Pred približno godinu dana profesor emeritus Tihomir Jukić pozvao me kao ekonomskog uljeza među arhitekte i sociologe urbanizma da u slobodnom stilu napišem nekoliko kartica o ekonomskim aspektima razvoja gradova. Pripremao je knjigu Vizija grada budućnosti: Horizont 2050., koja je u međuvremenu ugledala svjetlo dana.
U početku sam dvoumio: urbanom ekonomikom nisam se bavio. No, moram otkriti i malu tajnu: na Ekonomskom institutu u Zagrebu zaposlio sam se pred više od 35 godina kao mladi istraživač na odjelu za prostornu ekonomiku. Kao i za drugu dvojicu starijih kolega na odjelu, bio je to samo formalni organizacijski smještaj. Projekata nije bilo, pa sam se od prvog dana bavio drugim stvarima i imao druge mentore.
Možda je ova digresija ujedno i odgovor na pitanje zašto u Hrvatskoj danas nemamo istraživače i istraživanja ekonomike prostora i urbane ekonomike, i zašto su nam prostor i gradovi infrastrukturno zapušteni i lišeni razvojnih planova koji bi objedinili gospodarske, sociološke, demografske, fizičke, okolišne i estetske faktore rasta.
Profesor Jukić nije znao za taj moment u mojoj karijeri, pa mi se vjerojatno obratio predmnijevajući da netko tko ekonomske teme i inače pokušava sagledati u širem socijalnom, psihološkom, političkom i inom kontekstu može pružiti svjež pogled na temu dugoročnog razvoja gradova. Nisam raspolagao drugim alatima osim dostupnim statistikama, vlastitim očima, sjećanjima i emocijama koje su prilično pomiješane, ali sam pristao.
Rodni Zagreb djelomično sam napustio; u njemu boravim svega pola vremena iako sam i dalje ovdje porezni obveznik. Napustio bih ga i više i ranije da mi u Zagrebu nisu ostali majka, djeca i unuci, što me – pored sjećanja – i dalje čvrsto veže uz rodni Grad. Ne spadam među urbane elitiste koji se vječno razočarani osjećaju podjednako ugroženi „dotepencima“ i glazbenim okupljanjima koja im nisu po ukusu. Naprotiv; prezirem urbani elitizam. Smatram ga uskogrudnošću koja negira bit Grada s velikim G – Grada kao mjesta otvorenosti, promjene, sučeljavanja i prožimanja razlika.
Takvo shvaćanje Grada je polazište. Jer, snaga Gradova kroz povijest očitovala se u tome što su bili kolijevke svih vrsta sloboda i različitosti. To uključuje i temeljnu slobodu življenja i stvaranja zbog koje agresori nikada ne uspiju pokoriti stvarno veliki Grad. Napoleon i Hitler nisu mogli ništa Moskvi ni Londonu, potonji je Varšavu razorio nakon čega ju je paralizirala sovjetska čizma, no ona se – Varšava – digla kao feniks, i danas izgleda i živi kao da ju nitko nikada nije gazio; Milošević nije zadržao ni Vukovar koji je razorio, a kamoli da bi stigao do srca Osijeka ili Dubrovnika. Slijedom iste logike, ni Putin nikada neće pokoriti Kijev.
No, da se vratim Zagrebu i tekstu koji slijedi. Razmišljajući o tome kako odgovoriti na poziv profesora Jukića palo mi je na pamet da dinamika grada, a to se odnosi i na njegovu ekonomsku dinamiku, proizlazi iz urbane demografije – odgovora na pitanje gdje se nalaze stari, a gdje mladi stanovnici grada. Naravno, sve je uvjetovano i teško je odvajati uzroke i posljedice; ekonomske tendencije određuju demografski raspored, a demografski raspored uvjetuje ekonomski dinamizam. Nekako bismo u tom složenom kolopletu trebali znati ponešto reći i o tome zašto Ilica umire u polumraku (izuzev onih nekoliko metara od Trga do Medulićeve), a zašto, u isto vrijeme, mlade majke, očevi i njihova djeca danas pune parkove negdje daleko gdje nema tramvajskih pruga i gdje slušaju neku „drugu“ glazbu i glasaju za druge političke opcije zbog čega mnogi misle da imamo „duboke podjele“? Trebali bismo moći odgovoriti na pitanje što je Grad za nekog tinejdžera koji mora predugo jahati aubusom prije nego što ugleda prvi tramvaj? Pitanje zapravo glasi: što smo od grada u tragovima ostavili kao zalog tim tinejdžerima s periferje i njihovim roditeljima i što je njima Grad?
Demografija je tema kojom se često bavim. Neki dan sam objašnjavao zašto ekonomski trendovi utječu na kratkoročna demografska kretanja (odstupanja od dugoročnog trenda), ali još ne utječu na dugoročni strukturni trend. Pred nekoliko godina predvidio sam preokret migracijskoga salda Republike Hrvatske kada se približimo pragu od 80% realnog dohotka po stanovniku EU (to se i dogodilo). Redovito analiziram i komentiram podatke o migracijama, a nedavno sam s Ivanom Burićem i Tončijem Buterinom objavio rezultate istraživanja prekomorske dijaspore na temu povratka u domovinu (Zemlja zvana čežnja). Stoga prije uvida u moj tekst o djeci s periferije prvo moram skrenuti pažnju na neke zanimljive demografske brojke u kontekstu cjelokupnog hrvatskog, a ne samo urbanog prostora.
Radi se o tome da je Hrvatska prema procjenama Državnog zavoda za statistiku imala više stanovnika 2024. nego u vrijeme popisa stanovništva 2021. Mene je zanimalo gdje smo u odnosu na popis 2011. (kada je Hrvatska imala 4,2 milijuna stanovnika): gdje danas živi više ljudi nego 2011.? Iznenađenje: u 82 od 556 gradova i općina u Hrvatskoj (14,7%) danas živi više ljudi nego 2011. I to nisu ni Zagreb ni Split ni Rijeka ni Osijek – mjesta gdje je stiglo najviše stranih radnika. To su neka mjesta za koje ste čuli poput Velike Gorice i Dugog Sela, no na listi su i mjesta (općine) za koje nikada niste čuli. Lista je na dnu ispod teksta.
Pogledajte listu i brojke i pitajte se: kako to; kako to neki gradovi i općine uspijevaju poništiti nacionalni demografski trend koji je vrlo nepovoljan? Odgovori su kompleksni. Dijelom su potaknuti i poreznim sustavom. U svakom slučaju, to je tema za ozbiljnije istraživanje ako bi to nekoga zanimalo. U očekivanju takvog istraživanja, postavljam hipotezu da je glavni odgovor na pitanje, otkud jedinice lokalne samouprave koje imaju više stanovnika nego 2011. drugi (nisu glavni porezi) i svuda isti: hrvatski gradovi izbacili su djecu daleko od svojih središta, tamo gdje nema ključnih institucija, najboljih škola, fakulteta, koncertnih dvorana i klubova. Doduše, u tome nema ništa posebno ni neprirodno, što se i drugdje ne bi događalo, no glavno je pitanje: postoji li tamo kamo su otišli mladi roditelji i njihova djeca i dalje Grad? Pitanje je teško, a traženje odgovora potencijalno uznemirujuće. Jer, ako će zaključak biti da je na djelu svojevrsna deurbanizacija jer je centar tj. ono što Grad jest okupiran od uske elite, državnih institucija i rentijera, nužno će se nametnuti pitanje: a što sad?
U nastavku je kratki esej koji je objavljen u knjizi Vizija grada budućnosti: Horizont 2050. koju je uredio profesor Tihomir Jukić kome i ovim putem zahvaljujem na pozivu i prilici. I obećajem da ću pročitati cijelu knjigu i zabilježiti jedan tekst o njoj, čim pronađem vremena.
*
S udjelom djece do 14 godina u ukupnom stanovnštvu od 22% prema Popisu 2021., Kajzerica je zadnje dobro prometno povezano gradsko naselje u kojemu živi značajan broj mladih. U potrazi za drugim zagrebačkim naseljima s udjelom djece u ukupnom broju stanovnika iznad 20% treba putovati dalje do Velikoga Polja, Odre, Novog Jelkovca, Jakuševca, Ježdovca…
I kasno izgrađen Novi Zagreb – zapad s udjelom djece od 17,5% odstupa prema gore od gradskoga prosjeka koji iznosi 15,2%. Tih 17,5% osobito je veće od starijega Novog Zagreba – istok gdje živi 13,2% djece, kao i od podatka za Donji Grad koji je na svega 11% udjela djece. Međutim, i taj Novi Zagreb – zapad za približno dva desetljeća neumitnom će logikom urbane demografije biti pretvoren u mjesto života ljudi pretežito zrele dobi. Parkove s ljuljačkama zamijenit će vježbališta za kućne ljubimce.
Vremenski-demografski godovi gradova nemaju samo prostornu dimenziju. Prsteni se slažu kroz desetljeća ostavljajući za sobom trag prošlih gospodarskih i društvenih zbivanja i životnoga ciklusa ljudi koji su nekoć bili mladi. Cjenovna dostupnost stanovanja i međugeneracijski ekonomski odnosi u tom procesu igraju ključnu ulogu. Doduše, logika urbane demografije mogla bi se preokrenuti kada bi međugeneracijski altruizam potaknuo roditelje da djeci, kada dostignu prvu životnu zrelost, prepuste svoje stanove u širem centru grada i potraže mir u zelenilu kakvoga prigradskog naselja. Međutim, prepreke poput straha, posesivnosti i nespremnosti na promjene nalaze se u prirodi starenja. A politika je odraz te promjene. Ona se u borbi za glasove obraća sve brojnijim starijim glasačima, a ne manje brojnim mlađima. To se vidi u strukturi proračunskih izdataka. I tu počinje problem nedostajućih javnih resursa za širenje Grada, ne samo u prostoru, nego i u zraku i u ljudskim glavama.
Demografske godove pronalazimo duž tramvajskih pruga, mostova i drugih artefakata građenih za nekadašnje mlade kojih više nema ili su jako ostarjeli. Naviknuti na građevine bez kojih ne možemo zamisliti kako je prostor izgledao nekada poput mostova preko Save, teško uviđamo da su ta javna dobra nekoć bila simboli nade i uspjeha danas starijih ili nestalih, a nekoć mlađih generacija – tadašnje djece s periferije. Za njih je niknuo Grad. Međutim, vrijeme sve promijeni: samo u razdoblju od 2020. do 2023. tramvajima je u Zagrebu prevezeno 15% manje putnika, iako se realna ekonomska aktivnost povećala za više od 20%. Razlog leži u tome što uzduž tramvajskih pruga u prosjeku žive sve stariji ljudi koji se sve manje kreću. To su oni za koje su te pruge građene. A gosodarska aktivnost otišla je drugdje; većinu mladih i aktivnih, ali i njihova radna mjesta, ekonomske su silnice odbacile puno dalje od tramvajskih pruga koje su pred četrdesetak godina prestale pratiti ritam života.
I današnji mladi snivaju snove srednje klase kao što su ih snivali i današnji stanovnici centra grada dok su bili mladi. Danas mladi i aktivni žele isto i za svoju djecu; koriste automobile, jer na drugi način ne mogu obaviti sve što oba zaposlena 40-godišnja roditelja s djecom moraju napraviti u jednome danu.
Gradski „vizionari“ nisu zaboravili samo na promet i stanovanje. Zaboravili su i na ključne društveno-ekonomske procese. Među majkama i bakama današnje djece uglavnom nema više domaćica i baka-servisa koje su nekoć brinule i svuda pratile djecu dok su očevi izbivali iz kuće uhvaćeni u žrvanj formiranja moderne industrije i socijalističke administracije. Premda je socijalizam promovirao za ono doba relativno visoku zaposlenost žena, stopa zaposlenosti žena u Hrvatskoj doživjela je ogroman skok puno kasnije, tek u modernoj Hrvatskoj, kada je povećana s 54% na 67% u razmjerno kratkom razdoblju od 2014. do 2023. (prema novim podacima koji su u međuvremenu objavljeni na Eurostatu – do 2024 godine – povećanje je došlo do 70,6% i više nema razlike između Hrvatske i prosjeka EU). Veći rast zaposlenosti žena od Hrvatske u EU u proteklih desetak godina imale su samo Poljska, Grčka, Malta i Portugal.
U nedostatku boljih ideja, suočeni s procesima koje slabo razumiju, a kamoli da bi ih bili u stanju predvidjeti, političari neuspješno nude legalna fertilitetna mita u vidu plaćanja javnog novca za rađanje djece, obećavaju ženama skraćivanje radnog staža za svako dijete koje rode ne bi li privukli pokoji njihov glas, ali uzalud. Politika ne razumije koja javna dobra trebaju modernim ženama s periferije. Novopečene gradske žene-majke u svojim malim rabljenim automobilima tragaju za ostvarenjem snova i gube vrijeme u prometnim gužvama jer stanovanje su si mogle priuštiti 10 kilometara od posla. A dostupne tramvajske ili kakve druge pruge u blizini nema. U tome treba prepoznati rečenicu sociologa Ivana Burića: „Bicikli vs. automobili duboka je društvena podjela.“
Tako je nastao današnji Zagreb; grad s centrom koji umire odajući prividne znakove života zahvaljujući investicijama hotelijera, trgovaca, Air b’n’b rentijera i govoru stranih jezika na ulicama; no, grad je to sa sve manje djece u vidokrugu srca toga grada. Postavlja se pitanje što će taj grad značiti srcima te djece. Sreća je, ako žive Kraljevečkim Novakima ili Svetoj Klari, gdje je udjel djece isto veći od 20% zbog toga što roditelji te djece nisu imali životne energije da „potegnu“ do Njemačke ili Irske, pa su se zadržali na obodima Grada. Za njih još postoji neka nada u Gradu i za Grad. No, zasad, Grad Zagreb, ne pretjerano velik i upravljiv, stoji infrastrukturno zapušten i prometno zagušen, dok život buja kilometrima dalje od Trga Bana Jelačića.
Gradski i prigradski promet i pruštivost nekretnina za mlade rak rane su današnjega Zagreba. Prostorne reperkusije u vidu dolaska mlađih ljudi s djecom dobacile su do Svete Nedelje i Zaprešića na zapadu i Sesveta i Dugog Sela na istoku. No, jug je nama apstraktna strana svijeta u urbanističkom smislu; ogroman brisani prostor pitomog brežuljkastog reljefa i lijepe prirode iza Brezovice prema Kupi odumire (uz mali ali još uvijek nevidljivi bubble Klinča sela), dok su Sveta Nedelja i Dugo Selo među rijetkim većim mjestima s rastom broja ljudi između dva zadnja popisa stanovništva. I Velika Gorica, no ona je Grad ili grad za sebe. Treba li podsjećati da nema brze linije koja bi spajala centar toga nemalog grada s centrom Zagreba za 10-ak minuta? Pa Zagreb je valjda jedini grad koji nema brzu vezu ni sa svojim aerodromom iako je (možda me sjećanje vara?) jednom netko otvorio neki projekt/gradilište na Heinzelovoj na tu temu?
Spontano kretanje mladih obitelji u smjerovima istoka i zapada duž toka Save pokretano je kombinacijom odnosa cijena nekretnina i prometne povezanosti, dodatno potpomognuto recentnim trendom online rada od kuće u uslužnom sektoru. Što upućuje i na smjerove traženja rješenja: naime, i bez bušenja snovitoga tunela kroz Medvednicu (iz vremena mog djetinjstva pamtim tu priču, kao i priču o metrou), učinkovita, a to znači brza, cjenovno i vremenski pristupačna i ekološki prihivatljiva prigradska željeznica lako može prevesti Zagrepčane iz Zaboka i Donje Stubice ili Dugog Sela i Ivanić Grada, a zašto ne i iz Klinča Sela i Pisarovine, ne samo na posao, nego i na kavu i kolače na Preradovićev trg. Ili na koncert do Lisinskog. Kao što građane s Preradovićevog može vikendom brzo prebaciti na ručak u Gupčev kraj gdje su zadnji puta bili na izletu s osnovnom školom. Drugim riječima, postoji samo jedan način da djeca s periferije dođu u Grad – tako da periferija postane integrirana s Gradom.
No, tko će financirati transformaciju periferije u Grad, pri čemu je promet tek prva, nužna karika? Osim brzih prometnih veza i dostupnih stambenih prostora, mladi ljudi traže vrtiće, škole, kvalitetnu ugostiteljsku ponudu, rekreaciju, zabavu i niz drugih sadržaja. Ima li takav poduhvat uopće smisla u zemlji koja demografski rapidno stari?
EU fondovi neće financirati takav projekt. Relativna važnost europskoga novca smanjit će se 2027., dakle prije nego što projektiranje novog prometnog modela zagrebačke aglomeracije bude dovršeno. Kapital koji je potreban za tu javnu investiciju moći će doći samo iz domaće porezne baze. A ona će se proširiti samo ako Zagreb, Zagrebačka i Krapinsko-zagorska županija postanu zona velike poslovne atraktivnosti za privatna ulaganja, domaća i strana. Ta vizija može uspjeti ako se Zagreb pretvori u međunarodno relevantan financijski, informacijsko-komunikacijski, trgovački i prometno-logistički, obrazovni, zdravstveni i općenito uslužni centar, i ako na širem teritoriju zagrebačke aglomeracije, uz javno već prepoznate projekte Rimčeva i Infobipova kampusa, nikne još deset takvih; i ako se poduzetničke energije oslobode od stiska opće letargije, ideoloških iluzija i birokracije; i ako ovamo dođe još više inozemnih izravnih ulaganja.
Zagreb nije puno manji od Amsterdama i Stockholma. Veći je od Kopenhagena i Dublina. Zagreb je grad koji još uvijek ima dovoljno ljudske energije za pretvaranje u atraktivnu i vibrantnu metropolu (tako ga se ponekad naziva, ali uglavnom iz pobuda koje su povezane s liječenjem kompleksa europske provincije). Upravljači – ne samo lokalni, nego i nacionalni – prečesto zaboravljaju da ključ transformacije odnosno postanka pravom metropolom leži u ekonomskom razvoju.
Kada imperativ ekonomskog rasta usklađenog s razvojem javnih dobara poput infrastrukture dođe u vidokrug kreatora politike, shvatit ćemo da demografski pad nije nužnost. Kada shvatimo da ljudi dolaze tamo gdje ima privatnog kapitala, ulaganja, ali i javnih dobara koja pružaju osnovu za dobar život (jedno bez drugog ne može uspjeti), i kada se podsjetimo da je u proteklih desetak godina iz Hrvatske iselilo oko 350 tisuća ljudi od kojih bi se dio sigurno mogao vratiti prije mirovine, tada ambicioznija vizija zagrebačke aglomeracije kao prostora ozbiljnog biznisa i međunarodno prepoznatog brzog gospodarskog razvitka počinje imati smisla. A tada i vizionarsko prostorno planiranje i arhitektonske ambicije dobivaju svoj socio-ekonomski sadržaj.
Naravno, tada nastupaju i neki drugi društveni problemi. Unatoč pojačanom priljevu stranih radnika iz udaljenih zemalja i kultura u proteklim godinama, Zagreb je i dalje puno homogeniji u smislu udjela domicilnog stanovništva od velikih europskih metropola. Moguća uspješna transformacija Zagreba u regionalno financijsko i uslužno središte dovest će do daljnjeg rasta priljeva stranih radnika sa svim društvenim, kulturnim, sigurnosnim, pa i prostornim problemima koja prate takvo doseljavanje, uz imperativ kulturne i ekonomske integracije i prevencije segregacije i stvaranja geta.
Na kraju, moram upozoriti čitatelja da urbana ekonomika nije moje područje ekspertize. Pišući ovaj esej kao građanin vjerojatno sam počinio onu vrstu pogreške koju naivni i neupućeni u pravilu naprave kada se usude promišljati o stvarima u kojima nisu eksperti. Ipak, baveći se gotovo četiri desetljeća gospodarstvom, makroekonomskim i financijskim analizama i politikama, naučio sam jednu stvar koja će arhitektima zvučati poznato: za analize, pripreme i konzultacije koje su potrebne za dobro osmišljavanje velikog projekta potrebne su godine. To je kao s velikim graditeljskim projektom: od ideje do realizacije najčešće treba proteći više vremena od vremena koje je potrebno za izgradnju. Faza pripreme često frustrira; puno se radi, a ništa se vidljivo ne događa. Predugo se sve nalazi u fluidu računalnih bitova koji opisuju riječi, brojeve i linije. I onda, odjednom, sve se pokrene i nešto fizičko, stvarno nastane. Pa se ljudi s vremenom naviknu na to i zaborave da je jednom davno, u korijenu svega, bila samo ideja. Ideja Grada koja je bila prilagođena vrijednostima, životnom stilu i ekonomskim aspiracijama nove generacije – djece s periferije.
Dodatak: gradovi i općine s više stanovnika 2024. nego 2011.
| Grad/općina | Rast | Stopa rasta |
| Podstrana | 2696 | 29,5 |
| Viškovo | 2560 | 17,7 |
| Solin | 2092 | 8,7 |
| Sveta Nedelja | 1720 | 9,5 |
| Dugo Selo | 1697 | 9,7 |
| Poreč – Parenzo | 1566 | 9,4 |
| Medulin | 1394 | 21,5 |
| Župa dubrovačka | 1040 | 12,5 |
| Krk | 971 | 15,5 |
| Kaštela | 951 | 2,5 |
| Samobor | 903 | 2,4 |
| Klis | 887 | 18,5 |
| Čakovec | 854 | 3,2 |
| Vodice | 684 | 7,7 |
| Poličnik | 622 | 13,9 |
| Novalja | 622 | 17 |
| Stupnik | 601 | 16,1 |
| Supetar | 591 | 14,5 |
| Dugopolje | 553 | 15,9 |
| Ližnjan – Lisignano | 543 | 13,7 |
| Kostrena | 511 | 12,2 |
| Biograd na Moru | 483 | 8,7 |
| Tar-Vabriga – Torre-Abrega | 440 | 22,1 |
| Nin | 431 | 15,7 |
| Šolta | 413 | 24,3 |
| Vir | 405 | 13,5 |
| Sukošan | 372 | 8,1 |
| Bilice | 342 | 14,8 |
| Dobrinj | 327 | 15,7 |
| Velika Gorica | 324 | 0,5 |
| Konavle | 320 | 3,7 |
| Makarska | 319 | 2,3 |
| Marčana | 297 | 7 |
| Kanfanar | 287 | 18,6 |
| Malinska-Dubašnica | 254 | 8,1 |
| Jelsa | 248 | 6,9 |
| Funtana – Fontane | 246 | 27,1 |
| Sutivan | 236 | 28,7 |
| Sali | 222 | 13,1 |
| Pašman | 214 | 10,3 |
| Zemunik Donji | 208 | 10,1 |
| Pakoštane | 207 | 5 |
| Kaštelir – Labinci – Castelliere-S. Domenica | 206 | 14,1 |
| Bale – Valle | 203 | 18 |
| Bibinje | 194 | 4,9 |
| Sveti Filip i Jakov | 192 | 4,2 |
| Stari Grad | 182 | 6,5 |
| Dicmo | 174 | 6,2 |
| Vis | 141 | 7,3 |
| Buzet | 138 | 2,3 |
| Vrsi | 130 | 6,3 |
| Sveti Petar u Šumi | 128 | 12 |
| Tribunj | 119 | 7,7 |
| Stubičke Toplice | 115 | 4,1 |
| Bol | 110 | 6,7 |
| Privlaka | 102 | 4,5 |
| Tinjan | 99 | 5,9 |
| Kolan | 90 | 11,4 |
| Tuhelj | 78 | 3,7 |
| Baška | 74 | 4,4 |
| Omišalj | 65 | 2,2 |
| Klinča Sela | 63 | 1,2 |
| Orehovica | 55 | 2 |
| Ludbreg | 51 | 0,6 |
| Svetvinčenat | 46 | 2,1 |
| Nerežišća | 44 | 5,1 |
| Vižinada – Visinada | 42 | 3,6 |
| Lumbarda | 35 | 2,9 |
| Vodnjan – Dignano | 25 | 0,4 |
| Jasenice | 23 | 1,6 |
| Brela | 21 | 1,2 |
| Galovac | 20 | 1,6 |
| Sveta Nedelja | 13 | 0,4 |
| Kršan | 13 | 0,4 |
| Kali | 13 | 0,8 |
| Postira | 10 | 0,6 |
| Tkon | 9 | 1,2 |
| Sveti Lovreč | 8 | 0,8 |
| Tisno | 8 | 0,3 |
| Rakovica | 6 | 0,3 |
| Fažana – Fasana | 5 | 0,1 |
| Strahoninec | 5 | 0,2 |
Izvor: DZS, vlastita obrada