Pogled na 2019.-2020.: vreba li neka opasnost iza ugla (I dio)?

Foto: Dreamstime

Počinje doba Božićnih domjenaka. Tada se iz nepoznatoga razloga pojavi ona potreba za podvlačenjem crte i podizanjem pogleda ne bi li se vidjelo dalje u budućnost. Pa se vidi da je kristalna kugla zapravo kvrgava. Prognozirati je teško, osobito kad je budućnost u pitanju (Yogi Berra). Ipak, razaznaju se ključni događaji, faktori koji bi mogli remetiti pravila igre. Vide se i glatke promjene čija se tektonika već osjeća, i utječe na promjene u mjesecima koji slijede

Kriza koja je počela 2008./2009. obilježila je generaciju. Njezin intenzitet «predvidjeli» su samo oni koji konstantno predviđaju raspad sistema. Takva su predviđanja bezvrijedna; što će vam iritantni alarmni uređaj koji stalno zvoni – treba ga zamijeniti, a ne hvaliti jer je jednom “najavio” požar.

Slijedom ove logike, rijetki hedge fond menadžeri koji su zauzeli kratke pozicije na vrijeme (pamtimo sjajan film The Big Short snimljen prema knjizi Michaela Lewisa) kasnije su se pokazali kao loši prognozeri. Investitorima su spržili milijarde nakon što je prošla kriza.

Znači li to da se trebamo okaniti ćorava posla predviđanja budućnosti i prepustiti ga gatarama, majstorima tarota i horoskopa, te prihvatiti fatalizam kao racionalan odabir? Odgovor je ne. Treba samo malo podesiti perspektivu i biti svjestan što zapravo radimo kad prognoziramo i koji su nam limiti u sagledavanju sutrašnjih događaja.

Neposredna budućnost, 2019. primjerice, nalazi se u domeni naših uobičajenih prognostičkih sposobnosti. Sve dalje od toga je malo previše, jer je svijet previše složen da ne bismo mogli isključiti nenadane događaje (iskreno, ne možemo ni za neposrednu budućnost, ali ajde).

Sve važno je već rečeno: otrcane metafore

Jedna od najvažnijih i posve otrcanih, ali zbog toga ne manje vrijednih pouka iz godina krize opisuje se metaforom crnog labuda. Popularizirao ju je bivši trgovac financijskim instrumentima, Libanonac Nassim Nicholas Taleb, inspiriran neobičnom podudarnošću između sudbine svoje domovine i kriznih scenarija na financijskim tržištima.

Libanon se u vremenskom rasponu od jedne generacije transformirao iz «Švicarske Bliskog Istoka» u državu raspetu i uništenu građanskim ratom. Slično tome, financijska tržišta u nekoliko mjeseci prave krize sprže bilijune dolara kapitala pretvarajući jučerašnje vukove s Wall Streetau strižene ovce. Kada se to dogodi, Oliver Stone snimi neki film jer ne voli kapitalizam.


Što će vam iritantni alarmni uređaj koji stalno zvoni – treba ga zamijeniti, a ne hvaliti jer je jednom “najavio” požar.


Dakle, labudovi su u Europi bili bijeli, sve dok nekim brodom iz Australije ili Indije nije stigao crni mutant. Nitko u Europi prije toga nije mogao ni zamisliti da postoji takav labud, a kamoli da će se proširiti toliko da ga danas možemo promatrati u svakoj bari malo boljegazoološkog vrta. Crni labud je metafora krize koja nenadano udara – podsjetnik na to da neočekivani događaji oblikuju naše živote.

Dvije su poante ovoga uvoda, a ujedno i ovoga teksta. Prvo, iznimni događaji za veliku većinu ljudi izviru izvan domene opazivog, empirijskog iskustva. Za takve nas krize može pripremiti samo mašta, zamišljanje kriznih scenarija. Drugo, ono što se desilo Libanonu zavisilo je o događajima u širem okružju – o izraelsko-palestinskom sukobu sedamdesetih i o geopolitičkim odnosima velikih sila. Pouka je da male države ne stvaraju povijest. Uspješne su u onoliko koliko se prilagode njezinim hirovima.

Na tragu te logike, za očekivanja u hrvatskom gospodarstvu najvažnije je što se događa u okružju; prije svega, što se događa u EU (a za EU je najvažnije što se događa u SAD-u, Kini, Japanu, Rusiji … jer svi su danas “mali”). Ovo je dakle tekst o okružju, o kompleksno povezanoj Europi i svijetu na prijelazu 2018. u 2019. godinu. Tek ćemo se na kraju (kratko) dotaći i ovoga našeg komada Zemlje, taman onoliko koliko je ona bitna u nekom globalnom poretku stvari.

Vjerojatan scenarij: što se vidi u tragovima u snijegu

Poduzetnik – onaj pravi, orijentiran ka tržištu, a ne oslonjen na prijatelje i ortake po ministarstvima, državnim agencijama i poduzećima što mu naručuju robe i usluge očekujući neku povratnu loptu – uvijek je sam. Ima on/a svoje poslovne partnere i odnose, ali to su privremeni interesni savezi podložni promjeni čim se neki parametar odnosa promijeni (na primjer, cijene). Ta zdrava privremenost ukorijenjena u nesigurnosti favorizira one koji dobro predviđaju budućnost ili su ju u stanju stvarati.

Prvi način predviđanja je praćenje tragova u snijegu. Svijet je prepun informacijskih tragova – financijskih, statističkih, ekonomskih, političkih i inih. Na primjer, znamo da takozvano bikovsko dioničko tržište u SAD-u traje od 2009., što je najdulje u povijesti. Tako dugo trajanje uzleta znači da se vjerojatno nalazimo u zreloj fazi globalnog poslovnog ciklusa. To pak znači da su rizici preokreta veći nego pred nekoliko godina. MMF je nedavno smanjio prognozu globalnoga rasta, ali samo za 0,2 postotna boda. Znači da opasnosti, barem u njihovim očima, nisu prevelike.


Male države ne stvaraju povijest. Uspješne su u onoliko koliko se prilagode njezinim hirovima.


Spomenuti rast dioničkih indeksa koncentriran je u SAD-u. Tamošnje tržište se nalazi pod utjecajem kretanja cijena dionica web giganata kao što su FAANG (Facebook, Apple, Amazon, Netflix i Google). S ove strane, u staroj, dobroj i tromoj Europi, nema takvih «problema». Dionički indeks burze u Frankfurtu (DAX) zabilježio je maksimum pred više od godinu dana (oko početka listopada 2017.) i od tada se nalazi u postojanoj korekciji. S ove strane Atlantika korporativnim svijetom dominiraju stare dame – od njemačkih auto i industrijskih giganata tipa Daimlera i Siemensa, preko britanskih i francuskih naftaša tipa BP i Total, do velikih dinosaura-financijaša tipa Allianz i HSBC.

Ove su godine ti živahni, tehnologijom vođeni američki indeksi, počeli upadati u rupe po putu. Zadnje korekcije burzi vođene su povremenim potonućima tehnoloških dionica koje su do jučer snažno vukle prema gore. Nema dugo da je Apple postao prva kompanija s tržišnom kapitalizacijom većom od bilijun američkih dolara, ali se valuacija jako ispuhala u proteklih mjesec i pol dana.

Burzovni indeks S&P500 je kroz prvu manju korekciju prošao početkom godine. Zatim se oporavio, da bi u listopadu prošao kroz drugu korekciju. Ništa tu ne izgleda dramatično, pa nitko još nije siguran je li ovo najava kraja dugog ciklusa koji traje od 2009. Ipak, trag dvostrukih, iako blagih korekcija u jednoj godini, a sve u sprezi sa sada već trajnom korekcijom na europskim tržištima jako podiže obrve svakome s memorijom trajnijom od one vilinskoga konjica.

Što rade Trump i FED?

FAANG-ovi potvrđuju da je Amerika po mnogočemu posebna. Donald Trump je to podigao na n-tu potenciju. Za razliku od Ronalnda Reagana koji je osamdesetih godina XX stoljeća provodio veliku fiskalnu stimulaciju (uglavnom kroz smanjenje poreza) boreći se s recesijom u uvjetima ekstremno visokih kamatnih stopa, Trump je zajahao na val gospodarskoga rasta pokrenut za Obamina mandata. No, Trump je krenuo u fiskalnu stimulaciju kao da vlada recesija na početku prvog Obaminog mandata, premda je gospodarstvo bilo već uvelike zahuktalo, a stopa nezaposlenosti približavala se povijesnim minimumima (sada je već na njima, pa i ispod tih razina). Time je ojačao i produljio ovaj ekonomski ciklus, barem kada je riječ o SAD-u.

Takva politika je super na prvi pogled. Američka gospodarska mašina hukta, ali otvorila su se dva pitanja. Prvo, kakve će biti globalne posljedice Trumpovog pokušaja sprječavanja prelijevanja narasle domaće potražnje u SAD-u na uvoz kroz protekcionističke mjere? Drugo, neće li FED-ovi pokušaji hlađenja pregrijanog američkog gospodarstva rastom kamatnih stopa izazvati financijske krize, ne nužno u samom u SAD-u (iako se ni to ne može isključiti), nego osobito u tzv. emerging markets? Ona prema načelu da miševi stradaju kad slonovi plešu gotovo uvijek dobiju prehladu kada FED krene s kamatama prema gore (2008. je bila jedina iznimka).


Trump je krenuo u fiskalnu stimulaciju kao da vlada recesija premda je gospodarstvo bilo već uvelike zahuktalo, a stopa nezaposlenosti približavala se povijesnim minimumima.


Prvo, protekcionizam. Protekcionizam je važan, jer je sjećanje na protekcionističku dramu izazvanu Velikom krizom 1929.-1933. povezano s gospodarskim i političkim kaosom koji je prethodio drugom velikom ratu XX stoljeća. Iako se ekonomski historičari ne slažu u pogledu intenziteta kojim je protekcionizam tridesetih utjecao na usporavanje ekonomskoga rasta, svi se slažu u pogledu veza između radikalnog rasta protekcionizma i nacionalizma koji je bio uvertira u drugi veliki rat dvadesetog stoljeća.

Zbog toga je Pax Americana, ustrojen nakon Drugog svjetskog rata, počivao na liberalizaciji međunarodne trgovine. Liberalizacija je bila središnji stup međunarodnih odnosa. Izvirala je iz dublje ekonomske filozofije slobodne trgovine koju možemo pratiti unazad do Kanta i Smitha, pa i još dalje, do lorda Shaftesburya koji je još potkraj 16. stoljeća koliko je poznato prvi uočio (ili je prvi to zapisao) da «trgovina brusi grube bridove naših karaktera».

Međutim, kinesko jahanje na pulferu globalnog liberalizma bez karte, osobito kad je riječ o intelektualnom vlasništvu i tehnološkim patentima, promijenilo je odnose u američkoj cost-benefit računici do te mjere da su Amerikanci izračunali kako će im eventualni gubici kod trgovačkih saveznika kao što su Meksiko i dio južne Amerike te Kanada i EU, biti mnogo manji od dobitaka koje će imati zbog re-ugovaranja trgovačkih odnosa s Kinom. Čije je gospodarstvo u realnom iskazu sada veće od američkog! (Više o tome u nastavku sutra).

U tom smislu stvari su se promijenile. Ali, pitanje je koliko. Ovo za sada još uvijek ne izgleda kao 30-te godine XX stoljeća. Prilično kvrgavi pregovori SAD-a i Kine su u tijeku i ne doimaju se posve iracionalni. Za sada je veća šansa da će se pronaći nove interesne ravnoteže od šansi za izbijanje nekakvog apokaliptičnog trgovačkog rata sviju protiv svih, koji bi mogao ubiti globalni rast i biti uvertira u nešto puno groznije. Pitanje je, međutim, koliko će trajati to pronalaženje ravnoteže. Dulje trajanje može biti politički lukrativno (Trump se politički lakše održava u atmosferi konflikta), a ekonomski može postati jako skupo.

Drugo, rast kamatnih stopa. FED-ova kamatna stopa prešla je 2%, a kamate na stambene kredite od 5% više nisu rijetkost u SAD-u. S ove strane, ECB čeka jer je jug euro područja još uvijek malo «na aparatima». Ovo što se događa u SAD-u evocira sjećanje na razdoblje 2004.-2007. koje je prethodilo zadnjoj Velikoj recesiji. Tada su kamatne stope (i cijene nafte) dramatično rasle. Rast prvih doveo je do delikvencije ogromnih iznosa stambenih kredita.

Za sada nema indicija ponavljanja tog scenarija. I cijena nafte pada i amortizira dio troškovnih pritisaka, barem kratkoročno. Međutim vidimo nešto drugo, što je također deja vu: ranije ove godine svjedočili smo valutnim krizama u Argentini i Turskoj. To je ponavljanje odavna poznatog obrasca; kada FED naglo podiže kamatne stope, najranjiviji emerging markets (a to su oni čije su ekonomske i ukupne politike najmanje vjerodostojne) burno reagiraju. Kapital se odljeva s takvih tržišta zbog rasta očekivanih prinosa u SAD-u, padaju valute, te se efekti emerging market valutnih kriza prelijevaju na ostatak gospodarstva i među zemljama.

No, kao i kod protekcionizma, ovaj efekt za sada ne izgleda dramatično. Valutne krize u Argentini i Turskoj ostale su izolirane 2018. Da je ovo bila 1998., tresao bi se čitav svijet. Zemlje u jugoistočnoj Aziji zaklonjene su od kriza drugdje vlastitom dinamikom i dokazanom sposobnošću za tehnološki razvoj. Emerging markets u Europi, a u tu skupinu za razliku od kraja devedesetih godina spada i Hrvatska, sada su zaklonjene već jako dubokom integracijom u gospodarsko tijelo Europe. Izgleda da emerging markets krize više nemaju onu moć i dinamiku kakvu su imale pred dvadesetak godina. No, danas postoji jedan The Emerging Market: Kina. Za cijeli je svijet mnogo važnije što se događa u Kini, a za slabije razvijeni dio Europe, što će reći i za nas, ključno je i što se događa u euro području. A u njemu je trenutno najveći hit – Italija.


U sljedećem nastavku sutra: od Kine i Italije do Hrvatske
Tekst objavljen kao specijalni prilog Jutarnjeg lista 28.11.