Otvoreno-zatvoreno III: o vezi između zatvorene monetarne politike, Brexita i tržišta u nestajanju

Foto: Dominika Gerušova, Pexels

Ujedinjeno Kraljevstvo se pomalo pretvara u tržište u nestajanju. Politički projekti poput Brexita nadovezuju se na opake posljedice suverenističke monetarne politike Bank of England. Pitanje je hoće li kolijevka kapitalizma pronaći novu razvojnu energiju da bismo ju jednoga dana mogli zvati re-emerging market

Ad

U prvom tekstu iz ove serije pokušao sam prikazati kako se hrvatska politička scena kaotično strukturira u odgovoru na novu globalnu političku dvojbu otvoreno-zatvoreno. Ona postaje važnija od one lijevo-desno. U drugom tekstu prošle nedjelje prikazao sam kako se koncept otvoreno-zatvoreno može koristiti za bolje shvaćanje ekstremističkih poreznih prijedloga o poreznim stopama od 70% i rasprava o euru. Na primjer, dok se na osi lijevo-desno zahtjev za (jako) progresivnim oporezivanjem dohotka ili bogatstva prikazuje kao moralno superioran («Bit će više za vrtiće i škole, i manje nejednakosti.»), os otvoreno-zatvoreno prikazuje rupe u prijedlogu koji počiva na pretpostavci da možemo ljude zatvoriti u državne zidove i natjerati ih da rade jednako kao i prije uvođenja ekstremno visokih poreznih stopa. U ovom nastavku bavit ću se novom temom na liniji otvoreno-zatvoreno: ulogom Brexita u afirmaciji ideologije dezintegracije. Cilj je pokazati kako ideologija i politika zatvorenosti u Velikoj Britaniji dovodi do osiromašenja ljudi, a ne obratno.

Na putu prema dolje

U.K. je neizbježna tema ovoga tjedna nakon što je podvojeno glasovanje parlamenta za mandat Therese May ali protiv njenoga prijedloga sporazuma o Brexitu još jednom pokazalo da se Britanija nakon referenduma iz lipnja 2016. nalazi u intelektualnom i političkom rasulu. 

Ispod površine naviru zabrinjavajuće ekonomske statistike i informacije koje ukazuju na buduće probleme. Moguće da je informacija o odustajanju Japanaca od izgradnje velike nuklearke u Walesu, što bi navodno moglo energetski ugroziti cijelu Veliku Britaniju, poslovni manevar koji nema neposredne veze s Brexitom. Međutim, ova vrsta iskakanja s vlaka u zadnji čas prije dolaska na ugovorenu stanicu prakticira se sa slabijim partnerima. Brexit možda ima posredan utjecaj na tu priču.

Ekonomski trendovi su ipak u užoj vezi. Od zadnja četiri mjesečna podatka o maloprodaji, tri ukazuju na međugodišnji minus. To ne čudi, jer se U.K. s prosječnim godišnjim rastom BDP-a u drugom i trećem tromjesečju prošle godine od oko 1% već našla daleko na začelju EU. Brexit praćen političkom i poslovnom neizvjesnošću koja se oko njega plete, pretežak je teret da ne bi ostavio traga na ponašanju investitora i potrošača. Ovdje smo pisali što o tome misli Britanska udruga poslodavaca.

Uz takve trendove prilično je izvjesno da će U.K., kada se objave konačne statistike za prošlu godinu, znatno, tj. za barem 1-2 dodatna boda, zaostati za prosjekom EU mjereno najvažnijim indikatorom ekonomskog razvitka – realnim BDP po stanovniku. S obzirom na vjerojatan kaotičan Brexit, isto bi se moglo ponoviti u ovoj godini.

Trend na slici jasno pokazuje da zemlja koja je pred dvadesetak godina razvojno bila gotovo 20% iznad prosjeka EU, neumoljivo juri prema dolje. Velika Britanija konvergira prema prosjeku EU koji je sad tu, posve dohvatljiv, predvidljivo dodirljiv, uz jasnu tendenciju proboja prosjeka prema dolje na putu koji je pred nekoliko godina prošla Italija. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito: U.K. je na putu ka statusu koji ekonomisti, imajući na umu više razvojne nego geografske parametre, nazivaju europska periferija.

Realni BDP per capita U.K. vs prosjek EU-27 u %, 1997.-2017. 

Izvor: Eurostat

Monetarni otok

Prevlast ideologije zatvorenosti zadnjih godina dovela je do neviđene medijske kakofonije u kojoj su niska inflacija i euro difamirani kao monetarni hara-kiri od strane vojske ekonomista pa čak i ponekoga Nobelovca. “Problem eura” postao je opće mjesto koje ponavljaju svi površno informirani konzumenti mainstream medija.

Zanimljivo je da pritom nitko nije izvukao monetarne podatke iz U.K., a trebao je, jer je Velika Britanija svijetli primjer čuvanja monetarnog suvereniteta. Štoviše, smatra se školskim primjerom kako se slabijom domaćom valutom i neortodoksnom monetarnom ekspanzijom bori protiv krize.

Međutim, monetarna autonomija Otoka možda ima posve suprotne učinke od očekivanih. 

Britanska središnja banka se najuspješnije oduprla deflacijskim pritiscima pred nekoliko godina. Monetarnom ekspanzijom postigla je inflaciju veću od 6% u zadnje tri godine (malo iznad 2% na godinu). Štoviše, uspjela ju je malo ubrzati tako da je U.K. sa stopom inflacije od 2,5% 2018. u EU odmah iza Rumunjske, Mađarske, Estonije i Bugarske. Te zemlje imaju relativno visoku inflaciju kao posljedicu ubrzanja gospodarskoga rasta, dok na Otoku od nekoga ozbiljnijeg rasta nema ni r; inflacija se razbudila zbog slabljenja funte.

Prije krize 2008. dolar se mogao kupiti za circa 50 penija. Sada, nakon deprecijacijskih udara 2008./09. i 2015./16., za dolar treba izdvojiti 78p. S eurom je slično: sa 67 do gotovo 90. To je oko 34% više funta koje treba dati za eure. 

Realna vrijednost funte je također pala. Kao što je uobičajeno u velikim državama, inflacija ne reagira 1:1 na tečaj. Međutim, kombinacija monetarne ekspanzije, pada valute i stope inflacije koja se razvija po sporijoj stopi od stope deprecijacije valute ali je brža nego u inozemstvu, nije pomogla gospodarskom oporavku Otoka iako bi tu okladu odigralo 90% akademskih ekonomista. Na njihovu žalost, takozvana anti-krizna monetarna politika je dotukla Britance. Cijene imaju onu neugodnu osobinu da, kada rastu, grickaju kupovnu moć. 

Od listopada 2007. do listopada 2018., dakle u 11 godina, prosječna tjedna plaća je u Velikoj Britaniji povećana za 25,3% nominalno. Ukupan porast cijena u istom razdoblju iznosio je 29,6%. Znači da je prosječna realna plaća oko 4% manja nego prije 11 godina! 

U.K. je jedina europska zemlja uz Italiju u kojoj su realne prosječne plaće niže nego prije krize. Kada je Italija u pitanju, kriv je ECB i euro, kako govore ovi koji se teško pomiču dublje od naslova tabloida. Ako je tako, tko je kriv u U.K. kada se funtom tako genijalno, točno po udžbeniku, rukovodi od strane jedne od najstarijih centralnih banaka na svijetu? 

Inflacijski rezultat Ujedinjenog Kraljevstva i ishod s padom realnih plaća nije čudan s obzirom na deprecijaciju valute u zadnjih 10 godina. Iako ekonomisti – monetarni suverenisti o tome nerado govore, veliki padovi valuta namijenjeni su tome da obezvrijede lokalni rad, učine ga (cjenovno) konkurentnijim u međunarodnom okviru. Jedina je sreća u nesreći da relativno jeftiniji rad održava nisku stopu nezaposlenosti, malo iznad 4%. I to je smisao ove politike: održavanje zaposlenosti sve jeftinijega rada. Možda je i to bolje nego točno duplo veća stopa nezaposlenosti u Francuskoj gdje su realne plaće ozbiljno narasle? Dilema je zanimljiva, jer su obje zemlje ukupno u 11 godina od 2007. do 2018. slično realno narasle, oko 10%. U Francuskoj zaposleni, kojih je relativno manje, sudjeluju u rastu kroz plaće, a nezaposleni, kojih je relativno više, sudjeluju kroz solidne transfere koje primaju. U U.K. većina je zaposlena, relativno ih je više (stopa zaposlenosti iznosi 78% naspram francuskih 71%), ali zato nema rasta plaća.

S integracijom oprezno, s dezintegracijom još opreznije 

Identitetlije i nacionalisti koji grme protiv otuđenih međunarodnih institucija, napadaju i s krajnje lijeva i krajnje desna. Dio njihovih agendi su i monetarne politike kakve, s posve drugim namjerama, ili zato jer nema drugoga izbora, provodi Bank of England. I kod nas se može čuti da treba više novca uz slabiju kunu, neka se razvijemo vlastitim snagama, reindustrijaliziramo se!

Međutim, britansko dezintegracijsko iskustvo pokazuje da su stvari puno kompliciranije od puke galame protiv imigranata i strategije naš novac u našemu džepu.

Može se postaviti teza da su agresivna monetarna ekspanzija i puštanje pada funte uz buđenje veće inflacije nego u euro području kroz sve ove godine pogodovali buđenju nezadovoljstva kod ljudi. Između apsolutne monetarne autonomije funte i buđenja ideologije zatvorenosti («Make Britain Great Again») mogla bi postojati ne tako daleka veza. 

Bank of England je kriva za Brexit?! To je kontraintuitivno, protivno svemu što poučava većina akademskih ekonomista i komentatora. Valjda «znamo» onu teoriju da se 2008. dogodila kriza koja je povećala nezaposlenost, nejednakosti, i onda se dogodio Trump, Brexit, sva ta niska zatvorenaških politika i ideja. Ta teza o uzročnosti zvuči intuitivno jasno.

Neka me se ne shvati krivo: ne vjerujem da je monetarna politika Bank of England ključan generator ideologije zatvorenosti i Brexita u Velikoj Britaniji. Problemi su dugoročni, fundamentalni, i nisu od jučer kao što pokazuje gornja slika. Osim toga, nema nužnosti zbog koje bi isključivo ekonomski trendovi pokretali političke reakcije. 

Naposljetku, ideologija zatvorenosti može doći s raznih strana, zbog različitih uzroka. Svrha ovoga teksta je samo upozoriti da prevladavajuće priče tipa bila je kriza, povećala se nejednakost, ljudi su se osjetili ugroženi, ne funkcioniraju baš najbolje. Od krize do Trumpa i Brexita prošlo je mnogo, 7-8 godina, u kojima se svašta izdogađalo. Pogrešne politike kojima se reagiralo na krizu, u ovom slučaju suverenistička monetarna politika, mogle su produljiti i produbiti agoniju, možda i staviti točku na i.

Puno je slojeva ove priče, previše za jedan tekst. Sumirajmo stoga tri važne stvari:

  • I monetarna politika se može tumačiti duž osi otvoreno-zatvoreno; politika Bank of England nagnuta je zatvorenaški i moguće je da je doprinijela perpetuiranju takvih ideja. Sigurno je doprinijela padu realnih plaća u Velikoj Britaniji. Ali zato je zaposlenost visoka.
  • Nemogućnost da se razvojni problemi riješe autonomnom monetarnom politikom, u koju se Britanci kunu i čije je zadržavanje od ulaska u EU bilo jedan od glavnih kamena temeljaca Britanske autonomije i povremenih razilaženja s Bruxellesom, neizravno pokazuje da euro nije problem. Britanci su ga od početka ignorirali i radili po svom.
  • Politika Bank of England vjerojatno nije bila presudan generator nezadovoljstva i ideologije zatvaranja, jer U.K. je društvo koje dugoročno usporava u ekonomskom razvojnom smislu. Otok dugoročno, a sada i ubrzano, seli na europsku razvojnu periferiju. 

Ekonomisti su takozvanim periferijama davali razna imena: BRICS za Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnu Afriku, PIGS za Portugal, Irsku, Grčku i Španjolsku, ponekad i PIIGS ako se doda Italija. U širokom je optjecaju i pojam emerging markets – tržišta u nastajanju, koji se odnosi na širu skupinu zemalja. U perspektivi od desetljeće do dva, uz nastavak dosadašnjih trendova, U.K. i još poneka danas razvijena zemlja mogle bi zaslužiti epitet tržišta u nestajanju. Irska se već preselila u europsku razvojnu jezgru i jedan je I iz PIGS nestao između ostaloga zahvaljujući euru i slabljenju tradicionalnih veza s U.K. Tako će onaj I u PIGS u narednim desetljećima definitivno označavati Italiju, a za sada ne znamo kuda će U.K., to pitanje je otvoreno.

S obzirom na tradiciju, Britance se ne smije podcijeniti. Povijesno, politički i emotivno, Britanci su stvarali Europu i pripadaju joj jednako kao što ona pripada njima. Na Idejama je objavljen jedan tekst s tom, emotivnom bojom. Stoga se možemo nadati da će Britanci, možda, u duljoj vremenskoj perspektivi, pronaći novu razvojnu ideju i energiju. Trebat će im vremena za to, samo da ne bude kasno. Inače će im se dodijeliti novo ime: re-emerging market