Poveznica na tekst „Putinova strateška računica“ (8.3.2022.)
Putinova inicijalna računica urušila se kao kula od karata
U praskozorje ruske agresije na Ukrajinu Vladimir Putin nije vjerovao da će Zapad odgovoriti tako brzo i odlučno. Vjerovao je da je Biden slab, Merkel stvar prošlosti, Macron poprilično svojeglav i nemoćan, NATO zreo za ropotarnicu povijesti, te da Kina nema izbora nego otvoreno poduprijeti njegovu ukrajinsku kampanju. Računica se temeljila na dotada mlakim reakcijama Zapada na rusku agresiju u Gruziji 2008., invaziju Krima 2014. i kampanju terora u Siriji 2015. godine. Nije računao na snažnu i za sada jedinstvenu podršku Zapadne koalicije ukrajinskim naporima u vidu ekonomskih sankcija Rusiji bez presedana u povijesti. U konačnici, Putin je podcijenio ukrajinsku motivaciju i snagu za očuvanjem vlastite državnosti.
S druge strane, precijenio je svoje strateške i vojne sposobnosti o čemu svjedoči i potpuni kaos u zapovijednim, logističkim i komunikacijskim kanalima na samom početku invazije. Putin je možda još više precijenio vlastitu autonomiju koju mu je trebala omogućiti pomno planirana strategija Utvrde Rusije, strategije koja je obuhvaćala niz elemenata samodostatnosti poput opskrbe hranom i energijom.
Da je kojim slučajem uspio u svojem inicijalnom naumu instalacije marionetske vlade u Kijevu i kasnije inkorporacije ukrajinskog teritorija u teritorij Ruske Federacije, Europska unija bi danas bila preplavljena sa 20 milijuna ukrajinskih izbjeglica, svijet bi bio zgrožen daleko stravičnijim ratnim zločinima u odnosu na one koji su se dogodili u ovih godinu dana, a Poljska i baltičke države bi na rubu izvanrednog stanja iščekivale sljedeći ruski napad. Europska unija našla bi se pogođena najvećom krizom u svojem postojanju. Zadnje i ne najmanje bitno, niz autoritarnih vođa diljem svijeta, uključujući kineskog predsjenika Xi Jinpinga, izvukli bi neželjenu pouku o niskim troškovima upotrebe sile u ostvarenju vanjsko-političkih ciljeva. Srećom, povijest nije tako ispisana i danas svjedočimo potpuno drugačijoj slici.
Nasuprot očekivanjima obnove sovjetske hladnoratovske sfere utjecaja Putin je dobio protiv sebe niz europskih zemalja koje su započele ili najavile masovna ulaganja u svoje obrambene kapacitete. Osim toga, kontinuiranu podršku Ukrajini u njezinim nastojanjima za samoobranom podržava čak 74% građana EU prema zadnjem ispitivanju Eurobarometra iz studenoga 2022. godine, pri čemu je ta podrška manja od 50% u samo tri članice: Slovačkoj Grčkoj i Bugarskoj. Osim toga, Finska i Švedska odlučile su odbaciti povijesnu tradiciju neutralnosti i prigrliti članstvo u NATO savezu, unatoč još uvijek neizvjesnoj proceduri ratifikacije u slučaju Turske.
Osjećaj izloženosti zajedničkoj prijetnji također je pozitivno utjecao na jačanje kohezije i predanosti građana EU vrijednostima liberalizma. Deseto izdanje European Social Surveyja pokazuje da se nakon izbijanja rata u Ukrajini smanjio postotak građana koji zagovaraju koncept ‘jakog vođe’, dok je s druge strane rastao postotak građana koji podržavaju demokraciju i koji vjeruju da je osobna sloboda bitna.[1] Ne samo da je EU u ovome trenutku ojačana iznutra nakon izbijanja rata u Ukrajini, već je rat također pozitivno utjecao na smanjenje eventualnih antipatija između Europljana i Amerikanaca. Istraživanje Bennett Institute of Public Policy sa Sveučilišta Cambridge ukazuje na oštar pad pozitivne percepcije Kine i Rusije u razvijenim državama (među kojima prednjače članice EU), te povratak pozitivne percepcije SAD-a na razinu koja nije zabilježena u zadnjih deset godina.[2]
Plinska ucjena Europe pokazala se tigrom od papira…
Pierre Andurand, jedan od najuspješnijih svjetskih trgovaca sirovinama nedavno je za Financial Times izjavio da je Putin izgubio energetski rat. Kao što sam i predviđao u tekstu iz ožujka 2022., Rusija nije uspjela iskoristiti plin kao sredstvo ucjene, a nije niti pronašla zamjenska tržišta. Štoviše, Rusija je dugoročno izgubila najvećeg i najlukrativnijeg kupca – Europsku uniju. Otvaranje novih tržišta je na dugom štapu. Unatoč tome što je prošle godine Kina povećala uvoz ruskog plina za 48% ili 15.4 bcm (milijardi kubnih metara), to je tek kap u moru od ukupno 155 bcm, koliko je iznosila prodaja ruskog plina Europskoj uniji tijekom 2021. godine. Čak i u najoptimističnijem scenariju Rusija će tek 2025. biti u stanju transportirati 38 bcm plina putem plinovoda Snaga Sibira 1 prema Kini. Osim toga, često se najavljuje da će se do 2030. izgraditi plinovod Snaga Sibira 2 koji bi trebao transportirati 50 bcm plina, također prema Kini.
Ipak, upitno je da li je Kina zainteresirana za takav pothvat s obzirom da želi diverzificiranu opskrbu i već ugovara velike plinske projekte sa središnjoazijskim državama, prvenstveno Turkmenistanom, a koji smanjuju atraktivnost ulaganja u Snagu Sibira 2. Sve u svemu, prema preliminarnim podacima ruski izvoz plina prema državama koje nisu dio post-sovjetskog prostora smanjio se sa 185.1 na 100.9 bcm, što je ekvivalentno padu od 46% u 2022. godini. Gazprom je kao perjanica ruskog plinskog biznisa ostvario rekordne prihode i profit u 2022. godini pod utjecajem visokih cijena, ali ovo je adut na kojega Putin više ne može računati jer se prerano odvažio na njegovu primjenu. Umjesto da EU zauzme ulogu repa kojim maše tijelo ruskog psa, ispalo je obrnuto, kao što to pokazuje Slika 1.
Slika 1 Raspetljavanje plinskih veza između Europske unije i Rusije
Izvor: https://www.consilium.europa.eu/en/infographics/
Europska unija uspjela se othrvati Putinovoj energetskoj ucjeni zahvaljujući kombinaciji sreće uslijed neočekivano toplije jeseni, kvalitetne jesenske pripreme koje su uključivale gotovo potpuno iskorištavanje kapaciteta plinskih spremnika od 100 bcm, a čemu je dodatno pridonio sam Putin drastičnim smanjivanjem isporuka putem Sjevernog toka 1 tijekom lipnja i srpnja; brze instalacije novih LNG terminala u Njemačkoj, Nizozemskoj i Grčkoj kao i izgradnje novih interkonektora za postojeće plinovode i ne najmanje bitno, smanjenje potrošnje. Prema istraživanju minhenskog IFO instituta iz studenoga 2022. čak 75% njemačkih kompanija uspjelo je smanjiti potrošnju plina bez smanjenja proizvodnje, te je njih 39% bilo u stanju dodatno smanjiti potrošnju plina bez planiranog pada proizvodnje. Potrošnja plina u periodu od kolovoza do studenoga pala je za 20.1% umjesto dobrovoljno ugovorenog smanjenja od Vijeća EU, u usporedbi s prosjekom potrošnje za razdoblje 2017. – 2021. (ukupno smanjenje na godišnjoj osnovi je cca. 12%). Spomenuto smanjenje nije išlo nauštrb industrijske proizvodnje, s obzirom da podaci Eurostata ukazuju na godišnji pad u prosincu 2022. od 1.7% u eurozoni, te 0.4% u EU-27.
Sigurnost opskrbe trenutačno je također na visokoj razini i podaci Aggregated Gas Storage Inventory pokazuju da EU kroči prema proljeću 2023. godine s jednim od najvećih postotaka popunjenosti plinskih skladišta u zadnjih nekoliko godina (Slika 2). Ovakva situacija sigurno će znatno olakšati novo punjenje spremišta tijekom ljeta i rane jeseni, ali da bi se olakšao cjenovni pritisak, pogotovo ukoliko se razbukta potražnja zahvaljujući oporavku kineske potražnje, EU treba konačno kreirati zajedničku platformu za kupovinu plina na svjetskom tržištu. U 2023. ne očekuje se nažalost povećanje LNG proizvodnih kapaciteta na strani ponude, pa će uštede i racionalizacija također biti bitni tijekom 2023.
Slika 2
Izvor: https://ember-climate.org/data/data-explorer/
EU je unatoč svim nedaćama poput nepovoljnih vremenskih prilika u ljeto 2022. godine (suša koja je otežavala dobivanje struje iz hidropotencijala i nuklearki) uspjela značajno povećati i kapacitete obnovljivih izvora energije. Prema podacima SolarPowerEurope EU je u 2022. godini povećao solarne kapacitete za impresivnih 25%, sa 167.5 GW u 2021. na 208.9 GW u 2022. godini. Kombinirana energija sunca i vjetra tako je u 2022. godini po prvi puta zauzimala veći udio u proizvodnje struje od plina (Slika 3).
Slika 3
Izvor: https://agsi.gie.eu/data-visualisation/EU
…a isto vrijedi i za naftu i naftne prerađevine
Osim plina, Rusija nije uspjela iskoristiti niti polugu u obliku opskrbe naftom i naftnim prerađevinama. Od izglasavanja 5. paketa sankcija pa sve do zadnje izglasanog 9. paketa, pojačava se pritisak na ruski izvoz energenata. EU i Velika Britanija izglasali su zabranu uvoza ruske nafte od 5. prosinca 2022., te naftnih prerađevina od 5. veljače 2023, uz jedini privremeni izuzetak za naftu koja se doprema naftovodom do Mađarske, Češke i Slovačke. I u tom pogledu Rusija je izgubila svojeg ključnog kupca na duge staze te se pokazalo da se embargo nije odrazio na cijenu nafte kao što se ranije predviđalo. Istina, u tjednima prije stupanja embarga na snagu EU je pojačala kupovinu ruskog dizela, ali unatoč svemu, vodeći analitičari predviđaju da uvođenje embarga neće značajno utjecati na cijenu i dostupnu količinu, te da će doći do preusmjeravanja ruske nafte na ne-europska tržišta. Ipak, nevolje po Rusiju nisu ovdje završile
Od 5. prosinca EU/G7 uveli su cjenovni plafon na prodaju ruske nafte trećim državama te se za sada ovaj potez pokazuje kao uspješan, unatoč početnoj skepsi oko njegove učinkovitosti. Usuglašavanje oko određivanja plafona na razini od 60$ po barelu trajalo je od ljeta prošle godine i mnogi su priželjkivali da on bude i niži, te da puno prije stupi na snagu. No, uoči i nakon 5. prosinca kada je cjenovni plafon formalno stupio na snagu vidljivo je da je cijena ruske sorte nafte Ural pala s gotovo 97$ u lipnju na 48$ polovicom prosinca 2022. Nakon toga cijena je oscilirala u rasponu od 50-55$. Upravo je određivanje plafona cijene omogućilo Kini i Indiji zauzimanje čvršće pregovaračke pozicije u odnosu na Rusiju i u konačnici povoljnije cijene. Ono što je još uvijek vrlo ograničavajući faktor u ruskom nastojanju da zaobiđe cjenovni plafon predstavlja ovisnost Rusije o stranim brodarskim kompanijama i/ili osiguravajućim društvima koja su obvezna pridržavati se dogovorenog plafona. Uobičajeni diskont od svega nekoliko dolara između nafte sorte Brent i ruske sorte Urals s vremenom se oštro povećao, kao što to pokazuje Slika 4.
Slika 4
Izvor: https://www.neste.com/investors/market-data/urals-brent-price-difference
Prema podacima Center for Research on Energy and Clean Air (CREA) iz Helsinkija sredinom veljače ove godine 47% ruske sirove nafte ovisilo je o prijevozu neke od stranih brodarskih kompanija registriranih u G7/EU članicama i/ili je taj isti prijevoz osiguran od strane G7/EU osiguravajućih društava. Nešto veći postotak od 59% odnosi se na rafinirane proizvode i kemikalije. Unatoč sve većem broju vlasnika tankera koji su u zamjenu za značajno višu proviziju voljni riskirati kršenje plafona, postoje i određeni limiti i u tom pogledu. Iran i Rusija pojačavaju suradnju oko niza točaka, pogotovo oko isporuke oružja, ali postoji samo izvjesni fond ‘crne flote’ tankera čiji vlasnici moraju odabrati da li će prevoziti iransku ili rusku naftu koja izbjegava sankcije. Također, eventualna odmazda putem značajnog smanjenja kvote proizvodnje također nije uvjerljiva opcija ukoliko Rusija želi zadržati imidž odgovornog partnera u državama u razvoju i ne izgubiti naklonost članica OPEC-a. Osim toga, naftne bušotine ne mogu se samo tako konzervirati i zaustaviti proizvodnja. U konačnici, prema kalkulacijama ruskog Ministarstva financija, proizvodnja ne smije biti manja od 7.5 milijuna barela dnevno i cijena ne smije biti manja od 50$ po barelu, ukoliko se želi izbjeći proračunski deficit.
U nastavku: utjecaj rata i sankcija unutar same Rusije
[1] Zanimljivo je da se povećao postotak građana koji vjeruju političarima na razini pojedinih članica EU, ali se nije povećao postotak onih koji imaju povjerenje u Europski parlament i UN.
[2] Na primjer, dok je Kinu 2022. pozitivno percipiralo 23% ispitanika u razvijenim državama, a Rusiju svega 12%, SAD je uživao pozitivnu percepciju kod čak 64% ispitanika. Ilustracije radi, prije desetak godina udio ispitanika koji pozitivno percipiraju Kinu i Rusiju kretao se između 40-50%, a SAD je za vrijeme Trumpa pao na povijesno niskih 45%.