Ekonomski analitičar, vlasnik i direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba s dugogodišnjim iskustvom u područjima makroekonomske i financijske analize, ulaganja i poslovnog savjetovanja.
Trinaest godina nakon priključenja Hrvatske EU i dalje se čudom čudim preživjelim glasovima koji EU prikazuju kao nevolju; relativiziraju učinke članstva, ili sve svode na bespovratna sredstva koja nam doniraju razvijene europske države. Neki čak pozivaju na izlazak iz EU (na primjer, Ivan Lovrinović) ili relativiziraju povijesnu važnost članstva (Zoran Milanović: Bruxelles je možda (!) bolji od Beograda). Zbog toga je važno čuti i glasove ljudi koji se udubljuju u temu ispod površine dnevne politike.
Postoje ljudi koji analiziraju podatke, rade simulacije, ne izlijeću s dojmovima, a rezultate istraživanja šalju u znanstvene časopise gdje su izloženi recenziji i kritici. Rade sve to ne bi li svoje stavove učvrstili smislenim podacima i pokazateljima, uz adekvatne provjere. Da su mladi hrvatski ekonomisti Mateo Ljubišić (vrlo mlad, dvije generacije iza mene) i profesor Tomislav Globan (malo manje mlad, jednu generaciju iza mene) napravili samo teorijski pregled koristi od europskih integracija, napravili bi koristan podsjetnik kojemu se treba vraćati. No, svojom su analizom postigli i puno više – procijenili su makroekonomske učinke članstva Hrvatske u EU.
U inventaru potencijalnih koristi koje su Ljubišić i Globan opisali u radu Macroeconomic effects of a decade-long EU membership: evidence from Croatia, ističu:
- Širenje trgovine. Trgovačka integracija povećava izvoz i uvoz, stvarajući koristi za sve uključene strane. To može imati pozitivan učinak na produktivnost u dugom roku.
- Ulaganja. Integracije kratkoročno podižu investicije; taj učinak s vremenom slabi, no ako se sprega proširenja tržišta i povećanih ulaganja prelije na učenje, znanje i cirkulaciju ideja, koristi od povećanih ulaganja postaju trajne.
- Bolje politike. Koordinacija makroekonomskih politika velikog broja pojedinačno malih zemalja (u EU se to obavlja kroz Eurosemestar) stvara besplatan ručak jer otklanja opasnost pojave kratkovidnih makroekonomskih politika koje bi se jednim dijelom vodile prema načelu nek susjedu crkne krava (npr. devalvacije).
- Bolje institucije. Integracije, naročito europske, dovode do poboljšanja institucija čija kvaliteta pozitivno utječe na socio-ekonomski razvoj.
Ljubišić i Globan se, dakle, nisu zaustavili na sastavljanju ovog inventara koristi, nego su ih i izmjerili. U radu koji je objavljen u znanstvenom časopisu Post-Communist Economies koristili su metodu sintetske kontrole ne bi li usporedili stvarnu s hipotetičkom razvojnom stazom koja bi se dogodila da Hrvatska nije ušla u EU.
Metoda na prvi pogled izgleda spekulativno. Nalik je what-if metodi u ekonomskoj povijesti (koja je proslavila britansko-američkog povjesničara Nialla Fergusona). No ta metoda najbolje je što imamo. Dok ovozemaljski zakoni fizike još uvijek vrijede, alternativna staza kroz povijest (eng. counterfactual) nije opaziva, ali hipotetička alternativna staza može biti maksimalno informirana i tehnički optimalizirana u smislu da na njoj vrijede neke ekonomske empirijske pravilnosti. To je puno bolje od uobičajenog izmišljanja ili prešućivanja alternativnih staza, kao u slučaju tvrdnje Bilo bi nam bolje da nismo ni ušli, ili Bit će nam bolje ako izađemo.
Metoda sintetske kontrole sastoji se od simulacije alternativne razvojne staze koja se računa na temelju kompozita stvarnih razvojnih staza više ili manje sličnih zemalja. Iz preliminarno uočene sličnosti s drugim državama otklanja se utjecaj njihovih specifičnosti. Na primjer, Norveška je mala i otvorena zemlja u Europi ali izvan EU i kao takva je idealna za informiranje alternativne povijesne staze za Hrvatsku. No rast Norveške od 2013. naovamo ne može se uzeti bez prilagodbi jer je Norveška bila i ostala puno razvijenija od Hrvatske. Učinak razvijenosti treba ukloniti s norveške staze, tako da ne utječe na sintetsku alternativnu povijest Hrvatske. Postupak se provodi za sve države u usporedbi. To znači da se apriori otklanja mogućnost da bi Hrvatska u paralelnom svemiru prošla stazom Kine ili Indije da nije ušla u EU, jer te zemlje su jako daleke i različite, te se biraju (i kontroliraju) staze sličnih manjih država – kako onih razvijenijih, poput Norveške, tako i onih manje razvijenih, poput Srbije i BiH. Skup zemalja koje ulaze u sintetski kompozit nije ograničen na Europu, nego uključuje i zemlje Južne Amerike i Azije.
Tablica koju je moj Claude izvukao iz teksta Ljubišićevog i Globanovog rada pokazuje učinke članstva Hrvatske u EU od 2014. godine (prva godina nakon ulaska) do 2023. Postoci pokazuju kumulativnu usporedbu s alternativnom (sintetskom kompozitnom) povijesnom stazom Hrvatske izvan EU.
Ljubišić i Globan ističu da velike procijenjene koristi na strani izvoza i uvoza treba uzeti sa zrnom soli: dio povećanja u području međunarodne trgovine objašnjava se naraslim trgovačkim posredovanjem na ulazu u EU. Unatoč tome, druge koristi u prvih deset punih godina članstva veoma su velike: 17,2% mjereno BDP-om (nešto manje, oko 14% mjereno produktivnošću rada) i 20% mjereno investicijama. Najveću korist imao je uslužni (tercijarni) sektor: mjereno kumulativnim rastom realne bruto dodane vrijednosti, učinak je 27% iznad alternativne staze izvan EU u deset godina. Najmanju korist imao je primarni sektor (poljoprivreda – kumulativno oko 3%). Procijenjena kumulativna korist za industriju (oko 10% realnog rasta) također nije zanemariva.
Procjeni bi se moglo prigovoriti da obuhvaća razdoblje u kojem je korist od članstva bila izvanredno velika zbog spleta okolnosti: da nije bilo pandemije, kumulativni jaz prema alternativnoj stazi vjerojatno bi bio nešto manji. Pandemija 2020. pokrenula je NPOO i pojačala ogromnu korist koju je Hrvatska imala od članstva u EU u godinama oporavka od pandemijske recesije 2021.-2022. Dovoljno je sjetiti se stopa rasta realnog BDP-a: nakon pada po stopi od 8,3% 2020. dogodile su se izvanredno visoke, tada neočekivane, stope rasta od 12,6% 2021. i 7,3% 2022.
Točno: da nije bilo pandemije, učinak članstva na kumulativ razlike stvarne u odnosu na alternativnu razvojnu stazu bio bi nešto manji. Međutim, i ova misaona vježba ukazuje na isti rezultat: upravo je članstvo u EU katapultiralo hrvatsko gospodarstvo neposredno nakon pandemije. I to se nije dogodilo samo zbog NPOO-a. Veća financijska stabilnost, ulazak u ERM i bankovnu uniju (2020.), konvergencija kamatnih stopa, ukratko, sve što su Ljubišić i Globan popisali u inventaru koristi utjecalo je na rast koji je Hrvatska ostvarila nakon pandemije.
S druge strane, prikazana procjena ne uključuje učinke Schengena i europodručja (od 1.1.2023.): jedna godina na kraju promatranog razdoblja prekratko je razdoblje da bi se osjetile koristi od novih institucionalnih aranžmana unutar EU. Njihov učinak će se procjenjivati u nekoj budućoj analizi alternativne povijesne staze. Već sada možemo spekulirati o tome da će se ta staza – prilično je predvidivo – ipak manje razlikovati od alternativne za prvih deset godina članstva (vjerojatno neće biti pandemijskog zatvaranja nalik onome 2020., a voće s niskih grana europskih integracija već je obrano). Stoga se nadam da će autori ponoviti ovaj rad za nekoliko godina. Tada će moći dodatno procijeniti učinke eura i Schengena.
Zaključno, rad Ljubišića i Globana važan je doprinos raspravi o koristima koje je Hrvatska imala od članstva u EU. Ne mogu prenaglasiti koliko je važno odmaknuti se od robovanja priči o ključnoj ulozi bespovratnih europskih sredstava. Ta sredstva jesu važna, no koristi od članstva daleko prelaze samo učinke bespovratnih europskih sredstava.
Rad također ukazuje na to da su neki integracijski efekti prolazni. Međunarodni i institucionalni okvir ostaje, no daljnji rast s protekom vremena sve više počinje zavisiti o tome što i kako društvo radi u tom okviru. Zbog toga bih iz inventara potencijalnih koristi za sam kraj istaknuo dva mehanizma čije djelovanje tek trebamo dočekati i potvrditi u dugom roku: prvo, trgovačka integracija proizvodi dugoročnu korist ako se povećana trgovina na izvoznoj i na uvoznoj strani prelije u rast produktivnosti rada; drugo, povećane investicije proizvode dugoročnu korist ako se preliju u povećanje znanja i poduzetničkih ideja. To su faktori o kojima ovisi naša ekonomska budućnost i sposobnost dostizanja prosječne razine razvijenosti Europske unije u dugom roku. I to su generacijska pitanja. Moja generacija se nekim čudom dovukla do ove točke, a put dalje pitanje je za vas koji ste približno rođeni od sredine 70-ih nadalje.
