O psihološkoj pozadini državnog intervencionizma: (ne)rad nedjeljom i EU fondovi (II dio)

Objavljeno

U drugom nastavku Šonje nastavlja razvijati tezu o tome da su psihološki faktori jednako važna ili važnija objašnjenja političkih odluka od ideja i interesa koristeći u ovom tekstu primjer odnosa prema “privlačenju” sredstava iz EU fondova

Ad
Ad

U prvom nastavku bavio sam se mišlju da samo (loše) ideje i interesi ne mogu objasniti sve pojave loših regulacija i politika. Dobar dio može se objasniti nasumičnim idejama, psihološkim pristranostima, iluzijama i brzopletošću kreatora politike. To su one zanemarene ali sveprisutne „sitnice“ koje se skrivaju iza velikih teorija o idejama i interesima.

Nije li neobično da pored svih akutnih problema ove zemlje – neefikasnog državnog sektora, visokog poreznog opterećenja, loše i nepredvidive poslovne klime i regulacije, nedostatka privatnih investicija, problema tržišta rada, falične demokracije, korupcije i da ne nabrajamo dalje, u Hrvatskoj tjednima s naslovnica ne silaze teme koje ni na koji način nisu povezane s dugoročnim razvojem zemlje? Prva takva tema, obrađena u prvom nastavku, odnosila se na zabranu rada nedjeljom. Druga tema koja se obrađuje u ovom nastavku odnosi se na EU fondove. Novine, portali, dnevnici, politički govori, doček Europske komisije u Zagrebu povodom početka predsjedanja – gotovo sve je puno navodno sudbonosne teme o tome hoće li Hrvatska u sljedećem financijskom okviru EU 2021.-2027. dobiti malo više ili malo manje novca kroz EU fondove.

To bi bilo logično kada bi EU fondovi bili ključni za razvoj neke zemlje. Ali što ako nisu? Što ako iskustva drugih država koje dulje koriste EU fondove pokazuju da EU fondovi nisu kritični faktor razvoja? U tom slučaju moramo se pitati zašto društvo i političari nisu u stanju prepoznati i rješavati razvojne prioritete nego umjesto toga našu pažnju drže zaokupljenom problemima koji to nisu?

Portugal, Grčka, Irska, Estonija  

Prva sumnja rađa se iz pogleda na dugoročni razvoj Portugala. Portugal je ušao u EU 1986. Od tada je povukao više od 100 milijardi eura EU fondova. To je deset puta više nego što Hrvatska može povući za razdoblje 2014.-2020. K tome, Portugal povlači sve više: u narednom sedmogodišnjem razdoblju očekuje više od 20 milijardi eura. Znate već: za ceste, potpore poduzetništvu, zdravstvene objekte, vodovode, regionalnu konkurentnost, ozelenjavanje, sve one lijepe stvari koje se spominju u europskim dokumentima … Međutim, kada se pogleda stvarna razina razvoja Portugala mjerena realnim BDP-om po stanovniku, vidjet ćemo kako se ona u 23 godine od 1995. do 2018. nije promijenila. Portugal unatoč velikom priljevu poklonjenog novca raste približno kao i prosjek EU iako bi po svim nalzima ekonomske analize u dugom roku trebao rasti brže (to bi se zvalo beta-konvergencija). Tehničkim rječnikom rečeno, Portugal ne „konvergira“. Naravno, mogla bi se postaviti teza da bi Portugal zaostao da nije bilo EU sredstava, ali zadržimo se zasad na ovom jednostavnom pogledu:

Realni BDP prema paritetu kupovne moći u % prosjeka EU

Izvor: Eurostat

O Grčkoj ne treba trošiti riječi. Ništa ih nije moglo spasiti od vlastitih pogrešaka. Pogotovo ne EU fondovi: Grčka je „divergirala“.

Irsko gospodarstvo bilo je slične veličine kao portugalsko. Irska je ušla u EU mnogo ranije (1973.). Unatoč duljem stažu, do sada je neto, kada se oduzmu doprinosi u europski proračun, povukla oko 45 milijardi eura. Može se spekulirati da su davno, sedamdesetih i osamdesetih, EU fondovi mogli imati bitan utjecaj na irski razvoj. No i to je tek – hipoteza. Podaci od 1995. naovamo pokazuju strelovit rast Irske koja također divergira, ali prema gore! To se događa iako EU fondovi imaju marginalan značaj za irsko gospoarstvo, a Irska već dosta godina neto doprinosi europskom proračunu. Skok realnog BDP-a 2015. u odnosu na 2010. posljedica je promjena metode obračuna BDP-a, no tu promjenu možemo ignorirati i donijeti zaključak da se Irska strelovito razvijala bez obzira na EU fondove.

Slično je s Estonijom, iako se ona nalazi na bitno nižoj razini razvoja. Bez obzira na nižu razinu, skok s 35% na 82% europskoga prosjeka koji možete vidjeti u tablici (što je puta 2,34, i to ne u usporedbi sa samom sobom, nego s Europom koja isto tako raste), nešto je što nitko nikada u Europi nije uspio u razdoblju od samo 23 godine. Iako Estonija od 2004. povlači znatna EU sredstva (prije toga je povlačila bitno manja sredstva iz predpristupnih fondova), uočite estonski skok s 35% na 60% prosjeka EU prije no što su pravi EU fondovi mogli upogoniti estonski rast. Rast je negdje drugdje.

Red veličine i važnosti  

Ne želim reći da EU fondovi nisu važni i da ne mogu ništa učiniti za gospodarski razvoj. Nije ideja da treba zaboraviti na staru narodnu da se poklonjenom konju ne treba gledati u zube (iako je to, ipak, jedna od najglupljih narodnih „mudrosti“: valjda ne želite da vam netko poklanja smeće, ali pustimo sad to – EU fondovi nisu smeće). Želim reći kako je prilično jasno da EU fondovi nisu ni ključan, a možda ni osobito važan faktor rasta i razvoja u dugom roku.

Iako su nas u EU mamili pričom o EU fondovima kao malo dijete lizalicom, teško da je ideja o EU fondovima toliko zavodljiva da ove razmjerno jednostavne činjenice o razvoju nisu poznate svakom iole informiranijem državnom birokratu i dužnosniku. Interesi bi mogli igrati nešto važniju ulogu u promociji teme o EU fondovima, jer ako je veliki broj ljudi naslonjen na državni sektor i proračune njima će EU fondovi doći kao dobrodošlo ulje za podmazivanje položaja i plaća. Ali opet, može li se sve svesti na to?

Psihološki faktori

U prvom tekstu o (ne)radu nedjeljom objasnio sam kako nakon razgrtanja pijeska nasutog teorijama o idejama i interesima počinjemo razaznavati ulogu psihologije u stvaranju loših politika i regulacija. Primarnu važnost imaju averzija prema riziku i inherentna, ponekad posve nasumična sklonost djelovanju (umjesto da se prvo stane, udahne, promisli, osmisli, pa tek onda djeluje). Intuitivno refleksno djelovanje koje favorizira trenutni aktivizam obilježje je brojnih ljudi, a političari su ljudi od krvi i mesa pa zašto ne pretpostaviti da su i oni skloni istim psihološkim pristranostima? Strah da će se doimati pasivno, kao da „samo analiziraju“, i želja da, ne samo u očima birača, nego i vlastitim očima izgledaju kao donosioci nečega dobrog, važnog i korisnog jedno je od glavnih pogonskih goriva političkog djelovanja.

Ova pristranost automatski usmjerava djelovanje prema rashodnoj strani proračuna i u smjeru povećanja regulacije. Nije li logičnije djelovati, sve snažnije djelovati, nego manje djelovati, ili uopće ne djelovati? Kako biste se odnosili prema političaru čiji bi izborni program glasio „neću raditi ništa“, ili „radit ću manje od prethodnika“? Pristranost djelovanja često se nenamjerno promovira u javnosti i medijima kada se broji koliko je puta neki zastupnik govorio u Saboru (iako ne govore svi pametno), koliko su zakona donijeli (iako bi za neke bilo bolje da nikada nisu doneseni), a veći broj putnih naloga nekog dužnosnika smatra se troškom, a ne pokazateljem aktivnosti.

Sklonost aktivizmu može se povezati s averzijom prema riziku. Strah od gubitka (svega: izbora, javnog novca) po jednoj jedinici (glasu, kuni) mnogo je veći od pozitivnog unutarnjeg osjećaja ugode što ga stvara dobitak istog apsolutnog iznosa (glasova, kuna). Stoga su fundamentalne postavke čovjeka i društva usmjerene ka djelovanju i širenju, a ne prema pasivnosti i sažimanju. “Prirodnije” je obećati više, a ne manje izdataka. Atraktivnije je zagovarati veću i aktivniju državu, nego manju i pasivniju službu. “Izaberite me da šutim!”, glasio bi moj izborni slogan ali prirodnije je praviti se normalan. Pitanja kvalitete i učinaka pritom su u drugom su planu, jer presudan je intuitivan dojam… Te fundamentalne postavke ne određuju samo kako ljudi vide jedni druge (birači političare), nego i kako političari vide sami sebe – svoju svrhu i smisao svojih karijera. A to je onaj pravi pogon za govorenje i djelovanje. Otud ta beskrajna ljubav prema EU fondovima.

Jedini način da se to promijeni je reset: fundamentalna promjena u poimanju države, politike i društva koja bi počivala na istini o stvarnom funkcioniranju sustava, o njegovim inherentnim pogreškama i nesavršenostima. Od tog procesa osvještavanja i dalje smo jako, jako daleko.