U prethodnom je članku predstavljen teorijski model tržišta rada koji dominira u europskim udžbenicima makroekonomije. Podrobno su opisane njegove značajke i razmotrena usklađenost modela s nekim činjenicama o hrvatskom tržištu rada. U nastavku se razmatra pitanje raspodjele dohotka između privatnih poslodavaca i radnika unutar modela te statistički podaci o tome.
Na slici 1 ponovno je grafički prikazan model tržišta rada u kojemu sjecište crte potražnje za radom i crte postavljanja plaća (u točki c) određuje traženu količinu rada i broj zaposlenih. Ukupna masa realnih plaća jednaka je umnošku prosječne realne plaće i broja zaposlenih. Stoga realni dohodak radnikâ prikazuje površina pravokutnika 0bcd. Poslodavci primaju onaj dio ukupnog prihoda odnosno dodane vrijednosti koji nadilazi iznos mase plaća, što odražava površina trokuta abc.
Slika 1: Raspodjela dohotka u modelu tržišta rada
Napomena: kvantitativni su odnosi na slici ilustrativnog karaktera.
Iz prikazanog je modela očigledno da na raspodjelu dohotka mogu utjecati različiti čimbenici. Ako se, na primjer, crta postavljanja plaća pomakne prema gore i njezino se sjecište s crtom potražnje stoga također pomakne (iznad točke c) jer je iz nekog izvanjskog razloga porastao pregovarački pritisak radnikâ, njihov će se udio u ukupnom dohotku povećati. Do povećanja udjela rada može doći i zahvaljujući porastu potražnje za radom, ali samo ako crta postavljanja plaća ima dovoljno velik nagib. Crta postavljanja plaća ima pozitivan nagib jer veća zaposlenost odnosno manja nezaposlenost koju donosi porast potražnje za radom povećava pregovaračku moć radnikâ, a time i realne plaće, ali o visini nagiba ovisi kretanje udjela rada. Ako crta postavljanja plaća ima mali nagib, onda će porast potražnje za radom izazvati smanjenje udjela rada.
Krajnji slučaj u kojemu je crta postavljanja plaća vodoravna (bez nagiba) prikazan je na slici 2. To znači da je prosječna realna plaća fiksna (Plaća 2 jednaka je Plaći 1), a porast potražnje za radom (pomak s Potražnje 1 na Potražnju 2) dovodi do povećanja mase plaća (s površine pravokutnika 0bcd površinu pravokutnika 0bc’d’) zahvaljujući rastu broja zaposlenih (sa Zaposleni 1 na Zaposleni 2). Porast potražnje za radom dovodi i do povećanja dohotka poslodavaca (s površine trokuta abc na površinu trokuta a’bc’). Međutim, postotno povećanje dohotka poslodavaca znatno je veće od postotnog povećanja dohotka radnikâ. Pod pretpostavkom da se broj zaposlenih udvostručio, u istom se razmjeru povećao i dohodak radnikâ, ali dohodak se poslodavaca čak učetverostručio. Stoga se udio rada u ukupnom dohotku smanjio. Premda opisani slučaj u kojemu je crta postavljanja plaća vodoravna nije realističan u okolnostima porasta potražnje za radom, on omogućuje razumijevanje promjene u raspodjeli dohotka kada ta crta ima mali nagib.
Slika 2: Promjena raspodjele dohotka u modelu tržišta rada pod pretpostavkom fiksne prosječne realne plaće ili fiksne zaposlenosti
Napomena: kvantitativni su odnosi na slici ilustrativnog karaktera.
Razumijevanju promjene u raspodjeli dohotka kada crta postavljanja plaća ima velik nagib pomaže suprotan krajnji slučaj u kojemu je ta crta okomita, što je također prikazano na slici 2. U tom slučaju nema promjene broja zaposlenih (Zaposleni 3 jednaki su Zaposlenima 1), porast potražnje za radom donosi samo povećanje prosječne realne plaće (s Plaće 1 na Plaću 3), masa plaća se povećava (s površine pravokutnika 0bcd na površinu pravokutnika 0ac”d), a dohodak poslodavaca ostaje isti (površina trokuta a’ac” jednaka je površini trokuta abc). Stoga se udio rada u ukupnom dohotku povećao.
Što se tiče pokazatelja stvarne raspodjele dohotka, na slici 3 prikazan je udio takozvane kompenzacije zaposlenika u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti koju su proizveli zaposlenici u hrvatskom gospodarstvu. Kompenzacija zaposlenika statistička je kategorija nacionalnog računa koja obuhvaća plaće, doprinose i ostale troškove nesamostalnog rada. Dodana vrijednost koju su proizveli zaposlenici procijenjena je na temelju pretpostavke da je dodana vrijednost po zaposleniku jednaka dodanoj vrijednosti po samozaposlenom. To u pogledu izračuna znači da je ukupna dodana vrijednost podijeljena ukupnim brojem zaposlenih, koji uključuje i samozaposlene, a potom je dodana vrijednost po zaposlenom pomnožena brojem zaposlenika kako bi se dobila dodana vrijednost koju su proizveli zaposlenici. Budući da je predmet razmatranja raspodjela dohotka između radnika i poslodavaca u privatnom sektoru, iz izračuna ukupne dodane vrijednosti isključene su neke djelatnosti u kojima je država jedini ili glavni poslodavac (javna uprava i obrana, obvezno socijalno osiguranje, obrazovanje, zdravstvo te socijalna skrb). Isključena je i djelatnost poslovanja nekretninama zbog problema takozvane imputirane rente koju, po metodologiji nacionalnog računa, primaju vlasnici stambenih jedinica u kojima stanuju. Na slici je prikazano kretanje udjela kompenzacije zaposlenika u tako izračunanoj dodanoj vrijednosti od 2014. do 2025. godine.
Slika 3: Udio kompenzacije zaposlenika u procijenjenoj bruto dodanoj vrijednosti koju su proizveli zaposlenici u poglavito privatnom sektoru
Napomene: izvor je Eurostatova baza podataka i autorovi izračuni; način izračuna objašnjen je u tekstu.
Uočljivo je opadanje udjela rada u ukupnom dohotku od 2014. do 2023. godine. Izuzetak je 2020. godina u kojoj je došlo do smanjenja potražnje za radom zbog pandemije, a plaće se, kao što će biti kasnije pokazano, nisu smanjile, tako da se udio rada u dohotku tada značajno povećao. Udio rada pao je sa 71,2 posto u 2014. godini na 63,5 posto u 2023. godini. U tom je podrazdoblju, dakle, masa plaća rasla sporije od dohotka poslodavaca. Prema mogućem tumačenju takvog kretanja u okviru spomenutog modela tržišta rada, crta postavljanja plaća tada je imala mali nagib.
Na kraju promatranog razdoblja, međutim, dolazi do oštrog povećanja udjela rada. Njegov se iznos penje na 68,2 posto u 2024. godini te na 72,1 posto u 2025. godini. Navedeni podaci upućuju na pretpostavku kako je, u terminima modela tržišta rada, sjecište crte potražnje za radom i crte postavljanja plaća u 2024. godini došlo do točke u kojoj je nagib potonje postao dovoljno velik da porast potražnje za radom donese povećanje udjela rada. Alternativna je mogućnost da se crta postavljanja plaća iz nekog razloga pomaknula prema gore, ne mijenjajući pri tome svoj nagib, što bi bio slučaj spomenut u raspravi o slici 1.[1]
Pretpostavku da je crta postavljanja plaća zakrivljena i da se njezin nagib znatno povećao nakon 2023. godine potvrđuju podaci prikazani na slici 4. Slika prikazuje kretanje zaposlenosti i prosječne realne neto plaće u trgovačkim društvima (bez financijskih institucija) koja su obveznici poreza na dobit. Ako se zanemare podaci iz vremena pandemije, kada su realne plaće malo porasle unatoč padu zaposlenosti, povezivanjem prikazanih točki na slici dobiva se zamišljena crta postavljanja plaća čiji se nagib s vremenom povećavao. Uočljiv je izrazit porast nagiba zamišljene crte u 2024. i 2025. godini. Vrlo je vjerojatno da se zahvaljujući tome naposljetku povećao udio rada u ukupnom dohotku.
Slika 4: Broj zaposlenika i prosječna realna neto plaća u poduzećima
Napomene: izvor podataka je FINA i autorovi izračuni; prosječna neto plaća deflacionirana je deflatorom potrošnje kućanstava (Eurostat, 2015.=100).
Izgleda kako je crta postavljanja plaća tijekom zadnjih desetak godina bila uglavnom stabilna krivulja. Povećanje zaposlenosti istog opsega (odnosno sniženje stope nezaposlenosti) donosilo je sve brži rast realnih plaća, posebno na kraju promatranog razdoblja. Zakrivljenost crte postavljanja plaća i s njom povezane krivulje plaća pojava je utvrđena brojnim istraživanjima u svijetu i stoga je postala opće mjesto u ekonomskoj znanosti te kao takva ušla u udžbenike.[2]
Autor članka je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima ustanove u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.
Bilješke
[1] Razlog bi mogao biti utjecaj oštrog podizanja plaća u javnom sektoru, do kojega je došlo 2024. godine, na zahtjeve radnika u privatnom sektoru i njihove plaće, ali analiza podataka o kretanju plaća u pravnim osobama prema djelatnostima ne podupire takvu hipotezu.
[2] Wendy Carlin i David Soskice u svom udžbeniku makroekonomije grafički prikazuju postavljanje plaća (engl. wage setting) kao ravnu crtu s pozitivnim nagibom, ali u tekstu napominju da je ta crta zapravo zakrivljena, a zatim prikazuju njezin empirijski procijenjen izgled za SAD u razdoblju od 1979. do 2013. godine (Macroeconomics: Institutions, Instability, and Inequality, Oxford University Press, Oxford, 2024., str. 68-69). George Borjas u svom udžbeniku ekonomije rada teorijski razmatra i grafički prikazuje zakrivljenu crtu postavljanja plaća, a potom prelazi na krivulju plaća (engl. wage curve) po geografskim jedinicama kao empirijski utvrđenu pojavu koju objašnjava navedena teorija (Labor Economics, šesto izdanje, McGraw-Hill, New York, 2013., str. 529-531).
