Koronaekonomika (XII): molitva za epidemiologe i političare

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Navikli smo svakodnevno brojati umrle, evo još jednog doprinosa tome. Ove godine u prvom kvartalu u Hrvatskoj je umrlo najmanje ljudi u tom dijelu godine od 2016. Na slici pažnju zaokupljaju dvije jače sezone gripe, 2015. i 2017., kada je u razdobljima od siječnja do ožujka umrlo oko 2,1 – 2,3 tisuće ljudi više nego u prvom tromjesečju ove godine. Ali, oprezno sa statistikama: ne može se cjelokupna razlika objasniti posljedicama gripe. Prema Godišnjim izvješćima o smrtnosti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj je 2017. godine od respiratornih bolesti umrlo 3 139 osoba, a 2016. 699 ljudi manje, 2 440.

Izvor: Državni zavod za statistiku, obrada autora.

Iz prikazanih brojki ništa se ne može zaključiti, ali se nameću dvije vrste pitanja. Jednu vrstu čine pitanja o prošlosti, a drugu o budućnosti. Zajedničko im je da niti za jedno od tih pitanja nemamo odgovore. Nama je lako, jer odgovore ne moramo znati, ali možemo se moliti za epidemiologe i političare koji bi trebali znati barem neke.

Pitanje o prošlosti je:

  1. Kako bi izgledao podatak za 2020. da nismo reagirali na pandemiju onako kako smo reagirali („čekićem“)?

Pitanja o budućnosti su:

  1. Može li nas virus iznenaditi nakon opuštanja mjera i neskrivene ambicije hrvatskih vlasti da maksimalno otvore zemlju, prvenstveno zbog turizma?
  2. Hoće li dugoročni ekonomski i društveni gubici zbog svega što se događalo (i što će se događati) biti dramatični?

Kako bi izgledao podatak za 2020. da nismo reagirali na pandemiju onako kako smo reagirali

Postoje dvije grupe ljudi koje misle da znaju odgovor na ovo pitanje. Igor Rudan je još u ožujku lansirao tezu o 20,000 umrlih u toku epidemije ako se ne učini ništa. Istu brojku je ponovio Gordan Lauc kod Romana Bolkovića u 1na1 u utorak 12. svibnja. Usporedite 20,000 s brojkama na gornjoj slici; to je strašna brojka. Kako se do nje dolazi?

Udjel ljudi koji bi se zarazili u ukupnoj populaciji računa se uz pomoć formule 1-1/R0. R0 je osnovni reproduktivni faktor koji pokazuje koliko jedan zaraženi u prosjeku zarazi drugih ljudi u početku epidemije. Ako je taj broj 3, onda je 1-1/R0 = 1-1/3 = 2/3 ili 66%. Kako u Hrvatskoj ima 4 milijuna ljudi, zarazilo bi se 66% ili oko 2,66 milijuna pa uz stopu umrlih od 0,75% (što je sredina Rudanovog procijenjenog intervala stope smrtnosti od 0,5% do 1%) dolazimo do te strašne procjene od oko 20,000. Taj broj je za većinu ljudi dovoljno opravdanje za sve oštre mjere koje su poduzete.

Međutim, postoje studije koje, (a) ukazuju na nižu stopu umrlih (o njima sam pisao u ranijim tekstovima iz ove serije), i (b) ukazuju da je formula 1-1/R0 prejednostavan model koji ne uzima u obzir heterogenost populacija u kojima postoji i velik broj onih koji se ne mogu zaraziti. Zamislimo da je maksimalni udjel osoba koje se mogu zaraziti u populaciji 50% (2 milijuna ljudi u Hrvatskoj), a prosječna stopa umrlih za cijelu populaciju 0,1% zaraženih. U tom slučaju, neka druga strategija borbe protiv virusa dovela bi do deset puta niže procjene o 2,000 više umrlih. Važnija od samog broja je činjenica da se brojka smješta unutar raspona varijacije brojeva umrlih ljudi u prvim kvartalima, koji su prikazani na slici.

Heterogenost populacija mogla bi biti važan čimbenik različitih zdravstvenih ishoda u različitim zemljama. U Facebook bilješci 13. svibnja pokazao sam da razlike u broju umrlih među europskim zemljama ovise o fundamentalnim obilježjima populacija kao što su udjel starijih osoba i međunarodna povezanost zemalja. Što je veći udjel starijih stanovnika, i što je zemlja više međunarodno povezana, broj umrlih (na milijun stanovnika) u prosjeku je veći. Rezultat pokazuje koliko toga ne znamo kada se bojimo ili ignoriramo opasnost od zaraze. Stoga ne čudi da je javnost, kao i globalna Struka, oštro podijeljena u dva „kampa“ – jedne koji vjeruju da su dvadesettisućari u pravu, i druge koji vjeruju da je ovo samo malo ozbiljnija „obična gripa“.

Opisana podjela često se brka s razlikama u mišljenjima oko primijenjenih mjera. Najčešća pogreška je svrstavanje kritičara radikalnih mjera kineskog tipa (“čekić”) u kamp onih koji vjeruju u hipotezu obične gripe, uz smrtnost od jednog promila. Kritičarima kineskog pristupa pripisuje se stav kao da misle da je bilo najbolje ne činiti ništa. Međutim, nikada nisam čuo nikoga tko je rekao „ne treba činiti ništa“. I Kritičari kineskog pristupa većinom gaje povjerenje u mjere fizičkog distanciranja, nošenje maski, higijenske mjere i sposobnosti liječnika da unaprijede terapije i epidemiologa da izoliraju žarišta, ali smatraju da kineski pristup „svi u četiri zida“ nije bio potreban.

Teško je reći tko je u pravu, pogotovo ako se miješaju podjele oko epidemioloških parametara s podjelama oko učinaka mjera. Te teme jesu povezane, ali nisu iste, jer ne može se izjednačiti stav „stopa umrlih bi bila 0,1% da nismo činili ništa“ sa stavom „stopa umrlih bi bila 0,1% da su od početka primijenjene mjere fizičkog distanciranja, nošenja maski, stroge higijenske mjere, a i unapređuju se strategije i taktike detekcije i terapije“.

Znajući nešto o metodološkim limitima znanosti u davanju odgovora na kontrafaktualne scenarije („what if“, što bi bilo kad bi bilo), mislim da vjerojatno nikada nećemo imati dovoljno pouzdan odgovor na pitanje što bi bilo da se nije činilo ništa, kao ni na pitanje što bi bilo da se nije išlo u radikalni lockdown kineskog tipa, ali da su primijenjene mjere za koje se s većim stupnjem pouzdanosti zna da su učinkovite. Neke zemlje od Japana do Estonije i Švedske uspjele su izbjeći radikalni lockdown, ali i njihovi se zdravstveni ishodi u smislu broja umrlih na milijun jako razlikuju.

Ono što ćemo za 2-3 godine ipak znati bit će gubici (što uključuje i gubitke ljudskih života) zbog primjene „čekića“ iz kineskog pristupa. Procjene gubitaka dat će barem grubi osjećaj za odnos društvenih gubitaka i koristi u dugom roku. Kako u posredovanju dugoročnih gubitaka ključnu ulogu ima gospodarstvo, nameće se ključno pitanje o budućnosti: hoće li ti gubici biti dramatični? Ako će dugoročni gubici biti dramatični, kineski pristup će u povijesti ostati zabilježen kao jedna od najvećih zabluda. Međutim, ako im za 2-3 godine nećemo moći pronaći traga, radikalni lockdown ostat će zapisan kao strategija vrijedna razmatranja za neku buduću pandemiju nepoznatnih parametara.  No, prije nego što se pozabavimo pitanjem o dugoročnim posljedicama, prvo se nameće međupitanje o trenutku u kojem se sada nalazimo. Očito je, naime, da želja za potpunim otvaranjem iz dana u dan raste motivirana upravo željom za suzbijanjem dugoročnih gubitaka – psiholoških, socijalnih, gospodarskih. Koliko je takva strategija rizična?

Može li nas virus iznenaditi nakon opuštanja mjera i neskrivene ambicije hrvatskih vlasti da maksimalno otvore zemlju zbog turizma?

Znajući ovo malo što znamo i ono puno što ne znamo, sada smo suočeni sa strahom i oduševljenjem zbog otpuštanja mjera. Oni koji i dalje vjeruju u procjenu o 20,000 su u šoku, jer mentalno nisu u stanju u nekoliko dana provariti prevrat od galame Ostani doma! do ove nove galame Izađi na izbore! i Idi se kupati na Jadran s pola milijuna Nijemaca, iako SARS-Cov-2 i dalje mirno putuje avionima iz Frankfurta!

S druge strane, u kampu oduševljenih novonastalom situacijom sada se podržavaju mjere relaksacije i likuje, jer ako se danas na izbore tjera seljaka koji je morao platiti 8,000 kuna globe kada je potpuno sam obrađivao zemlju, to je, navodno, krunski dokaz nepotrebnog pretjerivanja s mjerama i politizacije cijele priče. Ovi koji likuju govore da smo i ranije mogli postati „kao Švedska“, bez da imamo stopu umrlih „kao Švedska“. Ni kriva ni dužna, Švedska je postala benchmark, iako je to mogla biti i Nizozemska. I Irska. Ili Japan. Možda Estonija.

Ugledna srpska virologinja poručuje preko medija da je sve pod kontrolom i da drugog vala neće biti, jer se virus „umorio“ (kao da trči maraton dok prelazi s čovjeka na čovjeka). No, drugi virolozi upozoravaju da se virus ne „umara“, samo mu zbog sunčeve topline, veće prokuženosti ili epidemioloških mjera može biti teže pronaći novog ljudskog domaćina, a ako ga pronađe, brzina detekcije i bolje terapije mogu smanjiti rizik smrti. Drugim riječima, virus još uvijek stigne neugodno iznenaditi, ali je vjerojatnost za to mnogo manja nego sredinom ožujka. Političari (i ne samo hrvatski) stoga su u danim okolnostima procijenili kako je nastupilo vrijeme da gospodarski interesi (i politički interesi da u ovoj godini prije nove sezone respiratornih bolesti ipak održimo parlamentarne izbore), izbiju u prvi plan.

Političari nisu tako odlučili jer pretpostavljaju profit životu, kao što se pred samo mjesec dana govorilo na vrhuncu one goebelsovske kampanje. Doista, netko zločest mogao bi sada Plenkoviću i Božinoviću staviti pod nos da pretpostavljaju i profit i HDZ-ove glasove životu. Ali, budimo realni: odlučili su tako jer su shvatili da bi dugoročne društvene posljedice nastavka ugledanja na kineski pristup mogle biti dramatične (uostalom, tvrdi lockdown je u Wuhanu trajao dva mjeseca, tako da europskih mjesec-mjesec i po u prosjeku jasno pokazuje da je razvijeni demokratski svijet shvatio da što prije treba odustati od kopiranja Kine koja se još pred mjesec dana isticala kao uzor). Moguće je da iza nove strategije stoje i neka saznanja o tome da se epidemija može kontrolirati bez zaključavanja ljudi u kuće i stanove (što se možda nije znalo sredinom ožujka). U svakom slučaju, odluka o značajnom otvaranju zemlje i pokretanju aktivnosti hrabra je i vrlo rizična, ali i razumna. Ono što joj nedostaje je jasnija komunikacija strategije „što ako“: na primjer, što Struka kaže, koliko novih slučajeva na dan i gdje, u kojim okolnostima, i koliko hospitalizacija treba nastati, da bismo se vratili na staro? Struka, međutim, i dalje informira i educira minimalistički, maksimalno se pritom koristeći strahom i pritiskom koji proizlazi iz rečenice „Sve se još stigne vratiti na staro.“. Taj minimalizam ne možemo tumačiti drugačije nego mjerom njihova neznanja iako oni vjerojatno vjeruju da time nedisciplinirani narod drže pod kontrolom.

Hoće li dugoročni ekonomski i društveni gubici zbog svega što se događalo (i što će se događati) biti dramatični?

Neznanja se ne treba sramiti. To je prirodno stanje stvari. Pravo je pitanje što s neznanjem činimo. U uvjetima neznanja nastupaju: Vjera. Nada. Prijetnja. Strah. Hrabrost. Rizik. S obzirom na središnju ulogu ovih fluidnih koncepata u arsenalu „prirodnjaka“ koji su u ime mitske Struke do sada upravljali ovom krizom, mi koji smo završili skromnije ekonomske i slične fakultete iz društvene domene možemo se potpuno opustiti i komotno priznati da nemamo pojma kakvi će biti dugoročni efekti ove krize. Nemamo kristalnu kuglu, ali se, eto, malo bojimo. Bojimo se da bi sve moglo otići kvragu: prezaduženost, valovi stečajeva, nezaposlenost i takve stvari, sve to može proizvesti ozbiljne društvene gubitke što uključuje i manje resursa za zdravstvo u dugom roku. Može, ali i ne mora. Ipak, to jest prilično vjerojatno. Ali, ne znamo baš točno koliko je vjerojatno. Svašta se može dogoditi u međuvremenu i promijeniti tijek povijesti. Slično je to kao s epidemijama.

Ipak, uza sve ograde u pogledu predviđanja posljedica lockdowna, možda ih možemo procijeniti bolje nego što su epidemiolozi u početku zaraze mogli procijeniti R0 za SARS-Cov-2. Ima nekih stvari koje ipak znamo.

Znamo da monetarne mjere u suočavanju s ovako iznenadnim i jakim šokovima nisu  učinkovite kao fiskalne mjere. Korisno je stvarati monetarne uvjete za niske kamatne stope, no znamo da monetarne mjere utječu na novac, ali ne i na rizik koji je teže promjenjiv monetarnim manipulacijama.

Rizik je naš R0, a omjer javnog duga i BDP-a je naša stopa umrlih.

Kao i epidemijska stopa umrlih, omjer javnog duga i BDP-a značajno se razlikuje među zemljama i može se objasniti fundamentalnim uvjetima. Kao što međunarodno povezanije i starije zemlje u prosjeku imaju veći broj umrlih na milijun, tako i međunarodno povezanije i gospodarski zrelije, razvijene zemlje, imaju veći održiv omjer javnog duga i BDP-a. To su zemlje koje imaju veći fiskalni kapacitet i zbog toga mogu dulje izdržati situacije ove ili one verzije lockdowna: mogu dulje isplaćivati veće naknade za nezaposlene za veći broj ljudi, više trošiti na zdravstvo, isplaćivati veće socijalne naknade ili veće plaće iz proračuna za radnike kod smrznutih privatnih poslodavaca. Mogu i dodatno stimulirati gospodarstvo kada se stvore epidemiološki uvjeti za pokretanje gospodarstva. Sve to mogu jer mogu snažno povećati deficit proračuna i javni dug.

Stoga zemlje poput Njemačke mogu preživjeti i godinu dana lockdowna, a zemlje poput Hrvatske mogu izdržati mnogo kraće. Nema dileme da naša vlada to zna i sada se vidi da sve više koristi priliku da se izvuče iz epidemiološke zamke.

Uočite da Njemačka ima ogroman fiskalni kapacitet u smislu povećanja javnog duga, a prije krize je imala razmjerno nizak omjer javnog duga i BDP-a, što joj omogućava ogromne fiskalne poticaje u krizi. Na donjoj slici uočite da je početni omjer javnog duga i BDP-a Njemačke bio niži čak i od najzaduženije države Nove Europe – Hrvatske. Osim relativno najvećeg javnog duga koji je prikazan na slici, Hrvatska ima i neusporedivo manji fiskalni kapacitet od Njemačke, ali i od većine zemalja prikazanih na slici s kojima nas je primjerenije uspoređivati:

Izvor: Eurostat

Zaključak

Veći fiskalni kapacitet – manji rizik; to je slično kao što manji R0 prema formuli 1-1/R0 znači da se manji dio populacije treba zaraziti za postizanje kolektivnog imuniteta.

S druge strane, manji fiskalni kapacitet – veći rizik; to je isto kao što veći R0 prema formuli 1-1/R0 znači da se veći dio populacije treba zaraziti za postizanje kolektivnog imuniteta. Sjetite se: ono što je epidemiolozima R0, nama je rizik. I R0 jest mjera rizika – rizika širenja epidemije.

Kao što epidemiolozi u početku krize nisu znali R0 za SARS-Cov-2, ni ekonomisti ne znaju točnu mjeru našeg financijskog rizika. Ipak, znamo procijeniti što je miš, a što slon u sobi. Znali smo to i prije Covid-19, kada smo većinom upozoravali da je hrvatski javni dug i dalje previsok, i da prilagodba javnog duga od 2014. do 2019. nije bila dovoljna da nas odmakne iz zone visokog rizika. Na gornjoj slici uočite da pad omjera javnog duga u Hrvatskoj ni po čemu ne odudara od trendova u drugim zemljama. S takvim, povećanim rizikom, ušli smo u ovu epidemiju, pa će već sljedeće izdanje hrvatskih euroobveznica tome riziku pridati i neku objektivnu cijenu. A to neće biti ugodno i bit će tek početak priče. Hrvatski političari trebali bi se ići pokloniti pred ECB koji im omogućava švercanje kroz svijet najnižih kamatnih stopa u povijesti, jer i s premijom od 2 do 3 postotna boda iznad kamatne stope koju plaćaju Nijemci naše se stope još uvijek mogu politički marketirati kao “uspjeh”.

Međutim, političari i ekonomisti koje angažiraju morat će uzeti u obzir objektivno povećanje ne-ekonomskih rizika u post-Covid svijetu. Virus može mutirati u neki opasniji oblik. Ljudska vrsta je sve raširenija i dominantnija na zemaljskoj kugli što ju čini prijemčivijom za prelazak opasnih virusa s drugih životinjskih vrsta. Sljedeća pandemija može biti teža od ove (koja btw po svemu sudeći još nije gotova iako kažu da virus sada može nestati, ali nije jako vjerojatno). Epidemiolozi mnogo toga ne znaju, što i mi ekonomisti moramo uzeti u obzir pri svojim kalkulacijama rizika i fiskalnih kapaciteta jer treba stvarati proračunsku rezervu za amortizaciju nekog novog virusnog šoka čiji će se R0 procijeniti u rasponu između 2 i 47. Osim toga, u zadnja dva mjeseca smo naučili i da moderne demokracije još uvijek nemaju dovoljne kapacitete da racionalnost suzbije strah i paniku. A tu su i nepredvidivi učinci klimatskih promjena, Greta, starenje stanovništva … Trebam nabrajati dalje?

U takvom svijetu, koji po svojim glavnim karakteristikama i ne predstavlja neku osobitu novost, razborita društva čuvaju fiskalni kapacitet i konzervativno upravljaju javnim dugom u dobrim vremenima, kako bi imala rezervu za fiskalnu reakciju i otpor u lošim vremenima. Nerazborita društva ne znaju što je fiskalni kapacitet i orijentirana su na kratak rok, što ih ostavlja bez rezervi kada je najpotrebnije. Takva društva su osuđena na to da kroz loša vremena prolaze uz padove i improvizacije, što ih u razvojnom smislu zauvijek zadržava tamo gdje su oduvijek bila – na periferiji koja je daleko od mjesta gdje se događa razvoj.

Na kraju, gdje je konačno taj naš „R0“ – mjera ekonomsko-financijskog rizika koja određuje optimalan omjer javnog duga i BDP-a u dobrim vremenima, koji bi trebao biti dovoljno nizak da omogući učinkovite odgovore na krize? Ne možemo puno pogriješiti, osim ako, kao sindikati javnog sektora, ne želimo vidjeti kraj otvorenih očiju. Sada smo naučili da je priča o izvanrednom fiskalnom rezultatu zbog smanjenja omjera javnog duga s 84,7% 2014. na 73,2% 2019. bila pusta priča. Osim toga, treba pogledati omjer za skupinu država koje su na slici poredane od Slovačke do Estonije, jer to su zemlje koje su u ovom stoljeću zabilježile brži gospodarski rast od Hrvatske. A njihovi omjeri javnog duga i BDP-a prije koronakrize nalazili su se negdje između 30 i 40%. A ne 73%, s koliko je Hrvatska početkom ove godine ušla u krizu.

Prema tome, ako želimo smanjiti broj “umrlih” na milijun u smislu umornih i razočaranih radnika i poduzetnika i mladih ljudi koji će u budućnosti odlučiti napustiti Hrvatsku i potražiti bolji život negdje drugdje, naš bismo rizik tj. kamatnu stopu na državne obveznice i javni dug trebali u dobrim vremenima ciljati tako da se što više približimo usporedivim zemljama koje su kroz ove stoljeće plovile mnogo uspješnije od Hrvatske.