Ususret izborima 2020 (I): kraj barbarogenija hrvatske politike?

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Upravljanje podjelama bitan je element političke vještine. Ta vještina ima i pozitivnu i negativnu stranu. S pozitivne strane, vještina upravljanja podjelama podrazumijeva pronalaženje ravnoteža između suprotstavljenih interesa. S negativne strane, politička vještina upravljanja podjelama podrazumijeva njihovo nametanje i jačanje. To se najčešće čini tako da na površinu ne isplivaju neki drugi problemi koje političari ne mogu ili ne žele rješavati. Barbarogenij se krije u toj drugoj, negativnoj strani politike.

Pozadina i rezultati barbarogenija hrvatske politike

Barbarogenij hrvatske politike dosad je uspijevao potisnuti bitna ekonomska i životna pitanja u drugi plan.  Razlozi su jasni: u magli nametnutih podjela ne vidi se što se stvarno događa pa ostaje širok manevarski prostor za realizaciju interesa koji nisu javni (usuglašeni), te su po definiciji privatni, iako na kraju dobiju legitimitet i legalitet javnog.

“Zahvaljujući” barbarogeniju hrvatske politike, u Hrvatskoj je konzistentno ostvarena podjela između privatnog i javnog sektora. Politika se svela na borbu za očuvanje i upravljanje javnim sektorom s nešto više od 400 tisuća radnih mjesta. Pojam društva se izgubio, a u prvom planu je pojam države, ne kao nacionalnog društvenog okvira za donošenje kolektivnih odluka, već države u užem smislu, shvaćene kao vlasnički i politički kontroliran sektor koji ima svoj autonomni život kojim zbog lošeg upravljanja guši rast i razvoj cijelog društva.

Rezultate znamo: (1) relativno ekonomsko zaostajanje drži nas na istoj razvojnoj udaljenosti od prosjeka EU već dulje od dvanaest godina, dok su se druge zemlje Nove Europe znatno približile zapadnoeuropskom standardu, (2) raširilo se, ili bolje rečeno učvrstilo nepovjerenje u institucije uz osjećaj besperspektivnosti i (3) masovno iseljavanje nastupilo je kao posljedica spomenutih utjecaja.

Loši razvojni rezultati nisu potaknuli ključne političke aktere da glavne teme, odnose i retoriku promijene i prilagode svim društvenim skupinama. Teme se ponavljaju iz izbornog ciklusa u ciklus, kao repriza starog TV serijala. Svako političko obraćanje širem društvu svodi se na obećanje širenja državnog segmenta za koji se obećaje da će jačati, štititi, davati ili nešto, što je često korisno, zabraniti. Tako se javio paradoks koji je nalik Einsteinovoj definiciji gluposti: ljudi se politički ponašaju na isti način očekujući da će se nešto promijeniti. Na kraju se, naravno, ništa ne mijenja: kako to?

Jedna teorija kaže da ljudi nisu sposobni artikulirati poželjne društvene promjene, a druga da oni te promjene zapravo ne žele. Prva teorija polazi od toga da ljudi nisu dovoljno obrazovani da shvate složenost modernog svijeta i artikuliraju svoj interes, pa su stalno zavarani. Druga teorija polazi od toga da su ljudi navikli na sigurnost u toplini svojih obiteljskih, prijateljskih, partijskih i inih nepotističkih krugova, te im je strana svaka promjena koja bi dinamizirala odnose u društvu, a odnose privatnog i javnog postavila na zdravije osnove.

Iako se ove teorije ne mogu posve odbaciti, one ne pružaju potpuno objašnjenje hrvatskog razvojnog neuspjeha. Nisu potpune, jer pretpostavljaju da su političari idealna transmisija volje birača. Politički sektor u demokraciji jednim dijelom to i čini – reflektira stavove birača. No, drugim, možda i većim dijelom, politički sektor reflektira vlastita uvjerenja i interese. U nastavku ćemo se pozabaviti tim manipulativnim dijelom barbarogenija hrvatske politike koji je uspio do savršenstva dotjerati komunikacijske i političke tehnike (pa i vlastita uvjerenja) koji služe za neutralizaciju bitnih gospodarskih i životnih tema koje bi u pravi plan izbacile pitanja o razvoju društva, a ne državnog sektora. Kao i pred svake izbore, pitamo se o mogućnostima promjene tradicionalnog i perverznog suživota politike i birača u Hrvatskoj.

Isisavanje sadržaja iz političkih pojmova

Važan kotačić na vozilu barbarogenija hrvatske politike je destrukcija konkretnih pojmova i ideja. Već sam pisao o tome kako je u Hrvatskoj iz političkih poruka poput „Provodit ćemo reforme!“, „Moramo se mijenjati!“, „Jačat ćemo domaću proizvodnju!“, „Otvorit ćemo dvjesta tisuća radnih mjesta!“, „Manje općina!“ i „Borit ćemo se protiv korupcije!“, isisan svaki sadržaj. Parole su pretvorene u društveno poželjan politički govor koji se ponavlja čak i ako su politički motivi neki drugi, moguće i potpuno suprotstavljeni izrečenome. Poglavlja sa sličnim naslovima-parolama pronaći će se u političkim programima svih ozbiljnijih političkih stranaka i pokreta, poruke će titrati na usnama njihovih lidera, ali ispod površine bit će vrlo malo stvarnog sadržaja.

A u onome dijelu stvarnog sadržaja skrivenog u zapisima i retorici političkih struja, politički će barbarogenij brzo razotkriti svoju pravu ćud. Javni govor o nepotizmu, korupciji i neefikasnosti u domeni javnog bit će označen i napadnut kao isključiv, ideološki ili interesno inspiriran. Na prijedlog da se nešto u domeni javnog drukčije organizira barbarogenij reagira kontranapadom u kojem koristi ideološku municiju (“bauk neoliberalizma”, “uništenje stečevina socijalne države”), interesnu (“interes kapitala”), moralnu (“nedostatak empatije za druge ljude” ili “profit ispred života” po novome), a u krajnjoj liniji, kada osjeti da je potpuno stješnjen uza zid, ne libi se ni neke od onih bombastičnih optužbi, za fašizam ili komunizam.

Naravno, hrvatski politički barbarogenij ne mora planirati tu vrstu političke i retoričke manipulacije. Barbarogenij je jednim dijelom slučajan, spontan, nastao kao plod međudjelovanja tri faktora: (1) slabih ljudskih i financijskih resursa s kojima političke stranke raspolažu, (2) fokusa na elektroničke medije čija telegrafska narav nameće komunikaciju najvažnijih poruka u nekoliko sekundi i (3) nedovoljne neovisnosti i kritičkog stava glavnih medija koji su komercijalno jednim dijelom ovisni o odnosima s vlasti pa moraju paziti da previše ne naljute nekog budućeg vlastodršca. Jasno je da svi mediji ne postupaju na identičan način. Ovo je ipak pitanje mjere i strukture izvora financiranja.

U takvim uvjetima politički kandidati se ponašaju racionalno: njihova moneta u kojoj ostvaruju „zaradu“ zove se glas na izborima. Oni će najviše ulagati u one aktivnosti koje donose najviše glasova. Nametanje podjela i sklonost optužbama i etiketama u tom vrzinom kolu ne mora nastati kao rezultat svjesnog opredjeljenja i plana. Može se spontano nametnuti kao najefikasnija metoda mobilizacije glasača.

Opisana spirala barbarogenijalne političke reprodukcije ne može se prekinuti samo na jednom kraju. Ne postoji prekidač gdje se reprodukcija barbarogenija gasi. Neke se promjene moraju desiti istovremeno; da stranke ozbiljnije pristupe pripremama za dolazak na vlast; da se kanali komunikacije diversificiraju; da glavni mediji zauzmu jači kritički stav prema kandidatima na političkom tržištu, ali i da – sjetimo se one dvije teorije – ljudi aktivnije pristupe izborima u smislu pokušaja prepoznavanja političkih prijedloga koji im se čine smislenima, i da doista požele jednu bolju, uspješniju i moderniju Hrvatsku. Stvari su uvijek mijenjaju istovremeno, i “top-down”, i “bottom-up”.

Žele li ljudi promjene

Kada se govori o promjenama, prvo se moramo pitati želi li većina ljudi uopće nešto mijenjati. Iako je ova zemlja cementirana u političkom cinizmu pa mnogi vjeruju da većina ne želi ništa mijenjati, mislim kako nije upitno da bi ljudi željeli živjeti u modernijoj i bogatijoj zemlji. Doista ne vjerujem da je većini dobro i da ne žele ništa mijenjati. Samo, ljudi o tome misle slojevito, slojevitije od političkih dijagnoza, poruka i obećanja koja se nude.

Na primjer, umirovljenicima je prioritet da mirovine stižu redovito i rastu. Zbog toga će biti skeptični prema prijedlozima za smanjenje socijalnih doprinosa. Ali, nije im svejedno hoće li njihova djeca i unuci sutra biti tu, kraj njih, ili će otići u Njemačku ili Irsku. Ljudi koji u javnom obrazovanju i zdravstvu vide neupitna postignuća socijalne države bit će skeptični prema zahtjevima za smanjenje javnog sektora, ali nije im svejedno ako pritom cvatu nepotizam i korupcija koji uništavaju temelje te iste socijalne države. Također, ljudi znaju da standard javnih usluga zavisi o tome koliko je zemlja razvijena. Prema tome, nije upitno da ljudi na svakim izborima traže bolje, upitno je samo: (a) jesu li u stanju prepoznati što je bolje i (b) nudi li se išta bolje. Na kraju krajeva, četrdesetak posto ljudi s pravom glasa ne izlazi na parlamentarne izbore što znači da nitko nije pogodio njihove interese i poglede. Dijelovi tog nepoznatog bazena birača povremeno se mobiliziraju, ali toliko su puta ti ljudi bili prevareni jeftinim populizmom (sjetimo se zadnjeg takvog projekta – Kolakušić), da i njima nije preostalo ništa drugo osim davljenja u političkom cinizmu i pasivnosti.

Dakle, ako latentna želja za promjenom ipak postoji, samo još nitko nije pronašao ključ koji otključava taj kovčežić, postavlja se pitanje kako bi i kada mogla biti pronađena formula koja će kroz promjenu preostala četiri kanala razgolititi barbarogenij hrvatske politike.

Umjetnost držanja pažnje

Poraz barbarogenija je naigled utopija. Na koncu, izgleda da se cijeli svijet kreće u suprotnom pravcu globalizacije političkog barbarogenija. U Američkoj izbornoj kampanji 2016., a ovogodišnja će biti još gora, jednostavne poruke i sukobi eskalirali su upravo kroz glavne medije i društvene mreže za koje bi se zbog tehnološkog napretka i bogatstva informacijskog sadržaja prije očekivalo da neutraliziraju (i kroz pluralizam disperziraju) nego da pojačaju struje dominantnih i površnih podjela. Međutim, tehnološki kanali su tek potencijali. O ljudima ovisi kako će ih koristiti. A ti novi kanali – društvene mreže i sve moćniji i raznovrsniji mediji – potencijalno mogu biti instrumenti pritiska na barbarogenij koji diktira igru i vuče konce u pozadini samo ako nije pritisnut.

Kada je pritiješnjen promijenjenim društvenim ambijentom, politički barbarogenij prvo reagira spontanim preuzimanjem nove dominantne priče i pokušava ju isprazniti od sadržaja. Tako su stradali koncepti „reformi“, „teritorijalnog preustroja“, „poticanja domaće proizvodnje“ i drugi ranije spomenuti politički koncepti koji su se u jednom trenutku uspjeli nametnuti, ali su se ubrzo ispuhali jer politički konkurenti, mediji i javnost nisu uspjeli dulje zadržati pažnju na njima. Ključno pitanje glasi: može li javnost konačno prozreti ovu taktiku hrvatskog političkog barbarogenija?

Što bi se desilo da se pažnja dulje zadrži na konkretnim životnim pitanjima, na primjer ovako: Smanjit ćete PDV na 22%? Dobro, ali što ćete onda s deficitom, dugom i javnim rashodima? Povećat ćete minimalnu plaću na 5,000 kuna? Dobro, ali koliko će ljudi zbog toga ostati bez posla, i što ćete s tisućama radnika i radnica u tekstilnoj industriji? Smanjit ćete broj općina? Dobro, ali kako će se te bivše općine razvijati? Uvest ćete moratorij na sve ovrhe? Izvrsno, ali što će se onda desiti s kamatnim stopama i kako će naša štednja u bankama biti sigurna? Smanjit ćete broj državnih agencija? Jako dobro, ali da li to znači da će se te funkcije i administracija samo prebaciti u ministarstva? Digitalizirat ćete javne usluge? Pohvalno, ali koje, kako i kada i što će građani imati od svega toga? Poticat ćete domaću proizvodnju? Pa svi su za to, ali kako; otkud ćete to financirati; kako ćete spriječiti da nam se ne desi nova brodogradnja koja je usisala desetke milijardi kuna poreznih obveznika koje su se mogle produktivnije upotrijebiti i donijeti razvoj, i kako ćete kontrolirati da iza svega toga ne stoji neki privatni interes? Zbranit ćete rad nadjeljom? Super, ali koliko zbog toga očekujete izgubljenih radnih mjesta i novca koji će potrošači vikendom ostavljati u susjednim zemljama? Obrazovanje vam je važno? Jako dobro, ali kako ćete dići kvalitetu obrazovanja u Hrvatskoj na europsku razinu?

Ovo je jako neugodan ambijent za barbarogenij hrvatske politike. Dok se pažnja drži na konkretnim životnim temama, sužen je prostor za preusmjeravanje na ustaše, partizane, neoliberalizam i druge političke demone, a „rupe“ u praznim obećanjima postaju vidljivije. Stoga se postavlja pitanje imaju li politički kandidati kapacitete, a mediji, građani i udruge koji neovisno sudjeluju u kreiranju javnog mnijenja želje, volje i upornosti, da zubima zagrizu za ove teme i – ne puštaju.

Jasno je da se političke kampanje ne mogu svesti na matematičko – ekonomsko – financijske teme u kojima se isključivo racionalno i “stručno” raspravlja o konkretnom. Ljudske emocije su jednako konkretne. Emocije u politici imaju važnu, često i presudnu ulogu, kao što su bitne i uloge dojma, dikcije, momenta (tajminga, reklo bi se), frizure (Boris Johnson, Trump) i talenta za javne nastupe. Međutim, jako je važno ne precijeniti emocije i ne podcijeniti glasače. Moj možda pogrešan dojam je da se u proteklih nekoliko godina ambijent u Hrvatskoj ipak promijenio u smjeru postupnog istiskivanja ranije dominantnih emocija koje žive od (i povratno pothranjuju) naše demone.

U Hrvatskoj se postupno afirmira govor o konkretnijim, životnim temama. Ne ide to preko noći, ali generacije se smjenjuju, identiteti i sjećanja se mijenjaju. Unatoč tome, ovi izbori neće biti bitno različiti od prethodnih, ali u nekom širem poretku stvari bitan je dugoročan trend; možda počinje rasti broj ljudi koji shvaćaju da i onaj emotivni dio – ostvarenje želje da budemo „svoji“, „ jaki“, „sigurni“, „moćni“, „bogati“, “veliki” – zavisi o tome kako će naši političari rješavati bitna, konkretna životna pitanja, a ne o tome kako će se oni i njihovi pajdaši razmjestiti po toplim kutcima javnog sektora.