Uvod[1]
Posljednjih godina u Hrvatskoj istodobno bilježimo rekordnu zaposlenost, rast plaća i manjak radnika, dok se iz brojnih dijelova zemlje čuje da „nema ljudi“. Na razini države još uvijek gledamo agregate (stopu zaposlenosti, broj osiguranika, udio javnog duga u BDP‑u), ali ti prosjeci malo govore o tome koliko radno sposobnog stanovništva u pojedinim dijelovima zemlje doista sudjeluje u gospodarstvu. I još manje otkrivaju tko će taj rad obavljati za pet, deset ili dvadeset godina.
U mnogim sredinama demografija je već postala kritično ograničenje daljnjeg gospodarskog razvoja. Lokalna tržišta rada ne mogu rasti samo povećanjem broja zaposlenih jer se njihov radni kontingent ubrzano sužava. Primorsko-goranska županija, jedna od gospodarski najrazvijenijih u zemlji, istodobno je i među najstarijima, što otvara pitanje hoće li (i kada?) demografija postati ograničavajući faktor i u drugim razvijenim dijelovima hrvatskog prostora?
Ključna teza ovoga teksta jest da se odgovor na pitanje „tko će raditi sutra“ ne nalazi samo u broju stanovnika, nego u tome koliko dobro uspijevamo aktivirati postojeće, ali nedovoljno iskorištene dijelove radnog kontingenta. Razlike među regijama pokazuju da su razvijenije jezgre zemlje već gotovo u potpunosti aktivirale svoju radnu snagu, dok se stvarne rezerve nalaze u mlađim kohortama (15 – 29 godina), koje sve kasnije ulaze u stalno zaposlenje, te među starijima (55 – 64 godina), koje Hrvatska i dalje aktivira znatno manje od većine europskih zemalja.
Umjesto demografske panike, korisnije je promišljati o politikama koje bi ove preostale „biološke bazene“ mogle bolje uključiti u tržište rada. Srž ovog teksta, koji je pred Vama, jest da u Hrvatskoj ne postoji jedno, prosječno tržište rada, nego više njih, s izrazito različitim razinama aktivacije radne snage. Razlike između općina u kojima se aktivira 80% radnog kontingenta i onih u kojima se aktivira tek 50% ključne su za razumijevanje rasta, javnih financija i održivosti mirovinskog sustava. Politike stoga moraju biti regionalno diferencirane.
Ovaj tekst ide korak ispod nacionalnih prosjeka. Umjesto da se gleda samo broj ljudi u dobi 15 – 64 godina (radni kontingent stanovništva), promatra se koliko je taj biološki „bazen radne snage“ zaista aktiviran u tri ključne faze radnog vijeka: kod mladih koji tek ulaze u tržište rada, u jezgri koja nosi većinu zaposlenosti i dohotka, te među starijima koji stoje na izlazu iz radne snage. Karte po gradovima i općinama pokazuju da Hrvatska zapravo nije jedno jedinstveno područje, nego najmanje tri različita područja: metropolitanska i obalna jezgra koja gotovo u potpunosti mobilizira svoj radni kontingent, prijelazni pojas koji još uvijek ima kritičnu masu, te velik periferni prostor u kojemu i biološki i ekonomski potencijal radne snage ubrzano slabi.
Biološki potencijal radne snage u Hrvatskoj i njegova ostarjelost (2021.)
Biološki potencijal radne snage odnosi se na ukupan broj radno sposobnih osoba u dobi 15 – 64 godina starosti.[2] To je svojevrsni „bazen radne snage“ koji se neprestano „puni“ (ulazak mlađih generacija u tu dobnu skupinu + doseljavanje radno sposobnog stanovništva) i „prazni“ (izlazak starijih generacija iz te dobne skupine + odseljavanje radno sposobnog stanovništva), te je ovisan o prirodnoj i migracijskoj dinamici stanovništva. Ostarjelost biološkog potencijala radne snage može se intenzivirati odseljavanjem mladih obitelji, uslijed čega te obitelji ostvaruju svoj bioreprodukcijski potencijal u drugim zemljama.
Jednostavan numerički primjer na podacima Popisa 2021. pokazuje o čemu je riječ. U Primorsko-goranskoj županiji u vrijeme Popisa živjela je 88.181 osoba u dobi 30 – 54 godine i 35.415 osoba u dobi 15 – 29 godina. Ako vrlo grubo pretpostavimo da će u sljedećih deset godina iz jezgre izaći otprilike 40% sadašnje kohorte 30 – 54 godina (današnji 45 – 54-godišnjaci), a u nju ući oko dvije trećine današnje skupine 15 – 29 godina (današnji 20 – 29-godišnjaci), dobivamo da iz jezgre izlazi oko 35 tisuća ljudi, dok u nju ulazi oko 24 tisuće. To znači neto smanjenje radne jezgre za približno 12 tisuća osoba, odnosno oko 13% u odnosu na njezinu veličinu iz 2021. godine. U Ličko-senjskoj županiji jezgra (30 – 54 godina) broji 12.906 osoba, a skupina 15 – 29 godina njih 6.449; uz iste pretpostavke iz jezgre bi izašlo oko 5,2 tisuće ljudi, a ušlo oko 4,3 tisuće, što daje pad od oko 900 osoba, odnosno oko 7% postojećega radnog kontingenta. Riječ je o krajnje konzervativnoj procjeni koja ne uzima u obzir daljnje iseljavanje mladih, pa je realni pad u demografski ranjivijim područjima vjerojatno i veći.
Privid smanjene ostarjelosti biološkog potencijala radne snage mogu stvoriti strani radnici iz drugih zemalja, koji privremeno borave na radu u Hrvatskoj, te kompenziraju broj odseljenih mladih obitelji, dok istovremeno domicilno stanovništvo intenzivno stari jer se demografska baza ne obnavlja u dovoljnoj mjeri.
Hrvatski prostorni obrazac udjela radno sposobnoga stanovništva (15 – 64 godina starosti) u ukupnom stanovništvu nije iznimka u europskim okvirima (Slika 1).
Slika 1. Prostorna distribucija udjela (%) radno sposobnog stanovništva (15 – 64 godina) u ukupnom stanovništvu gradova i općina u Hrvatskoj (2021.)[3]
Većina zemalja srednje i jugoistočne Europe prolazi kroz sličan proces. Udio radne dobi najviši je u gospodarski integriranim, prometno povezanim i administrativno snažnim središtima, dok periferni i brdsko-ruralni krajevi imaju niže vrijednosti. U Hrvatskoj se izdvajaju županije sjevernog i središnjeg dijela zemlje, gdje udio radno sposobnog stanovništva prelazi 58%, a u brojnim općinama i 62%. To su područja koja su posljednjih desetljeća imala relativno povoljne dobne strukture, ali i stabilan položaj unutar nacionalnog sustava dnevnih migracija. U tim sredinama još uvijek postoji kritična masa radno sposobnog stanovništva, što je iz ekonomske perspektive važno jer omogućuje održavanje lokalnih tržišta rada i javnih usluga. Suprotno tome, postoji čitav niz jedinica, osobito u Dalmaciji, Lici i na Banovini, gdje udio radne dobi pada ispod 55%. To Hrvatskoj ne daje poseban negativan pečat jer sličan prag bilježe ruralne regije Grčke, Italije, Portugala ili Španjolske. Međutim, to upućuje na činjenicu da ti prostori imaju značajno užu radnu bazu u odnosu na urbane i sjeverne dijelove zemlje. U takvim sredinama demografija je već postala kritično ograničenje za daljnji gospodarski razvoj. Niži udio radno sposobnoga stanovništva ne mora nužno značiti i nemogućnost razvoja, ali implicira drugačiju dinamiku rasta i specifičnije izazove.
U udjelima radne dobi mogu se prepoznati tri tipa prostora:
- prostori stabilne radne dobi (> 62% 15–64), koji obuhvaćaju varaždinsko-međimurski prostor, Krapinsko-zagorsku županiju, sjeverni dio Zagrebačke županije, dio Istre. Ovdje lokalne ekonomije još imaju rezervoar radne snage i mogućnost prilagodbe tržištu rada, a demografija ne predstavlja ograničavajući faktor razvoja;
- prijelazna zona (58 – 62%), koja obuhvaća širi središnji prostor Hrvatske, pojedine dijelove Slavonije, te urbane obalne jedinice. Ovi prostori nisu izravno demografski ugroženi, ali se nalaze u fazi gdje će daljnja kretanja ovisiti o migracijama, investicijama i uspješnosti lokalnih institucija;
- prostori niskog udjela radne dobi (< 55%), koja obuhvaća veći dio zaleđa Jadrana, Liku, Banovinu. U europskom smislu, to su regije koje su, poput brdsko-ruralnih zona Italije ili Grčke, prošle dugotrajne cikluse depopulacije. Njihova radna baza je tanja, ali istovremeno posjeduju duge tradicije prilagodbe, primjerice kroz sezonski rad ili mobilnost prema obalnim urbanim centrima.
Slika 2. Prostorna distribucija udjela (%) „starijega“ radno sposobnog stanovništva (55 – 64 godina) u ukupnom radno sposobnom stanovništvu (15 – 64 godina starosti) gradova i općina u Hrvatskoj (2021.) [4]
Uvid u udio „starijega“ radno sposobnoga stanovništva (55 – 64 godina starosti) u radno sposobnom stanovništvu dodatno objašnjava zašto se prostorni obrasci razlikuju (Slika 2). Ova skupina zrcali kohorte koje će u sljedećih 5 – 10 godina napustiti tržište rada, pa njihov udio daje jasne naznake buduće dinamike lokalnih ekonomija. Regije s visokim udjelima starijih radno sposobnih (25% i više) nisu specifične za Hrvatsku, pa je sličan obrazac vidljiv i u istočnoj Njemačkoj, južnoj Italiji i Portugalu. Međutim, takav udio jasno sugerira da će te sredine ubrzo doživjeti povećan izlazak iz radne snage. U Hrvatskoj su to prvenstveno Lika, Banovina, Dalmatinsko zaleđe i dijelovi Slavonije. Ovdje je generacijsku smjenu teško nadoknaditi domaćim kohortama jer je udio mladih nizak, a migracijski saldo često negativan. U mnogim od tih općina i županija udio mladih je toliko nizak da čak i u optimalnim ekonomskim uvjetima ne bi bio dovoljan za održivu generacijsku smjenu. Drugim riječima, radni kontingent se smanjuje istodobno „odozgo“ i „odozdo“. Suprotno tome, prostori s nižim udjelima „starijega“ radno sposobnoga stanovništva (do 22%) pokazuju uravnoteženiju dobnu strukturu radne snage. To je slučaj na sjeveru zemlje, u urbanim centrima i dijelovima Istre. U tim sredinama prilagodba tržišta rada bit će postupnija i manje disruptivna, jer ulazne generacije (mladi u dobi 15 – 29) još uvijek postoje u dovoljnom broju.
U kombinaciji, obje karte daju vrlo jasnu informaciju: Hrvatska će se u idućem desetljeću suočiti s nejednakim pritiscima na tržište rada, i to ne zbog kratkoročnih ekonomskih fluktuacija, nego zbog dubokih strukturnih razlika u dobnoj raspodjeli stanovništva. U prostorima gdje je udio radne dobi nizak i udio starije radne dobi visok, radna ponuda smanjivat će se brže nego što se gospodarstvo može prilagoditi novoj strukturnoj realnosti manjeg broja radnika, što će dugoročno zahtijevati rast produktivnosti, tehnološke i organizacijske prilagodbe, te bolju aktivaciju preostalih radnih kohorti. To su prostori u kojima će strategije lokalnog razvoja morati uzeti u obzir činjenicu da domaće radne snage jednostavno ima manje. Europske zemlje u sličnim situacijama (npr. ruralni Portugal i dijelovi Španjolske) ulažu u mobilnost, digitalne usluge, te selektivno privlačenje stanovništva kroz povoljne uvjete života.
U prostorima gdje je radna baza stabilnija, razvojne politike imaju više mogućnosti, primjerice, za privlačenje investicija ili poticanje dodatnog sudjelovanja u tržištu rada. Ovdje demografija nije ograničenje nego kontekst koji omogućuje fleksibilnost. U takvim sredinama demografija sama po sebi još nije razložno ograničenje, nego je presudno koliko je gospodarski i institucionalni okvir sposoban aktivirati dio radnog bazena koji trenutačno ostaje izvan tržišta rada. Drugim riječima, upravo fleksibilnost tržišta rada, pristup uslugama, stanovanju i mobilnosti određuju koliki će dio mladih ili starijih kohorti zapravo postati ekonomski aktivan. Karte sugeriraju da modeli regionalnog razvoja ne mogu biti identični, jer se same demografske pretpostavke razlikuju.
Važno je naglasiti da udio radno sposobnoga stanovništva daje informaciju o biološkom potencijalu, ali ne i o njegovoj stvarnoj ekonomskoj aktivaciji. U nastavku analize, s pokazateljima ekonomske aktivnosti prema dobi, moći ćemo vidjeti gdje Hrvatska ima stvarno aktivnu radnu snagu, a gdje je znatan dio stanovništva radne dobi ekonomski neaktivan (bilo zbog duljeg boravka u sustavu obrazovanja, ranijeg izlaska iz radne snage ili ograničene lokalne potražnje za radom i sl.).
Stupanj kohortne aktivacije radnog kontingenta (2021.)[5]
Kohortna aktivacija ukupnog radnog kontingenta (dobna skupina 15 – 64 godina)
Prostorna slika ekonomske aktivacije stanovništva (15 – 64 godina) u Hrvatskoj (2021.) pokazuje da biološki bazen radno sposobnih nipošto nije jednako uključen u tržište rada (Slike 3. i 4.). U prethodnom poglavlju utvrđeno je da je udio radno sposobnih u ukupnoj populaciji najviši u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagrebu, Istri i većim urbanim centrima, dok je u ličko‑dalmatinsko‑banovinskom i dobrom dijelu Slavonije znatno niži. Kada se isti prostor promatra kroz udio ekonomski aktivnih u dobi 15 – 64 godina, razlike se dodatno zaoštravaju: prostor od Međimurja, Varaždina i Krapinsko-zagorske županije preko Zagrebačke županije i Grada Zagreba do Istre i Kvarnera ulazi u klase visoke i vrlo visoke aktivacije radnog kontingenta, dok je znatan dio Dalmatinske zagore, Like, Banovine, te rubnih slavonskih općina u zoni niske i vrlo niske aktivacije radnog kontingenta.
Slika 3. Prostorna distribucija udjela (%) ekonomski aktivnog stanovništva (15 – 64 godina) u ukupnom radno sposobnom stanovništvu (15 – 64 godina) gradova i općina u Hrvatskoj (2021.)[6]
Slika 4. Prostorna distribucija razine (%) ekonomske aktivnosti stanovništva u ukupnom radno sposobnom stanovništvu (15 – 64 godina) gradova i općina u Hrvatskoj (2021.)[7]
U sjeverozapadnom dijelu zemlje može se govoriti o svojevrsnoj „stabilnoj radnoj jezgri“ Hrvatske. Gradovi poput Varaždina, Čakovca, Koprivnice, Krapine i Zeline, te okolne općine (npr. Vidovec, Sveti Ilija, Trnovec Bartolovečki, Strahoninec) imaju vrlo visok udio ekonomski aktivnih (15 – 64 godina), često i iznad 70%, što ih svrstava u najvišu tipološku kategoriju. Riječ je o dugotrajno industrijaliziranom i prometno dobro povezanom prostoru, u kojem se tradicionalna prerađivačka industrija nadogradila uslugama i logistikom, a dnevne migracije prema Zagrebu dodatno proširuju tržište rada. U takvom okruženju biološka baza radne dobi gotovo je u potpunosti ekonomski mobilizirana, što podsjeća na obrasce sudjelovanja u radnoj snazi u razvijenijim regijama srednje Europe, primjerice u sjevernoj Italiji ili austrijskim pokrajinama, gdje stope participacije (15 – 64 godina) dosežu visoke vrijednosti upravo zahvaljujući kombinaciji industrije, usluga i dobrog prometnog položaja (Slike 3. i 4.).
Grad Zagreb (i prsten okolnih gradova i općina) čine poseban slučaj visoke iskorištenosti radnog kontingenta. U samom Zagrebu, udio ekonomski aktivnih (15 – 64 godina) pripada u vrlo visoku kategoriju, a gotovo cijeli prsten (Velika Gorica, Samobor, Sveta Nedelja, Zaprešić, Dugo Selo, Jastrebarsko, Vrbovec, kao i općine Bistra, Brdovec, Pušća, Rugvica, Jakovlje i dr.) prati taj obrazac. Demografski promatrano, riječ je o prostoru koji još uvijek privlači stanovništvo radne dobi iz ostatka Hrvatske i inozemstva, a ekonomski gledano, radi se o najdinamičnijem nacionalnom tržištu rada s velikom diversifikacijom sektora. Ovdje dolazi do punog preklapanja biološkog potencijala i ekonomske aktivacije jer je gotovo svaka osoba u radnoj dobi uključena u radnu snagu, bilo kao zaposlenik ili nezaposlena osoba koja traži posao. To je tipičan primjer „metropolitanske“ ekonomije koja (u europskim analizama sudjelovanja u radnoj snazi) postiže natprosječne stope participacije u svim kohortama (Slike 3. i 4.).
Sličan, iako demografski skromniji, obrazac uočava se u Istri i Primorsko‑goranskoj županiji. Gradovi kao što su Rijeka, Opatija, Poreč, Rovinj, Umag, Krk, Mali Lošinj i Veprinac‑Matulji, ali i brojne manje općine (Tar‑Vabriga, Vrsar, Sveti Petar u šumi, Fužine, Klana, Dobrinj, Malinska‑Dubašnica) pokazuju vrlo visoke udjele ekonomski aktivnih (15 – 64 godina). Turizam i povezane usluge generiraju snažnu, sezonski proširenu potražnju za radom, a lokalne ekonomije imaju dugu tradiciju prilagodbe fluktuacijama kroz fleksibilne oblike zaposlenja. Valja pritom naglasiti da se ovaj obrazac ne odnosi jednako na cijelu Primorsko-goransku županiju. Naime, riječki urbani prostor nije turistička ekonomija, nego diverzificirana industrijsko-logistička i uslužna regija u kojoj visoka aktivacija jezgre proizlazi iz strukture poslova, a ne iz sezonalnosti. Time se nadoknađuje i činjenica da je biološki bazen radne dobi u mnogim istarskim i kvarnerskim općinama relativno sužen zbog dugotrajnog iseljavanja i niskog nataliteta, što je obrazac koji se u europskim obalnim regijama (npr. u dijelovima Portugala ili Španjolske) često povezuje s visokom ovisnošću o uslužnim sektorima i migracijskoj mobilnosti (Slike 3. i 4.).
Nasuprot tim „vrućim točkama“ visoke aktivacije stoji niz regija u kojima se biološki potencijal radne snage ne pretvara u ekonomsku aktivnost. Lika i Banovina ističu se kao prostori kombinirane depopulacije, starenja i slabe ekonomske mobilizacije. U općinama, kao što su Donji Lapac, Udbina, Lovinac, Perušić, Vrhovine ili Saborsko, udjeli ekonomski aktivnih (15 – 64 godina) svrstani su u najniže tipološke razrede. Ovdje se mogu prepoznati svi elementi demografsko‑ekonomske spirale: dugotrajna depopulacija i ratna razaranja, slaba prometna dostupnost, ograničena diversifikacija gospodarstva, visoki udjeli starijih kohorti unutar radne dobi i česta praksa odlaska u mirovinu čim se ispune minimalni uvjeti. Slične zone niske ekonomske aktivacije prepoznate su i u istočnoj Njemačkoj, južnoj Italiji ili ruralnom Portugalu, gdje je sudjelovanje u radnoj snazi (15 – 64 godina) znatno ispod nacionalnog prosjeka unatoč sličnom formalnom zakonodavnom okviru (Slike 3. i 4.).
Dalmatinsko zaleđe i dobar dio unutrašnje Dalmacije (Imotska i Vrgoračka krajina, Cista Provo, Podbablje, Cista Velika, dio Zagore) tvore drugi tip niske aktivacije, više migracijski nego samo demografski uvjetovan. U tim je područjima udio radno sposobnih u ukupnom stanovništvu već smanjen zbog dugotrajne emigracije, osobito mlađih generacija, a dio preostalog kontingenta preusmjeren je na sezonski rad u obalnim općinama ili inozemstvu, što se u popisnim podacima i dalje vodi kao ekonomska neaktivnost ili povremeni rad. Usporedbe s mediteranskim regijama Španjolske i Grčke pokazuju da takav obrazac „vanjske aktivacije“ radnog kontingenta (kada ljudi žive u jednoj općini, ali ekonomski djeluju drugdje) može dugoročno slabjeti lokalnu poreznu bazu i smanjivati kapacitet za endogeni razvoj (Slike 3. i 4.).
Slavonija ima osobito slojevitu sliku kohortne aktivacije ukupnog radnog kontingenta (15 – 64 godina). U gradovima poput Osijeka, Đakova, Vinkovaca, Vukovara i Požege udio ekonomski aktivnih (15 – 64 godina) nalazi se u srednjim do povišenim tipološkim razredima, što odražava kombinaciju upravnih funkcija, obrazovnih institucija i ostataka industrijske baze, ali i sve izraženijeg razvoja sektora nove ekonomije (posebice u Osijeku), te uloge tih gradova kao mikrosredišta dnevnih migracija iz okolnih općina. U tom kontekstu, prekogranična mobilnost ima tek ograničenu ulogu, znatno manju nego u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje dnevne i tjedne migracije prema Sloveniji i Austriji snažnije utječu na statističku sliku. No već na periferiji tih istih županija (poglavito u nizinskim, prometno slabije umreženim i ratom pogođenim općinama) udjeli aktivnih (15 – 64 godina) „padaju“ u niske i vrlo niske kategorije, pri čemu dodatni paradoks stvara činjenica da dio radno sposobnih svakodnevno ili sezonski radi u drugim regijama ili u inozemstvu, a u statistici ostaje evidentiran kao lokalno neaktivan ili nezaposlen (primjer ovog fenomena vjerojatno postoji u Istri i Rijeci jer dio ljudi iz tih područja radi oko Kopra i Trsta, no pojava nije dovoljno istražena). Sličan raskorak između „statističke“ i stvarne aktivacije radne snage dokumentiran je i u brojnim perifernim regijama srednje i istočne Europe, gdje se veliki dio biološkoga radnog kontingenta praktički koristi na udaljenim tržištima rada, dok matične sredine ostaju s reduciranom ponudom rada za lokalne poslodavce i suženom fiskalnom bazom za javne usluge (Slike 3. i 4.).
Kohortna aktivacija mlađe radne dobi (dobna skupina 15 – 29 godina)
Mlađe radno sposobno stanovništvo (15 – 29 godina) danas je možda najosjetljiviji segment hrvatskoga radnog kontingenta, jer se upravo na toj dobnoj skupini lome promjene u obrascima obrazovanja, ulaska na tržište rada i migracija. Mlađe kohorte ulaze u radnu dob kasnije nego generacije njihovih roditelja, duže ostaju u srednjem i visokom obrazovanju, te često prolaze kroz dulja razdoblja prijelaznih oblika rada (od pripravništava do studentskog, sezonskog i povremenog rada) prije nego što uđu u stabilno zaposlenje, a istodobno su izložene snažnoj migracijskoj „privlačnoj“ sili prema razvijenijim europskim tržištima rada. U takvim okolnostima nije iznenađujuće što prostorna distribucija udjela ekonomski aktivnih (15 – 29 godina) pokazuje znatno veće varijacije nego ukupni kontingent (15 – 64). Tamo gdje postoje obrazovne, infrastrukturne i sektorske pretpostavke, mladih je aktivnih puno, dok su u perifernim, demografski iscrpljenim sredinama njihove stope sudjelovanja izrazito niske (Slike 5. i 6.). U europskom kontekstu, to je u skladu s nalazima kohortnih analiza sudjelovanja u radnoj snazi, koje pokazuju da su mladi u mnogim zemljama osjetljiviji na cikličke šokove i institucionalne slabosti tržišta rada, pri čemu su ti učinci tradicionalno bili izraženiji u mediteranskim zemljama i dijelu postsocijalističkih država, iako postoje značajne iznimke poput Poljske koja je posljednjih godina znatno povećala zaposlenost mladih. To je rezultiralo kasnijim ulaskom u stabilno zaposlenje, češćim razdobljima nezaposlenosti i obavljanja privremenih poslova, s tim da su razlike između regija unutar jedne zemlje uglavnom bile izražene.
Slika 5. Prostorna distribucija udjela (%) mlađeg ekonomski aktivnog stanovništva (15 – 29 godina) u ukupnom mlađem radno sposobnom stanovništvu (15 – 29 godina) gradova i općina u Hrvatskoj (2021.)[8]
Slika 6. Prostorna distribucija razine (%) ekonomske aktivnosti stanovništva u ukupnom mlađem radno sposobnom stanovništvu (15 – 29 godina) gradova i općina u Hrvatskoj (2021.)[9]
Karte za Hrvatsku jasno pokazuju dvostruku logiku aktivacije mladih (Slike 5. i 6.). Prvi obrazac može se nazvati „obrazovno‑metropolitanskim“. U Zagrebu i većim sveučilišnim centrima (poput Splita, Rijeke i Osijeka) udio mladih (15 – 29 godina), koji su ekonomski aktivni nije ekstremno visok unatoč činjenici da ti gradovi imaju relativno povoljne dobne strukture. Razlog leži u tome što znatan dio mladih u tim sredinama još uvijek pohađa srednje škole, veleučilišta i fakultete ili se još uvijek školuju bez sudjelovanja na tržištu rada, dok se mladi koji rade uz školovanje u Anketi o radnoj snazi vode kao ekonomski aktivni. Slično vrijedi za dio prigradskih općina u zagrebačkom i riječkom prstenu (primjerice Sveta Nedelja, Kastav, Viškovo ili Jakovlje), gdje se mladi obrazovno i radno vežu uz obližnji gradski centar. Zbog toga visoki biološki potencijal nužno ne znači i visoku stopu ekonomske aktivacije jer će dio „radno sposobnog bazena“ tek u kasnijim godinama ući u punu zaposlenost, što je obrazac dobro vidljiv i u analizama sudjelovanja mladih u državama s velikim sveučilišnim centrima poput Poljske ili Španjolske , dok suprotni primjer daju sjevernoeuropske zemlje (Nizozemska, Danska, Njemačka), u kojima se visoka obrazovna participacija kombinira s visokim stopama zaposlenosti mladih zahvaljujući snažnim sustavima rada uz školovanje i brzoj tranziciji u stabilno zaposlenje.
Drugi obrazac možemo nazvati „sezonsko‑turističkim“ i on je najuočljiviji u priobalnim županijama, ponajprije u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji. U brojnim istarskim i kvarnerskim gradovima i općinama (poput Poreča, Rovinja, Umaga, Krka, Vrsara, Medulina, Malinske‑Dubašnice ili Baške) udio ekonomski aktivnih mladih (15 – 29) pripada u najviše tipološke razrede. U tim sredinama turizam i povezane usluge generiraju snažnu potražnju za sezonskom i povremenom radnom snagom, koju u velikoj mjeri čine upravo mladi. Naime, učenici i studenti rade preko ljeta ili povremeno tijekom godine, a dio njih prelazi u stalniju zaposlenost u hotelskim lancima, ugostiteljstvu, trgovini i logistici. Takav obrazac podsjeća na mediteranske turističke regije Španjolske, Grčke i Portugala, gdje Eurostat bilježi da je udio mladih zaposlenih na privremenim ugovorima višestruko veći nego u starijim kohortama. Iz perspektive lokalnih ekonomija to znači visoku aktivaciju mladih, ali uz cijenu izraženije sezonalnosti, nestabilnih karijera, ali i veće osjetljivosti na krize u turizmu (Slike 5. i 6.).
Sasvim drugačija slika dobiva se u kontinentalnom zaleđu i depopulacijskim regijama. U „ličko‑banovinskom“ prostoru, u dijelu Dalmatinske zagore i u mnogim slavonskim općinama udio ekonomski aktivnih mladih (15 – 29 godina) pripada u niske ili vrlo niske tipološke kategorije. Dobar dio tih jedinica već ima izrazito sužen biološki bazen mladih zbog dugotrajne depopulacije i iseljavanja. Nadalje, preostali mladi često su izvan lokalnog tržišta rada: ili su se odselili na školovanje i rad u veće gradove i inozemstvo (pri čemu su u Popisu još registrirani na rodnoj adresi), ili sudjeluju u povremenim, neregistriranim oblicima rada koji ne ulaze u službene statistike. Tako se stvara dojam „dvostruke neaktivnosti“. Malo je mladih uopće prisutno u tim sredinama, a i među njima je udio radno aktivnih nizak. Ovaj obrazac vrlo je sličan onome koji se u istočnoj Njemačkoj, Rumunjskoj ili Bugarskoj opisuje kao „pražnjenje kohorti“. Mladi se sele prema većim centrima i inozemstvu, a lokalno preostaje kombinacija starijih kohorti i manjeg broja mladih koji sporije ulaze u radnu snagu (Slike 5. i 6.).
Slavonija, opet, nudi osobito zanimljiv primjer ambivalentne aktivacije mladih. U gradovima poput Osijeka, Vinkovaca ili Vukovara stope ekonomske aktivnosti mladih su srednje ili umjereno visoke, što odražava prisutnost obrazovnih institucija, upravnih funkcija i industrijsko‑uslužnih sektora. Istodobno, brojne slavonske općine (osobito one na rubovima županija, s većim ratnim razaranjima ili slabijom prometnom povezanošću) imaju vrlo niske udjele aktivnih (15 – 29 godina), dok se istodobno zna da iz tih sredina mnogi mladi odlaze na sezonski rad u primorje ili trajno u razvijenije zemlje, pa se dio stvarne radne aktivnosti odvija izvan lokalnog prostora i ne registrira se u popisnim podacima. U europskoj literaturi taj se fenomen prepoznaje kao oblik „izvozne“ aktivacije radne snage, koji kratkoročno smanjuje pritisak na lokalnu nezaposlenost, ali dugoročno erodira demografsku i fiskalnu bazu regije jer se životne i karijerne putanje mladih nepovratno vežu uz druga tržišta rada, što se uočava i u pojedinim regijama istočne Njemačke, Rumunjske i Bugarske (Slike 5. i 6.).
Kohortna aktivacija jezgre radne dobi (dobna skupina 30 – 54 godina)[10]
Dobna skupina jezgre radno sposobnog stanovništva (30 – 54 godina) predstavlja i samu jezgru hrvatske radne snage. To su kohorte koje su uglavnom već završile obrazovanje, konsolidirale većim dijelom obiteljske i stambene biografije, te imaju najveću vjerojatnost sudjelovanja u tržištu rada. U većini europskih zemalja upravo u ovom rasponu bilježe se najviše stope participacije, uz relativno mali udio onih koji su trajno izvan radne snage. Hrvatska tu opću regularnost potvrđuje, ali prostorne razlike u razini aktivacije otkrivaju duboke strukturne podjele u ekonomiji i demografskoj dinamici. Karte udjela ekonomski aktivnih (30 – 54 godina) pokazuju da je velik dio zemlje u zoni visoke ili vrlo visoke razine aktivacije, no da se istodobno proteže široki pojas slabije aktivne jezgre koji prati već ranije opisane demografski i gospodarski ranjive prostore (od „ličko‑banovinskog“ područja, preko dijela Dalmatinske zagore, do istočne Slavonije) (Slike 7. i 8.).
Slika 7. Prostorna distribucija udjela (%) jezgre ekonomski aktivnog stanovništva (30 – 54 godina) u ukupnom radno sposobnom stanovništvu (jezgri; 30 – 54 godina) gradova i općina u Hrvatskoj (2021.)[11]
Slika 8. Prostorna distribucija razine (%) ekonomske aktivnosti stanovništva u ukupnom radno sposobnom stanovništvu (jezgri; 30 – 54 godina) gradova i općina u Hrvatskoj (2021.)[12]
Sjeverozapadna Hrvatska ponovno se izdvaja kao primjer gotovo potpune mobilizacije jezgre radne dobi. Gradovi Varaždin, Čakovec, Koprivnica, Krapina, Ludbreg i Ivanec, te okolne općine poput Vidovca, Svetog Ilije, Strahoninca, Martijanca, Goričana ili Kumrovca bilježe vrlo visoke udjele ekonomski aktivnih (30 – 54), često iznad 85%. Riječ je o prostoru u kojem su kohorte rođene sedamdesetih i osamdesetih godina odrasle u okruženju stabilnoga industrijskog i uslužnog sektora, relativno dobre prometne dostupnosti i kontinuiranih dnevnih migracija prema Zagrebu i drugim centrima. To su generacije koje su se formirale na prijelazu iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo, ali su (za razliku od, recimo, istočnoeuropskih regija s težim tranzicijskim šokovima) ipak zadržale visoka očekivanja u pogledu stalnog zaposlenja i institucionaliziranih karijera. Slični obrasci uočeni su u „jezgrenim“ industrijskim regijama Njemačke, Austrije ili sjeverne Italije, gdje kohorte rođene nakon 1970. godine imaju stabilno visoke stope sudjelovanja (u dobi 30 – 54 godina), neovisno o cikličkim oscilacijama (Slike 7. i 8.).
Grad Zagreb i njegov prsten nude možda najjasniji primjer sinergije demografskog potencijala i ekonomske aktivacije jezgre. U samom Zagrebu udio ekonomski aktivnih (30 – 54 godina) vrlo je visok, a periurbani gradovi i općine (Samobor, Sveta Nedelja, Velika Gorica, Zaprešić, Dugo Selo, Jastrebarsko, Vrbovec, te općine poput Brdovca, Bistre, Pisarovine ili Rugvice) uglavnom se nalaze u istoj najvišoj tipološkoj kategoriji. To odražava metropolitanski obrazac u kojem jezgra radne dobi čini većinu lokalne ponude rada i dohodaka (visok je udio kućanstava u kojima barem jedan član radi, a koncentracija uslužnih i upravnih djelatnosti osigurava stabilnu potražnju za radom u dobi 30 – 54 godina). Generacijski gledano, riječ je o kohortama koje su najviše iskoristile tranzicijske dobitke (od privatizacije i samozapošljavanja do širenja specijalističkih i profesionalnih usluga), pri čemu je njihova stopa aktivnosti sasvim usporediva s velikim metropolitanskim područjima srednje Europe (Slika 7. i 8.).
Istra i Primorsko‑goranska županija također pokazuju vrlo visoku aktivaciju jezgre, ali na drugačijoj sektorskoj osnovi. U gradovima (kao što su Pula, Rijeka, Poreč, Rovinj, Umag, Krk, Mali Lošinj, Opatija, Crikvenica ili Novi Vinodolski), kao i u općinama (Tar‑Vabriga, Vrsar, Sveti Petar u šumi, Tinjan, Matulji, Viškovo, Malinska‑Dubašnica ili Dobrinj), udio aktivnih (30 – 54 godina) svrstava se u najviše razrede. Ovdje je jezgru radne dobi snažno integrirala turistička i uslužna ekonomija (s tim da je, ponovo ističem, Rijeka strukturno različita jer njezina visoka aktivacija počiva na industrijsko-logističkim i javnim uslugama, a ne primarno na turizmu), stoga odrasle kohorte rade u hotelima, ugostiteljstvu, trgovini, građevini i brojnim pratećim djelatnostima, uz izraženu sezonalnost, ali i relativno visoke stope zaposlenosti tijekom većeg dijela godine. Takav obrazac više nalikuje obalnim regijama Španjolske, Portugala ili južne Francuske, gdje se jezgra radne dobi visoko aktivira u turizmu i uslugama, iako su radne karijere ponekad fragmentiranije nego u kontinentalnim industrijskim jezgrama (Slike 7. i 8.).
Kontinentalna središta, izvan metropolitanskog i obalnog pojasa, pokazuju raznoliku, ali općenito zadovoljavajuću sliku. Gradovi poput Osijeka, Đakova, Slavonskog Broda, Karlovca, Siska, Zadra, Šibenika, Varaždina, Bjelovara ili Virovitice uglavnom imaju srednje do visoke udjele ekonomski aktivnih (30 – 54 godina), što potvrđuje da je jezgra radne dobi i dalje nosivi stup lokalnih ekonomija, unatoč dugotrajnoj deindustrijalizaciji i iseljavanju. U tim gradovima kohorte (30 – 54 godina) pokrivaju raspon od visokokvalificiranih stručnjaka u javnim službama i obrazovanju, preko radnika u prerađivačkoj industriji i građevini, do zaposlenih u trgovini i javnom sektoru. Međutim, za razliku od Zagreba ili Istre, često je riječ o „mršavoj“ aktivnoj jezgri koja održava cijeli lokalni sustav (manji je udio mlađih generacija iza njih, a stariji radnici ubrzo napuštaju tržište rada, pa su lokalna tržišta rada osjetljivija na svako zatvaranje većeg poslodavca ili infrastrukturni šok) (Slike 7. i 8.).
Najoštrije prostorne razlike pojavljuju se upravo u kohorti jezgre radne dobi na rubnim i depopulacijskim područjima. Lika, Banovina, dio Dalmatinske zagore i pojedine slavonske općine bilježe udjele ekonomski aktivnih (30 – 54 godina) koji se „spuštaju“ na donje granice raspona, unatoč tome što bi upravo ta dobna skupina trebala imati najvišu participaciju. Primjerice, općine Donji Lapac, Vrhovine, Cetingrad, Dvor, Gvozd ili neke jedinice u Dalmatinskoj zagori pokazuju da se demografsko starenje, ratno nasljeđe i dugotrajna gospodarska stagnacija prelijevaju na jezgru radne dobi. Tako manjak lokalnih poslova vodi prema trajnoj nezaposlenosti, ranijem izlasku iz radne snage ili (e)migraciji. Slične obrasce bilježe i kohortne analize u državama juga eurozone i istočne Europe, gdje su generacije rođene sedamdesetih godina u perifernim regijama ulazile na tržište rada u uvjetima visoke nezaposlenosti i slabih institucija, pa se kasniji oporavak nije ravnomjerno prelijevao na sve teritorije (Slike 7. i 8.).
Slavonija opet ilustrira kombinaciju „unutarnje jezgre“ i „praznog okvira“. U većim gradovima (Osijeku, Đakovu, Vinkovcima, Vukovaru, Požegi, Virovitici) udjeli aktivnih (u dobi 30 – 54 godina) su relativno visoki, često u razredima iznad 75%, što ukazuje na to da se preostale kohorte jezgre radne dobi snažno uključuju u tržište rada unatoč gospodarskim teškoćama. Međutim, već na periferiji istih županija niz je općina s bitno nižom aktivacijom jezgre, primjerice u dijelu baranjskih, srijemskih i posavskih mjesta dio ove generacije (30 – 54 godina) trajno je izvan radne snage, bilo zbog nedostatka poslova, dugotrajne nezaposlenosti ili oslanjanja na socijalne transfere i povremene migrantske zarade. U europskim istraživanjima takva se jezgra slabije aktivirana radne dobi često povezuje sa „zarobljenim“ lokalnim gospodarstvima u kojima nema dovoljno investicija, ni institucionalne podrške da se radno sposobne kohorte reaktiviraju nakon tranzicijskih šokova (Slike 7. i 8.).
Za razliku od mladih, kod kojih se u hrvatskom i mediteranskom kontekstu obrazovanje i migracije često povezuju s kasnijim ulaskom u ekonomsku aktivnost (premda sjevernoeuropske zemlje pokazuju da visoka obrazovna participacija može ići ruku pod ruku s visokom zaposlenošću mladih), – kod jezgre (30 – 54 godina) ključnu ulogu igra kvaliteta lokalnog tržišta rada. S jedne strane, tamo gdje postoji kombinacija industrije, usluga i dobre prometne povezanosti, gotovo cijela kohorta je aktivna; s druge strane, gdje dominiraju agrarni ili deindustrijalizirani krajolici, bez novih investicija i s ograničenom mobilnošću, tamo i biološki najpovoljnije generacije ostaju djelomično neiskorištene. Hrvatska se tu uklapa u širu europsku sliku, ali s dodatnim teretom ratnih i tranzicijskih lomova koji su pojedinim kohortama i regijama uskratili „normalan“ ulaz u stabilnu zaposlenost. Upravo zato analiza jezgre radne dobi pruža najčišći uvid u to koliko je koji prostor sposoban pretvoriti svoj biološki potencijal u stvarnu ekonomsku snagu, i gdje razvojne politike moraju djelovati da bi se spriječilo daljnje raslojavanje između metropolitanskih, obalnih i perifernih krajeva (Slike 7. i 8.).
Kohortna aktivacija starije radne dobi (dobna skupina 55 – 64 godina)
Starije radno sposobno stanovništvo (55 – 64 godina) ključno je za razumijevanje održivosti hrvatskog tržišta rada u idućem desetljeću, jer u ovoj dobnoj skupini nalazimo kohorte koje će uskoro masovno izlaziti iz radne snage. U većini razvijenih europskih zemalja zadnjih dvadesetak godina bilježi se snažan rast sudjelovanja starijih radnika zahvaljujući produljenju radnog vijeka, reformama mirovinskih sustava i poboljšanju zdravstvenog stanja populacije. U hrvatskom slučaju razlika je iznimno značajna: kada bi Hrvatska dostigla prosječnu stopu zaposlenosti osoba u dobi 55 – 64 godina u Europskoj uniji, imala bi gotovo 4% više ukupno zaposlenih. Sličan trend još je naglašeniji u Japanu, koji se često opisuje kao „socijalni laboratorij“ starenja. Usprkos vrlo dubokoj petoj fazi demografske tranzicije i stalnom smanjenju broja stanovnika, Japan i dalje bilježi rast produktivnosti te uspješno prilagođava tržište rada starijim kohortama. Taj primjer pokazuje da se i društva s vrlo starom populacijom mogu prilagođavati, pod uvjetom da pravodobno razvijaju modele zapošljavanja i institucionalne potpore koji omogućuju dulji radni vijek. Stope zaposlenosti (55 – 64 godiona) u europodručju približile su se dvjema trećinama ove dobne skupine, a u nordijskim i kontinentalnim zemljama i višim vrijednostima. Hrvatska je dio tog trenda, ali sa zakašnjenjem i snažnim regionalnim razlikama. Pri tome je važno naglasiti da se formalno produženje radnog vijeka (primjerice podizanje dobi za umirovljenje žena) ne prevodi automatski u jednaku teritorijalnu aktivaciju: prostor pokazuje tko i gdje doista ostaje u radu do 60. ili 65. godine, a tko napušta tržište rada čim se otvori mogućnost (Slike 9. i 10.).
Slika 9. Prostorna distribucija udjela (%) starijeg ekonomski aktivnog stanovništva (55 – 64 godina) u ukupnom starijem radno sposobnom stanovništvu (55 – 64 godina) gradova i općina u Hrvatskoj (2021.)[13]
Slika 10. Prostorna distribucija razine (%) ekonomske aktivnosti stanovništva u ukupnom starijem radno sposobnom stanovništvu (55 – 64 godina) gradova i općina u Hrvatskoj (2021.)[14]
Karte udjela ekonomski aktivnih (55 – 64 godina) pokazuju tri jasne prostorne situacije (Slike 9. i 10.). Prvu čine Istra, Primorje i veći dio obale, gdje je aktivacija starijih nadprosječna, često u razredima visoke i vrlo visoke tipologije. Gradovi poput Rijeke, Opatije, Crikvenice, Krka, Malog Lošinja, Poreča, Rovinja, Umaga, Novigrada, Vodnjana, ali i niz obalnih općina (Tar‑Vabriga, Vrsar, Sveti Petar u Šumi, Tinjan, Fužine, Matulji, Viškovo, Malinska‑Dubašnica, Dobrinj i dr.) imaju visok udio aktivnih (55 – 64 godina), što znači da lokalna ekonomija starijim kohortama nudi dovoljno radnih mjesta, a rad i nakon šezdesete godine često se doživljava kao normalni nastavak životnog ciklusa. Turizam i usluge, kao i strukturno povoljniji uvjeti rada u usporedbi s teškim fizičkim poslovima u poljoprivredi ili klasičnoj industriji, doprinose tome da značajan dio starijih ostaje radno angažiran. Sličan obrazac nalazimo u mediteranskim turističkim regijama Španjolske, Portugala ili južne Francuske, gdje je upravo kombinacija uslužnih djelatnosti, samostalnih poduzetnika i povremenih sezonskih angažmana omogućila rast participacije starije radne dobi (55 – 64 godina) bez dramatičnog povećanja tereta rada za pojedinca (Slike 9. i 10.).
Drugu situaciju čine metropolitansko središte i veći gradovi unutrašnjosti. U Zagrebu i prstenu okolnih gradova (Samoboru, Svetoj Nedelji, Velikoj Gorici, Zaprešiću, Dugom Selu, Jastrebarskom) udio ekonomski aktivnih (55 – 64 godina) također je povišen, iako nešto niži nego u najjačim istarskim i kvarnerskim jezgrama. Ovdje je riječ o kombinaciji javnog sektora, usluga, većih poduzeća i administrativnih funkcija koje nude radna mjesta primjerena starijim radnicima, a sindikalna i institucionalna tradicija dodatno potiče ostanak u radnoj snazi do zakonskog praga za mirovinu. Slično vrijedi za centre poput Splita, Zadra, Šibenika, Osijeka, Varaždina, Čakovca, Koprivnice ili Krapine, gdje su stope participacije (55 – 64 godina) srednje do visoke, iako znatno niže u okolnim ruralnim općinama. U europskim kohortnim analizama upravo se takvi urbani i regionalni centri prepoznaju kao „sidrišta“ ekonomske aktivnosti starijih, odnsno mjesta gdje produženje radnog vijeka doista postaje realna opcija, jer postoje poslovi koji ne zahtijevaju maksimalni fizički napor i gdje radno iskustvo starijih ima tržišnu vrijednost (Slike 9. i 10.).
Treća, i za hrvatsku budućnost najproblematičnija situacija, odnosi se na Liku, Banovinu, unutrašnjost Dalmacije i dobar dio Slavonije, gdje su udjeli ekonomski aktivnih (55 – 64) niski ili vrlo niski. Općine poput Donjeg Lapca, Vrhovina, Perušića, Lovinca, Gračaca, Kistanja, Ervenika, Ciste Provo, Podbablja, dijelova Imotske i Vrgoračke krajine, kao i brojnih slavonskih sela, upadaju u kategorije u kojima znatan dio starijih radno sposobnih ne sudjeluje u tržištu rada. U tim je sredinama već prisutna snažna ostarjelost biološkog potencijala radne snage, što znači da je udio starijeg ekonomski aktivnog stanovništva (55 – 64 godina) u ukupnom radnom kontingentu (15 – 64 godina) visok, a mlade kohorte su malobrojne ili iseljene. Ako se velik dio te, već ionako brojčano dominantne, starije radne dobi nalazi izvan ekonomske aktivnosti, lokalna tržišta rada suočavaju se sa dvostrukim pritiskom: ponuda rada se brzo smanjuje, a teret izdržavanja raste. U literaturi se takav spoj slabe aktivacije i poodmakle ostarjelosti radnog kontingenta često označava kao „demografska zamka“, pa jednom, kad se izgubi kritična masa aktivnih ljudi u kasnoj radnoj dobi, teško je ponovno uspostaviti održivo lokalno tržište rada bez snažnog useljavanja ili radikalne promjene gospodarske strukture (Slike 9. i 10.).
Za razliku od mlađih i jezgre, kod starijih (55 – 64 godina) institucionalni okvir mirovinskog sustava igra izravnu ulogu. Hrvatska je, poput mnogih europskih zemalja, postupno podizala dob umirovljenja i smanjivala mogućnosti prijevremenog odlaska u mirovinu, osobito za žene, što je potaknulo dio starijih kohorti da dulje ostanu aktivne. No prostorni obrazac jasno govori da te reforme nisu svugdje imale jednak učinak. Tamo gdje postoji realna potražnja za radom starijih (kao u urbanim, turističkim i industrijsko‑uslužnim regijama) stariji doista ostaju u radnoj snazi, često i nakon navršenoga formalnog uvjeta za mirovinu, bilo kroz produžen rad, honorarne angažmane ili samozapošljavanje. Tamo gdje je gospodarstvo slabo i jedva apsorbira mlađe kohorte, institucionalne promjene ne mogu nadomjestiti nedostatak radnih mjesta, pa stariji ostaju izvan tržišta rada, često na socijalnim naknadama, invalidskim mirovinama ili u statusu „neaktivnih“ koji formalno još nisu ispunili uvjete za punu starosnu mirovinu. U hrvatskom slučaju pritom treba imati na umu relativnu dostupnost prijevremene mirovine: uvjeti su blaži nego u većini drugih država članica (mogućnost umirovljenja pet godina prije pune starosne dobi uz uvjet 35 godina staža i penalizaciju od 0,2% po mjesecu), a od 1. siječnja 2025. penalizacija se ukida osobama koje nakon 70. godine života ostaju u prijevremenoj mirovini (iako ovo neće značajno pomoći područjima bez radnih mjesta). Takve institucionalne postavke dodatno potiču raniji izlazak starijih radnika iz svijeta rada.
U europskoj perspektivi Hrvatska se, što se starijih radnika tiče, nalazi bliže skupini južnih i istočnih zemalja koje i nakon reformi bilježe niže stope zaposlenosti (55 – 64 godina) od nordijskog i kontinentalnog prosjeka, ali s jasnim „džepovima“ visokog sudjelovanja u razvijenijim regijama. To upućuje na zaključak da će budući pritisak starenja stanovništva biti vrlo asimetričan. Dok će Zagreb, Istra, Kvarner i pojedini sjeverozapadni centri relativno lakše podnijeti odljev baby boom kohorti iz radne snage (jer imaju razvijenu jezgru i mlađe generacije iza njih), „ličko‑banovinski“, „dalmatinsko‑zagorski“ i dio slavonskih prostora suočit će se s izrazito naglim padom ponude rada. U tim sredinama, čak i ako bi se zakonska dob umirovljenja dodatno povećavala, bez ciljanih ekonomskih politika, ulaganja u zdravlje i cjeloživotno učenje, te selektivnog useljavanja radno sposobnih, starije kohorte neće moći odigrati ulogu „odgode“ demografskih posljedica starenja. Starija dobna skupina tako postaje svojevrsni „lakmus‑papir“ hrvatskih regionalnih razvojnih politika. Ondje gdje danas 55 – 64‑godišnjaci rade i sudjeluju u gospodarstvu, postoji osnova za postupnu prilagodbu na starenje. Ondje gdje su već sada izvan radne snage, demografsko‑ekonomski jaz između prostora samo će se produbljivati.
Zaključna razmatranja
Karte, prezentirane uz tekst (Slike 1. – 10.), jasno pokazuju da jedinstvena nacionalna politika rada i regionalnog razvoja više ne može dati dobre rezultate. U metropolitanskim i obalnim jezgrama ključan problem nije „nedostatak radnika“ u apsolutnom smislu, nego kvaliteta i struktura radne snage. Ovdje je radni kontingent već visoko aktiviran, pa je prostor za dodatni rast zaposlenosti vrlo ograničen, dok se budući gospodarski rast može ostvarivati ponajprije kroz rast produktivnosti, skraćivanje trajanja neaktivnosti između poslova i privlačenje kvalificiranih doseljenika. Istodobno, i u tim razvijenijim sredinama ostaje određeni, premda ograničen, prostor za dodatnu aktivaciju mladih (15 – 29 godina) i starijih radnika (55 – 64 godina), kao što pokazuju i europska iskustva. U takvim sredinama politički fokus ima smisla usmjeriti na stanovanje, javni prijevoz, vrtiće i obrazovanje, odnosno na sve ono što omogućuje da visoko aktivne kohorte ostanu i dalje u gradu, umjesto da ih rast cijena i pritisak na infrastrukturu guraju prema izlazu.
Prijelazni pojas (većina središnje Hrvatske, dio Slavonije i urbane obalne jedinice izvan najvećih centara) još uvijek ima manevarski prostor. Ovdje razvojne politike mogu napraviti razliku ako uspiju zadržati i dodatno aktivirati mlađu i srednju dobnu skupinu, primjerice kroz bolju prometnu integraciju s jezgrama (osobito u radijusu od 50 – 100 km oko Zagreba, gdje bi brza i cjenovno pristupačna željeznička povezanost omogućila aktivaciju velikog dijela danas neiskorištene radne snage, što se automobilom u sadašnjim infrastrukturnim uvjetima jednostavno ne isplati), poticanje investicija u prerađivačke djelatnosti i usluge, te ciljana ulaganja u srednje strukovno i visoko obrazovanje. U tom prostoru „malo više ekonomije“ može preokrenuti demografsku putanju, poglavito ako se otvore radna mjesta i podigne kvaliteta javnih usluga, dio migracijskih tokova može se usporiti ili čak preokrenuti.
Najveći izazov nose područja u kojima je biološki bazen već sužen, a aktivacija svih triju kohorti niska (poglavito se ističu „ličko‑banovinski“ prostor, dio Dalmatinske zagore i dobar dio Slavonije). Ondje gdje je malo mladih, jezgra radne dobi djelomično neaktivna, a stariji rano izlaze iz rada, klasične politike zapošljavanja ili subvencioniranja poslodavaca imat će ograničen domet. Tu se otvara pitanje iskrenije diferencijacije ciljeva. Na pojedinim lokacijama realno je moguće samo ublažiti pad i osigurati pristojnu razinu javnih usluga, dok će se gospodarske aktivnosti koncentrirati u obližnjim gradovima; drugdje ima smisla razmatrati agresivnije politike useljavanja i specijalizacije (npr. nišne industrije, energetika, logistika i sl.) uz jasnu državnu podršku. U svakom slučaju, karte kohortne aktivacije radne snage (Slike 3. – 10.) pokazuju da rasprava o rastu BDP‑a, proračunskim prihodima i održivosti mirovina ne može ostati na razini „prosječne Hrvatske“, jer zemlja, u kojoj se isti radni kontingent u pojedinim općinama aktivira s 50%, a u drugima s 80%, jednostavno nema jedan, nego više ekonomskih režima koji traže različite, demografski utemeljene politike.
[1] Tekst se temelji na objavljenim rezultatima posljednjeg Popisa stanovništva Republike Hrvatske (2021.). U tekstu su korišteni podatci o dobnoj strukturi stanovništva na razini gradova i općina, te podatci o ekonomskoj aktivnosti stanovništva na razini gradova i općina. Svi podatci dostupni su na službenim stranicama Državnog zavoda za statistiku: www.dzs.hr (pristupljeno: 1. prosinca 2025.).
[2] Nekada se radni kontingent formirao tako da su u njega ulazili muškarci 15 – 64 godina starosti i žene 15 – 59 godina starosti. Dobna granica za odlazak žena u mirovinu podignuta je (2025.) na navršenih 63 godine i 9 mjeseci (uz minimalno 15 godina radnog iskustva), pa više nije potrebno različito računati radni kontingent.
[3] Izvori: DZS (2025.); ESRI (2025.); GARMIN (2025.); GEBCO (2025.); GISCO (2025.); NOAA NGDC (2025.). Izračun autora.
[4] Izvori: isto kao za Sliku 1. Izračun autora.
[5] U ovom poglavlju radno sposobno stanovništvo (15 – 64 godina) diferencira se na tri funkcionalne podskupine koje odražavaju tipične faze radnog vijeka: mlađu radnu dob (15 – 29 godina), u kojoj dominiraju obrazovanje i prijelazni oblici rada; jezgru radne dobi (30 – 54 godina), u kojoj se ostvaruju najviše i najstabilnije stope sudjelovanja na tržištu rada; te stariju radnu dob (55 – 64 godina), obilježenu približavanjem izlasku iz radne snage i snažnijim utjecajem mirovinskih i zdravstvenih čimbenika na ekonomsku aktivnost.
[6] Izvori: isto kao za Sliku 1. Izračun autora.
[7] Izvori: isto kao za Sliku 1. Izračun autora.
[8] Izvori: isto kao za Sliku 1. Izračun autora.
[9] Izvori: isto kao za Sliku 1. Izračun autora.
[10] Napomena: U ovoj analizi jezgra radne dobi definirana je kao dobna skupina „30 – 54 godine“. Razlog je taj da Popis stanovništva koristi godišnje i petogodišnje dobne razrede iz kojih je ovu skupinu najstabilnije i najpreciznije rekonstruirati. Iako Eurostat u podacima iz Ankete o radnoj snazi često koristi razred „29 – 54 godina“, razlika u jednoj godini ne mijenja interpretaciju kohortnih odnosa niti usporedivost s europskim nalazima.
[11] Izvori: isto kao za Sliku 1. Izračun autora.
[12] Izvori: isto kao za Sliku 1. Izračun autora.
[13] Izvori: isto kao za Sliku 1. Izračun autora.
[14] Izvori: isto kao za Sliku 1. Izračun autora.
Dr. sc. Nikola Šimunić je demograf i GIS specijalist, zaposlen (od 2023.) kao znanstveni suradnik na Institutu za istraživanje migracija u Zagrebu. Rođen u Gospiću (1986.), diplomirao (2010.) i doktorirao (2017.) u polju geografije. Radio u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Gospić (2012. – 2021.), te je obnašao dužnost ravnatelja JU Zavoda za prostorno uređenje Ličko-senjske županije (2021. – 2023.). Njegova uža specijalnost je prostorna demografija. Bavi se klasičnim demografskim analizama, prostorno-statističkim GIS analizama i izradom karata. Uže područje interesa su dostupnost, demografska otpornost, te demografska obilježja ruralnih područja. Član je European Asociation of Population Studies, potpredsjednik Hrvatskog demografskog društva, te član Hrvatskog geografskog društva i Hrvatskog kartografskog društva. Član je uredništva znanstvenog časopisa Migracijske i etničke teme. Suradnik je na brojnim znanstvenim projektima, te voditelj (2026. – 2030.) projekta Hrvatske zaklade za znanost (DEMRS-HR). Sudjelovao na brojnim znanstvenim konferencijama, te je autor brojnih znanstvenih radova.
Prethodni tekstovi iz serije Ljudi i prostor: