otvorena. Bilo bi naivno misliti da ju Trump neće otvoriti. Da li zbog kripta, ili zbog spuštanja kamatnih stopa, nije bitno.
Naravno, otvaranje te kutije može biti pogubno za vrijednost dolara. A zabrinutost za vrijednost dolara je, vidjeli smo, nešto zbog čega Miran i Bessent ne mogu spavati. To – strah od naglog pada vrijednosti dolara – jedino je što može sačuvati neovisnost američke središnje banke. Sve je povezano.
Isto vrijedi i za alternativni put kojim SAD može pokušati postati kripto-prijestolnica svijeta. Stabilne kriptoimovine poput thetera, koje imaju navodno pokriće u likvidnim dolarskim imovinama, u teoriji bi mogle poslužiti proširenju američke financijske dominacije ako bi se njih moglo voziti po ultra brzim, skalabilnim i jeftinim platnim sustavima (dosadašnji blockchain nije imao takve karakteristike). Možemo zamisliti cijeli svijet osim Kine kako koristi takav platni sustav za instantna plaćanja u stabilnim kriptovalutama. A u njihovoj podlozi bio bi dolar. Ne slučajno, glavni ekonomist i član Izvršnog odbora ECB-a Philip Lane prošli je tjedan u poduljem eseju o digitalnom euru objasnio mane takvog monetarnog sustava. Ne slučajno, kompanija čiji je većinski vlasnik državni tajnik za trgovinu Howard Lutnick (Cantor Fitzgerald) upravlja rezervama thetera, a pozadinski sveprisutni Peter Theil nedavno je uložio u startup čiji je cilj razviti ultra-efikasnu platnu infrastrukturu za theter na blockchainu. Stoga plan možda ipak postoji.
[1] U dosadašnjem tijeku pregovora ističu se dva ključna trenutka. U prvoj fazi pripreme, prije posjete Zelenskog Bijeloj kući, Trump je komunicirao da Amerikanci neće ići na teren kao čuvari mira jer će Amerika indirektno štititi Ukrajinu kroz svoje ekonomske interese (Sporazum o mineralima). Stoga će Europljani biti peacekeeperi. Dan prije prvog sastanka Trump-Zelenski u Bijeloj kući Kremlj je srušio taj plan objavom da neće prihvatiti nikakve čuvare mira ili nadzornike iz zemalja NATO Saveza jer bi to tumačili kao čin agresije. Time je raspršena svaka nada Ukrajinaca u postojanje mehanizma sigurnosnog jamstva o kojem Trump vodi računa, te je stvoren uvod u nesretan sastanak u Bijeloj kući. Nakon prvog sporazuma u Rijadu između Amerike i Ukrajine dva tjedna kasnije kada je Ukrajina prihvatila američki prijedlog o 30-dnevnom prekidu vatre, Bijela kuća je na sva zvona najavila telefonski razgovor Trump-Putin 18. ožujka 2025. Prema američkim izvorima razgovor je trajao 1,5h, prema ruskim 2,5h. Razgovor je prikazan kao veliki pregovarački uspjeh Donalda Trumpa iako je Putin odbacio prijedlog o 30-dnevnom prekidu vatre i prihvatio samo primirje u pogledu uzajamnog nenapadanja energetskih postrojenja što mu odgovara jer Ukrajina novim raketama sve efikasnije dostiže ciljeve unutar Rusije. No, u razgovoru su Amerika i Rusija navodno usaglasili stav prema Iranu i osigurali nastavak daljnjeg približavanja uz dogovor oko hokejaške utakmice Rusija-SAD.
[2] Preostalu četvrtinu čine zlato i druge valute.
[3] Silk Road je bilo prvo veliko tržište na takozvanom tamnom webu koje je osnovao Robert Ulbricht i koje je operiralo od 2011. do 2013. godine. Valuta toga tržišta bio je bitcoin, a roba kojom se najviše trgovalo droga. Zhong je otkrio pogreške u Ulbrihtovom programu i opljačkao Silk Road. Ulbricht je uhapšen 2015. i osuđen na doživotni zatvor, no u američkoj libertarijanskoj zajednici on je označen kao heroj. Trump je u govoru na Libertarijanskoj konvenciji 2024. obećao pomilovati Ulbrichta te je isto učinio već 21. siječnja 2025. (izvor: Wiki).